REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2063/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Mrazu, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šebalj, Mraz i Šuti d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 7. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 2 Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 01/04, zaključen 20. travnja 2004., između tužitelja NŠ kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. kao davatelja kredita., u dijelu koji glasi: " … koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d……".

II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja na utvrđenje ništavosti preostalog dijela Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 01/04, zaključenog 20. travnja 2004., između tužitelja NŠ kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. kao davatelja kredita.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju NŠ trošak postupka u iznosu 875,00 eur sa zateznom kamatom od 7. studenog 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 20. travnja 2004. sklopio Ugovor o dugoročnom kreditu broj 01/04, broj računa: 7101750827 kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 320.000,00 eur prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj se, sukladno članku 7. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za eur, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 7,79 % godišnje. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 7,79 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus iz-među stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a da što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži ni referentnu stopu, koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, a ne daje ni dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u ne-ravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Poziva se na utvrđenja pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke. Navodi da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 270. propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. propisano je da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, neodređena je i neodrediva ugovorna odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu, bez ugovorenih podataka o načinu određivanja te činidbe. Kako je vidljivo iz sporne ugovorne odredbe u članku 2. ugovora, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika odnosno na temelju jednostrane odluke samo jedne od ugovornih strana. Osim toga, člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim propisima propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Upravo odredba o načinu promjene kamate jest odredba bez koje ugovor ne može opstati, jer ta odredba određuje cijenu kredita, a upravo cijena kredita jest glavna pobuda tuženika da s tužiteljem ugovori kredit, inače bi kredit bio besplatan. Dakle, ništetna ugovorna odredba o načinu promjene kamate svakako ima za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu. Člankom 59. podst. 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovor mora sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tužitelj smatra da pretpostavke za promjenu kamate nisu ugovorene, nego je određeno da se kamata mijenja odlukom banke, nema nikakvih egzaktno ugovorenih poda-taka na temelju kojih se kamata mijenja kao što nema niti ugovorenih razdoblja u kojima se razmatra promjena kamate na temelju kojih bi i tužitelj sam mogao izračunati svoju kamatu bez potrebe da ga banka o tome obavještava. Način promjene kamate morao je biti ugovoren transparentno i na način da i tužitelj zna kada i kako se izračunava veličinu kamatne stope. Zahtjevom iz tužbe predlaže utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka predmetni Ugovor o kreditu te obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Tuženik prigovara pasivnoj legitimaciji u ovoj parnici i to iz razloga što je za potraživanje tuženika, temeljem Ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postalo društvo SVEA EKONOMI d.o.o., Damira Tomljanovića Gavrana 11, 10000 Zagreb, OIB: 17863542417, (kao cesionar) temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između tuženika kao cedenta i navedenog društva, kao cesionara, a sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. do 87.). O navedenom da je tužitelj obaviješten. Tuženik također ističe da tužitelj u ovoj stvari ne može uživati zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK jer da predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu odredaba ZPK-a. Naime, ZKP se uopće niti ne može se primijeniti u konkretnom slučaju jer se prema odredbi čl. 3. st. 1.a) taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn, a tužitelju je predmetnim Ugovorom o kreditu isplaćen ugovoreni iznos od 320.000,00 eur odnosno iznos od preko 2.412.800,00 kn. Ističe da tužitelj nema osnove pozivati se na presudu donesenu u sporu koji se, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/2012, a koji je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2012, odnosno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014. Naime, u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 jasno je navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute. Prvenstveno kako je to navedeno pod točkom 2. ovog Ugovora tužitelj se uopće ne može smatrati potrošačem, a niti se utvrđenja iz navedenog postupka odnose na EUR-ske kredite. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da bi cijeli Ugovori o kreditu bio ništetan, sve i kada bi eventualno bile ništetne pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se tiču načina promjene kamatne stope. S obzirom na to da je u trenutku sklapanja ugovora tužitelju bila poznata visina kamatne stope, u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope (a što se osporava u cijelosti) na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika imali bi se primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa). Naime, eventualnim utvrđenjem ništetnosti pojedinih parametara cijene i predmeta ugovora, ne znači da bi cijena i predmet ugovora bili ništetni u cijelosti, nego samo u jednom dijelu (načinu određivanja), pa stoga, budući da ne bi bili ništetni cijena i predmet ugovora, to ne bi bio ništetan i cijeli ugovor o kreditu, jer isti evidentno može opstati bez tih ništetnih odredbi, odnosno unutar samog ugovora postoji sasvim dovoljno parametara, koji opstaju i temeljem kojih se cijena i predmet ugovora mogu odrediti. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nije bitan element ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez nje, ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik ističe da je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Tuženik ističe i da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena 4. listopada 2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno- posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos. U odredbama poglavlja 3. Općih uvjeta

– “Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je: “Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.” “U usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženoga u EUR, primijenit će se 6M NRS1 za EUR.” Dakle, počevši od 01.01.2013. kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju 6M NRS1 za EUR), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. Tuženik je dakle udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12. Tuženik je, stoga, tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2013. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovane i obvezati tužitelja na isplatu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o dugoročnom kreditu (list 6-15 spisa), promet po kreditu (list 16-31 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 32 spisa), otplatni plan (list 33-35 spisa), dopis tuženika od 24. veljače 2023. (list 36 spisa), Priopćenje HNB-a od 16. ožujka 2015. (list 68-69 spisa), Opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženika u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (list 76-81 spisa), iskaz tužitelja (list 120-121 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP),sud utvrđuje zahtjev djelomično osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo i zbog čega da je Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženik 20. travnja 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj 01/04, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 320.000,00 eur;

- da se odredbom čl. 2. Ugovora tužitelj obvezao platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 7,79% godišnje.

7. Među strankama je sporna valjanost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu čl. 2. u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, a posljedično tome i osnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Sporan je i potrošački status tužitelja te pasivna legitimacija obzirom na tvrdnje tuženika da je potraživanje tuženika iz Ugovora o kreditu, a temeljem Ugovora o cesiji prenijeto na Svea ekonomi d.o.o. Sporan je i je li predmetni Ugovor o kreditu potrošački, u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju.

8. Na navod tuženika da se, u konkretnom slučaju, a obzirom na visinu ugovorenog kredita (320.000,00 eur), Ugovor o kreditu primjenom odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ne smatra potrošački kreditom, valja odgovoriti da je Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje u tekstu ZPK) stupio na snagu 1. siječnja 2010. dakle, nakon nastanka spornog odnosa stranaka koji je nastao 20. travnja 2004, zaključenjem Ugovora o kreditu pa se predmeta odredba ne primjenjuje na konkretni ugovorni odnos (čl. 29. ZPK).

9. Istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije tuženik temelji na tvrdnji da je vlasnik potraživanja tuženika, a temeljem Ugovora o cesiji postalo društvo Svea ekonomi d.o.o. (kao cesionar) temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između tuženika kao cedenta i navedenog društva, kao cesionara, a sve u skladu sa odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. do 87.)

10. Iako tuženik tvrdnju o tome da je njegovo potraživanje po predmetnom Ugovoru o kreditu Ugovorom u cesiji prenijeto na Svea ekomomi d.o.o., ničime ne dokazuje, tužitelj navedeno nije osporio, a i iz priloženog dopisa tuženika od 24. veljače 2023. (list 36 spisa) proizlazilo bi da je tuženik obavijestio tužitelja o tome da je Svea ekonomi d.o.o. temeljem Ugovora o cesiji postalo zakoniti vlasnik potraživanja po Ugovoru o kreditu koji je predmetom spora. Tužitelj nije osporio niti da bi zaprimio navedenu obavijest u skladu sa odredbom čl. 82. st.1 ZOO/05 međutim, temeljem opisanog Ugovora o cesiji tuženik je dakle, u skladu sa odredbom čl. 80. st.1. ZOO/05 na Svea ekonomi d.o.o. prenio svoje potraživanje prema tužitelju temeljem Ugovora o kreditu, a čime dakle, nije prenio svoje dugovanje (dug) niti se u konkretnom slučaju radi o preuzimanju duga. Prema tome, po tuženiku cedirano potraživanje dugovanja po Ugovoru o kreditu, ni na koji način ne utječe na pasivnu legitimaciju tuženika u ovoj pravnoj stvari, u kojoj je tuženik jedna od stranka odnosno dužnik obvezno-pravnog odnosa, a temeljem ništavih odredbi ugovora o kreditu te je u tom smislu prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan.

11. Prvenstveno je valjalo utvrditi je li ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, obzirom da je posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništavost (ništetnost). Na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje u tekstu ZOO/91),a budući da je je Ugovor sklopljen 20. travnja 2004.

12. U odnosu na okolnosti sklapanja Ugovora sud je saslušao tužitelja koji je koji u iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje nekretnine odnosno izgradnje stambeno poslovnog objekta. Postupak sklapanja ugovora tekao je tako da je njemu zapravo banka ponudila uvjete oko kojih i nije bilo mogućnosti pregovaranja na način da bi on nešto mijenjao, čak mu nije bilo rečeno niti objašnjeno da će kamatna stopa biti promjenjiva. Djelatnik banke mu nije objasnio iz kojih razloga će se kamata mijenjati. Tužitelj je ugovor prije potpisa pročitao, isti ga je već prethodno dočekao sastavljen. Nije detaljno čitao sve odredbe. Uz ugovor je dobio i otplatni plan, ali napominje da to nije sve bilo tako kao što je bilo navedeno u otplatnom planu. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio je vlasnik obrta [obrt] koji je u Ugovoru naveden kao sudužnik po ugovoru. Anuitet po kreditu iznosio oko 2.800,00 eur u kunskoj protuvrijednosti međutim, anuiteti su stizali i u visini 16.000,00 – 20.000,00 kn s time da mu nije objašnjeno zašto se anuitet tako povisio, a niti je od banke dobivao obavijesti o promjeni kamatne stope. Tužitelj je anuitete redovno plaćao međutim, u bojazni da iste više neće moći plaćati otišao je u banku gdje mu je rečeno da moratorij može tražili, ali da nema potrebe jer je redovni platiša, a kada je došao u poziciju da je zakasnio s plaćanjem anuiteta mjesec dana i opet otišao u banku tražiti moratorij, tada mu je rečeno da isti ne može tražiti jer da nije redovno podmirivao anuitete. U to vrijeme je živio u nekretnini koju je kupio kreditom. Kada anuitete više nije mogao uredno podmirivati, a da spasi nekretninu počeo je doslovce prodavati sve vrijednosti – svoje i suprugino zlato, auto i sl., a zatim je čak uplatio 35.000,00 eur na ime nastalog duga međutim, to nije bilo dovoljno jer je time podmirio 1/10 ili 1/20 zateznih kamata, u tom trenutku počinje i postupak ovrhe te je nekretnina prodana i tu tužitelj više nije mogao ni na koji način utjecati jer je u međuvremenu i banka prodala potraživanje agenciji, a koja je pak dalje to prenijela na investicijski fond o čemu su njemu samo dolazile obavijesti, a na što on više nikako nije mogao utjecati. Najviše ga je pogodilo kada je u trenutku stanja duga, a nakon prodaje nekretnine vidio da je zapravo cijelo vrijeme kroz uredne otplate otplaćivao zatezne kamate i da je podmirio tek neznatni dio glavnice u visini nekih 28.000,00 eur. Očito je ugovor bio sročen tako da zapravo nije niti uspio redovnim uplatama podmiriti glavnicu. Navodi da predmetnu nekretninu, a s obzirom da je bila stambeno poslovni objekt, nije iznajmljivao, radilo se o restoranu, a u međuvremenu je propao.

13. Sud prihvaća iskaz tužitelja iz kojeg bi proizlazilo da od strane djelatnika tuženika koji je sudjelovao u odobravanju kredita nije dobio potpunu informaciju o kamati koja je promjenjiva niti informaciju na koji način i primjenom kojih parametara i metodologije će se kamata u budućnosti moguće mijenjati. Sama okolnost što je u Ugovoru naznačeno da se radi o promjenjivoj kamati nije dovoljna za ocjenu da je tužitelj dobio punu obaviještenost o učincima takve promjenjive kamate (iako mu je načelno taj pojam gramatički bio jasan). Tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika o načinu i sadržaju informiranja tužitelja o značaju kamate koja je promjenjiva niti na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o promjenjivoj kamatnoj stopi pa sud prihvaća iskaz tužitelja da nije bio u mogućnosti pregovarati oko sporne odredbe, a niti da je bio u potpunosti informiran i upoznat s promjenjivom kamatnom stopom i učincima takve odredbe na njegove obveze iz kreditnog odnosa.

14. Ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZOO/91 ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

15. U pravu je tuženik kada tvrdi da na ovaj pravni odnos nema direktnog učinka presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer se ta presuda bavila pitanjem kredita čija je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka (CHF).

16. Međutim, vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama bitno je istaknuti da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

18. Ovaj postupak značajan je iz razloga što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, naveo kako je terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva.

19. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita." Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, temeljem čega te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati niti je tužitelj na to mogao imati bilo kakav utjecaj.

20. U ovom postupku je utvrđeno da je tužitelj gramatički shvatio i razumio da je kamata promjenjiva dok mu, u pogledu razloga te promjenjivosti, nisu dana jasna i detaljna obrazloženja. Razumljivo je, životno i logično da je tužitelj postupao s povjerenjem u tuženika kao renomiranu bankarsku instituciju, vjerovao navodima djelatnika tuženika s kojim je dogovarao bitne elemente tog ugovora i razumno je bilo za očekivati da će ga tuženik upozoriti na sve bitne elemente predmetnog ugovora, a to odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zasigurno jest, no analizom iskaza tužitelja nedvojbeno je utvrđeno da tuženik prilikom sklapanja kredita nije upozorio tužitelja na razloge ni kriterije koji bi doveli do povećanja kamatne stope, kao i da tuženik nije pružio tužitelju niti objašnjenje zašto je došlo do povećanja kamatne stope. U konačnici o toj spornoj odredbi sa tuženikom dakle, nije niti mogao pregovarati. U Obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik dostavljao tužitelju i primitak kojih tužitelj niti ne spori, samo se navodi povećana visina kamatne stope i datum od kada se tako povećana kamatna stopa obračunava, dok se uopće ne navode kriteriji ili parametri koji su doveli do takvog povećanja.

21. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva te je utvrđeno kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužitelju. Nesporno je da su tužitelju dakle, dostavljeni podaci od tuženika vezano za mijenjanje kamatne stope, ali isti nije bila upoznat sa parametrima koji dovode do tih promjena. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u gore citiranoj odluci, jest da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno pa stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je člankom 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09. i 112/12.) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

22. Nadalje, čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu ZZP/03.), važećim u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

23. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o kamatnoj stopi. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao niti je predložio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je kamatne stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

24. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo dok se kao nepoštene odredbe mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

25. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud zaključuje da niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis (Opći uvjeti promjene kamatnih stopa tuženika u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, list 76-81 spisa.

26. Slijedom navedenog sud smatra da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu, sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, a čime je taj dio odredbe nepošten, a sukladno tome ,u tom je dijelu ugovor ništav primjenom čl. 87. ZZP/03. Pritom tvrdnja tuženika da se kamatna stopa počevši od 1. siječnja 2013. mijenjala neovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zahtjeve predviđene čl. 11.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 127/12) o čemu da je tuženik uredno obavijestio tužitelja obavijestima, nije ni od kakvog utjecaja na pravo tužitelja na utvrđenje ništavosti. Navedeno iz razloga što je tuženikovo ovlaštenje na izmjenu kamatne stope proizlazilo iz ništetne odredbe Ugovora pa ni obavijest koja se odnosi na izmijenjenu kamatnu stopu, a koja tužitelju nije bila poznata u vrijeme sklapanja Ugovora, nije mogla postati valjani sastavni dio predmetnog Ugovora.

27. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, valja reći da je prema čl. 3. toč. 1. ZZP/03, potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Iako tužitelj u iskazu navodi da je namjena kredita bila kupnja nekretnine, a što je različito u odnosu na namjenu kredita kako je to navedeno u čl. 5. istog ("reguliranje dospjelog potraživanja kreditora po stambenim kreditima odobrenim tužitelju i OŠ), sudu je životno da se tužitelj nakon značajnog proteka vremena (21 godina od sklapanja kredita) i očito sklapanja više različitih Ugovora o kreditu i ne može precizno izjasniti o namjeni svakog pojedinog sklopljenog ugovora. Međutim, i iz takvog iskaza tužitelja i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj ugovor sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale to svojstvo, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

28. Obzirom na prethodna utvrđenja, nastavno je valjalo ocijeniti je li osnovan tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti (ispr. ništavosti) cijelog Ugovora o kreditu.

29. Odredbom čl. 105. ZOO/91 propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

30. Predmetni Ugovor o kreditu može opstati bez ništave odredbe o promjenljivosti kamatne stope po odluci banke, budući da je njime ugovorena kamatna stopa u određenoj visini koja je, u slučaju da se ne mijenja tijekom otplate, na snazi tijekom cijelog razdoblja otplate. O činjenici da ugovori o kreditu mogu opstati i bez takve ugovorne odredbe koja je utvrđena ništavom, svjedoči i sad već ustaljena sudska praksa po kojoj su takve ugovorne odredbe utvrđene ništavim, a nije utvrđena ništavost cijelog Ugovora o kreditu (tako i VSRH u odluci Rev-259/22 od 9. listopada 2024.). Iz toga razloga nije prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti cijelog Ugovora o kreditu, a budući da je dakle, utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora u dijelu govorene promjenjive kamatne stope (manje je sadržano u većem), odlučeno je kao u toč. I. i II. izreke presude.

31.Iako tuženik ističe prigovor zastare koji bi se sadržajno odnosio na zahtjev na isplatu, a što nije predmet spora, valja reći da se u skladu sa odredbom 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništavosti (a što je predmet spora) ne gasi.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je suđen tužitelju u cijelosti, a budući da sa zahtjevom nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi. Trošak postupka tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa), prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora i priloženom troškovniku.

32.1.Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), zastupanje na ročištima 21. ožujka 2024. i 9. listopada 2025., svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 17. veljače 2025. i 12. svibnja 2025., svako po 25 bodova (tbr. 9/5 Tarife), ukupno 350 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 700,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (175,00 eur), sveukupno iznosi 875,00 eur.

32.2.Tužitelju nije priznat trošak pristojbi na tužbu i na presudu jer iz stanja spisa proizlazi da te pristojbe nije platio pa mu taj trošak još nije niti nastao.

33. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 7. studenog 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika