Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

A 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-681/2023-28

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Marijanu Vrbančiću, kao sucu pojedincu, rješavajući u parničnom predmetu tužitelja AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ZOU Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić u Križevcima protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. [adresa], OIB:92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 21. listopada 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a objavljenoj dana 10. studenog 2025.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 18/05, kreditna partija broj 7102618488, a koji Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Nataše Jelić-Veršić iz Križevaca, pod poslovnim brojem OU-122/2005 od dana 23. ožujka 2005. godine, sklopljenog između tužitelja AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 18/05, kreditna partija broj 7102618488, a koji Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Nataše Jelić-Veršić iz Križevaca, pod poslovnim brojem OU-122/2005 od dana 23. ožujka 2005. godine, sklopljenog između tužitelja AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 u dijelu članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu u kojemu je ugovoreno „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“

III

Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 1.869,68 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do dana 31.12.2007. godine, od dana 01.01.2008. godine do dana 31.07.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01.01.2024. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a koja kamata teče kako slijedi:

- na iznos od 0,13 EUR od dana 15.09.2005. godine do potpune isplate;

- na iznos od 0,06 EUR od dana 15.12.2005. godine do potpune isplate;

- na iznos od 4,07 EUR od dana 15.01.2009. godine do potpune isplate;

- na iznos od 4,16 EUR od dana 16.02.2009. godine do potpune isplate;

- na iznos od 1,08 EUR od dana 16.03.2009. godine do potpune isplate;

- na iznos od 1,78 EUR od dana 15.04.2009. godine do potpune isplate;

- na iznos od 1,92 EUR od dana 15.05.2009. godine do potpune isplate;

- na iznos od 0,70 EUR od dana 15.06.2009. godine do potpune isplate;

- na iznos od 0,92 EUR od dana 15.07.2009. godine do potpune isplate;

- na iznos od 1,26 EUR od dana 15.09.2009. godine do potpune isplate;

- na iznos od 0,72 EUR od dana 16.11.2009. godine do potpune isplate;

- na iznos od 0,57 EUR od dana 15.12.2009. godine do potpune isplate;

- na iznos od 3,20 EUR od dana 15.01.2010. godine do potpune isplate;

- na iznos od 4,89 EUR od dana 15.02.2010. godine do potpune isplate;

- na iznos od 4,52 EUR od dana 15.03.2010. godine do potpune isplate;

- na iznos od 6,20 EUR od dana 15.04.2010. godine do potpune isplate;

- na iznos od 9,27 EUR od dana 15.05.2010. godine do potpune isplate;

- na iznos od 9,93 EUR od dana 15.06.2010. godine do potpune isplate;

- na iznos od 13,91 EUR od dana 13.07.2010. godine do potpune isplate;

- na iznos od 13,43 EUR od dana 15.08.2010. godine do potpune isplate;

- na iznos od 20,92 EUR od dana 15.09.2010. godine do potpune isplate;

- na iznos od 16,56 EUR od dana 15.10.2010. godine do potpune isplate;

- na iznos od 17,57 EUR od dana 15.11.2010. godine do potpune isplate;

- na iznos od 22,24 EUR od dana 18.12.2010. godine do potpune isplate;

- na iznos od 19,19 EUR od dana 16.02.2011. godine do potpune isplate;

- na iznos od 20,47 EUR od dana 15.03.2011. godine do potpune isplate;

- na iznos od 20,52 EUR od dana 15.04.2011. godine do potpune isplate;

- na iznos od 29,55 EUR od dana 15.06.2011. godine do potpune isplate;

- na iznos od 28,17 EUR od dana 21.10.2011. godine do potpune isplate;

- na iznos od 27,51 EUR od dana 21.10.2011. godine do potpune isplate;

- na iznos od 28,06 EUR od dana 10.12.2011. godine do potpune isplate;

- na iznos od 29,69 EUR od dana 27.12.2011. godine do potpune isplate;

- na iznos od 31,55 EUR od dana 15.03.2012. godine do potpune isplate;

- na iznos od 35,10 EUR od dana 18.05.2012. godine do potpune isplate;

- na iznos od 35,63 EUR od dana 26.05.2012. godine do potpune isplate;

- na iznos od 35,28 EUR od dana 18.06.2012. godine do potpune isplate;

- na iznos od 33,99 EUR od dana 17.07.2012. godine do potpune isplate;

- na iznos od 34,47 EUR od dana 03.08.2012. godine do potpune isplate;

- na iznos od 34,01 EUR od dana 28.08.2012. godine do potpune isplate;

- na iznos od 30,77 EUR od dana 18.09.2012. godine do potpune isplate;

- na iznos od 31,40 EUR od dana 21.09.2012. godine do potpune isplate;

- na iznos od 34,27 EUR od dana 24.10.2012. godine do potpune isplate;

- na iznos od 34,51 EUR od dana 20.11.2012. godine do potpune isplate;

- na iznos od 34,27 EUR od dana 28.12.2012. godine do potpune isplate;

- na iznos od 33,88 EUR od dana 14.01.2013. godine do potpune isplate;

- na iznos od 32,49 EUR od dana 18.02.2013. godine do potpune isplate;

- na iznos od 34,50 EUR od dana 22.04.2013. godine do potpune isplate;

- na iznos od 30,66 EUR od dana 20.05.2013. godine do potpune isplate;

- na iznos od 30,23 EUR od dana 17.07.2013. godine do potpune isplate;

- na iznos od 30,03 EUR od dana 03.08.2013. godine do potpune isplate;

- na iznos od 30,92 EUR od dana 26.08.2013. godine do potpune isplate;

- na iznos od 31,52 EUR od dana 15.09.2013. godine do potpune isplate;

- na iznos od 32,71 EUR od dana 14.10.2013 godine do potpune isplate;

- na iznos od 33,68 EUR od dana 23.11.2013. godine do potpune isplate;

- na iznos od 33,85 EUR od dana 23.12.2013. godine do potpune isplate;

- na iznos od 33,94 EUR od dana 29.01.2014. godine do potpune isplate;

- na iznos od 27,36 EUR od dana 08.03.2014. godine do potpune isplate;

- na iznos od 27,20 EUR od dana 14.04.2014. godine do potpune isplate;

- na iznos od 26,61 EUR od dana 06.05.2014. godine do potpune isplate;

- na iznos od 26,06 EUR od dana 03.06.2014. godine do potpune isplate;

- na iznos od 26,31 EUR od dana 17.06.2014. godine do potpune isplate;

- na iznos od 27,00 EUR od dana 24.07.2014. godine do potpune isplate;

- na iznos od 28,13 EUR od dana 29.08.2014. godine do potpune isplate;

- na iznos od 28,60 EUR od dana 22.10.2014. godine do potpune isplate;

- na iznos od 28,88 EUR od dana 06.11.2014. godine do potpune isplate;

- na iznos od 29,28 EUR od dana 01.12.2014. godine do potpune isplate;

- na iznos od 29,07 EUR od dana 29.12.2014. godine do potpune isplate;

- na iznos od 29,38 EUR od dana 02.02.2015. godine do potpune isplate;

- na iznos od 29,38 EUR od dana 19.02.2015. godine do potpune isplate;

- na iznos od 29,38 EUR od dana 25.03.2015. godine do potpune isplate;

- na iznos od 29,38 EUR od dana 05.05.2015. godine do potpune isplate;

- na iznos od 29,38 EUR od dana 12.05.2015. godine do potpune isplate;

- na iznos od 29,38 EUR od dana 03.06.2015. godine do potpune isplate;

- na iznos od 29,38 EUR od dana 11.08.2015. godine do potpune isplate;

- na iznos od 29,38 EUR od dana 09.09.2015. godine do potpune isplate;

- na iznos od 29,38 EUR od dana 19.10.2015. godine do potpune isplate;

sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati dio iznosa za koji je temeljem Dodatka Ugovoru o Kreditu od dana 19.01.2016. godine uvećana glavnica po kreditu u visini od 1.026,92 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od dana 30.09.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01.01.2024. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 200,43 EUR na ime uplate naknade za obradu kredita zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos tekućim od dana 23.07.2007. godine do dana 31.12.2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od dana 01.01.2008. godine do dana 31.07.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01.01.2024. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.817,50 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 10. 11. 2025. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je podnio tužbu dana 1. 8. 2023. navodeći da je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 18/05, kreditna partija broj 7102618488, a koji Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Nataša Jelić-Veršić iz Koprivnice, pod poslovnim brojem OU-122/2005 od dana 23. ožujka 2005. godine. Predmetnim Ugovorom Tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje Tužitelju kredit u kunskoj vrijednosti od 30.000,00 CHF (slovima: tridesettisućašvicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Predmetnim ugovorom o kreditu otplata kredita ugovorena je u valuti te je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 167,83 CHF (slovima: stošezdesetsedamšvicarskihfranaka i 83/100) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

1.1.

Predmetni kredit tužitelj otplaćuje u mjesečnim anuitetima te je glede predmetnog kredita između parničnih stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Naime, Dodatkom Ugovora o kreditu učinjena je konverzija kredita na način da je otplata obveza po kreditu iz Osnovnog ugovora u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR. Navedenim Aneksom ugovora konvertiran je Ugovor na način da otplata istog od tog dana pa ubuduće više nije vezana uz valutu u švicarskim francima već uz valutu euro. Unatoč sklopljenom Aneksu ugovora i izvršenoj konverziji, tužitelj ističe kako ima opravdan pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a postojanje kojeg pravnog interesa u ovakvim identičnim slučajevima je utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev-2868/18-2 od dana 12.02.2019.godine. Glede samog postupka provedbe konverzije tužiteljevog kredita, ukazuje se na presudu suda Europske unije, posl. broj C-118/17 od 14.03.2019. godine u predmetu ČV / ERSTE BANK HUNGARY ZRT. U navedenoj presudi sud utvrdio kako se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EZ, mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao nikada nije postojala te ne može imati učinka na potrošača s posljedicom ponovne uspostave situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Sama činjenica da su neke ugovorne odredbe proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Da tužitelj kao potrošač provedenom konverzijom nije obeštećen potvrđuje i činjenica da je u provedenoj konverziji utvrđena nova nedospjela glavnica u EUR koja je iznosila 16.161,91 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća, odnosno 124.436,59 kuna. Imajući u vidu da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. na dan 30.09.2015. godine postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu ( prvotno ugovorenu) i početni tečaj ( na dan isplate kredita) što je iznosilo 24.134,08 CHF, odnosno 115.699,24 kuna te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 16.161,91 EUR /124.436,59 kuna. Ukupna razlika odnosno uvećanje glavnice nakon provedene konverzije iznosi 1.026,92 EUR/7.737,35 kn.

1.2.

Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to ugovornu odredbu kojom je otplata vezana uz valutu švicarski franak. Smatra tužitelj da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine, donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula “Udruga Potrošač” protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika.

1.3.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih ovdje tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno odredbama članka 22. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21.ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena.

Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. do 87. ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

1.4.

Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbe Ugovora o kreditu u kojima se otplata kredita veže uz valutu CHF su nepoštene ugovorne odredbe budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ista se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku.

1.5.

Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, svakako nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF tuženik je stekao bez osnove iznos od 1.869,68 EUR/14.087,45 kuna.

1.6.

S obzirom da je ranije citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004.godine i 31.12.2008.godine, te obzirom da ugovor koji je predmetom ovog postupka predstavlja upravo takav ugovor to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

1.7

Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „…Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika….” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

1.8.

Osim nesporne činjenice da Ugovor o kreditu sadrži nepoštene i ništetne odredbe glede valutne klauzule u CHF, tužitelj ukazuje sudu da Ugovor sadrži i nepoštenu i ništetnu odredbu i to u dijelu članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu u kojemu je ugovoreno „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“ Tužitelj smatra kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje navedene naknade ništetne. Naime, odredbe o plaćanju tzv „ulazne naknade“ ugovarana je na potpuno netransparentan način, bez navođenja bilo kakve specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga od strane tuženika te bez ikakvog troškovnika koji bi opravdavali naplatu predmetne naknade te koji bi tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju dali temelja da prije ugovaranja, temeljem transparentnih informacija, sam procijeni gdje mu povoljnije uzeti kredit, odnosno koja banka će joj manje naplatiti na ime troškova za koje tužitelj niti dan danas ne zna na što se odnose. Da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje tzv. „ ulazne naknade“ ništetna utvrđeno je i u presudi Europskog suda broj 224/19 i 84/19. O navedenoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali te je ista odredba kako i sam Ugovor sastavljena na tipiziranom obrascu te je ugovaranje premetne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uslijed čega je ista uzrokovala i neravnotežu među ugovornim stranama. Iz pregleda prometa po kreditu proizlazi da je tužitelju naplaćena naknada za obradu zahtjeva dana 31.03.2005. godine u iznosu od 1.510,17 kn, odnosno 200,43 EUR, to jest, tzv. „ulazna naknada“.

1.9.

Slijedom gore navedenih pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu gdje je presuđeno u korist potrošača, tužitelj temelji svoju tužbu te traži da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 18/05, kreditna partija broj 7102618488 u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak (CHF), kao i odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koja se naplaćuje jednokratno.

U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti 30.000,00 CHF. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer da uplate po kreditu nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od drugih osoba. Nadalje, osporava da bi tužitelj imao status potrošača, jer je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati svoj status potrošača. Ističe prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača, a u vezi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima.

2.1.

U pogledu učinka konverzije napominje da je dana 19. 1. 2016. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu. Položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutom u CHF da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR s napomenom da je zakonom bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama Zakona dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedbi kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita i tijek kamatnih stopa i to kako za CHF kredit, tako i za EUR kredit, pri tom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Konverzija je provedena, tvrdi tuženik, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, odnosno konverzija kredita je dovela do toga da je isključena od ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti te su stoga svi učinci konverzije isključeni od primjene Direktive pa tako i od nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.2.

Poziva se na odluku Vrhovnog suda RH Revd-2021/2020 ističući da je Vrhovni sud nastavno na odluku suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje br. Gos- 1/2019 konačno zauzeo i ponovno potvrdio prvotno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Tuženik predlaže ističući sve prigovore i zastare i iznoseći raznoliku sudsku praksu da se tužba odbaci, a podredno da se odbiju svih tužbeni zahtjevi tužitelja i traži trošak prema troškovniku.

U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u presliku Ugovora o namjenskom kreditu list (16-26), Dodatak ugovoru o kreditu (27-32), pregled promjene tablice (33-67), promet po kreditu specifikacija uplata (245-266), izračun konverzije na dan 30. 9. 2015. (list 421-427), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. 9. 2015. (249) pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. 9. 2015. (431), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (433), nalaz i mišljenje vještaka Marinele Vuković s prilozima (498-514), očitovanje na podnesak tužitelja od strane vještaka Marinele Vuković (657-659) preslušan je sam tužitelj AV kao stranka u svrhu dokaza na glavnoj raspravi 9. srpnja 2025. (list 653-654)

Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu dana 23. veljače 2005. koji je naslovljen kao Ugovor o namjenskom kreditu br. 18/05. Nesporno je da je isti ovjeren kod javnog bilježnika.

Sud je radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja po kreditu proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Marineli Vuković. U nalazu i mišljenju sudski vještak knjigovodstveno-financijske struke imao je zadatak utvrditi visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku s osnova ugovora o namjenskom kreditu između Zagrebačke banke i tužitelja polazeći od činjenice više plaćenih redovnih kamata, kao i preplaćenih anuiteta radi valutne klauzule, a polazeći od ništetnosti odredbe ugovora vezanih za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. U nalazu i mišljenju dan je prikaz otplate kredita po mjesečnim ratama, tabelarni prikaz, zatim obračun plaćenih mjesečnih anuiteta radi valutne klauzule. U zaključnom mišljenju vještakinja utvrđuje da je temeljem Ugovora o namjenskom kreditu sklopljen 23. 2. 2005. te dodatnim sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu 19. siječnja 2016. utvrđena preplata anuiteta za tečajnu razliku i iznosi 1.869,73 € koja preplata tužitelja je nastala po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj u CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno i plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK na dan plaćanja pojedinih anuiteta i iznosi ukupno 1.869,73 € i ne uključuje u svom zbroju razdoblja primjene nižeg tečaja CHF u odnosu na HRK od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita. Uvećanje glavnice u konverziji iznosi 1.026,92 €, a naknada za obradu kredita je 200,43 €.

Na nalaz i mišljenje u pogledu samog izračuna tuženik nije imao primjedbe, dok je tužitelj dao primjedbe u pogledu izračuna iznosa od 1.869,68 €. Naime, vještakinja je dala očitovanje na ove primjedbe u pisanom obliku obrazlažući da je do iznosa došlo zbrajanjem preplaćenih anuiteta za tečajnu razliku u valuti UER putem kalkulatora pa se došlo do zbroja 1.869,68, dok bi po izračunu vještaka to bio iznos 1.869,73 €, odnosno razlika je 0,05 €. Naime, radi se o izračunu putem ručnog kalkulatora i izračuna putem programa Microsoft Excel kada se dolazi do ukupnog iznosa od 1.869,73 €, što predstavlja razliku od 0,05 €. Takve razlike u računskoj metodologiji su uobičajene kod serijskog (tabelarnog)zbrajanja većeg broja decimalnih vrijednosti i ne predstavljaju stvarnu proturječnost niti odstupanje od prosjeka. Vještakinja je navela da radi procesne ekonomičnosti, kao i činjenice da razlika od 0,05 € nije materijalno značajna kao vještak prihvaća izračun koji je priložen u podnesku tužitelja, odnosno iznos od 1.869,68 € izračunat putem ručnog kalkulatora. 7.

Tužbenim zahtjevom tužitelja od 3. 10. 2024. uređen je tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka i sukladno očitovanju vještaka, tako da je sud u cijelosti takav tužbeni zahtjev usvojio.

U ovom parničnom predmetu treba raspraviti pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule. U pogledu ovih pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. 9.

U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. godine broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 23. 2. 2005., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga-potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Da je ovakva situacija u pregovorima između tužitelja i tuženika postojala jasno proizlazi djelomično i iz iskaza samog tužitelja AV danog na ročištu 9. srpnja 2025. (list 653-654).

10.

Tužitelj je objasnio da je došao u banku tražiti stambeni kredit, a rečeno mu je u banci da imaju kredit u CHF i rečeno mu je da će dobiti veći iznos i da mu je to najpovoljnije. S tim se složio jer mu je to odgovaralo, a cijeli kredit koji je podigao potrošio je na izgradnju obiteljske kuće koja služi za stanovanje i u njoj nema nikakvih poslovnih prostora.

11.

Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a (Narodne novine 35/05). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

12.

S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. Zakona o parničnom postupku sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao pregovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita. Prema tome banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 5,50 %, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. 13.

Člankom 323. Zakona o obveznim odnosima propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 5,50% za redovnu kamatu. Istovremeno tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

14.

Visina potraživanja tužitelja prema tuženiku utvrđena je na temelju provedenog vještačenja po vještaku Marineli Vukovića. Tako je utvrđeno da tužitelj osnovano potražuje od tuženika iznos od 1.869,68 € s osnova valutne klauzule, 1.026,92 € kao dio iznosa za koji je temeljem Dodatka ugovoru o kreditu od 19. 1. 2016. uvećana glavnica po kreditu i iznos od 200,43 € na ime uplate naknade za obradu kredita.

15.

Prigovor zastare koji ističe tuženik nije osnovan, s obzirom da je tužba podnesena 1. 8. 2023. godine, a stav je Vrhovnog suda RH zauzet u odluci br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto stajalište određeno je i precizno izneseno u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. gdje je izričito navedeno da su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenili materijalno pravo zaključujući da u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

16.

Pogrešno je stajalište tuženika kada se poziva na obrazloženje odluke Vrhovnog suda RH br. Gos-1/19, jer odredba čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača određuje da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju Zakona o zaštiti potrošača ili drugih Zakona kojima se štite prava potrošača. Ova odredba bila je na snazi i u vrijeme kada je sklopljen Aneks ugovora, odnosno konverzija te je primjenjiva i na ugovorne odnose koji su proizašli iz nje. Nadalje Direktiva 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima iako nije propis RH ima za cilj usklađenje zakona i drugih propisa država članica Europske unije koji se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima pa su i tamo propisane smjernice o zaštiti potrošača i implementirane između ostalog i putem odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača. To znači da u slučaju konvertiranih kredita potrošač potpisom dodatka, odnosno aneksa ugovora kojima je ista provedena zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji mu reguliraju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača, bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Sam pristanak potrošača na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove. Čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i zabrana odricanja koju isti članak propisuje je prisilni propis RH, a očito je da tužitelj ni jednom svojom radnjom nije mogao niti se može odreći prava potraživanja povrata iznosa preplaćenih zbog ugovaranja nepoštenih i ništetnih odredaba u ugovoru o kreditu, pa takova radnja ne može biti ni sklapanje konverzije, odnosno aneksa ugovora o kreditu. Tužitelj stoga ima pravni interes da kondemnatornim zahtjevima potražuje od banke preplaćene iznose, a tu banka, odnosno tuženik nije dokazala da bi potrošači u konverziji u cijelosti bili oštećeni. Stajalište da tužitelj kao i ostali potrošači u njegovoj situaciji imaju pravo na punu restituciju proizlazi iz stava Vrhovnog suda RH poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske praske suda Europske unije, što je izraženo u presudi br. Rev-2245/17 od 20. 3. 2018. gdje je zauzeto pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu AVŠ i AVŠĐ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15. Prvo učinak djeluje unatrag od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena, a posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo, drugo proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih, odnosno preplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. 17.

Uzimajući u obzir stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda RH i u odnosu na odredbu čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača u odnosu na sve potrošačke kredita bez obzira da li su konvertirani ili nekonvertirani, nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja navedene odluke. To znači da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali, već se učinci kolektivne presude u slučaju Franaka anuliraju na početo ugovoreni tečaj i kamatnu stopu i protežu se na sve potrošače koji su sklapali ugovore u CHF, a isto je zajamčeno i Direktivom 93/13 EEZ i praksom suda Europske unije, a i nacionalnim zakonodavstvima.

18.

Tvrdnja tuženika da su svi preplaćeni iznosi koji su predmet tužbenog zahtjeva ničim nije dokazana, a upravo je teret dokaza ove činjenice na strani tuženika.

19.

Vještačenjem je utvrđeno koliko je tužitelj preplatio kamate po osnovi promjenjive kamatne stope koju je jednostrano mijenjala banka i koliko je preplatio anuiteta za tečajnu razliku. Tvrdnje tuženika da su konverzijom anulirane, odnosno ukalkulirane sve ove činjenice ničim nije dokazana, pa niti u tijeku vještačenja banka nije predočila na koji način je to ukalkulirala preplaćene iznose. A sigurno je da bi ove činjenice banka u tijeku vještačenja isticala i podastrla kao činjenice koje bi koristile za izradu vještačkog nalaza. Upravo suprotno tužitelj je u tijeku postupka dokazao sve odlučne činjenice temeljem kojih i traži tužbenim zahtjevom povrat više preplaćenih iznosa polazeći od utvrđenja vještaka Marinele Vuković čiji nalaz je stručan i objektivan i temelj je za utvrđivanje visine potvrđivanja.

20.

Iz navedenih razloga sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja određen podneskom od 3.10. 2024.

21.

Tvrdnje tuženika da se ne radi o potrošačkom kreditu nisu ničim dokazane i suprotne su sa sadržajem Ugovora o namjenskom kreditu u kojem je izričito navedena namjena kredita, a da se radi o potrošačkom kreditu govori i činjenica da je sama banka sklapala ugovor o konverziji, odnosno aneks ugovora, a konverziju je banka sklapala samo sa potrošačima. Sam je tužitelj objasnio za koje namjene je koristio kredit koji je bio korišten za gradnju obiteljske kuće koja služi za stanovanje. Prema tome i taj prigovor tuženika ničim nije dokazan, već suprotno proizlazi iz svih provedenih dokaza da je riječ o potrošačkom kreditu. Tuženik banka koja je sama pripremila obrazac ugovora o kreditu izričito je i navela da se radi o ugovoru o namjenskom kreditu, a čl. 6. tog istog Ugovora navedeno je da je namjena kredita izgradnja stambenog objekta, a to je objasnio i sam tužitelj preslušan kao stranka u svrhu dokaza.

22.

Tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sukladno važećoj OT o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tako je sud priznao trošak sastava molbe za dostavu dokumentacije 25 bodova, sastav tužbe 100 bodova, podneska od 6. 12. 2023. 100 bodova, zastupanje na ročištima 18. 1. 2024., 28. 5. 2024. po 100 bodova, sastav podneska od 3. 10. 2024. 100 bodova, sastav podneska od 19. 2. 2025. 100 bodova, zastupanje na ročištu 21. 5. 2025. 100 bodova, zastupanje na ročištu 9. 7. 2025. 100 bodova, na ročištu 21. 10. 2025. 100 bodova, zastupanje na ročištu za objavu i uručenje presude 50 bodova, što je 975 bodova pomnoženo sa 2,00 € te se dobije iznos od 1.950,00 €. Na ovaj iznos dodan je PDV od 25% što iznosi 487,50 €, zatim trošak predujma za vještačenje 250,00 €, razlika za trošak vještačenja 50,00 €, trošak preliminarnog vještačenja 80,00 €, što sveukupno iznosi 2.817,50 €. 23.

Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.

Križevci, 10. studenog 2025.

Sudac: Marijan Vrbančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte