REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-1425/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Mladenu Čaržavcu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Doma za starije i nemoćne osobe Remete, OIB: 25122551958 iz Zagreba, Remete 44/a, zastupan po punomoćniku Alanu Muraju, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1276/2023- 51 od 8. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužiteljice CF i tuženika Doma za starije i nemoćne osobe Remete kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1276/2023-51 od 8. rujna 2025.

II. Odbijaju se tužiteljica i tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka u cijelosti kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku Domu za starije i nemoćne osobe Remete da tužiteljici CF u roku od 15 dana na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 1.317,28 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. srpnja 2015. pa do isplate, kako je specificirano u toj točki izreke. U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice s osnova naruženja u iznosu od 995,42 eura. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.108,22 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. rujna 2025. pa do isplate.

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu su izjavile obje parnične stranke.

2.1. Tužiteljica svoj pravni lijek izjavljuje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka i to protiv odbijajućeg dijela presude. Smatra da njen zahtjev za naknadu štete s osnova naruženja u iznosu od 995,42 eura nije u zastari. Ističe kako pravična novčana naknada koju sud dosuđuje u slučaju prava osobnosti predstavlja jedan ukupan iznos naknade za svu neimovinsku štetu koju je prednik tužiteljice pretrpio zbog povrede prava osobnosti a koju određuje sud sukladno odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO), a vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Naruženost koja je jedan vid povrede prava osobnosti predstavlja sastavni dio neimovinske štete koju je tužitelj pretrpio i u odnosu na koju štetu je tužitelj unutar zakonskog roka podnio tužbu radi ostvarenja pravične novčane naknade. Činjenica što konkretno "naruženost" nije kao takva istaknuta u tužbi to ne znači da ona nije sastavni dio povrede prava osobnosti koju je prednik tužiteljice pretrpio. Smatra kako je sud neosnovano zbog zastare odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu duševne boli zbog naruženosti obzirom da je tužba za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti podnesena unutar tri godine od štetnog događaja, odnosno unutar zastarnog roka. Tužbeni zahtjev nije preinačen već je usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke na način da je potraživana naknada štete u manjem iznosu od one istaknute u tužbi. Žalbeni je prijedlog da se usvoji žalba i presuda suda prvog stupnja preinači u pobijanom dijelu. Potražuje trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

2.2. Tuženik svoj pravni lijek izjavljuje iz svih žalbenih razloga i to protiv točke I. i III. presude suda prvog stupnja. Žalitelj ističe da sud prvog stupnja pogrešno tumači odredbu čl. 1. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama obzirom da je tom odredbom propisano da je tuženik dužan pružati korisniku "24 sata medicinske skrbi i njege" a takva skrb ne obvezuje tuženika 24-satno čuvanje i bdijenje nad svakim svojim korisnikom. Stoga sud prvog stupnja potpuno pogrešno tumači obvezu koju je tuženik preuzeo. Tuženik se obvezao brinuti za zdravlje svog korisnika, a ne nadzirati ga i 24 sata pratiti svaku njegovu kretnju. Dodaje kako je upravo obitelj korisnika, a koja je i liječničke struke, zabranila tuženiku humano sputavanje agresivne i fizički moćne osobe, a time je onemogućila tuženiku da sprječava pok. BF da izađe u dvorište. Obzirom da ne postoji uzročno posljedična veza štetnog događaja i nebrige djelatnika tuženika 24 sata oko svakog koraka kojeg je napravio pok. BF već je uzročno posljedična veza cijelog događaja zabrana obitelji tužitelja da se pok. BF humano sputava i zabrani mu se samostalan izlazak na dvorište, smatra da je pogrešno utvrđena njegova odgovornost za nastanak štetnog događaja. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev i da se tužitelja obveže na naknadu parničnog troška, a podredno da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu sudu je dostavila samo tužiteljica, navodeći u bitnom da su žalbeni navodi tuženika neosnovani, da je sud prvog stupnja osnovano utvrdio postojanje tuženikove odgovornosti za predmetni štetni događaj, da je tuženik trebao voditi brigu o pok. BF obzirom da je bio osoba koja je bolovala od Alzheimerove bolesti, a da zabrana tuženika da ga humano sputava ne može biti relevantan i osnovan razlog za umanjenje i isključivanje njegove odgovornosti. Predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana. Potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu.

5. Žalba tužiteljice CF i tuženika Doma za starije i nemoćne osobe Remete nisu osnovane.

6. Predmet ovog spora je zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je prednik tužiteljice, njen sada pok. suprug BF pretrpio nakon pada u dvorištu Doma za starije i nemoćne osobe Remete u kojem je tada bio smješten.

7. Ovaj postupak je tužbom pokrenuo oštećeni BF zastupan po posebnoj skrbnici, sada tužiteljici, a koji je preminuo tijekom postupka, te je postupak na aktivnoj strani nastavila njegova supruga CF.

8. Nije sporno da je tada pok. BF bio smješten kod tuženika koji se obvezao pružati mu usluge navedene u čl. 1. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama.

8.1. Nesporno je da je tada pok. BF bio lišen poslovne sposobnosti, da je bio dementna osoba u Alzheimerovoj bolesti teškog stupnja te da je 12. kolovoza 2013. iz nepoznatog razloga pao u dvorištu tuženika, kod kojeg je bio smješten i pritom zadobio povrede koje je vještak naveo u svom nalazu i mišljenju naveo.

9. Sporna je odgovornost tuženika za navedeni štetni događaj, pad pok. BF te da li je njegova obitelj doprinijela nastanku tog događaja time što je zabranila tuženiku da ga humano sputava. Sporno je da li je osnovan prigovor zastare potraživanja naknade neimovinske štete zbog pretrpljenih duševnih bolova nastalih naruženjem a koje je prvi puta istaknuto nakon što je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da je to naruženje kod pok. BF postojalo.

10. Sud prvog stupnja utvrdio je odgovornost tuženika za štetu koju je trpio prednik tužiteljice jer da je Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama (list 8 spisa) pok. BF smješten u Domu za starije i nemoćne osobe Remete od 15. srpnja 2013. da je u njegovom članku 1. ugovorena i usluga 24 – satne medicinske skrbi i njege, da se u trenutku štetnog događaja BF sam nalazio u vrtu, gdje je pao niz nizbrdicu i pritom se udario u glavu te je nađen u ležećem položaju na dnu vrta uz ogradni dio, da je tuženik trebao voditi brigu o zdravlju i sigurnosti pok. BF obzirom da je on bio lišen poslovne sposobnosti, zbog teške demencije i njegove bolesti, da je zbog očite nepažnje odnosno zbog propusta u vođenju adekvatne brige o tom korisniku Doma došlo do njegovog pada i ozljeđivanja, da tuženik u konkretnom slučaju odgovara po principu presumirane krivnje, da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da je poduzeo sve da do štetnog događaja ne dođe, da je visina naknade štete utvrđena temeljem nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke te da je prigovor zastare tuženika osnovan u dijelu kojim je zahtijevana naknada neimovinske štete zbog pretrpljenih duševnih boli zbog narušenja i to u iznosu od 995,42 eura obzirom je taj zahtjev prvi put postavljen u podnesku od 31. prosinca 2024., a prema odredbi čl. 230. st.1. ZOO-a tražbina i naknada štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju šteta zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala.

11. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga kao i onih na koje se pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede parničnog postupka na koje ukazuje žalitelj kao ni one na koje se pazi po službenoj dužnosti. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

12. Sporna nadalje ostaje osnovanost osnove tužbenog zahtjeva te da li je zahtjev tužiteljice kojeg je tijekom postupka (u podnesku od 31. prosinca 2024.) preinačila na način da je po osnovi naknade neimovinske štete potraživala, umjesto naknade za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u istom iznosu naknadu zbog pretrpljene duševne boli zbog naruženja.

13. Ovaj sud prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik u obvezi tužiteljici kao zakonskoj nasljednici pok. BF, isplatiti zatraženu štetu jer je on isključivo odgovoran za njen nastanak te da je tuženikov prigovor zastare osnovan.

14. U ovoj pravnoj stvari na odgovornost tuženika primjenjuje se opće pravilo o odgovornosti za štetu iz čl. 1045. st. 1. ZOO-a, po načelu presumirane krivnje. Prema toj odredbi krivnja štetnika se presumira, a to znači da štetnik, ako se želi osloboditi odgovornosti, mora dokazati da je šteta nastala bez njegove krivnje (slučajno).

15. Krivnja štetnika postoji i onda kad je štetnik prouzročio štetu nepažnjom (čl. 1049. ZOO-a), a s obzirom na to da je tuženik u ovom slučaju pravna osoba koja se profesionalno bavi djelatnošću skrbi nad starim i nemoćnim osobama, on je pri obavljanju tog posla bio dužan postupati prema pravilima struke i običajima i to s povećanom pažnjom ili pažnjom dobrog stručnjaka.

16. Tuženik u ovoj parnici nije dokazao da se o pok. BF skrbio na način kako to od njega zahtijevaju pravila struke, a što je bilo u skladu sa svrhom djelatnosti tuženika da starije i nemoćne osobe primi na smještaj i o njima skrb pružajući im mogućnost da dostojanstveno, sigurno i zaštićeno nastave život koliko je god to moguće u odnosu na njihovo zdravstveno stanje i dob.

17. Imajući u vidu dijagnozu pok. BF tuženik je trebao uložiti veću pažnju kod njegovog slobodnog kretanja dvorištem. On je, prema dokazima u spisu bio u mogućnosti samostalno se kretati ali ne i sigurno. Kako je tužiteljica u svom iskazu navela njemu je bilo otežano kretanje po dijelu dvorišta na kojem je bila nizbrdica, a na kojem je pao i ozlijedio se.

18. Pok. BF je kod tuženika boravio na 24 sata i to nekoliko tjedana prije štetnog događaja. Tuženik neosnovano smatra da je njegova obveza bila samo da ga njeguje i o njemu medicinski skrbi. Preuzimanjem takvog korisnika, koja je teško bolesna osoba na 24-satnu skrb, znači brinuti se o njemu i na način da ga se kontrolira u svim onim situacijama kada se procjeni da bi one ugrožavale njegovu sigurnost i zdravlje.

19. Tužiteljica je navela da je ocijenila da je ta nizbrdica na kojoj je pao pok. BF ugrožavajuća za njega i o tome obavijestio osoblje Doma. U situaciji kada oni nisu poduzeli radnju kojom bi spriječile pok. BF da pristupi tom mjestu, tada su trebali pojačati kontrolu nad njime. Tužiteljica je iskazala da je svakodnevno dolazila kod supruga u Dom i s njime odlazila u šetnju po dvorištu koje je bilo ograđeno. Uz pomoć nje odlazili su i do te nizbrdice koja je po njenoj procjeni bila opasna za njegovo samostalno kretanje po njoj, a sve zbog njegovog zdravstvenog stanja.

20. Toga dana kada se nezgoda dogodila tužiteljica je došla u redovitu posjetu te nije mogla pronaći supruga a na njen upit, djelatnici iz Doma nisu znali gdje se on nalazi. Ona ga je pronašla gdje leži na dnu te nezbrdice, ozlijeđen.

21. Po ocjeni ovoga suda kada Dom nema mogućnosti odgovarajućeg osoblja koji bi se sa korisnicima nalazio u dvorištu i kontrolirao ih u kretnji a time i spriječio u kretnjama na dijelovima dvorišta koji su za korisnika, kao što je bio pok. BF, opasni ili za njih teško savladive, tada je trebalo postavljanjem odgovarajuće prepreke takvim korisnicima onemogućiti kretanje po takvom terenu.

22. Tuženik, na kojem je teret dokaza trebao je dokazati da je poduzeo sve potrebne mjere kako bi svojim korisnicima omogućio siguran smještaj i sigurno kretanje dvorištem Doma.

23. To što je tuženik, kako sam navodi Dom otvorenog tipa to ne znači da je oslobođen od prethodno navedene obveze.

24. Ni činjenica da je obitelj pok. BF od tuženika tražila da se nad njime ne primjenjuju mjere humanog sputavanja, nije od značaja na odgovornost tuženika u konkretnom slučaju, jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tog kritičnog dana bilo potrebno njegovo humano sputavanje.

25. Obzirom po ocjeni ovoga suda tuženik nije postupao profesionalno kao što se od njega kao Doma za starije i nemoćne osobe očekuje, odnosno s povećanom pažnjom i prema pravilima struke, jer kako je navedeno korisnici toga Doma su osobe kojima je potrebna ne samo medicinska skrb i njega stručnih osoba već i skrb u drugim segmentima njihovog života, pa tako i u njihovom po život ugrožavajućem kretanju.

26. Moguće je i prihvatljivo da je do njegovog pada moglo doći i na drugom dijelu dvorišta koji je ravniji i za njega manje zahtjevan, i da tada najvjerojatnije tuženik ne bi bio odgovoran. Sve ovisi o okolnostima slučaja.

27. Slijedom iznijetog ovaj sud prihvaća utvrđenje da je tuženik odgovoran za štetu koja je nastala pok. BF, a koju nakon njegove smrti ima pravo potraživati njegova zakonska nasljednica, ovdje tužiteljica (čl. 1105. ZOO-a).

28. Visinu dosuđene naknade imovinske i nemovinske štete stranke nisu posebno osporavale.

29. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja neimovinske štete za određenu kvalifikatornu okolnost koja nije bila obuhvaćena tužbom već je bila predmetom potraživanja tek nakon provedenog vještačenja.

30. Protivno žalbenim navodima tužiteljice sud prvog stupnja je u tom dijelu donio zakonitu i pravilnu odluku.

31. Nije sporno da je tužbom tražena naknada neimovinske štete i to kako je specificirano, zbog pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 4.600,00 kuna, pretrpljenog straha u iznosu od 2.800,00 kuna, pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenih životnih aktivnosti 10.000,00 kuna te s osnova tuđe pomoći i njege 2.600,00 kuna.

32. Nakon provedenog vještačenja po vještaku medicinske struke u kojem je on istakao da kod pok. BF nije došlo do smanjenja životnih aktivnosti ali je došlo do naruženja manjeg stupnja koje je uočljivo trećim osobama s obzirom na većinu ožiljka (2x3 cm na čelu), to je tužiteljica prvi put u postupku potraživala naknadu neimovinske štete zbog pretrpljenih duševnih bolova izazvanih naruženjem. Valja istaći da je tim podneskom od prosinca 31.12.2024. tužiteljica odustala od zahtjeva za naknadu neimovinske štete u svezi pretrpljenih duševnih bolova koje je pok. BF trpio zbog smanjenja životnih aktivnosti, koju je potraživao u tužbi i to u istom iznosu u kojem sada potražuje naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih boli zbog naruženja.

33. Prema odredbi čl. 190. st. 1. i 2. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno i do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

33.1. Članak 191. ZPP u st. 1. propisuje da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, st. 2. da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

34. U konkretnoj situaciji tužiteljica svojim preinačenim tužbenim zahtjevom u spornom dijelu ne zahtjeva naknadu neimovinske štete iz iste činjenične osnove. Naime u prvotnom tužbenom zahtjevu istaknutom u tužbi tužiteljica nije potraživala naknada neimovinske štete zbog pretrpljenih duševnih boli zbog naruženja, već je istu prvi put zatražila podneskom od 31. prosinca 2024.

35. Tužiteljica nije dokazala da bez svoje krivnje nije mogla tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ona, odnosno njen prednik, su imali mogućnost tužbom obuhvatiti i tu kvalifikatornu okolnost jer je očito da su ožiljci na čelu postojali i u vrijeme podnošenja tužbe.

36. Ovdje se ne radi o tzv. "nepravoj preinaci" kada je do preinake tužbe došlo zbog povećanja tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, a koja je uslijedila nakon što je vještak sudu dostavio svoj nalaz i mišljenje. Kako je rečeno predmetni tužbeni zahtjev je preinačen u spornom dijelu i on se temelji na drugoj činjeničnoj osnovi pa se u rok zastare ima računati od kada je zastara počela teći pa do tog preinačenja, što znači da su u konkretnom slučaju protekli su svi rokovi, objektivni i subjektivni, za potraživanje dijela neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti prema kriteriju naruženosti.

37. Odredbom čl. 230. st.1. ZOO-a propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, dok je u st. 2. te odredbe propisano da u svakom slučaju tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

38. Obzirom su tužiteljici, a i njenom predniku u trenutku podnošenja tužbe bile poznate sve posljedice odnosno svi kriteriji prema kojima se odlučuje o visini pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje, to podnošenjem tužbe sudu nije prekinuta zastara potraživanja naknade i po kriteriju naruženosti.

39. Stoga je u tom dijelu odbijena žalba tužiteljice i potvrđena odbijajuća presuda.

40. Obzirom stranke nisu posebno pobijale odluku o trošku postupka i nisu ukazale na neke od žalbenih razloga zbog kojih presudu treba ukinuti ili preinačiti u tom dijelu to je taj dio presude potvrđen.

41. Stranke su tražile naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka a kako nijedna od njih nije uspjela sa svojim pravnim lijekom to je njihov zahtjev odbijen u cijelosti (čl. 166. st.1. u vezi s čl. 154. st.1. ZPP-a). Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troška datog odgovora na žalbu jer taj podnesak nije bio potreban za odlučivanje o žalbi tuženika. U njemu nije istaknuto ništa novo, što nije istaknuto tijekom postupka i da bi bilo relevantno za donošenje odluke o žalbi tuženika.

42. Slijedom iznijetog o predmetnim žalbama odlučeno je temeljem čl. 368. st.1. ZPP- a.

U Puli 10. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić