REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U JASTREBARSKOM

Šetalište braće Kazić 6

Poslovni broj: P-481/2019-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom, po sucu toga suda Silvani Godrijan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RA iz [adresa], prije Gornji Desinec bb, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Maji Masnec, odvjetnici u Jastrebarskom, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o.u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 30. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 10. studeni 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka platiti tužitelju RA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnove razlike obveza koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznos od 521,50 eur sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 12,53 eur od 2. listopada 2007. do isplate,

- 6,61 eur od 2. veljače 2008. do isplate,

- 6,61 eur od 4. ožujka 2008. do isplate,

- 6,61 eur od 2. travnja 2008. do isplate,

- 6,61 eur od 3. svibnja 2008. do isplate,

- 6,61 eur od 3. lipnja 2008. do isplate,

- 6,61 eur od 2. srpnja 2008. do isplate,

- 6,61 eur od 2. kolovoza 2008. do isplate,

- 6,61 eur od 6. rujna 2008. do isplate,

- 6,61 eur od 4. listopada 2008. do isplate,

- 6,61 eur od 4. studenog 2008. do isplate,

- 6,61 eur od 2. prosinca 2008. do isplate,

- 6,61 eur od 6. siječnja 2009. do isplate,

- 6,61 eur od 3. veljače 2009. do isplate,

- 6,61 eur od 3. ožujka 2009. do isplate,

- 6,61 eur od 21. travnja 2009. do isplate,

- 10,84 eur od 9. svibnja 2009. do isplate,

- 10,84 eur od 6. lipnja 2009. do isplate,

- 10,84 eur od 2. srpnja 2009. do isplate,

- 10,84 eur od 4. kolovoza 2009. do isplate,

- 10,84 eur od 2. rujna 2009. do isplate,

- 10,84 eur od 2. listopada 2009. do isplate,

- 10,84 eur od 3. studenog 2009. do isplate,

- 10,84 eur od 2. prosinca 2009. do isplate,

- 10,84 eur od 8. siječnja 2010. do isplate,

- 10,84 eur od 3. veljače 2010. do isplate,

- 10,84 eur od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 10,84 eur od 2. travnja 2010. do isplate,

- 10,84 eur od 4. svibnja 2010. do isplate,

- 10,84 eur od 5. lipnja 2010. do isplate,

- 10,84 eur od 8. srpnja 2010. do isplate,

- 10,84 eur od 7. kolovoza 2010. do isplate,

- 10,84 eur od 21. rujna 2010. do isplate,

- 10,84 eur od 2. listopada 2010. do isplate,

- 7,88 eur od 3. studenog 2010. do isplate,

- 7,88 eur od 2. prosinca 2010. do isplate,

- 7,88 eur od 8. siječnja 2011. do isplate,

- 7,88 eur kn od 2. veljače 2011. do isplate,

- 7,88 eur od 8. ožujka 2011. do isplate,

- 7,88 eur od 2. travnja 2011. do isplate,

- 7,88 eur od 3. svibnja 2011. do isplate,

- 4,37 eur od 2. lipnja 2011. do isplate,

- 4,37 eur od 2. srpnja 2011. do isplate,

- 4,37 eur od 5. kolovoza 2011. do isplate,

- 4,37 eur od 2. rujna 2011. do isplate,

- 4,37 eur od 5. listopada 2011. do isplate,

- 0,34 eur od 4. studenog 2011. do isplate,

- 0,34 eur od 2. prosinca 2011. do isplate,

- 0,34 eur od 22. siječnja 2012. do isplate,

- 0,34 eur od 14. veljače 2012. do isplate,

- 0,34 eur od 3. ožujka 2012. do isplate,

- 0,34 eur od 3. travnja 2012. do isplate,

- 0,34 eur od 3. svibnja 2012. do isplate,

- 0,34 eur od 3. lipnja 2012. do isplate,

- 0,34 eur od 4. srpnja 2012. do isplate,

- 0,34 eur od 2. kolovoza 2012. do isplate,

- 0,34 eur od 4. rujna 2012. do isplate,

- 0,34 eur od 12. listopada 2012. do isplate,

- 0,34 eur od 3. studenog 2012. do isplate,

- 0,34 eur od 21. prosinca 2012. do isplate,

- 0,34 eur od 26. siječnja 2013. do isplate,

- 0,34 eur od 22. veljače 2013. do isplate,

- 0,34 eur od 22. ožujka 2013. do isplate,

- 0,34 eur od 10. travnja 2013. do isplate,

- 0,34 eur od 9. svibnja 2013. do isplate,

- 0,34 eur od 10. lipnja 2013. do isplate,

- 0,34 eur od 12. srpnja 2013. do isplate,

- 0,34 eur od 14. kolovoza 2013. do isplate,

- 0,34 eur od 10. rujna 2013. do isplate,

- 0,34 eur od 15. listopada 2013. do isplate,

- 0,34 eur od 19. studenog 2013. do isplate,

- 0,34 eur od 22. prosinca 2013. do isplate,

- 0,34 eur od 10. siječnja 2014. do isplate,

sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka platiti tužitelju RA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnove razlike obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF važećeg za vrijeme korištenja kredita, iznos od 7.794,60 eur sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 4,62 eur od 16. svibnja 2006. do isplate,

- 1,98 eur od 7. lipnja 2006. do isplate,

- 0,44 eur od 4. kolovoza 2006. do isplate,

- 1,94 eur od 6. rujna 2006. do isplate,

- 1,88 eur od 5. listopada 2006. do isplate,

- 1,38 eur od 4. studenog 2006. do isplate,

- 1,27 eur od 5. prosinca 2006. do isplate,

- 0,74 eur od 2. travnja 2008. do isplate,

- 23,90 eur od 4. studenog 2008. do isplate,

- 27,39 eur od 6. siječnja 2009. do isplate,

- 30,41 eur od 3. veljače 2009. do isplate,

- 32,32 eur od 3. ožujka 2009. do isplate,

- 20,41 eur od 21. travnja 2009. do isplate,

- 22,09 eur od 9. svibnja 2009. do isplate,

- 22,64 eur od 6. lipnja 2009. do isplate,

- 13,37 eur od 2. srpnja 2009. do isplate,

- 16,51 eur od 4. kolovoza 2009. do isplate,

- 22,03 eur od 2. rujna 2009. do isplate,

- 16,66 eur od 2. listopada 2009. do isplate,

- 16,13 eur od 3. studenog 2009. do isplate,

- 22,53 eur od 2. prosinca 2009. do isplate,

- 26,42 eur od 8. siječnja 2010. do isplate,

- 32,74 eur od 3. veljače 2010. do isplate,

- 32,74 eur od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 44,28 eur od 2. travnja 2010. do isplate,

- 41,78 eur od 4. svibnja 2010. do isplate,

- 48,15 eur od 5. lipnja 2010. do isplate,

- 70,57 eur od 8. srpnja 2010. do isplate,

- 58,91 eur od 7. kolovoza 2010. do isplate,

- 83,48 eur od 21. rujna 2010. do isplate,

- 81,03 eur od 2. listopada 2010. do isplate,

- 68,08 eur od 3. studenog 2010. do isplate,

- 99,00 eur od 2. prosinca 2010. do isplate,

- 115,12 eur od 8. siječnja 2011. do isplate,

- 102,97 eur od 2. veljače 2011. do isplate,

- 98,57 eur od 8. ožujka 2011. do isplate,

- 96,73 eur od 2. travnja 2011. do isplate,

- 97,83 eur od 3. svibnja 2011. do isplate,

- 124,11 eur od 2. lipnja 2011. do isplate,

- 129,10 eur od 2. srpnja 2011. do isplate,

- 181,16 eur od 5. kolovoza 2011. do isplate,

- 158,54 eur od 2. rujna 2011. do isplate,

- 133,63 eur od 5. listopada 2011. do isplate,

- 126,62 eur od 4. studenog 2011. do isplate,

- 123,04 eur od 2. prosinca 2011. do isplate,

- 135,23 eur od 22. siječnja 2012. do isplate,

- 135,65 eur od 14. veljače 2012. do isplate,

- 137,19 eur od 3. ožujka 2012. do isplate,

- 132,64 eur od 3. travnja 2012. do isplate,

- 134,16 eur od 3. svibnja 2012. do isplate,

- 137,28 eur od 3. lipnja 2012. do isplate,

- 134,34 eur od 4. srpnja 2012. do isplate,

- 134,51 eur od 2. kolovoza 2012. do isplate,

- 131,90 eur od 4. rujna 2012. do isplate,

- 129,04 eur od 12. listopada 2012. do isplate,

- 132,68 eur od 3. studenog 2012. do isplate,

- 132,85 eur od 21. prosinca 2012. do isplate,

- 121,90 eur od 26. siječnja 2013. do isplate,

- 125,40 eur od 22. veljače 2013. do isplate,

- 130,77 eur od 22. ožujka 2013. do isplate,

- 134,08 eur od 10. travnja 2013. do isplate,

- 125,45 eur od 9. svibnja 2013. do isplate,

- 121,90 eur od 10. lipnja 2013. do isplate,

- 118,17 eur od 12. srpnja 2013. do isplate,

- 122,58 eur od 14. kolovoza 2013. do isplate,

- 124,00 eur od 10. rujna 2013. do isplate,

- 127,52 eur od 15. listopada 2013. do isplate,

- 128,70 eur od 19. studenog 2013. do isplate,

- 132,65 eur od 22. prosinca 2013. do isplate,

- 127,50 eur od 10. siječnja 2014. do isplate,

- 110,47 eur od 25. veljače 2014. do isplate,

- 110,47 eur od 8. travnja 2014. do isplate,

- 109,38 eur od 1. svibnja 2014. do isplate,

- 109,38 eur od 22. svibnja 2014. do isplate,

- 108,82 eur od 22. lipnja 2014. do isplate,

- 113,12 eur od 30. srpnja 2014. do isplate,

- 112,74 eur od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- 115,66 eur od 30. kolovoza 2014. do isplate,

- 115,23 eur od 1. listopada 2014. do isplate,

- 117,90 eur od 31. listopada 2014. do isplate,

- 119,57 eur od 28. studenog 2014. do isplate,

- 118,70 eur od 1. siječnja 2015. do isplate,

- 120,18 eur od 2. veljače 2015. do isplate,

- 120,18 eur od 2. ožujka 2015. do isplate,

- 120,18 eur od 2. travnja 2015. do isplate,

- 120,18 eur od 2. svibnja 2015. do isplate,

- 120,18 eur od 2. lipnja 2015. do isplate,

- 120,18 eur od 2. srpnja 2015. do isplate,

- 120,18 eur od 2. kolovoza 2015. do isplate,

- 120,18 eur od 2. rujna 2015. do isplate,

sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka platiti tužitelju RA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 8.949,59 eur sa zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka naknaditi tužitelju RA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 6.554,05 eura sa zateznim kamatama od 10. studeni 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 29. svibnja 2019. podnio tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu 31.03.2006. temeljem kojeg da mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 134.593,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, a na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o kreditu, budući da je prilikom ugovaranja tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa bilo jednostrano. Nadalje, smatra da je ništetna odredba iz čl. 8. ugovora o kreditu tvrdeći da je dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, da sve potrebne informacije koje se odnose na kamatne stope te egzaktne parametre i metodu izračuna takvih parametara, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje one mogu imati na tužitelja. Tužitelj tvrdi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su mu bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Obzirom na navedeno, tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci uz nadoknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe, ističe prigovor zastare, trogodišnji rok, smatra da je tužitelj bio dovoljno informiran o riziku zbog valutne klauzule, da su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Ukoliko sud utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine. Tuženik se poziva na odredbu članka 72. a u vezi članka 71. točke 7. ZPP- a, te da je sudac dužan uzeti u obzir: a) da postoji mogućnost sumnje u njegovu nepristranost u predmetu obzirom na činjenicu da on ili njemu bliska osoba imaju ili su imali CHF kredit kod tuženika ili kod druge banke koja je bila suparničar s tuženikom u postupku kolektivne zaštite potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod. br. P-1401/12; b) da postoji mogućnost sumnje u njegovu nepristranost u gornjem predmetu obzirom na činjenicu da njemu bliska osoba zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa tužitelje u sličnim ili istovrsnim sporovima protiv tuženika ili protiv neke druge banke koja je bila suparničar s tuženikom u postupku kolektivne zaštite potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te da ukoliko na strani postupajućeg suca postoje navedene okolnosti ističe zahtjev za izuzeće suca na temelju članka 71. točka 7. ZPP-a. Navodi da je odlučna činjenica da su tužitelj i tuženik dana 11.02.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu broj 5102929597 kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020., u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje:”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva.U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja,neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost)ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Navodi da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu,odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljat kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu,korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - OA) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. U Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli,niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa,te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Čak i da sklapanje Aneksa ne dovodi do gubitka pravnog interesa i posljedično odbačaja tužbe (što tuženik u cijelosti osporava) već je prema stavu suda potrebno raspraviti pitanje ima li tužitelj pravo na isplatu i utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi unatoč konverziji, tada zbog nastale nove pravne osnove tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan. Uslijed sklapanja predmetnog Aneksa sporne ugovorne odredbe više ne postoje pa stoga tužitelj ne može osnovano isticati ništetnost obzirom da je upravo sklapanjem Aneksa stvorena nova pravna osnova plaćanjima izvršenim od strane tužitelja.Za razliku od tuženika koji je bio dužan ponuditi sklapanja Aneksa s točno određenim bitnim sastojcima u roku i po proceduri propisanoj prisilnim propisom (ZIDZPK/15), tužitelj nije morao pristati na sklapanje ponuđenog Aneksa već je mogao nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima. Unatoč tome, tužitelj je vlastitim očitovanjem volje koju je manifestirao sklapanjem predmetnog aneksa dobrovoljno odlučio utemeljiti odnos s tuženikom na novoj pravnoj osnovi koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 368512015 i dr. od 04. travnja 2017.U tužbi i tijekom postupka, tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR).Tuženik u prilogu dostavlja sudsku praksu iz koje je razvidno da su drugostupanjski sudovi u istovjetnim predmetnima u kojima je provedena konverzija odbili tužbene zahtjeve kao neosnovane. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu od 3.03.2006., Aneks Ugovora o kreditu, prihvat konverzije, Izračun konverzije, Presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - OA), presudu Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću,posl. br. Gž-73/2019, od 28. travnja 2020. godine- presudu Županijskog suda u Puli-Pola, posl. br. Gž-925/2017,od 20. ožujka 2020. godine- presudu Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-2460/2017,od 4. ožujka 2020. godine, presudu Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-2427/2018,od 10. lipnja 2020. godine, presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-529/2018,od 21. rujna 2020. godine, dokumentaciju o kreditu, proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Zrinku Ručeviću, te saslušao tužitelja kao stranku.

4. Nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka GA, obzirom je tuženik odustao od njezinog saslušanja, a činjenično stanje dovoljno je utvrđeno ostalim provedenim dokazima.

5. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog posebno tako i svih zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, te je isti usvojio na način kako je odlučeno u izreci.

6. Tužitelj je podneskom od 11.09.2025. (list 516) nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev na način kako je navedeno u izreci.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa koji je tuženik stekao bez osnove na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Nije sporno da su stranke sklopile govor o kreditu za kupnju stana (list 7-10) i Aneks broj 1 od 11.02.2016..

9. Tužitelj je iskazao da je poslovni odnos s bankom imao kada je otišao u Erstebanku direktno sa prodavateljem stana. On ih je odveo u Erstebanku, Poslovnicu u Karlovac, da bi podigli kredit. To je bilo 2006..Tamo ih je prodavatelj stana dočekao sa referenticom GA i išli su u realizaciju kredita. Jedva su dobili kredit, i kreditnu sposobnost, jer im je falilo 50,00 ili 100,00 kuna. Da dobiju kredit jedina opcija je bila kredit u švicarcima. Bili su mladi, htjeli su kupiti stan u [adresa]. Dolazili su u banku nekoliko puta dok su pribavili svu dokumentaciju. Načelno im je odobren kredit. Sve je bilo u gužvi, jer je prodavatelj odredio, odnosno imao rok. Kamata je bila 3,99 % ili 4%, i rata im je odgovarala s obzirom na visinu plaća. Kad je kredit trebao ići u isplatu, već im je tada u toj kalkulaciji falilo 1.000,00 eura, iako je kredit bio u švicarcima. Zbog konverzije je falilo tih 1.000,00 eura, i na to nisu računali. Na dan isplate je trebalo platiti još 1.000,00 eura. Kredit je bio 85.000,00 eura preračunat u CHF koji je tada bio 4,4. Proteklo je određeno vrijeme od odobrenja kredita do isplate kredita. Kredit je bio na 30 godina, rata je bila oko 2.400,00 kuna tada. Dva –tri puta su se mijenjale kamatne stope. Referentica nije ništa posebno govorila, rekla je to su Uvjeti, na 30 godina; to vam je sve ok; rekla je ratu u švicarcima koja je kunama iznosila 2.400,00 kuna. Sve je išlo ok godinu-dvije. Tijekom obrade kredita brinuo se zašto ne u eurima ili kuna, ali je ona rekla da je CHF najstabilnija valuta u tom trenutku, i da je najbolje da uzmemo kredit u CHF, jer da će biti puno manja rata nego u eurima, a kamoli u kunama. Ona je forsirala da kredit bude u CHF. Nakon godinu-dvije znam da je kamatna stopa išla gore ili se mijenjala; paralelno je rastao tečaj švicarca. Rata je bila 3.500,00 – 4.000,00 kuna, i u jednom trenutku je rata došla do 6.000,00 kuna. Onda je Hrvatska reagirala, i onda su banke imale tečaj čak do 6 ili 7%. Nakon toga je bio u obvezi 105.000,00 – 106.000,00 eura, iako je kredit bio 85.000,00 eura. U vrijeme kad je RH reagirala, Erste banka im je ponudila da konvertiramo kredit u eure, da bude manja rata. To mu je bilo malo smiješno, jer su morali ići u obradu kao novi kredit. I ta konverzija im je u postocima jako malo smanjila kredit. I nakon 12 godina kredita bili su tamo gdje su počeli, uz kamatnu stopu koja je u eurima bila veća. To nije bila nikakva pomoć, samo se ponovno zadužili za nešto što su 10-12 godina plaćali. Za 10-12 godina su cijelo vrijeme plaćali 615 eura, svaki mjesec. Toliko su već dali banci, i nakon 12 godina da im se pomogne, zapravo im se odmoglo. Samo su plaćali kamatu i tada i poslije, i glavnica se jako malo smanjivala. To je bilo potpuno nekorektno poslovanje Banke prema ljudima. U banci nitko ništa posebno nije pričao o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope. Nisu mu rekli o posljedicama. Sjeća se da mu je davala samo papire da potpisuje. Po struci je hotelijersko turistički tehničar. Ugovor o kreditu,je pročitao glavne stvari i značajke koje je rekla referentica, i nije baš imao vremena da ga pročita jer je trebalo brzo realizirati kredit. Stan za koji je sklopio ugovor o kreditu, koristio je za život. Živjeli su u njemu, on i R, bivša supruga. Zajedno su otplaćivali kredit, R je otplaćivala od kad su se razveli, a to je bilo od 2017.. Kad su se razveli, ona je preuzela kredit. Prilikom razvoda braka u bračnoj stečevini on se odrekao stana.

10. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je njegov iskaz jasan, logičan i uvjerljiv, te je iskazivao o činjenicama o kojima ima neposrednih saznanja o načinu sklapanja ugovora o kreditu za kupnju stana.

11. Sud smatra da prigovor radi prebijanja, koji je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu, nije osnovan.

12. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja.

13. Člankom 225. Zakona o obveznim odnosima određeno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Predmetna tužba podnesena 13.06.2023..

14. Odlučujući o prigovoru sud je imao u vidu činjenicu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl.104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." te stajališta zauzeta u presudama Županijskog suda u Splitu broj: Gž - 428/2021 od 15. srpnja 2021. i broj: Gž-2468/2023 od 7. veljače 2024.

15. Slijedom navedenog i pravnih stajališta županijskih sudova, koji su zauzeli pravna stanovišta u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnog stopi i valutnoj klauzuli, sud je utvrdio da se u ovom postupku radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske, o pitanju zastare navodi u presudi i rješenju poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ , te je u odluci, broj Rev- 18/18-2 od 26. svibnja 2020., naveo da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu ( tako i da tužitelj nije potrošač, nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, a tuženik to i ne dokazuje.

17. Nesporno je da je tužitelj stupio sa tuženikom u ugovorni odnos u svojstvu potrošača, budući da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Očigledno pravni posao koji je tužitelj sklopio se tuženikom nije sklopio unutar svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti što je vidljivo iz ugovora namjenskom o kreditu koji je priložen tužbi jer isti nije sklopio tužitelj kao vlasnik obrta, kao osoba ovlaštena za zastupanje tvrtke i dr., već osobno. Tuženik je imao pravo kontrolirati namjensko trošenje kredita, a što isti nije učio budući da je isti nije korišten nenamjenski, odnosno utrošen je za kupnju stana koji tužitelj nije koristio u gospodarske svrhe jer bi ga inače zbog poreznih olakšica i sl. kupila tvrtka, obrt ili drugi gospodarski subjekt. Tuženik je vršio kontrolu isplatnih i dr. dokumenata sukladno Pravilniku o kontroli namjenskog korištenja sredstava kredita odobrenih građanima. Za dokazivanje statusa potrošača nije potrebno ništa više od prilaganja samog ugovora o kreditu gdje se vidi namjena kredita, te činjenice da se radi o fizičkoj osobi.

18. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Uvidom u ugovore i temeljem iskazu tužitelja sud je utvrdio da je svrha kredita rješavanje stambenog pitanja tužitelja, da je kredit sklopio u osobne nekomercijalne svrhe u svojstvu potrošača, kao fizička osoba za osobne potrebe, da stanuje u predmetnom stanu te tamo ima prijavljeno prebivalište. U konkretnom slučaju tužitelj nedvojbeno ima status potrošača, te se radi o namjenskom stambenom kreditu, čime predmetni ugovor ima sva obilježja potrošačkog ugovora. Predmetni ugovor o kreditu podignut je samo za privatne svrhe tužitelja i predstavlja potrošački ugovor u smislu pravila iz čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13 i 147/13). Potrošač je slabija ugovorna strana, pa je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije zaključio ugovor za druge a ne za osobne – privatne potrebe (Rev- 18/2018 od 26.05.2018.). Također je nedvojbeno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane tuženika, koji sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

19. Ugovor o kreditu sklopljen je 31.03.2006. pa se na sadržaj tog Ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03). Nadalje, odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03).

20. Nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl. br. P-1401/2012, vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

21. S obzirom na odredbe čl. 502a i 502c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14,110/15,14/19, dalje: ZZP/14) ovaj sud je vezan za utvrđenja u parnici u kojoj su utvrđene povrede zakonom zaštićenih kolektivnih interesa.

22. Presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu, posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a presudom Vrhovnog suda RH, br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., su odbijene revizije. U tom postupku je i ovdje tuženik imao položaj stranke, a presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., je pravomoćno utvrđeno da je tuženik, a u postupku u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 3. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ).

23. Uvidom u sadržaj spornih odredbi posebno odredbe čl. 8. ugovora, koji su tipski ugovori, vidljivo je da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Erste & Steiermärkische banke d.d.. Ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji sadržaj nije lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP/03 smatra nepoštenom.

24. Sporna odredba čl. 8. među strankama zaključenih ugovora, nije lako razumljiva jer u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja ugovora ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene kamatne stope nakon zaključenja ugovora o kreditu, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

25. Ugovorna odredba kakva je odredba čl. 8. ugovora o kreditu u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

26. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4. ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

27. Po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl. 8. među strankama zaključenih ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba i kao takva ništetna.

28. Presudom, posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Vrhovni sud RH je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju do 6.8.2007. da od 7.8.2007.do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka, a na što se pozvala i ovdje tužiteljica. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

29. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao odnosno to ne proizlazi iz provedenih dokaza. Smatra se, da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

30. Iz predmetnog ugovora o kreditu je vidljivo da se radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača time da je za naglasiti da je takav stav izražen u spomenutoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kao i u odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. time da je pitanje valutne klauzule i u tom kontekstu valjanosti odredbe bilo i predmet postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je povodom toga potvrdio u bitnome jednak stav kao u navedenim odlukama, a u svojoj odluci broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016..

31. Slijedom navedenog, a ukazujući i na to da je ovaj sud sukladno odredbi čl. 118. ZZP/14 i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora kojom je uređeno da se kamatna stopa ugovorne kamate mijenja jednostranom odlukom banke kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, a sve sukladno navedenim odredbama, u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a.

32. Slijedom navedenog nisu od važnosti navodi tuženika izneseni tijekom postupka kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

33. Ustavni sud RH je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

34. U odnosu na pozivanje tuženika na odluku EU br. C-81/19, valja reći da se radi o presudi koja se donesena po zahtjevu za prethodnu odluku, a koja govori o tome da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Međutim, to ne znači da postoji zapreka da sudovi u RH temeljem nacionalnih propisa o nepoštenim ugovornim odredbama u kolektivnom sporu utvrde da je dopušteno razmatrati ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, a što je učinjeno u kolektivnom sporu. Osim navedenog treba imati u vidu i presudu suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

35. Slijedom navedenog sud smatra da su odredbe čl. 8. Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništave ugovorne odredbe.

36. Ništavost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

37. Sud je izvršio uvid u pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br:

Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. točka I. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da su tuženi, među kojima je i ovdje tuženi, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništave i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

38. Sud smatra da se utvrđenja u naprijed navedenim odlukama mogu primijeniti u ovom postupku, jer Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev 3142/2018-2 od dana 19.03.2019.g. navodi da sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak u smjeru ništavosti ugovornih odredaba koje neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a.

39. Stoga ništavost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj, kao prosječni potrošač, ne treba posebno dokazivati u ovom postupku.

40. Temeljem naprijed navedenog sud je utvrdio da su sporne odredbe, koje su sadržavali ugovori koje su stranke sklopile, proglašene ništavima u naprijed citiranim sudskim odlukama, te nije bilo potrebno ponovo raspravljati o njihovoj poštenosti, odnosno valjanosti.

41. U odnosu na primjenu Zakona o zaštiti potrošača sud je utvrdio da tužena nije dokazala valjan razlog za jednostranu izmjenu odredbe o kamatnoj stopi te tužitelj ima pravo na zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača.

42. Sud je utvrdio da naprijed navedenim navodima tuženi nije valjano osporio osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva.

43. Temeljem naprijed navedenog utvrđeno je da valutna klauzula CHF nije valjano ugovorena što je utvrđeno kolektivnom presudom i radi se o presuđenoj stvari.

44. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je plaćeno na temelju ništavnog dijela odredbi, pa je tako tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO-a.

45. Prethodno pitanje koje je Europskom sud bilo postavljeno, je treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ulazi u područje primjene direktive. Sud je odgovorio da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. U suštini je postavljeno pitanje da li dispozitivna odredba nacionalnog prava, kao što je odredba o valutnoj klauzuli, u slučaju kada u pogledu načina na koji rješava pojedino pitanje tim pravom nisu predviđena drugačija rješenja može biti, u smislu njenog isključenja od Direktive, izjednačena sa prisilnim odredbama nacionalnog prava. Europski sud je odgovorio da može, ali samo u pogledu onih dispozitivnih odredbi nacionalnog prava kod kojih ne postoje drugačija rješenja uređenja pojedinog pitanja. Odredbe o valutnoj klauzuli u CHF definitivno nisu dispozitivne odredbe kod kojih ne postoje drugačija rješenja (samim time što se može ugovarati povrat novčane obveze u valutnoj klauzulu u drugim valutama ili bez valutne klauzule). Stoga je jasno da Europski sud nije utvrdio da odredba o valutnoj klauzuli u CHF predstavlja dispozitivnu odredbu koja je isključena od primjene Direktive niti to iz njegovog stava proizlazi. Prema pogrešnom shvaćanju presude C- 81/19 svaka nacionalna odredba dispozitivnog karaktera, jednako kao i prisilna, a koja je unesena u ugovor, bila bi isključenja od primjene Direktive, odnosno testa poštenosti pod njenom primjenom. U Republici Hrvatskoj je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, u kojem su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o VK CHF podliježe testu poštenosti i ocijenili je nepoštenom i ništetnom, a čime je sud u pojedinačnim postupcima vezan. Eventualno drugačije naknadno stajalište suda EU, kojeg niti nema, ne može utjecati na pravomoćnu utvrđenu ništetnost nacionalnih sudova, već može utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu. Čak i kada bi stajalište o neprimjeni Direktive bilo točno, neprimjena Direktive opet nije mogla biti zapreka da sudovi temeljem nacionalnih propisa o nepoštenim ugovornim odredbama u kolektivnom sporu utvrde da je dopušteno razmatrati ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi.

46. Tužitelj izvršenom konverzijom CHF kredita u EUR kredit nije obeštećen. Upravo je Sud Europske Unije u predmetu C-118/17 OA v. ERSTE Bank Hungary Zrt, utvrdio da zakonodavna intervencija (konverzija) nije zabranjena, ali je upozorio da takva intervencija mora ispuniti uvjet potpune restitucije potrošača te da se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba i to sa posljedicom povrata sve koristi koje je trgovac (ovdje tuženik) neopravdano stekao.

47. U tom smislu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje poslovni broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., a u kojemu je utvrdio da unatoč izvršenoj konverzijom potrošač i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i to upravo iz razloga što konverzijom potrošači, tužitelj, nisu obeštećeni jer je glavnica po početnom otplatnom planu bez rasta tečaja CHF manja od one konvertirane, a prilikom izračuna konverzije iznos preplaćenih kamata, glavnice i zateznih kamata nije iskorišten za utvrđenje stvarne glavnice.

48. Aneksom ugovora uređuje se pitanje kamatne stope nakon sklapanja toga aneksa, a ne rješava se pitanje preplaćenih kredita u valuti CHF za ovdje utuženi period, već se isti aneks odnosi samo na konverziju valute CHF u valutu u EUR. Također, aneks nema povratni utjecaj već djeluje ex nunc, a to iz razloga što se ništetnost ne može naknadno konvalidirati niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, uz određenu iznimku neprimjenjivu u predmetnom slučaju.

49. Sud je prihvatio navode tužitelja gdje ističe obrazloženje Županijskog suda u Rijeci iz rješenja poslovni broj Gž-505/2017-2 od 03. srpnja 2019. u kojem se, između ostalog, navodi: "Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

50. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama(...) Stoga, činjenica da su stranke sklopile aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope." ( sudska praksa Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-1064/2022 od 12. prosinca 2022.).

51. Uvidom u čl. 8. spornog Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo takva odredba je bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je već navedeno, u tom postupku je utvrđeno da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Budući da je sud temeljem članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima iz navedene parnice, zaključak suda je da je sporna odredba o valutnoj klauzuli je ništetna.

52. Članak 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje-ZOO) propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužiteljici razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

53. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva i to utvrđenja visine preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule, promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, te razlike između tečaja za valutu CHF važećeg za vrijeme korištenja kredita, sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju i proveo vještaćenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću.

54. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 27.08.2022.utvrdio, da je ugovoreni iznos od 80.756,00 CHF prema srednjem tečaju na dan korištenja kredita iznosio protuvrijednost od 372.648,56 kn , da je osnove razlike obveza koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznos od 521,50 eura (3.929,30 kn ) a s osnove razlike obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF važećeg za vrijeme korištenja kredita, iznos od 7.794,60 eura (58.728,44 kn).

55. Nalaz i mišljenje sud je u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručan, a to posebno jer stranke na njega nisu imale nikakve prigovore.

56. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništave odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana od dana plaćanja predmetne ulazne naknade pa do isplate.

57. Obzirom na navedeno sud je na taj iznos dosudio tužitelju i zakonske zatezne kamate na iznos od 929,61 eura od 24. travnja 2008. i na iznos od 531,21 eura od 08. svibnja 2008. pa do isplate.

58. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), i to za razdoblje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015. temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. temeljem odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a ("Narodne novine" broj 35/05), a od 01.01.2023. pa do isplate temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22).

59. Člankom 1115. ZOO-a je propisano da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je tuženik nepošteni stjecatelj, zatezne kamate teku od dana stjecanja, a on je utvrđen uvidom u nalaz i mišljenje vještaka. Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

60. Člankom. 29 st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 i 125/11- u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.

61. Tužitelj je u ovom postupku predloženim i provedenim dokazima u cijelosti dokazao osnovu i visinu potraživanja, te je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen na način kako je odlučeno u izreci.

62. Sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, jer je saslušanjem tužitelja utvrdio da se o prorogacijskoj klauzuli sadržanoj u predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenom 31.03.2006. između parničnih stranaka nije uopće pregovaralo, što ima za posljedicu ništavost takve odredbe u smislu čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 87. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Imajući u vidu spornu ugovornu odredbu članka 14. Ugovora o kreditu, proizlazi da se radi o unaprijed po tuženiku formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo i kojom je tuženik za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost suda vodeći se prvenstveno svojim interesima. Kako je nepoštena odredba ništetna, nema mjesta prihvaćanju prigovora mjesne nenadležnosti pozivom na ugovorenu nadležnost, jer odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu njegova sjedišta te se time ostvari pogodnost i bitno manji troškovi. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena (Rijeka), takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala troškove, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Neosnovano je pozivanje i na odredbe članka 46. i 48. ZPP-a, budući je pored suda nadležnog po opće mjesnoj nadležnosti nadležan i sud po mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica pravne osobe (članak 59. ZPP-a). Dakle, podnošenjem tužbe sudu na čijem se području nedvojbeno nalazi poslovna jedinica pravne osobe tužitelj je iskoristio svoje pravo izbora mjesno nadležnog suda između tog suda i suda opće mjesne nadležnosti.

63. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te su tužitelju sukladno važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika priznati troškovi za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastav tužbe, sastav podneska od 03.03.2021., 12.04.2021., 08.11.2022., 19.07.2023., te pristup ročištu 19.05.2021., 16.10.2024., 10.09.2025. i 30.09.2025., 9 x 500,00 eura, što ukupno iznosi 4.500,00 eura uvećano za pdv 25% u iznosu od 1.125,00 eura, odnosno 5.625,00 eura, trošak predujma na financijsko vještačenje od 696,79 eura, što ukupno iznosi 6.321,79 eura, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu 232,26 eura, odnosno sveukupno 6.554,05 eura.

64. Slijedom navedenog odlučeno je o troškovima postupka na način kako je navedeno pod točkom IV. izreke.

U Jastrebarskom, 10. studeni 2025.

Sudac:

Silvana Godrijan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave ovog otpravka, koja se podnosi pismeno u 4 primjeraka ovom sudu, a o kojoj će odlučiti Županijski sud.

Dostaviti:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika