REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-140/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 7. listopada 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Andreja Garića i zamjenice punomoćnika tuženika JV, odvjetničke vježbenice, nakon javne objave presude 7. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke 13.2. Ugovora o namjenskom kreditu s depozitom br. [broj depozita], sklopljenog dana 28. ožujka 2011. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 % (slovima: nula cijelih osamdeset posto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 640,00 eura (slovima: šest stotina četrdeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. travnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 2,5% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju ŠV, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.003,10 eura (slovima: tisuću tri eura deset centi) u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 28. ožujka 2011. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 9015776223 (dalje: Ugovor) prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 80.000,00 eura prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s ugovorenim rokom otplate kredita u trajanju od 360 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.2. Dalje navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom u točki 13. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 0,80 % od ukupnog iznosa kredita koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita te da je tuženik prilikom isplate kredita dana 22. travnja 2011., naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 640,00 eura.

1.3. Tužitelj ističe da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već da su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje.

1.4. Dalje navodi da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, da je kao nepošteni stjecatelj, sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora smatrajući da se radi o sporu za isplatu iznosa od 640,00 eura, a tužitelj u tužbi označava vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.340,50 eura. Zakon o parničnom postupku određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva pa ukoliko isti glasi na isplatu, da se radi o vrijednosti koja se traži isplatom. Kako tužitelj potražuje isplatu od sveukupno 640,00 eura da bi sukladno Zakonu o parničnom postupku trebala biti naznačena vrijednost spora u iznosu 640,00 eura. Prigovara statusu tužitelja kao potrošača, ističe da se tužitelj poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ali da iz njegovih navoda nije jasno iz čega bi proizlazio njegov status potrošača, odnosno da tužitelj svoj status potrošača ničim ne dokazuje.

2.1. Tuženik navodi da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9015776223 izrijekom bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama te da propisi koji su na bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, kao i propisi koji su na snazi u trenutku sastava odgovora na tužbu također izrijekom dopuštaju ugovaranje naknada u poslovima kreditiranja potrošača. Tako Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (dalje: „Pravilnik“) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača, a odredbama članka 3. Pravilnika propisano je da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.

2.2. Dalje navodi da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (dalje: „ZPK“) uređuje pitanje naknada koje čine ukupne troškove kredita za potrošača, točnije dopušta ugovaranje naknada (izuzev naknade za obradu i/ili odobravanje-stupio na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu) uz uvjet da naknade ne smiju biti veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji.

2.3. Nadalje, da Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu propisuje da se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku. Dakle, da je ugovaranje naknada za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a i nadalje jest dopušteno i uređeno nacionalnim i europskim zakonodavstvom (uz smanjenje opsega naknada koje se mogu ugovoriti). Ističe da navedene odredbe predstavljaju lex specialis u odnosu na druge odredbe koje na općenit način uređuju zaštitu potrošača te da sukladno odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

2.4. Nadalje, da je odredbom članka 13.2 predmetnog Ugovora o kreditu jasno i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe te da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju jasno iskomunicirao predmetnu odredbu o naknadi, da je tužitelj je o istoj naknadi pregovarao i na temelju konkretno njegove situacije (korisnik više usluga tuženika) ugovorio je nižu naknadu od onih koju je želio ugovoriti tuženik. Također ističe da je predmetna naknada pojašnjena je tuženiku i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu.

2.5. Poziva se na stajališta sudske prakse zauzeta u odlukama Županijskih sudova Republike Hrvatske i Presudu Suda EU C-621/17 iz koje proizlazi da članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2.6. Ističe da troškovi obrade kreditnog zahtjeva, a što bi zapravo trebalo u većem dijelu biti općepoznato primjerice predstavljaju:

- operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Dodaje da su to sve radnje koje je tuženik bio dužan izvršiti odnosno troškovi koje je tuženik imao.

2.7. Dalje navodi da nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 13.2 predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom te da sukladno odredbama mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača:

„(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

2.8. Tuženik ističe da je tužitelj pojedinačno pregovarao o spornoj naknadi slijedom čega se takva odredba ne može smatrati nepoštenom. Činjenica da je tužitelj o naknadi bio informiran i prije sklapanja ugovora te da je o istoj pregovarao da proizlazi iz činjenice da je upravo tužitelj kao korisnik koji je želio sklopiti stambeni kredit ugovorio drugačiju visinu naknade od drugih korisnika kredita i to kao „korisnik inovacije“.

2.9. Pod pojmom „korisnik Inovacije“ podrazumijeva se „osoba koja je korisnik određenog broja grupa proizvoda (najmanje tri grupe proizvoda) po kojima uredno posluje“, a tužitelj da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio korisnik Inovacije i to na temelju „grupe 4 inovacija“.

2.10. Tuženik ističe da je sve navedeno tužitelj iskomunicirao s djelatnikom tuženika zbog čega je i ispregovarao odnosno ugovorio drugačiju visinu naknade od korisnika koji nisu „korisnici Inovacije“, odnosno koji su već i prije sklapanja ugovora o kreditu bili korisnici manjeg ili većeg broja usluga tuženika odnosno oni koji nisu nikada koristili usluge tuženika.

2.11. Dalje ističe da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, daje nacionalnim zakonodavstvom izrijekom bilo predviđeno, dopušteno odnosno uređeno ugovaranje predmetne naknade te da je tužitelj sam ugovorio visinu predmetne naknade, da je znao koju će tuženik protučinidbu izvršiti za tu naknadu (da mu je to pojašnjeno od strane službenika tuženika) te da su naknadu ugovorne strane ugovorile fiksno i nepromjenjivo.

2.12. Dodaje da sporna odredba ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 0,80% od vrijednosti cjelokupnog predmeta Ugovora, a kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva da je u zastari te da posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti. Tuženik obrazlaže da je tužitelj naknadu u iznosu od 640,00 EUR navodno platio dana 22. travnja 2011. te da je u 2016. godini protekao opći zastarni rok i da je nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva.

2.13. Zaključno, predlaže da sud po provedenom postupku u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. Istaknuti prigovor previsoko označene vrijednosti predmeta spora, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

3.1. Prema odredbi članka 37. stavka 1. ZPP, ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Prema odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama ("narodne novine" broj: 118/2018., 51/2023., dalje: ZSP) u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, činjenje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1327,22 eura.

3.2. Tužitelj je podnio deklaratorni i kondemnatorni dio zahtjeva te je prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora potrebno cijeniti odredbu članka 37. ZPP-a gdje je zakonodavac propisao da ukoliko tužba obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, da se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Kako je tužitelj postavio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe te zahtjev za isplatom, nije moguće cijeniti isključivo iznos zatražene isplate prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora (jednako i Općinski sud u Rijeci, P-1887/2023-12 od 30. lipnja 2025.).

4. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja.

4.1. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., dalje: ZPP) sud je izvršio uvid i pročitao je Ugovor o kreditu broj: 9015776223 od 28. ožujka 2011. (str. 6-12 spisa), izvatke iz zemljišnih knjiga (str. 14- 16 spisa, otplatnu tablicu (str. 18-26 spisa) i korespondenciju stranaka (str. 27 spisa). U postupku je saslušan tužitelj ŠV kao stranka u svrhu dokazivanja (str. 179-182 spisa).

4.2. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.3. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredba iz dijela odredbe stavka 2. točke 13. Ugovora o namjenskom kreditu s depozitom br. [broj depozita] sklopljenog 28. ožujka 2011. između tužitelja i tuženika, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 % (slovima: nula cijelih osamdeset posto) od iznosa kredita.“ te zahtjev za isplatu iznosa od 640,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 23. travnja 2011. do isplate.

6. Sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno da su parnične stranke dana 28. ožujka 2011. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj: 9015776223 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 80.000,00 eura prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s ugovorenim rokom otplate kredita u trajanju od 360 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je člankom 13.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku tzv. "ulaznu naknadu" prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 1,50% ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno unaprijed. Nije sporno niti da je tužitelj tuženiku predmetnu naknadu platio.

6.3. Sve navedene činjenice nedvojbeno proizlaze i iz materijalnih dokaza priloženih u spisu pa je tako iz Ugovora vidljivo da su tužitelj i tuženik dana 28. ožujka 2011. predmetni Ugovor zaključili u kunskoj protuvrijednosti 80.000,00 CHF (švicarski franak) uz ugovoreni rok otplate od 360 mjeseci te da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (tipski ugovor) kojim je u članku 13.2. Ugovora, ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80% od iznosa kredita.

6.4. Nadalje, iz članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi stambenom kreditu namijenjenom za kupnju stambene nekretnine (kuće i dvorišta) i prijevremene otplate stambenog kredita što znači da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj ima svojstvo potrošača. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru.

7. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja. Sporno je ima li tužitelj status potrošača.

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 13. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.2. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2011. godine realizirao stambeni kredit u PBZ d.d. banci. U trenutku sklapanja ugovora nije znao da će od njega biti naplaćena bilo kakva naknada niti mu je rečeno na koji način će se ona naplatiti. Nije mu bila dana mogućnost pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o odredbi o naknadi. Radi se o ugovoru koji se priredi od strane banke i koji možete prihvatiti ili ne. Cijeli iznos kredita utrošio je za kupovinu nekretnine. Ne posjeduje poslovni prostor. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao je otvoren tekući račun kod tuženika. Ne sjeća se da bi bio korisnik više usluga tuženika i ne zna je li kao korisnik programa inovacija dobio popust na predmetnu ulaznu naknadu. S osobnim bankarom tuženika razgovarao je samo o iznosu kredita koji može ostvariti kod te banke. Ne može se sjetiti je li

pitao bankara da mu pojasni bilo koju odredbu ugovora o kreditu. Prilikom solemnizacije javni bilježnik mu je samo rekao da banka ima sve instrumente osiguranja. Ugovor o kreditu nije pročitao jer mu je dan po principu "uzmi ili ostavi". Ne sjeća koliki je iznos naknade platio 22. travnja 2011. i ne zna što je to naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Iskaz tužitelja sud je ocijenio iskrenim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

9.1. Tuženik ne spori da se radi o tipskom ugovoru u kojemu je sadržana predmetna odredba, ali ističe da je službenik tuženika koji je ugovarao kredit tužitelju jasno iskomunicirao predmetnu odredbu o naknadi, da je tužitelj je o istoj naknadi pregovarao i na temelju konkretno njegove situacije (korisnik više usluga tuženika) da je ugovorio nižu naknadu od onih koju je želio ugovoriti tuženik. Također ističe da je predmetna naknada pojašnjena tuženiku i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu.

9.2. Navedeno tumačenje tuženika se ne može prihvatiti jer je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnosti utjecati, a tužitelj je u odnosu na tuženika (koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem) u „slabijem“ položaju, a tuženik nije dokazao suprotno.

9.3. Naime, teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 13.2. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 96. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (28. ožujka 2011.), koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.4. Tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo.

9.5. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe valja istaknuti da je ista lako uočljiva jer ju se može iščitati iz predmetne ugovorne odredbe te da je istu moguće okarakterizirati i kao jasnu u smislu da nameće korisniku kredita podmirenje naknade, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu odredbe članka 84. Zakona o zaštiti potrošača.

9.6. Tužitelju prilikom zaključenja kreditnog ugovora nije na razumljivo obrazloženi način objašnjena takva pravna situacija niti su mu bili poznati svi parametri koje je banka cijenila prilikom eventualne realizacije takve naknade. Takav slijed je svakako utjecao na njegovu ekonomsku situaciju s obzirom da nije mogao u trenutku zaključenja ugovora imati saznanja koliko će ista iznositi, odnosno što de facto time podmiruje banci.

9.7. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa konkretnom obvezom prema banci kada govorimo o plaćanju navedene naknade.

10. Iz odredbe članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi stambenom kreditu namijenjenom za kupnju stambene nekretnine kuće i dvorišta i prijevremenu otplatu stambenog kredita što znači da tužitelj ima svojstvo potrošača. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru.

11. Između stranaka nije bilo sporno da je ulazna naknada od tužitelja doista naplaćena temeljem odredbe članka 13.2. Ugovora.

11.1. Visina naplaćene naknade vidljiva je iz otplatne tablice priložene uz tužbu (str. 18-26) i korespondencije stranaka na str. 27 spisa predmeta. Naplaćena naknada prema odredbi članka 13.2. Ugovora iznosi 0,80 % ukupnog iznosa kredita 80.000,00 CHF.

11.2. Iz korespondencije stranaka putem elektroničke pošte priložene uz tužbu proizlazi da je tuženik utvrdio da je tužitelju prilikom korištenja kredita broj: 9012510708 dana 22. travnja 2011., naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 4.704,00 kuna što je kunska protuvrijednost iznosa 640,00 eura, koliko tužitelj potražuje tužbom s osnova ništetnosti predmetne odredbe.

12. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da nije znao da će od njega biti naplaćena bilo kakva naknada niti mu je rečeno na koji način će se ona naplatiti, da mu nije bila dana mogućnost pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o odredbi o naknadi te da se radi o ugovoru koji se priredi od strane banke i koji možete prihvatiti ili ne) sa sadržajem članka 13.2. Ugovora o kreditu prema kojem se tužitelj obvezuje platiti naknadu tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Prema mišljenju ovoga suda sporni dio odredbe članka 13.2. Ugovora ništetan je u smislu odredbi članka 96. i članka 102. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

14.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14.2. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.3. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

14.4. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

14.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.7. Kako se o odredbi o plaćanju tzv. "ulazne naknade" odnosno naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

15. Prema odredbi članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11.) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

15.2. Kako je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

15.3. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa kako je tužba podnesena sudu 8. travnja 2024. to je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 1.340,50 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16.1. Obje parnične stranke su postavile zahtjev za naknadu troškova postupka (str. 183/184).

16.2. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 7. listopada 2025. popisao trošak u ukupnom iznosu od 1.003,10 eura.

16.3. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 100 bodova), za sastav obrazloženog podneska od 23. travnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 100 bodova), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 27. svibnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100bodova), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 7. listopada 2025 u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100 bodova) te pristup ročištu za objavu presude 7. studenog 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50 bodova), što ukupno iznosi 900,00 eura.

16.4. Navedenom iznosu od eura treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 26,55 eura te trošak sastava dopisa tuženiku radi pribavljanja dokumentacije od tuženika koja je tužitelju bila potrebna za ovaj parnični postupak u iznosu 50,00 eura jer nije raspolagao materijalnim dokazima koji su mu bili potrebni za postupak, a koje isprave su zajedničke za obje parnične stranke (Tbr.37. st.1. toč. 1. Tarife, 25 bodova) pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 1.003,10 eura.

16.5. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 7. studenog 2025. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

17. Tuženik također zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika popisao je trošak postupka u iznosu od 1.000,00 eura. S obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti i sa osnovom i sa visinom tužbenog zahtjeva to je tuženiku primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP u točki III. izreke presude naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.003,10 eura, dok je zahtjev tuženika kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 7. studenog 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, 2. Tuženik po punomoćniku Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu.