Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Stalna služba u Slatini
Slatina, Trg sv. Josipa 12
Poslovni broj: P-216/2025-15
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja ĐL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 25. rujna 2025., održane u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Davorina Tamaša, odvjetnika iz Slatine, te zamjenice punomoćnika tuženika EL, odvjetničke vježbenice u OD Porobija & Porobija iz Zagreba, 7. studenoga 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3214085278/08, sklopljenog dana 11.08.2008. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 13.08.2008. godine po javnom bilježniku Nikoli Braču iz Đakova pod br. OV- 15146/2008., u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 272,80 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.056,18 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 175,00 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 11. kolovoza 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3214085278/08, potvrđen po javnom bilježniku Nikoli Braču iz Đakova pod br. OV-15146/2008., prema kojem je tuženik, kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.154,79 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 11. kolovoza 2008. Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 85 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim Ugovorom u čl. 2. st. 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 13. kolovoza 2008. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.055,44 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 272,80 EUR. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom Ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, tuženik je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost navedene odredbe o plaćanju naknade i troškova, te da tuženiku isplati iznos od 272,80 EUR na ime plaćene naknade i troškova tuženiku, kao i troškove postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik je istaknuo prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.055,44 kn, odnosno 278,80 EUR prema fiksnom tečaju konverzije, naplaćena 13. kolovoza 2008., a tužba je podnesena 2024. godine, znači nakon cca 16 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagreb br. P-1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, zahtjev je u cijelosti neosnovan. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. godine: „48. U odnosu na potraživanje s osnova isplaćene naknade za troškove obrade predmetnog kredita u iznosu od 2.099,33 sa pripadajućom zateznom kamatom i iznosa od 1.376,00 s osnova isplaćenog iznosa troška ovjere ugovora kod javnog bilježnika s osnove ništetnosti odredaba čl. 2. st. 4. i čl. 23. st. 1. toč. H. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu navesti je da je taj zahtjev tužitelja neosnovan budući je nastupila zastara prava potraživanja naplate istih, ovo stoga što je tužitelj iznos od 2.099,33. kn platio dana 17. travnja 2007., a iznos od 1.376,00 kn platio dana 13. travnja 2007., dakle protekom zastarnog roka od pet godine iz čl. 225. ZOO, jer je tužitelj tužbu podnio 12. lipnja 2019. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Neovisno o tome što tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode tuženik će se, opreza radi, o istima očitovati u nastavku podneska pod točkom V. i VI. Prije svega, tuženik pod točkom IV. ukazuje na stanje propisa, a što tužitelj, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN-15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi „1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010. Ta Direktiva već u članku 4. (Definicije) navodi sljedeće: „efektivna kamatna stopa” (EKS) znači ukupni trošak kredita za potrošača, izražen kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, uključujući, prema potrebi i troškove iz članka 12. stavka 2. te izjednačuje na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih budućih ili postojećih obveza (povlačenja tranše, otplata i naknada), dogovorenih između vjerovnika i potrošača. Također u članku 11. (Standardne informacije koje treba uključiti u oglašavanje) Direktive je propisano kako se u standardnim informacijama koje se pružaju potrošaču navode jasno, sažeto i uočljivo sljedeće stavke: (c) stopa zaduživanja, uz navođenje je li fiksna ili varijabilna ili kombinacija obaju kamata, zajedno s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača“. O tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje: „(…) (g) „ukupni troškovi kredita za potrošača” znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu. Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN-101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN- 101/2017 od 12. listopada 2017.). Hrvatski zakonodavac na to se odlučio ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je u kolovozu 2008. godine te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u kolovozu 2008. godine, dakle skoro 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona, pri čemu se u konkretnom slučaju radi o autokreditu. To mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja obvezuje i sud. Posve je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi na uvjete ugovora sklopljenog s tužiteljem 2008. godine, primjenjivao stajališta koja je zauzeo ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu bi se pritom postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU). To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2008. godine za vrijeme važenja Zakona o bankama, koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.). Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, pa tako i naknadu za obradu kredita. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u toč. B3.1.10.1. na jasan, razumljiv i određen način propisana je naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 2 % od iznosa kredita. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u toč. 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu stambenih kredita u iznosu od 2 % od iznosa kredita, ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita. U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-752/2019 od 24. kolovoza 2021. godine: „Treba imati u vidu da tužitelj svoju tužbu prvenstveno temelji na odredbama presude donesene po Trgovačkom sudu u Zagrebu, a koja je potvrđena presudom visokog trgovačkog suda kako se to prethodno spominje. Navedene presude se prvenstveno odnose na ništetnost ugovora o kreditu koje je tuženik zaključivao u spornom razdoblju i to u dijelu koje se odnose na jednostranu promjenjivu kamatnu stopu od strane tuženika kao kreditora, kao i vezanje povrata kredita na valutu CHF, a koje odredbe tuženik kao kreditor nije dovoljno pojasnio u samom ugovoru. Što se tiče odredbi ugovora iz čl. 18. za koje tužitelj također traži utvrđenje ništetnosti se navodi da se ustvari iste odnose tek na obvezu tužitelja kao korisnika kredita o snašanju troškova predmetnog ugovora koje se odnose na obradu, osiguranje, trošak javnog bilježnika, a što je po mišljenju suda dovoljno jasno naznačeno pa je tako bilo jasno i tužitelju i sa tim se tužitelj također složio jer su se ti troškovi odnosili na iznos sa kojim je tužitelj bio upoznat prilikom zaključenja ugovora i te odredbe nisu bile predmetom naprijed citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, niti su utvrđivane kao nepoštene i ništetne. Stoga je potpuno neosnovano traženje tužitelja da utvrdi ništetnim i navedene odredbe jer svojim tvrdnjama iz tužbe uopće nije naveo zašto bi te odredbe bile njemu nejasne. Doduše tužitelj traži i utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. koja se odnosi na promjenu kamatne stope, ali je po mišljenju suda to zatraženo već i u okviru čl. 2. čija je ništetnost u tom dijelu već zatražena pa i utvrđena ovom sudskom odlukom. Prema tome je neosnovano traženje još i dodatno utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. jer je to već i sadržano u čl. 2. Zbog toga je sud i odbio tužitelja s zahtjevom za povratom iznosa od 980,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2007., a koji se iznos odnosi na trošak obrade kredita jer prije svega tužitelj uopće nije dokazao da je isplatio gornji iznos na ime navedene obveze, a osim toga taj iznos je isplaćen na ime obveze tužitelja kao korisnika kredita za plaćanje troškova potrebnih za konačnu realizaciju kredita i koje odredbe po mišljenju ovog suda uopće nisu nejasne prosječnom potrošaču kakav je tužitelj, a svakako ne dovode niti do značajne neravnoteže između stranaka i osim toga se ti iznosi vežu na iznose koji su tužitelju bili poznati prilikom zaključenja ugovora“. U slučaju da sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 Đ: „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“. Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.: „55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu, odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da, s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopuštena, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu, određena u postotku od 2 % od iznosa kredita, određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku, ekvivalentna izvršenim uslugama banke, tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Također, u navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje: „treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ odgovorio: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“. U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje: „treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“, odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: troškovi rada - troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.) - administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za ne bankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine, - troškovi provizija i naknada – ne kamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba; - troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u ugovoru o kreditu, već je sud dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne)poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, tuženik ističe kako je sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice iznos kredita (23.154,79 CHF odnosno 102.771,98 kn ) i iznos naplaćene naknade od 2.055,44 kn te odnos ta dva iznosa, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe da takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da mu naknadi trošak ovog postupka.
3. Tužitelj je u podnesku od 25. lipnja 2025., očitujući se na navode odgovora na tužbu, istaknuo da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, te čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020. “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Tužitelj ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, tužitelj drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženik i nadalje drži da nije bio u obvezi potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu kao niti svrhu istih te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade ili pak zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da tužitelj prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takova ugovorna odredba, o kojoj tužitelj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom, dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu. Ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a, i to radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obvezno pravnih odnosa (čl. 16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu chf, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja. S obzirom da je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom. Vezano za istaknuti prigovor zastare tužitelj je istaknuo da VSRH svojim pravnim shvaćanjem br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. potvrđuje kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, pozivajući se i na svoje priopćenje objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021., u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršenog plaćanja.
4. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem dopisa Zagrebačke banke od 14. kolovoza 2024., preslike Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3214085278/06 od 11. kolovoza 2008., Tarife tuženika o uslugama kreditiranja, Općih uvjeta poslovanja banke iz 1999. godine te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.
5. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3214085278/06 od 11. kolovoza 2008., kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 29.500,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, što je na dan isplate kredita iznosilo 140.643,19 kn, s tim da je spornom o dredbom čl. 2. st. 4. Ugovora ugovorena obveza tužitelja da platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.
6. Između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 272,80 EUR. Naime, iz dopisa Zagrebačke banke od 14. kolovoza 2024., utvrđeno je da je dana 13. kolovoza 2008. naplaćena naknada za obradu zahtjeva za kredit u iznosu od 2.055,44 kn, što prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR, utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 272,80 EUR.
7. Sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno da li je sporna odredba čl. 2. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja za plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, ništetna, da li tužitelj ima pravo na isplatu utuženog iznosa te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe s deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti sporne odredbe čl. 2. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu.
8. Vezano za postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe s deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti, sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ovakve tužbe. Naime, odredbom čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) određeno je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, dok se prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužbe može podnijeti kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
8.1. S obzirom da je tužitelj jedna od ugovornih strana predmetnog Ugovora o kreditu, u konkretnom slučaju kod ocjene postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe na utvrđenje sporne ugovorne odredbe, bez relevantnog značaja je je činjenica da je tužitelj imao mogućnost pravnu zaštitu zatraži samo tužbom sa zahtjevom za isplatom, no ta činjenica ne isključuje pravo tužitelja da uz zahtjev za isplatom istovremeno postavi i deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Osim toga, odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) određeno je da se na ništetnost ugovora ili pojedine odredbe ugovora može pozvati svaka zainteresirana osoba, pa dakle svakako i ugovorna strana određenog ugovora čije odredbe su predmetom tužbe na utvrđenja ništetnosti, ako za to ima pravni interes. U konkretnom slučaju pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe sa zahtjevom na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe nalazi se u činjenici što tužitelj u slučaju osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva stječe mogućnost dokazivanja osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatom sukladno odredbama ZOO o stjecanju bez osnove, odnosno za povratom iznosa koji je tuženik od tužitelja naplatio na ime naknade troškova za obradu kredita , te da tužitelj ima pravni interes otkloniti tuženikov prigovor zastare utužene tražbine.
8.2. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja neosnovan. Naime, odredbom čl. 241. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 245. st. 1. ZOO propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pokretanjem predmetnog parničnog postupka na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe došlo je do prekida zastare, a zastarijevanje zahtjeva za isplatom počelo je teći iznova. Ovakav pravni stav sukladan je pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda br. Su-IV-47/2020- 2 od 3. siječnja 2020., prema kojem "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
9. N a okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne odredbe čl. 2. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu i zvedeni su dokazi čitanjem Tarife tuženika o uslugama kreditiranja, Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke d.d. iz 1999. godine te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.
10. U toč. 1.10.1. Općih uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. iz 1999. godine, određeno da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge ili Odluci o pojedinom kreditnom proizvodu, a prilikom isplate kredita.
11. Iz Tarife tuženika o uslugama kreditiranja utvrđeno je da je za usluge banke predviđeno da za obradu kredita za kupnju motornog vozila, kao što je predmetni kredit, tuženik ima mogućnost odrediti naknadu u visini od najmanje 2 % od iznosa odobrenog kredita.
12. Tužitelj je iskazao da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 11. kolovoza 2008. Kredit je u cijelosti otplaćen prema uvjetima i rokovima utvrđeni Ugovorom. Prije zaključenja Ugovora s predstavnikom banke nije bio na nikakvom razgovoru niti mu je objašnjeno na što se konkretno odnosi ugovorna obveza za plaćanje naknade i troškova za obradu ovog kredita. U vrijeme zaključenja ugovora nije imao saznanja koliko će iznositi navedena naknada troškova za obradu kredita. Ne može se više sjetiti u kojem iznosu mu je ova naknada naplaćena, u svakom slučaju banka kao kreditor prema njemu, kao korisniku kredita, a temeljem predmetnog ugovora o kreditu nema nikakvih potraživanja. Kreditnim sredstvima koja su mu odobrena kupio je osobni automobil za svoje vlastite potrebe, automobil mu je bio potreban s obzirom da je hrvatski ratni vojni invalid. U vlasništvu nije imao nikakav obrt niti trgovačko društvo. Osobni automobil koji je kupio ostvarenim kreditom nikada nije davao u najam, jer mu je automobil trebao svakodnevno za njegove vlastite potrebe. Predmetni ugovor je prije potpisivanja pročitao, u ugovoru su sadržani određeni pojmovi koji njemu kao laiku nisu razumljivi, no nije se obraćao banci nakon zaključenja ugovora da mu se razjasne eventualno pojmovi i termini koji su mu nerazumljivi. Predmetni ugovor je sročen od strane banke, uvjeti kreditiranja za kupnju automobila su bili ponuđeni od strane banke i navedeni ugovor mu je ponuđen po načelu uzmi ili ostavi, taj i takav ugovor on je potpisao prihvaćajući sve uvjete kreditiranja, jer je smatrao da kao korisnik kredita ne može utjecati na promjenu tih uvjeta. Što se tiče naknade za obradu kredita zna samo da je ta naknada ugovorena, no nije znao u kojem iznosu ni koliko će ona iznositi, a s tim u svezi se nakon zaključenja ugovora nije obraćao banci, u smislu da mu se razjasni na koje je konkretne troškove se odnosi ova naknada, niti se informirao o razlozima koje je banka imala u vidu kada je u ugovoru ovu naknadu utvrdila. Nije imao prilike pročitati Opće uvjete poslovanja banke, niti Tarifu banke o uslugama kreditiranja, jer osim ugovora o kreditu koji mu je predočen i dan na potpis, koliko se sjeća druga dokumentacija od strane banke mu prilikom ugovaranja nije predočena. Nije od banke tražio da mu se predoče Opći uvjeti poslovanja banke niti navedena Tarifa, jer u biti ni ne zna o kakvoj se to dokumentaciji radi, pa stoga tu dokumentaciju nije niti tražio da mu se predoči. Za činjenicu da je prilikom otplate kredita platio navedenu naknadu za obrade kredita saznao je, odnosno te činjenice je postao svjestan nakon što je kredit otplaćen u cijelosti 2016. ili 2017. godine.
13. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.
13.1. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj, kao korisnik kreditnih usluga – potrošač, i tuženik, kao trgovac, nisu pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi čl. 2. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, niti je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe niti mu je, kao potrošaču, na jasan i nedvosmislen način od strane Banke prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). S tim u vezi tužitelj je u svom iskazu naveo "… Predmetni ugovor je sročen od strane banke, uvjeti kreditiranja za kupnju automobila su bili ponuđeni od strane banke i navedeni ugovor mu je ponuđen po načelu "uzmi ili ostavi", taj i takav ugovor on je potpisao prihvaćajući sve uvjete kreditiranja, jer je smatrao da kao korisnik kredita ne može utjecati na promjenu tih uvjeta. Što se tiče naknade za obradu kredita zna samo da je ta naknada ugovorena, no nije znao u kojem iznosu ni koliko će ona iznositi …". Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Ugovaranje naknade troškova za obradu kredita u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u određenom nominalnom iznosu, ukazuje da ugovorenom naknadom nisu bili obuhvaćeni stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju i obradi kredita jer takvi troškovi i njihova visina zasigurno nisu uvjetovani visinom odobrenih kredita. Tužitelju je, kao potrošaču
- korisniku predmetnog kredita, ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita, o navedenoj odredbi se nije pregovaralo, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te je spornom odredbom tužitelju nametnuta obveza koju tužitelj nije mogao kao cjelinu objektivno sagledati u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora.
13.2. Iz navedenih utvrđenja proizlazi da se radi o formularnom, tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, koji sadrži ugovorne odredbe određene kao model za sklapanje budućih ugovora, čime je bila isključena mogućnost pregovaranja o spornoj odredbi čl. 2. st. 3. Ugovora, slijedom čega proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03, dalje ZZP). Naime, citiranom zakonskom odredbom određeno je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
13.3. Plaćanje navedene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2 % od iznosa odobrenog kredita imalo je za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, tuženik ničim nije dokazao opravdanost sporne naknade u navedenom postotku od iznosa odobrenog kredita, niti je tužitelja informirao o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te iz kojeg razloga bi visina tih troškova uopće bila uvjetovana visinom odobrenog kredita . Da je spornom ugovornom odredbom značajno narušena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača utvrđena je ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi potrošač neprihvaćanjem obveze plaćanja te naknade bio ograničen u ostvarivanju svog prava zahtijevati kredit ili mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu. U vjeti kreditiranja tužitelju su bili ponuđeni po načelu "uzmi ili ostavi", a predmetni Ugovor je potpisao prihvaćajući sve uvjete kreditiranja, pa dakle i spornu ugovornu odredbu o obvezi plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a da se prethodno o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj prethodno od strane tuženika bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, niti na koje konkretne usluge i na koje troškove se odnosi navedena naknada i u kojoj visini svakog od tih troškova.
13.4. Ovakvo pravno shvaćanje sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženo u odluci br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., u kojoj se Vrhovni sud pozvao na O dluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, u kojoj je odlučeno:
„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti
- također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
13.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN-78/12).
14. Utvrdivši da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe bilo protivno odredbama čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te protivno odredbi čl. 81. ZZP, te da je stoga sporna ugovorna odredba nepoštena, i posljedično tome ništetna, sud je usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom te obvezao tuženika da tužitelju isplati utuženi iznos, čija visina između stranaka nije sporna.
14.1. Obveza tuženika da tužitelju naknadi utuženi novčani iznos temelji se na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO. Naime, odredbom čl. čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, kako to određuje odredba st. 3. istog članka, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, dok je odredbom čl. 1111. ZOO određeno da u slučaju ništenosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora.
15. S obzirom da je stjecanje navedenog novčanog iznosa od strane tuženika posljedica ništetne ugovorne odredbe, koju je u predmetni Ugovor o kreditu unio upravo tuženik kao trgovac, tuženik se glede primljenog iznosa ima smatrati nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je na dosuđeni iznos tuženik dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana naplate, odnosno stjecanja 14. kolovoza 2008. pa do isplate.
15.1. Visina stope zakonske zatezne kamate utvrđena je za razdoblje od 14. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih bodova (čl. 29. st. 2. ZOO), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (čl. 3. Zakon o izmjenama i dopuna Zakona o obveznim odnosima, NN-78/15), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima, NN-114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima, NN-156/22), a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 1. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o obveznim odnosima, NN-155/23).
16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od ukupno 1.056,18 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnika za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 200,00 EUR za sastav obrazloženog podneska od 25. lipnja 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 400,00 EUR za zastupanje po punomoćniku na ročištima od 25. kolovoza 2025. i 25. rujna 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa), 200,00 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife), 53,09 EUR za sudsku pristojbu na tužbu te 53,09 EUR za sudsku pristojbu na presudu (Tbr. 1. st. 1. i Tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, NN-53/19 i 92/21).
16.1. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova u iznosu od 175,00 EUR sud je kao neosnovan odbio jer taj trošak tužitelj nije imao, budući da punomoćnik tužitelja nije pristupio na ročište za obaju presude.
U Slatini, 7. studenoga 2025.
S u d a c:
Josip Bočkai
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.
Dostaviti:
1. Marijan Belčić, odvjetnik iz Osijeka - punomoćnik tužitelja.
2. OD Porobija & Porobija iz Zagreba - punomoćnik tuženika.
