Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-1288/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja: pod 1) IP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 2) Ugostiteljski objekt " [obrt]" , vl. IP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Sead Ajaz, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Grada Splita, Obala kneza Branimira 17, Split, OIB: 78755598868, kojega zastupa generalni punomoćnik HP, dipl.iur., zaposlenik tuženika, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 1. listopada 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja KP te generalnog punomoćnika tuženika HP, na ročištu za objavu presude, dana 10. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. I. Nalaže se tuženiku, Grad Split, Split, Obala kneza Branimira 17, OIB: 78755598868 isplatiti prvotužitelju, IP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.810,53 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 11.4.2018. godine pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku, Grad Split, Split, Obala kneza Branimira 17, OIB: 78755598868 isplatiti drugotužitelju IP, vl. [obrt], [adresa], MBO: [matični broj osiguranika], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.014,41 Euro zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 2.355,29 Eura od 11.2.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 4,658,72 Eura od 23.7.2019. godine pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku, Grad Split, Split, Obala kneza Branimira 17, OIB: 78755598868, nadoknaditi prouzročeni parnični trošak tužiteljima LP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i LP, vl. Ugostiteljski obrt " [obrt], [adresa], MBO: [matični broj osiguranika], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 2.086,10 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 10. studenoga 2025., kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 3. travnja 2023. navodi se u bitnome da Ugostiteljski obrt " [obrt]" putem konobe Posejdon obavlja ugostiteljsku djelatnost, te ima štekat postavljen na javnoj površini na lokaciji “Ispod Ure” (istočni dio Propugnakula), a gdje obavlja djelatnost od 2005. godine. Sukladno Odluci o davanju u zakup javnih površina i neizgrađenog građevinskog zemljišta u vlasništvu Grada Splita za postavljanje kioska, štekata, štandova, pokretnih naprava i dr. u čl. 23. , da je propisano :

“Zahtjev za zakup javne površine ili neizgrađeno građevinsko zemljište u vlasništvu Grada za postavljanje štekata podnosi se 15 dana prije zauzimanja javne površine upravnom tijelu nadležnom za javne površine preko pisarnice Grada neposredno.

Uz zahtjev potrebno je priložiti:

- dokaz o pravu korištenja poslovnog prostora ispred kojeg se stavlja štekat;

- dokaz o pravu obavljanja djelatnosti u prostoru; dokaz o obavljanju ugostiteljske djelatnosti

- skicu štekata u prostoru izrađenu u mjerilu ili kotiranu u odnosu na prometnicu i objekt;

- kopiju katastarskog plana u mjerilu 1:1000 ;

- fotografiju opreme štekata (stol, stolica, suncobran, tenda, zaštitna ograda, podest i sl.)Upravno tijelo nadležno za javne površine odbit će zahtjev za zakup javne površine fizičkim i pravnim osobama koje nisu podmirile sve dospjele financijske obveze prema Gradu.”

1.2. Nadalje, prije nego je sklopio Ugovor o zakupu javne površine za 2018. godinu, drugotužitelj je podnio zahtjev za sklapanje Ugovora o zakupu javne površine gradu Splitu nakon čega je obaviješten da za predmetnu lokaciju postoji dugovanje u ukupnom iznosu od 104.157,14 kuna koji datira iz razdoblja od 1994. godine – 1997. godine, radi čega je prema tuženiku uputio dopis da se isto otpiše i izda mu se potvrda o nepostojanju duga budući je potraživanje za koje se tereti lokacija za koju je podnesen zahtjev za sklapanje ugovora o zakupu javne površine u zastari. Nakon slanja zahtjeva, drugotužitelj je dobio obavijest da nije sporno da je potraživanje u zastari, međutim da Grad Split nije u mogućnosti otpisati predmetna dugovanja budući nije donesena odluka o otpisu zastarjelih i nenaplativih potraživanja.

1.3. Slijedom navedenog tuženik je odbio odobriti drugotužitelju zahtjev, ukoliko isti ne podmiri zastarjelo dugovanje u iznosu od 104.157,14 kuna i na taj način izbjegne prisilu, unatoč činjenici što je mailom od 13.3.2018. godine kao nesporno utvrdio da se radi o zastarjelom i nenaplativom dugovanju radi čega su prvotužitelj i drugotužitelj izvršili uplatu zastarjelog i nenaplativog dugovanja, a sve iz razloga kako bi izbjegao prisilu, a to je da mu se ne ukloni štekat, budući je tuženik donio rješenje kojim se drugotužitelju nalaže da ukloni štekat jer nema odobrenje nadležnog tijela Gradske uprave, a koje nije dobio jer mu je tuženik uvjetovao sklapanje ugovora plaćanjem zastarjelog duga koji se odnosi na taj prostor.

1.4. Iz prepiske drugotužitelja i tuženika nedvojbeno proizlazi da je tuženik bio svjestan činjenice da se radi o zastarjelom dugu koji datira iz sredine devedestih godina kao i činjenice da se radi o dugu koji je nenaplativ upravo radi toga što je zastario, međutim, unatoč tome donio je rješenje o uklanjanju štekata radi toga što drugotužitelju nije izdao potvrdu o nepostojanju duga, a što tuženika u konkretnom slučaju čini nepoštenim. Radi toga da tužitelji imaju pravo na povrat plaćenog bez osnove s kamatom od dana kada su izvršili uplatu, a sve sukladno članku 1112. Zakona o obveznim odnosima.

1.5. Tužitelji ukazuju i na činjenicu da su isti više puta pokušali riješiti nastalu situaciju mirnim putem, te da je i održan sastanak u prostorijama gradske uprave na kojem su prisutni bili PP, GP kao i tužitelj te da je načelno i postignuta suglasnost oko toga da se spor riješi mirnim putem, međutim nakon održanog sastanka, da se tuženik oglušio na sve pozive tužitelja, kako bi utvrdili konačan način rješavanja nastale situacije.

1.6. Slijedom navedenog, tužitelju su predložili sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će naložiti tuženiku isplatiti prvotužitelju iznos od 6.810,53 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a drugotužitelju iznos od 7.014,41 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i da im naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom pred ovim sudom dana 24. siječnja 2024. tuženik se protivi navodima iz tužbe, te osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da među strankama nije sporno da je jedan od uvjeta za sklapanje ugovora o zakupu javne površine potvrda o nepostojanju duga tužitelja prema tuženiku kao jedinici lokalne samouprave, međutim da ju tužitelj od nadležnih službi tuženika nije mogao ishoditi obzirom da je u poslovnim knjigama tužitelja evidentirano dugovanje koje nije podmireno. Tuženik nadalje ističe da je neosnovano tužiteljevo traženje da se dugovanje briše zbog zastare jer da činjenica nastupanja zastare svakako ne znači da je osnov otpao, kako to pogrešno tvrdi tužitelj. Osnov tuženikovog potraživanja da postoji, odnosno da je postojao do trenutka uplate dužnog iznosa, a sve po osnovi plaćanja zakupnine javne površine.

2.2. Nadležne službe tuženika da su postupale u skladu sa aktima koji su u tom trenutku bili na snazi pa da stoga ne smiju zaobilaziti pravila, te da jedinica lokalne samouprave u konkretnom slučaju može sklopiti ugovor o zakupu javne površine isključivo s kandidatima koji ispunjavaju taksativno navedene uvjete, a da u ovom slučaju nije sporno da postoji tužiteljevo dugovanje s osnova neplaćanja zakupnine javne površine pa da stoga tužitelj nije mogao ishoditi od tuženika potvrdu o nepostojanju duga. Stoga da je apsurdno tvrditi da se radi o plaćanju pod prisilom, te da je tužitelj dobrovoljno podmirio svoja dugovanja, čime da je potvrdio postojanje duga sa osnova neplaćanja zakupnine javne površine, te je potom mogao ishoditi potvrdu o nepostojanju duga. Zaključno, tuženik navodi da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba članka 221. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da dužnik koji ispuni zastarjelu obvezu, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obveza zastarjela. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, uz obvezu tužitelja na naknadu troškova postupka.

3. Podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 21. svibnja 2024., tužitelj je dopunio činjenične navode tužbe, navodeći u bitnome da tužitelji nisu imali evidentirano dugovanje prema tuženiku, kao što to tuženik tvrdi, jer da dug datira iz vremenskog razdoblja 1994. – 1997., kada tužitelj nije obavljao djelatnost u tom prostoru, već da se radilo o zaduženju duga u odnosu na prostor, a ne na tužitelja. Nadalje ističu da je tužitelju uvjetovano sklapanje ugovora o zakupu javne površne plaćanjem zastarjelog duga kojeg da nije napravio tužitelj, već da se radi o dugovanju kojega je napravila treća osoba u tom prostoru, i to još u vremenskom razdoblju od 1994. – 1997. Stoga da se radi o stjecanju bez osnove, jer su tužitelji izvršili uplatu kako bi izbjegli prisilu. Istim podneskom, tužitelji su uredili tužbeni zahtjev, praktički istovjetnog sadržaja kao u izreci ove odluke.

4. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: ugovora o zakupu javne površine od 13. svibnja 2014. (list 7-13); preslika obrtnice (list 14-15); ugovora o zakupu javne površine od 13.travnja 2018. (list 16-21); ugovora o zakupu javne površine od 10. travnja 2019. (list 22-27); dopisa tužitelja upućenog tuženiku (list 29, 31, 34); dopisa tuženika (list 30); mail komunikacije (list 32-33, list 37); preslika uplatnica (list 35-36). Nadalje, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja pod 1) te saslušanjem svjedoka ĐP, PP, TP, EP, te GP.

5. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja pod 1) i pod 2) za isplatom iznosa od 13.824,94 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a koji iznos da je tuženik stekao bez osnove, jer da su ga tužitelji pod 1) i pod 2) isplatili tuženiku da bi izbjegli prisilu, a sve sa ciljem da od tuženika ishode potvrdu o tome da ne postoje nikakva dugovanja, koja potvrda da je nužna za zaključivanje daljnjeg ugovora o zakupu javnih površina u svrhu obavljanja ugostiteljske djelatnosti tužitelja pod 1) i pod 2).

8. Tužitelj, dakle, tvrdi da je pod prisilom isplatio navedeni iznos tuženiku da bi ishodio potvrdu o nepostojanju ikakvog dugovanja prema njemu potrebni za sudjelovanje u javnom natječaju o zakupu javnih površinama u vlasništvu Grada Splita , međutim da je riječ o dugovanju koje datira iz vremenskog razdoblja od 1994.

– 1997., koje nije napravio tužitelj jer da tada nije ni obavljao djelatnost u prostoru na adresi u [adresa], već da se radi o dugovanju treće osobe, a da su tužitelji to dugovanje podmirili da bi izbjegli prisilu, odnosno da bi ishodili potvrdu tuženika o nepostojanju bilo kakvih dugovanja naspram njega, sve u cilju ispunjavanja zakonskih uvjeta za zaključivanje ugovora o zakupu javne površine. Dodatno, tužitelj ističe da se radi o zastarjelom dugovanju.

9. Tuženik se pak suprotstavlja iznesenim navodima tužitelja, ističući u bitnome da je u poslovnim knjigama tuženika bilo evidentirano dugovanje tužitelja koje nije podmireno, i to po osnovi plaćanja zakupnine javne površine, te da je tužitelj platio navedeno dugovanje da bi mogao ishoditi potvrdu o nepostojanju duga, odnosno ne da bi izbjegao prisilu. Tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba članka 221. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da dužnik koji ispuni zastarjelu obvezu, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obveza zastarjela.

10. Tužbeni zahtjev utemeljen je na članku 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23.; dalje: ZOO), kojom je propisano da, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11. Prema članku 1112. ZOO, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

12. Dakle, člankom 1112. ZOO, kao posebnom odredbom, uređena je situacija u kojoj je stjecatelj ovlašten uskratiti vraćanje stečenog, a prema toj odredbi,, onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim u tri situacije i to:

1.) ako je zadržao pravo na povrat,

2.) ako je platio da bi izbjegao prisilu ili

3.) ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

12.2. Osiromašeni u tužbi kojom zahtijeva vraćanje stečenog bez osnove zbog plaćanja neduga, mora dokazati isplatu, nepostojanje duga, ali i eventualno svoju zabludu, odnosno ako zablude nije bilo jer je znao da nije dužan platiti, mora dokazati da je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

13. Kao sporno je tijekom postupka prvenstveno je valjalo utvrditi je li tužitelj pod 1), kao zakupnik, imao nepodmirena dugovanja u iznosu od 13.824,94 eura na ime nepodmirenih obveza prema tuženiku, kao zakupodavcu javne površine u [adresa], koja datiraju iz ranijeg vremenskog razdoblja (1994. – 1997.), te jesu li tužitelji pod 1) i pod 2) izvršili uplatu navedenog iznosa da bi izbjegli prisilu.

14. Radi odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je , ocjenjujući kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog povedenog dokaznog postupka, utvrdio u nastavku navedene pravnorelevantne činjenice

-da je tužitelj pod 1) obavljao ugostiteljsku djelatnost (restoran) pod obrtom „ [obrt]“, u [adresa] u [adresa], koji obrt je zatvoren dana 31. prosinca 1996.;

-da je tužitelj pod 1) ponovno počeo obavljati ugostiteljsku djelatnost pod imenom navedenog obrta „ [obrt]“ 2005. godine, na adresi [adresa], od 20. srpnja 2005.;

-da su tužitelji pod 1) i pod 2) u svojstvu zakupoprimca i tuženik u svojstvu zakupodavca dana 13. svibnja 2014. zaključili ugovor o zakupu javne površine, kojim je ugovoreno da zakupodavac daje, a zakupoprimac prima u zakup javnu površinu anagrafske oznake Ispod ure, istočni dio Propugnakula, Split, ukupne površine 40,50 m2, za postavljanje štekata kavane – konbe Posejdon radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti , koji ugovor je zaključen na određeno vrijeme (od 1. travnja 2014. do 1. travnja 2017.) , a da visina zakupnine iznosi 3.138,75 kn, koju zakupninu je zakupnik obvezan plaćati unaprijed do desetog u mjesecu;

-da iz priložene mail korespondencije, kao i iz stranačkog iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka , u bitnome proizlazi da se prvotužitelj dopisom od 20. veljače 2018. godine obraćao tuženiku, nakon saznanja da u nadležnim službama tuženika postoji evidentirano dugovanje iz ranije vremenskog razdoblja, radi čega nije mogao ishoditi potvrdu o nepostojanju dugovanja koja je potrebna za sklapanja ugovora o zakupu javne površine, navodeći u bitnome da traži da mu se pošalje specifikacija po kojoj pravnoj osnovi ga se tereti i za koji iznos i za koje razdoblje, navodeći da je raniji obrt zatvoren 31. prosinca 1996., te ističući prigovor zastare na navedena potraživanja tuženika,

-da je zaposlenica Upravnog odjela za financijsko poslovanje mailom obavijestila tužitelja da se otpis potraživanja vrši nakon što Gradsko vijeće donese Zaključak o otpisu potraživanja, a na prijedlog Službi koje su utvrdile obvezu plaćanja te da dug postoji sve dok se to ne dogodi, ali da se takvo dugovanje ne može naplatiti u ovršnom postupku jer je u zastari, ali da ne mogu izdati potvrdu o nepostojanju dugovanja;

-da se prvotužitelj dopisom od 6. ožujka 2017. obratio tuženiku sa molbom da mu se otpiše dugovanje sa osnova komunalne naknade prostora [adresa], obzirom da je dug nastao poslije zatvaranja objekta, koji je zatvoren 31. prosinca 1996., a da je ujedno i nastupila zastara potraživanja;

-da je tuženik dopisom od 6. travnja odgovorio kako se za sva dugovanja za koja je po Zakonu o obveznim odnosima nastupila zastara, a nije pokrenut postupak prisilne naplate , priznaje zastara potraživanja; međutim da otpis nije moguć jer nadležna tijela nisu donijela odluku o otpisu zastarjelih i nenaplativih potraživanja.

-da iz priloženih uplatnica proizlazi da je platitelj „ [obrt] u.o. „ dana 12. veljače 2020., uplatila tuženiku iznos od 17.747,78 kn , sa opisom plaćanja: „kom.naknada. stari dug.“; da je platitelj IP dana 11. travnja 2018. uplatio tuženiku iznos od 51.310,56 kn, sa opisom plaćanja: „94,95,96 Radmilovića 2“; da je platitelj IP dana 23. srpnja 2019. uplatio tuženiku iznos od 35.098,80 kn, opis plaćanja:

„zakup PP 1997. NP;

-da je tuženik nakon dogovora sa tužiteljem o dinamici otplate dugovanja na tri obročne rate, od tuženika ishodio potvrdu o nepostojanju dugovanja, čime je ispunjavao uvjete za zaključenje novog ugovora o zakupu javne površine sa tuženikom;

-da su tužitelji pod 1) i pod 2) u svojstvu zakupoprimca i tuženik u svojstvu zakupodavca dana 13. svibnja 2014., 13. travnja 2018. i dana 10. travnja 2019. zaključili ugovor o zakupu javne površine.

-da su saslušani svjedoci ĐP, PP i DP, zaposlenici tuženika, suglasno iskazivali kako tužitelj pod 1) nije mogao dobiti od Grada Splita potvrdu o nepostojanju dugovanja, jer je u evidencijama bilo zavedeno njegovo dugovanje naspram Grada, što je bilo uvjet za zaključenje ugovora o zakupu javne površine, dok isti nisu imali saznanja odakle i iz kojeg vremenskog razdoblja potječe dugovanje, a svjedocima je bilo poznato da tužitelj štekat ima već i od ranije; da je tužitelj podmirio to dugovanje i dostavio dokaz o nepostojanju duga, nakon čega je sa istim i zaključen ugovor o zakupu javne površine;

-da je saslušani svjedok DP, raniji zaposlenik tuženika na radnom mjestu pročelnika za komunalne poslove, u iskazu u bitnome naveo da je postojao dogovor među službama u gradu da se osobama koje imaju dugovanja, a žele dobiti odobrenje za štekat, omogući obročna otplata tako da svake godine plaćaju ugovoreni iznos, nakon čega bi od Službe za financije dobili potvrdu da nema tih dugovanja, a sve sukladno potpisanom sporazumu o obročnoj otplati; da je za vođenje evidencija bila nadležna služba za financije, a da su oni u komunali postupali prema evidencijama i koje su od njih dobili, da on nije bio ovlašten "oprostiti taj dug" koji je bio u zastari jer da je očigledno došlo do omaške na način da odlukom gradskog vijeća dug nije bio otpisan, jer da je pravilo bilo da se eventualna zastarjela dugovanja utvrđuju otpisanim na gradskom vijeću; ovome svjedoku nije poznato kako je moguće da u službi za financije u vremenskom razdoblju od 2005. do 2017., nisu vidjeli da postoji dugovanje na ime tužitelja pod 1), a da on nije jedini kojemu je bila takva situacija;

-da iz iskaza GP, zaposlenika tuženika više od dvadeset godina, koji je u vremenskom razdoblju od 2009. do 2013. bio voditelj Odsjeka za javne površine, u bitnome proizlazi da se sjeća tužitelja pod 1) i njegove problematike vezano uz ugovor o zakupu javne površine, zaključen 2018.; da je tužitelj u to vrijeme imao važeće ugovore o zakupu javne površine za prostor Ispod ured, za ugostiteljski obrt [obrt]; da je prilikom zaključenja Ugovora uvjet bio da zainteresirana osoba mora dostaviti potvrdu o tome da nema nikakvih dugovanja prema Gradu Splitu, a da mu se 2017. Ili 2018. obratio tužitelj i naveo da je odjednom isplivao neki stari dug koji da bi on imao prema Gradu, koji datira od 1996.,1997., na ime obrta pod kojim je on ranije obavljao ugostiteljsku djelatnost, prije održavanja ročišta da je provjerio evidenciju dugovanja te da je utvrdio da u evidencijama ne postoji ime tužitelja IP koje se povezuje sa poslovnim prostorom u [adresa] širini, da njega jednostavno nema u knjigama, a svjedok se ne može očitovati o tome kako je odjednom "isplivao" dug tužitelja prema Gradu Splitu iz 1996., da se takve situacije mogu dogoditi, da jednostavno "ispliva" stari dug, koji zainteresirane osobe podmire, jer inače ne mogu sudjelovati u javnom natječaju. Tužitelju da nije bilo moguće otpisati dug radi zastare jer se dugovanja mogu otpisati samo odlukom gradskog vijeća.

15. Tužitelj pod 1) u stranačkom iskazu u bitnome navodi da se dugi niz godina bavi ugostiteljstvom, da se dugi niz godina bavi ugostiteljstvom, da je 2005.g. pronašao poslovni prostor te je zaključio ugovor o zakupu sa vlasnikom istoga, nakon čega se obratio tuženiku sa zahtjevom za odobravanjem štekata ispred tog prostora. Znao je da je za štekat potrebno dostaviti određenu papirologiju, a nadležne službe tuženika su ga uputile na to da moram dostaviti ugovor, minimalne tehničke uvjete, skicu štekata i potvrdu da nije ništa dužan gradu Splitu. Sve navedeno da je uredno pribavio i dostavio gradu Splitu, dobio je dozvolu za štekat, a tako je bila ista procedura produljivanja dozvole za štekat svake sljedeće godine, dakle štekat se odobravao za vremensko razdoblje od godinu dana. Kada je na vlast došao gradonačelnik SP, promijenili su se uvjeti glede zaključenja ugovora o štekatu, na način da se isti odobravao na vremensko razdoblje od 3 godine, u tom razdoblju da je na jednak način, uz jednaku papirologiju, dobivao uredne dozvole za štekat. Kasnije, kada se ponovo promijenila vlast, u prvoj godini mandata gradonačelnika I, da se ponovo vratilo pravilo da se ugovor o štekatu zaključuje na vremensko razdoblje od jedne godine, a u gradu Splitu da su mu rekli kako je na njegovo ime evidentirano dugovanje iz 1994.g., nije mu pojašnjeno na ime čega, te da ne može ostvariti odobrenje za štekat dok ne podmiri to dugovanje. Bio je iznenađen - odakle sada to dugovanje, kada je svih godina ranije od nadležnih službi grada Splita uredno dobivao potvrde o tome da na njegovo ime ne postoje nikakva dugovanja. Jedino su ga informirali o tome da se to dugovanje odnosi na dug obrta " [obrt]", a pod kojim je poslovao od 1981. do 1996.g. Obzirom da se radilo o tako starom dugovanju na iznos od 104.000 kn, za koje nije ni znao da postoji, a nije mu nikada stigla nikakva uplatnica ni poziv za plaćanje, obratio se službi za financije tuženika, koji su mi odgovorili da su svjesni da se radi o zastarjelom dugu, ali da mi tu nikako ne mogu pomoći te su ga uputili na odjel za komunalije ili u odjel za pravnu službu, gdje je i otišao, ali nitko od zaposlenika mu nije mogao pomoći, samo bi ga proslijedili dalje. Kako je shvatio da ne može dobiti dozvolu za štekat bez da podmiri to potraživanje iz 1994.g., dogovorio je sa gospodinom DP obročnu otplatu u 3 godine, tako da je prvu ratu podmirio odmah, nakon čega je, uz dostavu svih ostalih dokumenata, i dobio dozvolu za štekat, a tako je bilo i sljedeće dvije godine. Nakon što je isplatio u tri obroka cjelokupno dugovanje, pokušao je razgovarati sa zaposlenicima tuženika, u nadi da će doći do nekog kompromisa kako bi mi se refundiralo nešto što mu je bespravno oduzeto, ali da nije dolazilo do nikakvog dogovora, radi čega je pokrenuo ovaj parnični postupak.

16. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da je tužitelj (osobno i u ime obrta [obrt]) u tri obročne otplate izvršio isplatu ukupnog iznosa od 13.824,94 eura, koji iznos je u evidencijama tuženika bio evidentiran kao dugovanje za poslovni prostor u vlasništvu tuženika na adresi [adresa], koji je ranije bio u zakupu tužitelja pod 1).

16.2. Nije bilo sporno niti da je člankom 23. Odluke o davanju u zakup javnih površina i neizgrađenog građevinskog zemljišta u vlasništvu Grada Splita za postavljanje kioska, štekata, štandova, pokretnih naprava i dr, bilo propisano da će upravno tijelo nadležno za javne površine odbiti zahtjev za zakup javne površine fizičkim i pravnim osobama koje nisu podmirile sve dospjele financijske obveze prema Gradu.

16.3. Konačno, tuženik tijekom postupka nije ni osporio navode tužitelja da je obrt " [obrt]" koji je obavljao ugostiteljsku djelatnost na adresi [adresa], zatvoren dana 13. prosinca 1996.

16.4. Nije bilo sporno niti da se tužitelj pod 1), 2017. i 2018. godine, nakon saznanja za evidentirano dugovanje, obraćao tuženiku sa zahtjevom da mu se "otpiše dugovanje za komunalnu naknadu za Restoran Arkina u [adresa] u [adresa], čije su obveze prestale 31.prosinca 1996. jer da je dug nastao poslije zatvaranja objekta, i to prije 20 godina, gdje je ujedno nastupila i zastara" ; zatim sa zahtjevom da mu se "pošalje specifikacija po kojoj pravnoj osnovi ga se tereti, za koji iznos i za koje razdoblje, da je obrt zatvoren 31.prosinca 1996., pa da stoga nema nikakvih obveza nakon toga".

17. Kao sporno je valjalo utvrditi je li tužitelj pod 1) bio dužan podmiriti dugovanje u iznosu od 13.824,94 eura, koje je bilo evidentirano u evidencijama tuženika.

18. Kako je već ranije izneseno, u konkretnom slučaju tužitelj (osiromašeni) u tužbi u kojoj zahtijeva vraćanje stečenog bez osnove zbog plaćanja neduga (članak 1112. ZOO), mora dokazati isplatu (što je ovdje nesporno), nepostojanje duga te je dužan dokazati da je platio da bi izbjegao prisilu odnosno da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

19. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik nije tužitelju ni prije pokretanja postupka, a ni za vrijeme trajanja ovog parničnog postupka, u spis predmeta dostavio nikakav materijalni dokaz niti evidenciju poslovnih knjiga, knjigovodstvenu ispravu, račun, bilo kakvu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidan pravni osnov i vremensko razdoblje na koje se odnosi dugovanje u iznosu od 13.824,94 eura. Prema stavu ovog suda, u situaciji kada je tužitelj osporio da bi imao bilo kakva dugovanja prema tuženiku, navodeći da je raniji obrt na adresi [adresa], zatvorio 31. prosinca 1996., upravo je na tuženiku, u smislu članka 7. i članka 219. ZPP, bio teret dokaza da je navedeno dugovanje zaista nastalo u vrijeme kada je tužitelj pod 1) bio u zakupu poslovnog prostora. Dosljedno, tuženik je tijekom postupka tek paušalno osporio navode iz tužbe, ističući da je u poslovnim knjigama bilo evidentirano nepodmireno dugovanje tužitelja (nije dostavio niti izvadak iz poslovnih knjiga).

20. Dovodeći u vezu izneseno, sa iskazom svjedoka GP, koji navodi da je upravo prije održavanja ročišta na kojemu je saslušan, provjerio evidenciju dugovanja te da je utvrdio da u evidencijama ne postoji ime tužitelja IP koje se povezuje sa poslovnim prostorom u [adresa] širini, da njega jednostavno nema u knjigama, a da je pravilo bilo da se prilikom vraćanja ključeva prostora podmire i sva dugovanja koja su nastala, tako da prostor sa dugovanjima bude na nuli, kao i nespornu činjenicu da je tuženik ranijih godina uredno izdavao potvrdu o nepostojanju dugovanja, ovaj sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP), zaključuje da su tužitelji pod 1) i pod 2) tijekom postupka dokazali da su plaćanjem iznosa od 13.824,94 eura, platili nešto što nisu bili dužni platiti, odnosno da su platili nedug.

21. Konačno, iako tužitelji tvrde da su platili utuženi iznos da bi izbjegli prisilu, jer da u suprotnom tužitelj ne bi dobio ugovor za štekat kojega je uredno dobivao od 2006. – 2018. godine, te da bi time bio prisiljen zatvoriti svoj obrt, dati otkaz zaposlenim radnicima te ostati bez mogućnosti uprihođivati te na taj način osigurati egzistenciju, sud je stava da je u konkretnom slučaju tužitelj pod 1) i pod 2) izvršio isplatu jer je isplata dugovanja (iznosa od 13.824,94 eura) zavisila od ispunjenja uvjeta – izdavanja potvrde tuženika da tužitelj pod 1) nema nikakvih dugovanja prema njemu , a koja potvrda je bila nužna da bi tužitelj pod 1) ispunjavao zakonske uvjete za zaključenje novog ugovora o zakupu javne površine u Splitu, anagrafske oznake Ispod ure, istočni dio Propugnakula, Split, ukupne površine 40,50 m2. Stoga tužitelju, u opisanoj situaciji, pripada pravo zahtijevati povrat utuženih iznosa, jer je nesporno tijekom postupka dokazao da je izvršio isplatu, da dug nije postojao te da je isplata duga zavisila od ispunjenja uvjeta.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud je stava da je tuženik bez pravne osnove stekao utuženi iznos od 13.824,95 eura koji iznos je dužan vratiti tužitelju, primjenom članka 1112. ZOO. Na navedene iznose, tuženik je, kao nepošteni stjecatelj, dužan isplatiti i zatezne kamate tekuće od dana plaćanja (članak 1115. ZOO).

23. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

24. Nakon što je donesena odluka o glavnoj stvari, valjalo je odlučiti i o troškovima postupka.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, ovaj sud smatra da je tuženik, koja je izgubio parnicu, dužan tužitelju naknaditi cjelokupan trošak postupka.

26. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 13.824,95 eura te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

27. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

-sastav tužbe od 3. travnja 2023. (Tbr 7/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

-sastav podneska od 21. svibnja 2024. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

-zastupanje na ročištu od 17. rujna 2024. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura

-zastupanje na ročištu od 23. siječnja 2025. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

-zastupanje na ročištu od 20. ožujka 2025. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura;

- sastav obrazloženog podneska od 25. travnja 2025. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 200,00 eura ;

-zastupanje na ročištu od 5. lipnja 2025. koje je odgođeno prije upuštanja u raspravljanje (Tbr 9/5 Tarife), iznos od 50,00 eura

-zastupanje na ročištu od 1. listopada 2025. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura, dakle ukupni iznos od 1.450,00 eura, što uvećano za zastupanje dvije osobe od 10 % (Tbr 40/1 Tarife), daje iznos od 1.595,00 eura, te PDV po stopi od 25 % (398,75 eura), daje iznos od 1.993,75 eura.

27.2. Nadalje, tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 92,35 eura, čime se došlo do ukupnog iznosa od 2.086,10 eura.

28. Punomoćniku tužitelja pod 1) i pod 2) nije priznat traženi putni trošak u iznosu od 345,60 eura za svako održano ročište za glavnu raspravu, jer navedeni trošak nije ni bio potreban za vođenje ovog postupka, obzirom da je tužitelj vlastitim odabirom punomoćnika koji ima sjedište u [adresa], za zastupanje u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu, prouzrokovao nastali trošak putovanja.

28.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u nizu odluka, trošak zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi parnica može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-501/2023 od 30. kolovoza 2023.)

29. Dakle, tužiteljima je na ime troškova ovog parničnog postupka dosuđen iznos od 2.086,10 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 10. studenoga 2025., kao dana donošenja odluke, do isplate (članak 151. st. 3. ZPP), po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Splitu 10. studenoga 2025.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju pod 1) i pod 2) po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis