REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-294/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 193,72 EUR, zaključio je glavnu raspravu 28. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Doroteje Jurčić Nižić i tuženikovog punomoćnika PN, te donio i objavio presudu 7. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj: 48210/07 od 7. travnja 2008. sklopljenog između LN kao korisnika kredita i tuženikovog pravnog prednika SOCIETE GENERALE – Splitska banka d.d. kao kreditora koja glasi: „8.NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA 0,30% (slovima(nulacijelihtridesetposto) plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“
II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 193,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 8. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 193,72 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki
II. izreke presude, kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 1.079,64 EUR sa zateznim kamatama od 7. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj: 48210/07 od 7. travnja 2008., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika SOCIETE GENERALE – Splitska banka d.d., kao kreditora i LN kao korisnika kredita, koja glasi: „8.NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA 0,30%
(slovima(nulacijelihtridesetposto) plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“ te isplate iznosa od 193,72 EUR po osnovi plaćene naknade troška obrade kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 8. travnja 2008. do isplate.
U tužbi u bitnome navodi kako su LN kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik SOCIETE GENERALE – Splitska banka d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj: 48210/07 od 7. travnja 2008., koji je potrošački te kako su korisnik kredit i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim su sve tražbine po osnovi ništetnih ugovornih odredbi prenesene na tužitelja, o čemu je obaviješten tuženik. Člankom 8. ugovora, koju tužitelj citira, određeno je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu / troškove za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu. Radi se o tipskoj ugovornoj odredbi izrađenoj od strane tuženika o kojoj korisniku kredita nije dana mogućnost pregovora, a takva nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Tuženik je po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 1.409,04 kn / 193,72 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn).
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako tužba nije razumljiva i ne sadržava sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti te kako nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe u skladu s odredbama članka 186.b Zakona o parničnom postupku. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u bitnome navodeći kako je člankom 13.5. Ugovora o kreditu ugovoreno da „Korisnik kredita ne može svoja prava i obveze ustupiti/prenijeti bez odobrenja kreditora.“ , dok korisnik kredita nije od tuženika zatražio odobrenje za ustupanje tražbine zbog čega ugovor o ustupu nema nikakav učinak prema tuženiku. Nadalje navodi kako se na pravnu zaštitu potrošača mogu pozivati samo i isključivo one osobe čiji su interesi i prava zaštićeni, tj. potrošači, a ne i netko treći. U konkretnom slučaju to bi bio korisnik kredita kao potrošač, a ne tužitelj kao trgovačko društvo. Istaknuo je prigovor zastare. Osporio je osnovu tužbenog zahtjeva u bitnome navodeći kako je sporna ugovorna odredba jasna, nedvosmislena, lako uočljiva i razumljiva, da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao utjecaja te da je tuženik u cijelosti informirao korisnika kredita o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Osporio je tužiteljeve tvrdnje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu.
3. U nastavku postupka tužitelj je u cijelosti osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu te je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva .
4. U nastavku postupka tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva odnosno činjenicu da je 7. travnja 2008. naplaćena ulazna naknadu u iznosu od 193,72 EUR. Na ročištu za glavnu raspravu 28. listopada 2025. tuženik je istaknuo prigovor vrijednosti predmeta spora predlažući da se vrijednost predmeta spora odredi u visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, koji prigovor je tužitelj osporio. U preostalom dijelu tuženik je ostao kod tvrdnji iz odgovora na tužbu.
5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: obavijesti o ustupu tražbine od 7. lipnja 2023. (str. 7. – 8. spisa), Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 7. lipnja 2023. (str. 9. – 13. spisa), Ugovora o kreditu broj: 48210/07 od 7. travnja 2008. (str. 21. – 30. spisa).
Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka LN.
Nije izveden dokaz provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer je na ročištu održanom 15. srpnja 2025. tužitelj odustao od tog dokaza.
6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, osim u dijelu stope zateznih kamata.
7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj: 48210/07 od 7. travnja 2008., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika SOCIETE GENERALE – Splitska banka d.d., kao kreditora i LN kao korisnika kredita, koja glasi: „8.NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA 0,30% (slovima(nulacijelihtridesetposto) plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“ i isplatu iznosa od 193,72 EUR po osnovi plaćene naknade troška obrade kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
8. Nije sporna činjenica da je tuženik pravni sljednik SOCIETE GENERALE – Splitska banka d.d.
Nije sporna činjenica da su tuženikov pravni prednik SOCIETE GENERALE – Splitska banka d.d. kao kreditor i LN kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 48210/07 od 7. travnja 2008. (dalje: Ugovor o kreditu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu (str. 21. – 30. spisa).
Nije sporna niti činjenica da su korisnik kredita LN kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine od 7. lipnja 2023. (dalje: Ugovor o ustupu), o kojem prijenosu je tuženik pismeno obaviješten, a te činjenice proizlaze i iz Ugovora o ustupu (str. 9. – 13. spisa) i obavijesti o ustupu tražbine od 7. lipnja 2023. (str. 7. – 8. spisa).
Nije sporna niti činjenica da je 7. travnja 2008. naplaćena naknada za troškove obrade kredita u iznosu od 193,72 / 1.409,04 kn.
9. Nije osnovan prigovor neurednosti tužbe. Odredbom članka 186. stavka 1. ZPP-a je propisano da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106). Odredbom članka 186. stavka 3. ZPP-a propisano je da će sud po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva; a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan.
U konkretnom slučaju tužitelj je postavio određene tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti točno određene odredbe Ugovora o kreditu i isplatu točno određenog novčanog iznosa glavnice od 193,72 EUR i pripadajućih zakonskih zateznih kamata koje teku od 8. travnja 2008. do isplate te je iznio činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, dakle, činjeničnu osnovu tužbe. Osim toga, tužba u konkretnom slučaju sadrži i sve ostale podatke propisane odredbama članka 106. u vezi s odredbom članka 186. stavka 1. ZPP-a.
10. Nije osnovan niti tuženikov prigovor kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe u skladu s odredbama članka 186.b ZPP -a jer suprotno tuženikovoj tvrdnji, iz tužbe proizlazi kako tužitelj u konkretnom slučaju nije niti podnio stupnjevitu tužbu u skladu s odredbama članka 186.b ZPP-a.
11. Uvidom u Ugovor o kreditu (str. 21. – 30. spisa) utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču u skladu s odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 ; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Člankom 2. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupovina točno određenog stana u skladu s Ugovorom o prodaji nekretnine, dakle, stambeni kredit u svrhu kupovine stana. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.
Naprotiv, iz iskaza svjedoka LN proizlazi da se radilo o stambenom kreditu, odnosno da je kredit podigao radi kupnje prve nekretnine odnosno stana u kojem je živio, ali danas više ne živi, koji stan nije nikada iznajmljivao. Sud je prihvatio iskaz svjedoka LN jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je LN kredit ili predmetnu nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.
12. Člankom 8. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA je ugovoreno da ta naknada iznosi 0,30%
(slovima(nulacijelihtridesetposto) plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.
13. Nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (članak 80. stavak 2. ZOO).
14. Ugovorom o ustupu korisnik kredita je prenio na tužitelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima , što nije niti sporno. Tražbina iz Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.
15. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.
16. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik LN.
17. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."
18. Prema utvrđenju suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena. Zbog toga se tuženik neosnovano poziva na članak 13.5. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da „Korisnik kredita ne može svoja prava i obveze ustupiti/prenijeti bez odobrenja kreditora.“ To iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o prijenosu prava i obveza iz Ugovora o kreditu, već o prijenosu (ustupu) točno određene novčane tražbine po osnovi stečenog bez osnove, dakle, po osnovi izvanugovornog obveznog odnosa, koja je posljedica ništetnosti točno određene ugovorne odredbe (članak 32. ZOO), a ne o tražbini iz Ugovora o kreditu pa time niti o prijenosu prava i obveza iz Ugovora o kreditu.
19. Na temelju iskaza svjedoka LN, koji je sud u cijelosti prihvatio je je jasan, uvjerljiv i bez kontradiktornosti, te je u skladu s Ugovorom o kreditu, je utvrđeno da s bankom nije ništa pregovarao vezano uz sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, da su mu rekli da će morati platiti neku naknadu, s time da ne zna točno koju, ali misli da je bila naknadu za obradu kredita, koju naknadu je i platio. Nadalje je utvrđeno da ga u banci nisu obavijestili što naknada za obradu kredita obuhvaća, odnosno o kakvim se stvarnim troškovima kredita banke radi.
Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženikov pravni prednik. Korisnik kredita je iz odredbe članka 8. Ugovora o kreditu mogao zaključiti koji je iznos troškova obrade kredita s obzirom na to da je određen postotkom jednokratno od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 0,30% jednokratno. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj ugovornoj odredb i nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača.
20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
21. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
22. Ugovorna odredba o naknadi za obradu troškova kredita je unaprijed formulirana od strane tuženikovog pravnog prednika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženikov pravni prednik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknad i za obradu troškova kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženikov pravni prednik. Tuženikov pravni prednik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
23. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.
24. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da se o ugovornoj odredbi koja je predmet tužbenog zahtjeva, kao niti o ostalim ugovornim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, sud je, uzevši u obzir navedeno, utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u skladu s odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost predmetne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO-a.
25. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, tuženikova obveza po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi je vratiti tužitelju iznos od 193,72 EUR koji je, 7. travnja 2008., nesporno plaćen po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu troškova kredita.
26. Nije osnovan prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije niti počela teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).
27. Na iznos od 193,72 EUR, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu troškova kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana nakon obavljenog plaćanja, kao što je to tužitelj zatražio u tužbenom zahtjevu. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o tražbini po osnovi stečenog bez osnove, dakle, o izvanugovornom obveznom odnosu.
28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. – III. izreke presude.
29. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.
30. Odredbom članak 40. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (članak 40. stavak 2. ZPP). Ako je u slučaju iz stavka 2. toga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (članak 40. stavak 3. ZPP). Ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvoga stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba (članak 40. stavak 4. ZPP).
31. Iz citiranih odredaba ZPP-a proizlazi kako je prigovor da je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačena tuženik dužan podnijeti najkasnije na pripremnom ročištu, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari. Međutim, u konkretnom slučaju, tuženik je navedeni prigovor istaknuo tek na ročištu za glavnu raspravu održanom 28.listopada 2025., a ne najkasnije na pripremnom ročištu održanom 15. srpnja 2025. na kojem je zaključen prethodni postupak. Zbog toga sud više nije ovlašten ispitivati točnost vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, već je mjerodavna upravo vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi, dakle, vrijednost predmeta sporu u iznosu od 1.520,95 EUR.
Dodatno se ističe kako se točka II. tužbenog zahtjeva odnosi na isplatu točno određenog novčanog iznosa, konkretno iznosa od 193,72 EUR zbog čega u skladu s citiranim odredbama članka 40. ZPP-a, sud nije niti ovlašten određivati vrijednost predmeta spora tog dijela tužbenog zahtjeva, već u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora predstavlja upravo novčani iznos čiju isplatu tužitelj zahtijeva, dakle, iznos od 193,72 EUR-a. Stoga bi u slučaju da je tuženik pravovremeno istaknuo prigovor vrijednosti predmeta spora sud bio ovlašten odrediti vrijednost predmeta spora samo u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva, ali ne i u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva.
32. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.520,95 EUR, tužitelju su, u skladu s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a, kao potrebni priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 10. ožujka 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 15. srpnja 2025. i 28. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 800,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 1.000,00 EUR.
Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR i za presudu u iznosu od 53,09 EUR, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi.
Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.079,64 EUR.
Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose jer se radi o troškovima postupka.
33. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točk i IV. izreke presude.
Zagreb, 7. studenoga 2025.
Sudac
mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
