REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

Povrv-214/2020-117

(ranije Ć18/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Sonji Marinac Rumora, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika K-HAUS d.o.o., OIB 92084700240, Slovenija, Ljubljana, Poljanska cesta 19, kojeg zastupa punomoćnica Martina Benolić, odvjetnica u Umagu, Trgovačka 2a, protiv tuženika-protutužitelja CAMPER CLEAN d.o.o., OIB 11198956512, Umag, A. Gramscia 3, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Orkić, odvjetnica u Umagu, 8. ožujka 1/A, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 23. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, prokurista tuženika i punomoćnice tuženika, 7. studenog 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Željka Krajine, iz Umaga, OVRV-472/2018, od 20. prosinca 2018., u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju u roku od 8 dana namiri novčanu tražbinu u iznosu od 3.720,00 eura (tritisućesedamstodvadeseteura) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 7. lipnja 2018. do isplate, po stopi koja se određuje po kamatnoj stopi koju primjenjuje Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana relevantnog šestomjesečnog razdoblja uvećanu za osam postotnih poena.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj od tuženika potražuje isplatu posebne naknade prema odredbi članka 13. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi u iznosu od 40,00 eura (četrdeseteura), pa se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Željka Krajine, iz Umaga, OVRV-472/2018, od 20. prosinca 2018., u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju u roku od 8 dana namiri navedenu tražbinu.

III. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

“Nalaže se tužitelju-protutuženiku K-HAUS d.o.o. Ljubljana OIB 92084700240 iz Ljubljane, Poljanska cesta 19 da tuženiku-protutužitelju CAMPER CLEAN d.o.o. Umag OIB 11198956512 iz Umaga, A. Gramscia 3 isplati iznos glavnice od = 2.500,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama do isplate; i to na iznos od =18.836,25 kn/ =2.500,00 EUR od 06.10.2017. godine do 31.12.2022. godine, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, te od 01.01.2023. godine pa do isplate, odnosno do potpunog namirenja, po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku 8 dana, pod prijetnjom ovrhe, te da mu naknadi parnični trošak s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja odluke o troškovima pa do potpunog namirenja po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.”.

r i j e š i o  j e

I.I. Radi osiguranja novčane tražbine tužitelja utvrđene nepravomoćnim rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Željka Krajine, iz Umaga, OVRV-472/2018, od 20. prosinca 2018., u iznosu od 3.720,00 eura (tritisućesedamstodvadeseteura) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 7. lipnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje po kamatnoj stopi koju primjenjuje Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana relevantnog šestomjesečnog razdoblja uvećanu za osam postotnih poena, kao i nastalog troška ovršnog postupka u iznosu od 288,71 eura

(dvjestoosamdesetosameuraisedamdesetjedancent) sa zateznim kamatama koje teku od 7. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

određuje se prethodna mjera

zabranom banci da tuženiku kao protivniku osiguranja ili trećoj osobi, a po nalogu protivnika osiguranja isplati novčani iznos iz točke I. rješenja o osiguranju.

I.II. Provedbom prethodne mjere tužitelj kao predlagatelj osiguranja stječe založno pravo na predmetu osiguranja.

I.III. Iznos novčanih sredstava protivnika osiguranja kod poslovnih banaka za koji je određena zabrana isplate, ne može se prenijeti sa tih računa dok zabrana traje, osim radi namirenja osigurane tražbine.

I.IV. Prethodna mjera iz točke I. ovog rješenja određuje se za vrijeme do pravomoćnog okončanja ovoga postupka ili do drugačije odluke suda, a najkasnije do isteka 15 dana od dana nakon nastupa uvjeta za ovrhu.

II. Odbija se tužiteljev prijedlog za osiguranje prethodnom mjerom iznosa od 40,00 eura (četrdeseteura) te zateznih kamata koje na iznos troškova ovršnog postupka u iznosu od 288,71 eura (dvjestoosamdesetosameuraisedamdeset jedancent) teku od 20. prosinca 2018. do 6. studenog 2025.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.885,41 eura (dvijetisućeosamstoosamdesetpeteuraičetrdesetjedancent) sa zateznim kamatama koje na iznos od 288,71 eura (dvjestoosamdeset osameuraisedamdesetjedancent) teku od 7. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od

949,94 eura (devetstočetrdesetdeveteuraidevedesetčetiricenta) sa zateznim kamatama

koje

na

iznos

od

288,71

eura

(dvjestoosamdesetosameuraisedamdesetjedancent) teku od 20. prosinca 2018. do 6. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 11. prosinca 2018. podnio javnom bilježniku Željku Krajini, iz Umaga prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, radi naplate novčane tražbine u iznosu od 3.720,00 eura sa zateznim kamatama te posebne naknade prema odredbi članka 13. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi u iznosu od 40,00 eura i troškova ovrhe. Javni bilježnik je 20. prosinca 2018. donio rješenje o ovrsi OVRV-472/2018 (dalje u tekstu: rješenje o ovrsi) kojim je u cijelosti prihvatio prijedlog za ovrhu.

2. Tuženik je pravodobno podnio dopušten i obrazložen prigovor u kojem je naveo kako rješenje o ovrsi pobija u cijelosti, kako po pravnom osnovu, tako i po visini, sve iz razloga jer da potraživanje tužitelja nije osnovano budući da vjerodostojna isprava (račun) na kojem tužitelj temelji svoje potraživanje nije utemeljeno. Usluga koja je naznačena u računu tuženiku da nije isporučena, odnosno nije valjano izvršena.

3. Po prigovoru tuženika javni bilježnik je predmet dostavio ovome sudu koji je rješenjem Povrv-18/2019-3 od 13. ožujka 2019. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha te je postupak nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

4. U podnesku od 20. travnja 2019. tužitelj je naveo da je za potrebe tuženika izvršio programsku i hardversku modifikaciju kako bi tuženik udovoljavao kriterijima fiskalizacije u Republici Sloveniji te poslovao u skladu sa propisima Republike Slovenije prilikom korištenja uređaja u vlasništvu tuženika na lokaciji 24.STOP te naplatu usluge za korištenje tog uređaja na naplatnim uređajima treće osobe. Instalacija modificiranog softvera da je izvršena na uređaju smještenom na parkiralištu za kampere, 9223 Dobrovnik u Republici Sloveniji. Po provedenim pregovorima oko kupnje prilagođenog softvera i hardvera, tužitelj da je dostavio tuženiku ponudu 17- 010-00420 od dana 18. kolovoza 2017., a na kojoj je kao vrijednost ponude označen iznos u visini od 6.220,00 eura. U ponudi da su naznačeni uvjeti plaćanja usluge, i to 60% kao predujam, a 40 % kod izvršenja posla. Tuženik da je ponudu prihvatio te je 5. listopada 2017. izvršio uplatu iznosa od 2.500,00 eura. Po izvršenju posla, tužitelj je, u skladu sa ranijom ponudom, izdao račun, kojeg tuženik nije nikad osporio, a koji je u cijelosti ostao nepodmiren. Tuženik da na ispostavljenu fakturu nije imao primjedbi, nije izjavio nikakvu reklamaciju, ni usmenu ni pisanu. Tužitelj da je dovršio radove koji su predmet ugovora te je tuženik, koristeći softver tužitelja, naplaćivao svoje usluge. Na radove tužitelja, tuženik da nije nikad imao nikakvih zamjerki, o kojima je po pregledu radova, odmah i bez odgađanja trebao obavijestiti zakonskog zastupnika tužitelja.

5. Tuženik je u podnesku od 23. rujna 2019. naveo da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Istaknuo je da je tuženik kao prodavatelj Ugovorom broj 02-17 od 30. siječnja 2017. ugovorio prodaju, montažu i postavljanje u pogon CamperClean uređaja za pražnjenje, čišćenje i dezinfekciju kamperske WC kazete s tvrtkom ARHI- 3K d.o.o. Ljubljana, sve za iznos od ukupno 15.381,00 eura, tuženik da je svoju obvezu ispunio, dok tvrtka ARHI-3K d.o.o. Ljubljana nije u cijelosti isplatila utvrđenu cijenu. 19. travnja 2018. zaključen je Prijenos ugovora broj 02-17 između tuženika, tvrtke ARHI- 3K d.o.o. Ljubljana i ĆM iz [adresa], kao novog kupca predmetnog uređaja. Navedenim Prijenosom ugovora da je utvrđeno kako je tuženiku do 19. travnja 2018. isplaćeno za predmetni uređaj iznos od 2.470,24 eura, a novi kupac preuzeo je obvezu podmirenja duga. Tužiteljevo potraživanje iz tužbe da se odnosi na postavljanje hardvera i softvera na navedeni CamperClean uređaj. Slijedom navedenog, tuženik da nije u posjedu, a niti koristi predmetni uređaj na kojem je navodno instaliran program tužitelja. Tuženik nema saznanja da je taj program u funkciji, niti tko ima eventualno koristi od njega. Prema saznanjima tuženika, navedeni uređaj CamperClean koristi i ima u posjedu tvrtka 24.STOP d.o.o. Ljubljana, a čiji je član uprave OM, odnosno zastupnik po zakonu tužitelja. Slijedom svega navedenog, predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti jer tuženiku nikada nije predana stvar za koju ga sada tužitelj tereti.

6. U podnesku od 5. studenog 2020. tuženik je naveo da je nakon održanog pripremnog ročišta i u pokušaju mirnog rješenja spora, kontaktirao zastupnika po zakonu tužitelja, kao i ĆM te je u dogovoru s njima u prosincu 2019. preuzeo nazad u posjed CamperClean uređaj za pražnjenje, čišćenje i dezinfekciju kamperske WC kazete, a za koji uređaj mu nije u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena od strane ĆM iz [adresa] kao novog kupca predmetnog uređaja. Tuženik je istaknuo kako prilikom preuzimanja CamperClean uređaja, nije na navedenom uređaju bilo instaliranog hardvera i softvera tužitelja. Dakle, tuženik i nadalje ustraje kod činjenice da on nikada nije od tužitelja preuzeo hardver i softver za navedeni CamperClean uređaj, nikada nije dobio od tužitelja eventualni disk ili šifru radi preuzimanja. Kako je već ranije i naveo, takva usluga tužitelja da tuženiku nikada nije bila niti potrebna, već je ta usluga tužitelja, a za koju on sada potražuje naknadu od tuženika, bila potrebna isključivo osobama koje su kupile CamperClean uređaj od tuženika, a sve radi usklađenja s propisima Republike Slovenije. Stoga, kako je razvidno iz računa priloženog uz prijedlog za ovrhu, tuženik da je tužitelju 5. listopada 2017. uplatio iznos od 2.500,00 eura, a tužitelj nije za tuženika izvršio uslugu za koju ga tužitelj tereti u ovom postupku, to tuženik u ovom postupku u skladu s odredbama koje uređuju institut stjecanja bez osnove, podnosi protutužbu kojom predlaže da sud naloži tužitelju da tuženiku isplati iznos glavnice od 18.737,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od

6. listopada 2017. pa do isplate.

7. U podnesku od 30. studenog 2020. tužitelj je u odnosu na istaknuti protutužbeni zahtjev istaknuo prigovor apsolutne nenadležnosti, u skladu s odredbom članka 16. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, s obzirom na to da je u ovoj pravnoj stvari nadležan sud na čijem području tužitelj ima sjedište, a ne radi se o slučaju u kojem je nadležnost suda ugovorena ili određena (nepostojećim) pristankom tužitelja. Slijedom navedenog, za vođenje ovog postupka, da je nadležno tijelo u Republici Sloveniji, a ne u Republici Hrvatskoj, što da jasno proizlazi kako iz odredbi Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, tako i iz odgovarajućih odredbi Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim pitanjima. Stranke da su bile u poslovnom odnosu u kojem je tužitelj, kao izvođač, bio u obvezi izvesti točno određeni posao za koji mu se tuženik, kao naručitelj, obvezao isplatiti naknadu. Na radove tužitelja, tuženik nije nikad imao nikakvih primjedbi i reklamacija. Nadalje, tuženik na ispostavljenu fakturu nije imao primjedbi, nije izjavio nikakvu reklamaciju, ni usmenu ni pisanu. Tužitelj da je izvršio modifikaciju hardvera i softvera naplatnog automata kako bi korisnici na lokaciji 24.stop mogli koristiti usluge CamperClean automata. Prema saznanjima tužitelja, CamperClean automat je prije opisane modifikacije primao isključivo kovanice eura te nije imao ugrađeni fiskalni printer. Naime, opisana modifikacija je izvršena jer sukladno odredbama slovenskog zakona, za sve usluge koje se naplaćuju na automatima, potrebno je izdati račun, čak i u slučaju jednostavnih usluga koje su prema hrvatskom zakonodavstvu izuzete od takve obveze (npr. parking). Stoga, modifikacija izvršena po tužitelju bila je nužna i neophodna kako bi tuženik mogao legalno poslovati u Republici Sloveniji. Modificirani CamperClean uređaj da je smješten u Republici Sloveniji, u Dobrovniku. Tuženik da je u spis predmeta dostavio ugovore iz kojih jasno proizlazi da je predmetnim uređajem – raspolagao, što je kontradiktorno njegovim navodima da predmetni uređaj nije nikad koristio niti da je bio u posjedu istog. Tuženik da je u spis predmeta priložio Ugovor o kupoprodaji broj 02-17 od 30. siječnja 2017. te Ugovor o prijenosu od 19. travnja 2020. Predmetni ugovori da su sklopljeni između tuženika i trećih osoba, te iste nije sklopio, niti je istima na bilo koji način pristupio tužitelj, čime isti ne utječu niti ne mogu utjecati na potraživanje tužitelja. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da protutužbu odbaci u cijelosti i obveže tuženika da naknadi troškove tužitelju, a podredno da odbije protutužbeni zahtjev u cijelosti.

8. U podnesku tuženika od 30. prosinca 2020., tuženik je naveo da nadležnost naslovnog suda za donošenje odluke o protutužbi temelji na odredbi članka 8. stavka 3. Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima. Tuženik je istaknuo da nije nikada imao primjedbi i reklamacija jer da nikada nije preuzeo proizvod tužitelja. Naime, da je navedeni uređaj CamperClean koristilo i imalo u posjedu trgovačko društvo 24.STOP d.o.o. Ljubljana, a čiji je član uprave g. OM, tj. zastupnik po zakonu tužitelja. Upravo je tvrtka 24. STOP d.o.o. Ljubljana morala izvršiti modifikaciju uređaja CamperClean na način da može poslovati sukladno zakonodavstvu Republike Slovenije. Slijedom navedenog, nisu istiniti navodi da je tuženik nakon modifikacije mogao legalno poslovati u Republici Sloveniji, već su na taj način mogle legalno poslovati osobe koje su ugovorile kupnju uređaja CamperClean, te ga postavile u Dobrovniku i obvezale se obročno otplatiti isti uređaj tuženiku. Kako je ranije navedeno, budući da nije isplaćen u cijelosti kupoprodajni iznos tuženiku, tuženik je kontaktirao zastupnika po zakonu tužitelja, kao i ĆM te je u dogovoru s njima u prosincu 2019. preuzeo nazad u posjed CamperClean uređaj za pražnjenje, čišćenje i dezinfekciju kamperske WC kazete. Prilikom preuzimanja tuženik nije dobio od tužitelja niti eventualni disk ili šifru radi preuzimanja predmetnog programa, tako da je danas navedeni CamperClean uređaj kod tuženika i isti nema mogućnosti izdavanja fiskalnih računa ili nekakvog dograđenog programa, kako to tužitelj tvrdi.

9. U podnesku od 19. svibnja 2021., tužitelj je predložio izdavanje prethodne mjere radi osiguranja utuženog novčanog potraživanja u skladu s člankom 501.a Zakona o parničnom postupku.

10. U podnesku tuženika od 10. veljače 2025. tuženik je uskladio valutu protutužbenog zahtjeva tako što je umjesto valute u kunama naznačio iznos koji potražuje u eurima. Navedeno postupanje tuženika nije u smislu članka 190. i 191. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., dalje u tekstu: ZPP) preinaka tužbenog zahtjeva, već preciziranje, odnosno usklađivanje sa pozitivnim propisima o važećoj valuti u Republici Hrvatskoj.

11. Nadležnost ovog suda za postupanje po tužbi proizlazi iz odredbe članka 4. stavak 1. UREDBE (EU) broj 1215/2012 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (dalje u tekstu: Uredba broj 1215/2012) s obzirom na to da se domicil tuženika nalazi u Republici Hrvatskoj (registrirano sjedište tuženika), dok se nadležnost za postupanje po protutužbi temelji na odredbi članka 8. stavka 1. točka 3. Uredbe broj 1215/2012 kojom je propisano da osoba koja ima domicil u državi članici (tužitelj ima domicil u Republici Sloveniji), može također biti tužen ako je riječ o protutužbi koja proizlazi iz istog ugovora ili činjeničnog stanja kao i prvotna tužba, kao što je to u ovom predmetu slučaj, pred sudom na kojemu je u tijeku prvotni postupak (dakle, pred sudom u Republici Hrvatskoj). Naime, tuženik protutužbom zahtijeva da mu tužitelj isplati iznos od 2.500,00 eura kojeg je 5. listopada 2017. platio tužitelju po ponudi tužitelja 17-010-00420 od 18. kolovoza 2017., dok tužitelj tužbom potražuje isplatu preostalog iznosa iz te iste ponude, na temelju koje je izdao račun 18-300-00034 od 22. svibnja 2018. Stoga, kako je tuženik podnio protutužbu iz istog ugovora i činjeničnog stanja kao i u tužbi, to slijedi da je ovaj sud nadležan za postupanje po tužbi i protutužbi pa je prigovor apsolutne nenadležnosti istaknut po tužitelju neosnovan u cijelosti.

12. Mjerodavno pravo u ovoj pravnoj stvari, kako u odnosu na tužbeni, tako i u odnosu na protutužbeni zahtjev, je pravo Republike Slovenije. Stranke se u ovom postupku do zaključenja glavne rasprave nisu, u smislu odredbe članka 3. stavak 1. i 2. UREDBE (EZ) broj 593/2008 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze („Rim I“), (dalje u tekstu: Uredba Rim I) usuglasile o mjerodavnom pravu koje se primjenjuje na njihov ugovorni odnos pa je mjerodavno pravo određeno u skladu s odredbama Uredbe Rim I.

13. Tužbeni zahtjev se odnosi na potraživanje proizašlo iz ugovora o djelu pa u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom b Uredbe Rim I kojom je propisano da mjerodavno pravo u slučaju kad ga ugovorne stranke nisu odabrale na ugovor o pružanju usluga podliježe pravu države u kojoj pružatelj usluga ima uobičajeno boravište. Pružatelj usluge (tužitelj) u ovom slučaju ima uobičajeno boravište u [adresa], dakle, mjerodavno je pravo Republike Slovenije. Člankom 2. stavkom 1. UREDBE (EZ) broj 864/2007 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”) (dalje u tekstu: Uredba Rim II) propisano je da u smislu ove Uredbe, šteta obuhvaća svaku posljedicu nastalu iz protupravnog postupanja, neopravdanog bogaćenja, poslovodstva bez naloga ili predugovorne odgovornosti, a člankom 10. stavkom 1. Uredbe Rim II propisano je da ako se izvanugovorna obveza nastala zbog neopravdanog bogaćenja uključujući primitak neopravdanih iznosa, tiče odnosa koji postoji između stranaka, poput primjerice odnosa koji proizlazi iz ugovora (kao što je to ovdje slučaj) ili protupravnog postupanja koje je usko povezano s tim neopravdanim bogaćenjem, za nju vrijedi pravo koje se primjenjuje na taj odnos, dakle, pravo Republike Slovenije koje se primjenjuje na ugovorni odnos između ovdje stranaka, kao što je to već obrazloženo.

14. U ovom postupku sud je pročitao isprave u spisu i to račun 18-300-00034 od 22. svibnja 2018. (list 5-8 spisa), izvadak iz sudskog registra za tužitelja (stranica 9-11 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (stranica 13-14 spisa), ponuda 17- 010-00420 od 18. kolovoza 2017. (stranica 26-28 spisa), pregled prometa (stranica 29 i 160-164 spisa), očitovanje nadležne porezne uprave od 30. svibnja 2019. s izjavom tuženika (stranica 32-33 spisa), ugovor broj 02-17 od 30. siječnja 2017. (stranica 39- 40 spisa), izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo 24.STOP d.o.o. Ljubljana (stranica 41 i 147-153 spisa), prijenos ugovora broj 02-17 od 19. travnja 2018. (stranica 42 spisa), izvještaj o stanju i prometu (stranica 60 spisa), tečajna lista (stranica 61 spisa), e-mail korespondencija (stranica 70-71 spisa), u skladu s člankom 315. stavak 3. ZPP, nakon što su se stranke s time usuglasile (zapisnik s ročišta održanog 18. veljače 2025.), sud je pročitao iskaze svjedoka PM (stranica 172-174 spisa), TM (stranica 174-175 spisa), ĆM (stranica 502-504 spisa), iskaz zastupnika po zakonu tužitelja (stranica 113 spisa) i tuženika (stranica 542-543 spisa) te je saslušao prokurista tuženika (stranica 542-543 spisa).

15. Nije izveden dokaz vještačenjem po vještaku informatičke struke predložen po tužitelju jer je sud činjenice radi čijeg je utvrđenja taj dokaz predložen (izvršenje ugovorenog posla) utvrdio na temelju dokaza provedenih u ovom postupku. Također, nije izveden dokaz uviđajem na licu mjesta u Savudriji, u Kampu Veli Jože, uz sudjelovanje vještaka informatičke struke budući je među strankama nesporno da je predmetna usluga tužitelja izvršena u ormariću koji je bio 20-30 metara udaljen od CamperClean uređaja kojeg je tuženik u konačnici u prosincu 2019. preuzeo, a ne neposredno na tom preuzetom uređaju pa je taj dokazni prijedlog irelevantan za utvrđenje odlučnih činjenica u ovom postupku. Sud nije na prijedlog tužitelja pozvao tuženika da dostavi dokaze da su prilikom korištenja CamperClean uređaja izdavani fiskalizirani računi odnosno nije od nadležnih tijela Republike Slovenije tražio dostavu podataka o izdavanju računa za predmetne usluge s navedenog uređaja budući da je u ovom postupku utvrđeno da je kamp odmorištem u Dobrovniku, Republika Slovenija upravljalo trgovačko društvo 24.STOP d.o.o. Ljubljana, a ne tuženik, a na temelju dokaza koji su provedeni u ovom postupku, što će detaljnije biti obrazloženo u nastavku presude, utvrđeno je da je tužitelj uredno ispunio svoju obvezu prema tuženiku. Također, sud nije od tuženika tražio da dostavi izvatke po računu, uključujući nerezidentan račun otvoren u Republici Sloveniji jer tužitelj u odnosu na taj dokazni prijedlog nije uopće naveo koje činjenice bi se na temelju tog dokaznog prijedloga utvrđivale.

16. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu, a protutužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.

17. Tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu iznosa od 3.720,00 eura na temelju računa broj 18-300-00034 od 22. svibnja 2018. koji se odnosi na uslugu prilagodbe hardvera i softvera za lokacije 24.STOP, koja omogućuje plaćanje uporabe CamperClean uređaja na naplatnim uređajima koji izdaju zakonski ispravan račun (jednokratan trošak za prilagodbu u Republici Sloveniji) te na usluge programiranja i stavljanja u pogon jedne CamperClean jedinice, kao i isplatu posebne naknade u iznosu od 40,00 eura u skladu s člankom 13. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, sve uvećano za pripadajuće zatezne kamate.

18. Tuženik u ovom postupku protutužbenim zahtjevom od tužitelja potražuje isplatu iznosa od 2.500,00 eura sa zateznim kamatama koje je, prema njegovom stavu, tužitelj stekao bez osnove.

19. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj bio zastupnik njemačke tvrtke CamperClean, da je 5. listopada 2017. tuženik podmirio tužitelju iznos od 2.500,00 eura po ponudi tužitelja 17-010-00420 od 18. kolovoza 2017. (stranica 26-28 spisa); da je kamp odmorištem u Dobrovniku, Republika Slovenija, upravljalo trgovačko društvo 24.STOP d.o.o. Ljubljana; da je nadogradnja hardvera i softvera iz ponude izvršena u ormariću koji je bio udaljen oko 20-30 m od CamperClean uređaja; a nije sporno ni da tuženik nije vodio bilo kakav postupak protiv trgovačkog društva ARHI-3K d.o.o. Ljubljana ili ĆM zbog nepoštivanja ugovora broj 02-17 (na stranici 39- 40 spisa) od 30. siječnja 2017., odnosno prijenosa ugovora broj 02-17 (stranica 42 spisa) od 19. travnja 2018.

20. Sporno je da li je između tužitelja i tuženika došlo do sklapanja ugovora o djelu po ponudi tužitelja 17-010-00420 od 18. kolovoza 2017. (stranica 26-28 spisa), da li je tužitelj uredno izvršio uslugu koju je naveo u naprijed navedenoj ponudi i utuženom računu na stranici 6-8 spisa, slijedom čega ima pravo ovdje utuženi iznos (glavnicu, zatezne kamate i posebnu naknadu od 40,00 eura) potraživati od tuženika ili tuženik s osnova stjecanja bez osnove ima pravo od tužitelja potraživati iznos od 2.500,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

21. Ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu (članak 619. Obligacijskog zakonika, Uradni list RS broj 97/07 – uradno prečiščeno besedilo, 64/16 - odl. US, 20/08, dalje u tekstu: Obligacijski zakonik).

22. Člankom 221.b ZPP-a propisano je da ako tužitelj dokaže da je tuženik za tražbinu koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave koristio pravo na odbitak pretporeza, smatrat će se da tražbina postoji, osim ako tuženik ne dokaže protivno (stavak 1.), a sud može po službenoj dužnosti zatražiti od Ministarstva financija, Porezne uprave podatak o tome je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza za tražbinu iz stavka 1. ovoga članka (stavak 2.). Sud je po službenoj dužnosti zatražio od Ministarstva financija, nadležne Porezne uprave podatak da li je tuženik utuženi račun evidentirao u PDV obrascu i ES obrascu. Iz očitovanja nadležne Porezne uprave od 30. svibnja 2019. (stranica 32 spisa) utvrđeno je da je tuženik nije evidentirao račun u svojim poslovnim knjigama, stoga je primjenom naprijed navedenih odredbi na tužitelju teret dokaza o postojanju valjanog pravnog osnova i visine tužbenog zahtjeva.

23. Na temelju ponude tužitelja 17-010-00420 od 18. kolovoza 2017. (stranica 26-28 spisa) utvrđeno je da je tužitelj ponudu izdao za dostavu usluge prilagodbe hardvera i softvera za lokacije 24.STOP, koja omogućuje plaćanje uporabe CamperClean uređaja na tužiteljevim naplatnim uređajima koji izdaju zakonski ispravan račun - jednokratan trošak za prilagodbu u Sloveniji (uz napomenu da CamperClean GbR ugrađuje čitače kovanica prema zahtjevima tužitelja, odnosno tužitelj će prilagoditi čitače kovanica na način da prihvati tokene koje će izdavati tužiteljevi naplatni uređaji) te za usluge programiranja i stavljanja u pogon jedne CamperClean jedinice. Za navedene usluge tužitelj je u ponudi odredio naknadu od 6.220,00 eura. Iz navedenog sadržaja proizlazi da je tužitelj ponudom odredio posao koji se obvezao izraditi (djelo) te naknadu koju potražuje za izvođenje tog posla, odnosno tužitelj je odredio bitne elemente ugovora o djelu iz članka 619. Obligacijskog zakonika.

24. Nastavno na navedenu ponudu, tužitelj je izdao i račun 18-300-00034 od 22. svibnja 2018. (na stranici 5-8 spisa) na temelju kojeg je zbog neplaćanja preostalog iznosa od 3.720,00 eura pokrenuo ovaj postupak.

25. U ovom postupku nije sporno da je tuženik tužitelju u skladu s navedenom ponudom 5. listopada 2017. podmirio iznos od 2.500,00 eura. Sud je takvo njegovo postupanje cijenio kao suglasnost na bitne sastojke ugovora o djelu iz ponude tužitelja 17-010-00420 od 18. kolovoza 2017. (stranica 26-28 spisa). Dakle, sud je utvrdio da je plaćanjem iznosa od 2.500,00 eura tuženik pristao na predmet ugovora o djelu i određeni iznos naknade za izvršenje tog djela, slijedom čega je došlo do sklapanja ugovora o djelu iz članka 619. Obligacijskog zakonika upravo između ovdje stranaka (tužitelja kao izvođača i tuženika kao naručitelja djela). Zbog navedenog, nije ocijenjen kao vjerodostojan dio iskaza zastupnika po zakonu tuženika u kojem je naveo da nije tužitelju dao narudžbu jer je to irelevantno u okolnostima kada je nesporno da je tuženik ponudu prihvatio plaćanjem dijela iznosa naknade. Također, nije ocijenjen kao vjerodostojan ni iskaz svjedoka TM koji je u svom iskazu naveo da je predmetnu uslugu od tužitelja naručilo trgovačko društvo 24. STOP d.o.o. Ljubljana jer to ne proizlazi iz predmetne ponude, a i sam svjedok je u njegovom daljnjem iskazu naveo da je tužitelj izdao ponudu na tuženika te da je tuženik platio jedan dio iznosa.

26. Dio iskaza zastupnika po zakonu tuženika u kojem je iskazivao da je trgovačko društvo ARHI-3K d.o.o. Ljubljana htjelo raskinuti odnose sa tuženikom nakon čega su se dogovorili da kao uvjet za nastavak suradnje, tuženik podmiri (samo) dio troška ugradnje softvera, na što je tuženik pristao te je uplatio 2.500,00 eura, odnosno da je bio prisiljen taj iznos uplatiti jer mu je bilo rečeno da mu se neće isplaćivati cijena CamperClean uređaja ako se ne izvrši ta nadogradnja, da je uplata ovdje utuženog iznosa tužitelju bila uvjetovana prethodnom uplatom kupoprodajne cijene za CamperClean uređaj ĆM tuženiku, sud nije uzeo u obzir prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica u ovom postupku. Nije uzet u obzir ni dio iskaza u kojem je zastupnik po zakonu tuženika naveo da je za 5.000,00 eura s ĆM dogovorio da može koristiti program tužitelja kao jedini nositelj licence na tuženikovim uređajima po cijeloj Sloveniji, da je uplatom od 2.500,00 eura od tužitelja kupio ekskluzivnu licencu, odnosno da tužitelj neće moći nikome drugome ugraditi taj softver. Tuženik je sve naprijed navedene činjenice istaknuo tek tijekom saslušavanja u svojstvu parnične stranke, dakle, u fazi glavne rasprave, za što je u skladu s člankom 461. a ZPP-a prekludiran, odnosno adekvatnom primjenom navedenih odredbi tuženik je te činjenice mogao istaknuti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka. Naime, prethodni postupak je u ovom postupku zaključen 20. siječnja 2021. pa je sve okolnosti vezane za eventualno naknadno postignute dogovore između ovdje stranka i trećih osoba (ĆM) o predmetu ovog spora, kao i eventualne zablude oko predmeta ugovora o djelu, odnosno razloge za ništetnost (prisila) o kojim je tuženik iskazivao tijekom saslušavanja bio dužan istaknuti do tog trenutka, jer u ovom postupku nije sporno da su se sve te okolnosti dogodile svakako prije nego što je tuženik uređaj CamperClean vratio natrag u Umag (tj. do prosinca 2019.). Iz istih razloga sud nije uzeo u obzir ni dio iskaza svjedoka TM koji je u svom iskazu naveo da je tuženik u konačnici prevaren, kao i da trgovačko društvo 24.STOP d.o.o. Ljubljana mora podmiriti svoje potraživanje prema tuženiku s obzirom na to da je tuženik platio uređaj i 50 % programa, a ne može koristiti svoje usluge te da je tuženik kao uvjet plaćanja ovdje utuženog potraživanja tužitelju tražio da se tuženiku prethodno podmiri kupoprodajna cijena za uređaj CamperClean od strane 24. STOP d.o.o. Ljubljana ili ĆM, kao i da je tuženik trebao postati vlasnik predmetnog programa. Iz istih razloga zbog kojih nije uzet u obzir naprijed citirani dio iskaza zastupnika po zakonu tuženika i svjedoka ŽM, nije uzet u obzir ni dio iskaza svjedoka ĆM koji je u svom iskazu naveo da se negdje tijekom 2019. ili 2020. bio sastao sa zastupnicima po zakonu ovdje stranaka te da su se bili dogovorili da kada on otplati preostali iznos koji duguje za poslovni udio HM koji je tada iznosio 4.000,00 eura da će gospodin OM povući tužbu u ovom predmetu jer kada on dobije tih 4.000,00 eura, da više nema nikakve veze ni sa kime.

27. Na temelju izvatka iz sudskog registra od 26. rujna 2019. za trgovačko društvo 24.STOP d.o.o. Ljubljana (stranica 41 i 147-153 spisa) utvrđeno je da su OM od 27. listopada 2016., a DM od 20. travnja 2018. bili članovi društva, a ĆM je od 26. listopada 2019. bio prokurist, dok je DM bila direktor od 28. travnja 2019. Na temelju izvatka iz sudskog registra od 26. listopada 2018. za tužitelja utvrđeno je da su članovi tog društva OM (od **.**.1991.) i NM (od 6. svibnja 1994.), a osobe ovlaštene za zastupanje su OM (od **.**.1991.) i NM (od 6. svibnja 1994.). Vezano za navedeno, nije ocijenjen kao vjerodostojan dio iskaza svjedoka ĆM u kojem je naveo da je u vrijeme pregovora, tj. u vrijeme prije sklapanja ugovora o djelu (izdavanja ponude tužitelja 17-010-00420 od 18. kolovoza 2017. na stranici 26-28 spisa i prihvata ponude tužitelja plaćanjem iznosa od 5. listopada 2017.) bio član društva 24.STOP d.o.o. Ljubljana jer to ne proizlazi iz izvatka za to društvo izdanog na 26. rujna 2019., a niti da je vlasnik tog društva u vrijeme izvršenja usluge (usluga je svakako bila izvršena 10. svibnja 2018., što će u nastavku presude biti obrazloženo) uz OM bio JM, jer je članica društva 24.STOP d.o.o. Ljubljana od 10. travnja 2018. bila DM. Kako stranke nisu do zaključenja prethodnog postupka isticale kojih još društava su eventualno OM i ĆM bili zastupnici po zakonu, prokuristi ili zaposlenici, to iskaz zastupnika po zakonu tuženika u kojem je naveo da je ĆM bio predstavnik tužitelja, dio iskaza svjedoka PM i dio iskaza zastupnika po zakonu tužitelja da ĆM nije bio zaposlenik tužitelja te dio iskaza svjedoka ĆM u kojem je naveo da je honorarno radio kao komercijalist kod tužitelja nisu ocijenjeni kao vjerodostojni jer su njihovi iskazi u tom dijelu kontradiktorni i suprotni sadržaju izvatka iz sudskog registra za tužitelja, slijedom čega su neadekvatni za utvrđivanje naprijed navedenih činjenica. Također, stranke su te okolnosti ukoliko su smatrale da su one bitne za dokazivanje odlučnih činjenica u ovom postupku trebale istaknuti do zaključenja prethodnog postupka i dokazivati materijalnim dokazima, primjerice, povijesnim izvacima pojedinih društava, ugovorima o radu i sl.

28. Na temelju ugovora broj 02-17 (na stranici 39-40 spisa) koji je 30. siječnja 2017. zaključen između tuženika kao prodavatelja i trgovačkog društva ARH d.o.o. Ljubljana kao kupca utvrđeno je da je predmet tog ugovora bila prodaja, montaža i postavljenje u pogon CamperClean uređaja za pražnjenje, čišćenje i dezinfekciju kamperske WC kazete. Na temelju prijenosa ugovora broj 02-17 (stranica 42 spisa) koji je sklopljen 19. travnja 2018. utvrđeno je da je novi kupac CamperClean uređaja iz ugovora broj 02-17 od **.**.2017. ĆM. Navedeno je potvrdio i sam ĆM saslušan u svojstvu svjedoka. Iz sadržaja tog ugovora utvrđeno je da je CamperClean uređaj od 20. travnja 2017. bio smješten u kamp odmorište u Dobrovniku, Republika Slovenija. Također, iz ugovora koji su sklopljeni utvrđeno je da je tuženik zadržao pravo vlasništva CamperClean uređaja sve do isplate ukupne cijene (članak 9. stavak 3. ugovora na stranici 39-40 spisa i članak 4. stavak 3. ugovora na stranici 42 spisa). Dio iskaza svjedoka ĆM i zastupnika po zakonu tuženika koji su naveli da je JM odnosno tvrtka ARHI-3K d.o.o. Ljubljana prenijela predmetni uređaj CamperClean u temeljni kapital društva 24.STOP slijedom čega ĆM nije ispoštovao ugovor na stranici 42 spisa je ocijenjen nevjerodostojnim jer je to u suprotnosti sa sadržajem naprijed navedenih ugovora. Također, na temelju dijela iskaza svjedoka ĆM i zastupnika po zakonu tuženika koji su u vezi istoga iskazivali suglasno, utvrđeno je da je tuženik nakon održanog sastanka zastupnika po zakonu ovdje stranaka te svjedoka ĆM preuzeo CamperClean uređaj s lokacije kamp odmorišta u Dobrovniku, Republika Slovenija u prosincu 2019. i prevezao ga natrag u Umag. Naime, cijeneći da svjedok ĆM nije nikada isplatio ugovorenu cijenu tuženiku (što je u svom iskazu potvrdio i sam svjedok ĆM te zastupnik po zakonu tuženika) te da je tuženik prijenosom ugovora broj 02-17 (stranica 42 spisa) koji je sklopljen 19. travnja 2018. zadržao vlasništvo predmetnog CamperClean uređaja, preuzimanje CamperClean uređaja od strane tuženika i njegovo vraćanje u Republiku Hrvatsku je logična i životna radnja tuženika uslijed navedenih okolnosti i nesporne činjenice da tuženik nije vodio bilo kakav postupak protiv ĆM zbog nepoštivanja prijenosa ugovora broj 02-17 (stranica 42 spisa) od 19. travnja 2018. pa su navedeni dijelovi iskaza svjedoka ĆM i zastupnika po zakonu tuženika ocijenjeni vjerodostojnim.

29. Na temelju dijela iskaza svjedoka TM, PM i ĆM te zastupnika po zakonu stranaka koji su u tom smislu iskazivali suglasno, životno i logično te u skladu sa sadržajem ponude tužitelja 17-010-00420 od 18. kolovoza 2017. i sadržajem elektroničke poruke na stranici 70 spisa, pa su njihovi iskazi u tom dijelu ocijenjeni vjerodostojnim, utvrđeno je da su usluge prilagodbe hardvera i softvera koje omogućavaju naplatu uporabe CamperClean uređaja na način da se za to izda zakonski ispravan račun (tj. fiskalizirani račun) u Republici Sloveniji bile provedene na lokaciji kamp odmorišta u Dobrovniku i to u odnosu na jednu CamperClean jedinicu. Sam je zastupnik po zakonu tuženika u elektroničkoj poruci od 2. studenog 2018. na stranici 70 spisa naveo da je CamperClean uređaj proradio 10. svibnja 2018., a u svom iskazu je također potvrdio da je uređaj izdavao kodove na temelju kojih je računovodstvo moglo obračunati porez te da je nadogradnja hardvera i softvera vršena na uređaju sličnom malom ormariću koji je bio udaljen od CamperClean uređaja 20-30 metara. Dakle, provedbom dokaza utvrđeno je da usluga koju je tužitelj izvršio nije nikada bila u smislu članka 632. stavka 1. Obligacijskog zakonika predana upravo tuženiku, međutim iz sadržaja ponude tužitelja koju je tuženik prihvatio niti ne proizlazi da je ugovoreno ispunjenje obveze predajom djela neposredno tuženiku. Predmetna usluga je bila ugovorena i u konačnici izvršena za potrebe tuženikova uređaja CamperClean koji se nalazio u kamp odmorištu u Dobrovniku, a sve kako bi se isti u Republici Sloveniji uopće mogao upotrebljavati uz naplatu korisnicima, sukladno ponudi tužitelja 17-010-00420 od 18. kolovoza 2017. Vezano uz navedeno, i sam je zastupnik po zakonu tuženika u svom iskazu naveo da je znao da je uvjet da se njegov CamperClean uređaj može koristiti u poslovanju kamp odmorišta u Dobrovniku (za što su uostalom bili i sklopljeni ugovori broj 02-17 od 30. siječnja 2017. na stranici 39-40 spisa, a potom i prijenos ugovora broj 02-17 od 19. travnja 2018. na stranici 42 spisa) i to tako da se za njegovo korištenje korisnicima izdaje fiskalizirani račun u skladu sa poreznim propisima Republike Slovenije. Stoga je neosnovan njegov prigovor da nije dužan podmiriti potraživanje tužitelja po utuženom računu jer je modifikacija hardvera i softvera izvršena za CamperClean uređaj kojeg koristi trgovačko društvo 24.STOP d.o.o. Ljubljana. Iz navedenih je razloga dio iskaza zastupnika po zakonu tuženika u kojem je naveo da nema saznanja da li je program tužitelja ugrađen u parkomat, jer da nije nikada dobio zapisnik ili dokument da je tužitelj tuženiku ugradio softver, kao i da se naplata usluge na CamperClean uređaju od 2017. do 2019. vršila na način da se u CamperClean ubacivalo kovanice, ali kao potvrdu plaćanja usluge nije se dobivao račun, ocijenjen nevjerodostojnim. Isto tako, dio iskaza ĆM u kojem je naveo da CamperClean uređaj nije ni korišten jer se nisu mogli izdavati fiskalizirani računi za njegovo korištenje nije ocijenjen vjerodostojnim jer je i sam svjedok ranije i kasnije tokom svog iskaza detaljno obrazlagao na koji način je kamp odmorište funkcioniralo s obzirom na to da je imao pristup tome kamp odmorištu te je, u konačnici, potvrdio ono što se utvrdilo iz provedenih personalnih dokaza i sadržaja poruke elektroničke pošte od 2. listopada 2018. (stranica 70 spisa), a to da je fiskalizirani sustav ugrađen (hardver) i informatički dorađen (softver) za potrebe (uvijek jednog te istog) tužiteljevog uređaja CamperClean na način da se on može upotrebljavati u skladu sa zakonskim propisima u Republici Sloveniji, kao što je to već obrazloženo.

30. Tuženik u ovom postupku, s druge strane, nije uopće naveo činjenice i predložio dokaze na temelju kojih bi sud mogao utvrditi da je ugovor o djelu raskinut ili da je isticao prigovore u smislu odredbi iz Glave XI. Obligacijskog zakonika što bi za posljedicu imalo da nije dužan podmiriti tužitelju ovdje utuženo potraživanje, odnosno da je obvezu dužan isplatiti u nižem iznosu od ugovorenog. Dio iskaza zastupnika po zakonu tuženika u kojem je on samo naveo da je prigovorio tužitelju (zastupniku po zakonu tužitelja) 2019. u [adresa], ali i ranije telefonskim putem, nije ocijenjen kao relevantan jer zastupnik po zakonu tuženika nije uopće iznosio u čemu se nedostatak sastojao. Upravo suprotno, sud je na temelju činjenica koje su stranke iznijele u ovom postupku i dokaza koje je sud izveo utvrdio da je ugovor o djelu sklopljen između tužitelja i tuženika, da je tužitelj uredno izvršio svoju obvezu, a tuženik s druge strane nije u cijelosti isplatio naknadu za pruženu uslugu, stoga je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 3.720,00 eura, kao u točki I. izreke ove presude, a protutužbeni zahtjev tuženika je odbijen kao neosnovan u točki III. izreke presude.

31. Tužitelj u ovom postupku potražuje i isplatu iznosa od 40,00 eura u skladu s člankom 13. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Člankom 13. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“, broj 108/12., 144/12., 81/13., 112/13., 121/13., 78/15., 71/15., dalje u tekstu: ZFPPN) propisana je posebna naknada za troškove prouzročene vjerovniku dužnikovim zakašnjenjem s ispunjenjem novčane obveze u poslovnim transakcijama pa je u stavku 1. propisano da u poslovnim transakcijama između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze, ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, vjerovnik ima pravo, bez ikakve daljnje opomene, na posebnu naknadu u kunama u protuvrijednosti 40 eura. Međutim, kako se u ovoj pravnoj stvari na glavno potraživanje, tako i na sporedne tražbine (kao što su primjerice i zatezne kamate) primjenjuje pravo Republike Slovenija, a ne pravno Republike Hrvatske, u kojem pravnom sustavu je predviđena naprijed navedena naknada, to je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

32. Pojam zatezne kamate definiran je u članku 374. Obligacijskog zakonika, u kojem je propisano da dužnik osim glavnice duguje i zatezne kamate kada je to predviđeno zakonom ili ako su se tako dogovorili vjerovnik i dužnik. Ako dužnik kasni s izvršenjem novčane obveze, on u skladu s člankom 378. stavkom 1. i 2. Obligacijskog zakonika osim glavnice duguje i zatezne kamate, a stopa zakonske zatezne kamate iznosi 8% godišnje, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije propisano. Poseban zakon koji u Republici Sloveniji uređuje pitanje stope zatezne kamate je Zakon o zakonskoj stopi zateznih kamata (Zakon o predpisani obrestni meri zamudnih obresti – ZPOMZO-1A; Uradni list RS, Službeni list Republike Slovenije broj 105/06.), a člankom 2. tog zakona određeno je da propisana stopa zakonske zatezne kamate (uzimajući u obzir odredbe (d) točke prvog stavka 3. člana Direktive 2000/35) je referentna stopa uvećana za 8 postotnih poena, koja važi za šestomjesečno razdoblje koje započinje s 1. siječnja ili 1. srpnja, a referentna stopa je stopa koju određuje Europska centralna banka za operacije glavnoga refinanciranja. Slijedom navedenog, tuženiku je naloženo plaćanje zatezne kamate od 7. lipnja 2018., kao dana dospijeća navedenog u računu tužitelja broj 18-300-00034 od 22. svibnja 2018. u skladu s člankom 642. stavak 3. Obligacijskog zakonika, uzimajući u obzir da je zastupnik po zakonu tuženika naveo da je od 10. svibnja 2018. uređaj proradio s fiskalnim računom (sadržaj e-maila na stranici 70 spisa), do isplate.

33. Platni nalog je održan na snazi, odnosno djelomično ukinut na temelju članka 451. stavka 3. ZPP-a.

34. U odnosu na tužiteljev prijedlog za donošenje rješenja o osiguranju prethodnom mjerom (iz podneska od 19. svibnja 2021.), kojem se tuženik protivio sud je u točki I. izreke rješenja prihvatio tužiteljev prijedlog primjenom odredbe članka 501.a ZPP-a kojom je propisano da će u postupku pred trgovačkim sudovima koji se vodi povodom prigovora protiv platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave ili rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, sud najkasnije do zaključenja glavne rasprave na prijedlog tužitelja, neovisno o uvjetima za određivanje prethodne mjere, odrediti zabranu banci da tuženiku ili trećoj osobi, po nalogu tuženika, isplati s njegova računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera, osim ako iz navoda u prigovoru i spisu priloženih isprava proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu. Kako iz navoda u prigovoru i spisu priloženih isprava ne proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu, već je naprotiv tužiteljev tužbeni zahtjev prihvaćen u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje glavnice i zateznih kamata na glavnicu (kako je to u točki I. izreke presude određeno), radi čijeg je osiguranja tužitelj predložio donošenje osiguranja prethodnom mjerom, valjalo je primjenom citirane odredbe članka 501.a ZPP rješenjem odrediti zabranu banci da tuženiku ili trećoj osobi, po nalogu tuženika, isplati s njegova računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera. S druge strane, s obzirom da je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade od 40,00 eura iz članka 13. stavka 1. ZFPPN (točka II. izreke presude), kao i njegov zahtjev na isplatu zateznih kamata koje na dosuđeni iznos troškova ovršnog postupka u iznosu od 288,71 eura teku od 20. prosinca 2018. do 6. studenog 2025. odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke presude) u navedenom je dijelu valjalo odbiti i prijedlog za osiguranje (točka II. izreke rješenja).

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., dalje u tekstu: ZPP/19-a) u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP/19-a s obzirom na to da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva.

36. Prema Zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. lipnja 2017., Su- IV-204/17 (o troškovima postupka koji nastaju nakon donošenja odluke o prigovoru ovršenika iz članka 58. stavak 2. Ovršnog zakona), presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude.

37. Tužitelju je kao osnovan priznat trošak za sastav prijedloga za izdavanje rješenja o ovrsi u iznosu od 250,00 eura u skladu s Tbr. 11. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., 107/25.; dalje u tekstu: Tarifa) u vezi s Tbr. 46. Tarife i Tbr. 54. Tarife, nagrada javnom bilježniku u ovršnom postupku u iznosu od 38,71 eura (tj. iznos koji se dobije kada se od iznosa od 288,71 eura kojeg je tužitelj zatražio u troškovniku kojeg je predao na ročištu 23. rujna 2025. s osnova troška ovršnog postupka umanji za 250,00 eura koje je sud priznao za sastav prijedloga za izdavanje rješenja o ovrsi po punomoćniku) u skladu s člankom 6. i 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku („Narodne novine“ broj 8/11, 112/12, 114/12; dalje u tekstu: Pravilnik) i računom broj 856/1/2 javnog bilježnika Željka Krajine iz Umaga na stranici 12 spisa, za sastav odgovora na protutužbu od 30. studenog 2020., za sastav obrazloženog podneska od 20. travnja 2019. i za sastav prijedloga za osiguranje prethodnom mjerom od 19. svibnja 2021. iznos od po 250,00 eura za svaku radnju tj. ukupno 750,00 eura u skladu s Tbr. 8. t. 1. Tarife odnosno Tbr. 11. t. 1. Tarife, a sve u vezi s Tbr. 46. Tarife i Tbr. 54. Tarife, za trošak zastupanja na pripremnim ročištima 2. listopada 2019., 20. siječnja 2021. i 18. veljače 2025. iznos od po 125,00 eura tj. ukupno 375,00 eura jer se na tim ročištima odlučivalo samo o procesnim pitanjima te se nisu izvodili dokazi (pa je s tog osnova odbijen zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg iznosa od 375,00 eura kao neosnovan) u skladu s Tbr. 9. t. 2. Tarife u vezi s Tbr. 46. Tarife i Tbr. 54. Tarife, trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave 1. lipnja 2021., 23. veljače 2022., 10. svibnja 2022., 28. listopada 2022. i 23. rujna 2025. na kojem su se provodili dokazi iznos od po 250,00 eura, tj. ukupno 1.250,00 eura u skladu s Tbr. 9. t. 1. Tarife u vezi s Tbr. 46. Tarife i Tbr. 54. Tarife. Nadalje, tužitelju su priznati i troškovi prijevoda po stalnom sudskom tumaču, i to za prijevod računa tužitelja broj 18-300-00034 u iznosu od 69,02 eura (u skladu s računom broj 48/18 od 13. studenog 2018. na stranici 546 spisa), za prijevod ponude tužitelja broj 17-010-00420 u iznosu od 34,51 eura (u skladu s računom broj 10/19 od 23. ožujka 2019. na stranici 547 spisa). Pored navedenih troškova prijevoda, tužitelj je u troškovniku naznačio i iznos od 260,00 kuna (34,51 eura) za koji nije specificirao na što se isti odnosi, a uz troškovnik kojega je predao na ročištu 23. rujna 2025. tužitelj je predao dva istovjetna računa broj 10/19 od 26. ožujka 2019. (na stranici 547 i 548 spisa) na iznos od 260,00 kuna. Međutim, kako je tužitelj u ovom postupku za troškove prijevoda na glavnim raspravama po ovlaštenom sudskom tumaču za slovenski jezik Simoni Orbanić uplatio predujam u iznosu od 106,18 eura (800,00 kuna), koji predujam je utrošen za isplate po rješenju ovog suda Povrv-214/2020-81 od 20. svibnja 2022. (iznos od 71,11 eura/535,75 kuna) i Povrv- 214/2020-100 od 28. ožujka 2023. (iznos od 88,16 eura/664,24 kune), to je sud priznao kao osnovan i naprijed zatraženi iznos od 34,51 eura (260,00 kuna) s obzirom da je taj trošak bio nužan za vođenje ovog postupka.

38. Vezano za trošak sudske pristojbe na presudu, odredbom članka 7. stavka 3. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18., 51/23.; dalje u tekstu: ZSP) propisano je da se na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda, pristojba plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. S obzirom na da je tužitelju dana mogućnost da plati polovicu sudske pristojbe koju je dužan platiti po Uredbi o Tarifi, ukoliko to učini u roku od tri dana od objave presude (takav stav izražen je i u odluci VTS RH Pž-5308/2019), to je njegov zahtjev za naknadom sudske pristojbe na presudu osnovan samo u tom dijelu, tj. u iznosu od 41,83 eura, a ne i u zahtjevu za isplatom daljnjeg iznosa od 158,17 eura, sve u skladu s Tar. br. 2. stavkom 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 37/23., dalje u tekstu: Uredba o tarifi), jer tuženik nije dužan snositi povećani trošak pristojbe kojeg bi tužitelj sam prouzrokovao plaćanjem sudske pristojbe izvan roka od tri dana. Nadalje, u odnosu na zatraženi trošak sudske pristojbe na prijedlog za osiguranje prethodnom mjerom i na rješenje o osiguranju prethodnom mjerom, sud je kao osnovano zatraženi priznao iznos od ukupno 41,83 eura, a sve u skladu s člankom 7. stavkom 1. i 2. ZSP-a u vezi s člankom 4. točkom 1. i 4. ZSP-a. Naime, tužitelj bi plaćanjem sudske pristojbe trenutkom podnošenja prijedloga za osiguranjem prethodnom mjerom (kada dospijeva i obveza plaćanja sudske pristojbe na rješenje o osiguranju prethodnom mjerom) imao pravo platiti iznos od ukupno 41,83 eura, odnosno polovicu iznosa pristojbe iz Tar. br. 1. stavak 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 37/23., dalje u tekstu: Uredba o Tarifi) i polovicu iznosa pristojbe iz Tar. br. 2. stavak 5. Uredbe o Tarifi, a sve u vezi s člankom 7. stavkom 1. i 2. ZSP, jer tuženik nije dužan snositi povećani trošak pristojbe kojeg bi tužitelj sam prouzrokovao plaćanjem sudske pristojbe izvan propisanog roka pa je njegov zahtjev zatražen s tog osnova neosnovan u daljnjem iznosu od 41,77 eura. Tužitelju nije priznat kao osnovan ni trošak zatražen za sastav odgovora na protutužbu u daljnjem iznosu od 125,00 eura jer tužitelju taj trošak nije bio nužan za vođenje ovog postupka, kao ni trošak za sastav obrazloženog podneska od 25. siječnja 2021. u iznosu od 250,00 eura budući da u tom podnesku tužitelj samo ponavlja navode koje je istaknuo u odgovoru na protutužbu od 30. studenog 2020., dok je u odnosu na navode koje po prvi puta ističe u tom podnesku prekludiran u skladu s adekvatnom primjenom članka 461.a. stavka 2. ZPP-a pa trošak sastava tog podneska nije bio nužan za vođenje ovog postupka.

39. Slijedom navedenog, tužitelju je s osnova troškova ovog postupka priznat iznos od 2.885,41 eura, a nije mu priznat iznos od 949,94 eura (zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 288,71 eura teku od donošenja rješenja o ovrsi, tj. od 20. prosinca 2018. do 6. studenog 2025.). Na dosuđene ovršne troškove u iznosu od 288,71 eura sud je u skladu s člankom 151. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.) i zaključcima sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. u Zagrebu, Su-IV-204/17 (Zaključak 3.) priznao zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 7. studenog 2025. pa do isplate, slijedom čega je njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na iznos dosuđenog ovršnog troška od 288,71 eura teku od dana donošenja rješenja o ovrsi tj. od 20. prosinca 2018. do 6. studenog 2025. odbijen kao neosnovan. Odluka o stopi zateznih kamata na priznati trošak postupka temelji se na odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) propisanu za „ostale“ odnose.

U Pazinu 7. studenog 2025.

Sutkinja

Sonja Marinac Rumora

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od petnaest dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

DNA:

- Tužitelju - protutuženiku po punomoćnici,

- Tuženiku - protutužitelju po punomoćnici.