REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5105/2022-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Ani Ćosić, u pravnoj stvari tužitelja, AV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u OD Vuljak&Vuljak d.o.o. u Koprivnici, Zrinski trg 11, protiv tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Mađarić &Lui d.o.o. u Zagrebu, Zelinska 4, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 23. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 7. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, da tužitelju, AV, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 1.702,95 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- iznos od 40,06 eura od 31. prosinca 2010. pa do isplate,

- iznos od 47,39 eura od 31. siječnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 51,26 eura od 28. veljače 2011. pa do isplate,

- iznos od 46,34 eura od 31. ožujka 2011. pa do isplate,

- iznos od 47,22 eura od 30. travnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 68,12 eura od 31. svibnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 70,15 eura od 30. lipnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 87,61 eura od 31. srpnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 78,95 eura od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,

- iznos od 68,83 eura od 30. rujna 2011. pa do isplate,

- iznos od 67,55 eura od 31. listopada 2011. pa do isplate,

- iznos od 66,80 eura od 30. studenoga 2011. pa do isplate,

- iznos od 71,46 eura od 31. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos od 75,53 eura od 31. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 76,08 eura od 29. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos od 73,26 eura od 31. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos od 75,16 eura od 30. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 76,46 eura od 31. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 74,28 eura od 30. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 74,85 eura od 31. srpnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 73,21 eura od 31. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos od 69,67 eura od 30. rujna 2012. pa do isplate,

- iznos od 73,45 eura od 31. listopada 2012. pa do isplate,

- iznos od 75,26 eura od 30. studenoga 2012. pa do isplate,

- iznos od 73,99 eura od 31. prosinca 2012. pa do isplate,

po stopi koja se od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da u roku od 15 dana, tužitelju, AV, OIB: [osobni identifikacijski broj] , nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.158,18 eura sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od

7. studenog 2025. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28.rujna 2022. navodi kako je tuženik kao trgovac sa tužiteljem kao potrošačem 15. prosinca 2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 178-50-3191732 radi kupnje osobnog automobila, a u kojem ugovoru je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 25.020,65 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost snašanja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tužitelj se poziva na presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/16 od 14. lipnja 2018., Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.) navodeći kako su iste obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj obzirom da je postupak bio vođen sukladno 502.a. ZPP-a. Ističe kako je tuženik primjenom nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i svojom nepoštenom poslovnom praksom bez valjane pravne osnove stekao iznos od 1.702,95 eura te je, obzirom je tuženik bio nepošteni stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, a prema specifikaciji koja se dostavlja uz tužbu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako nije sporno da su tužitelj i tuženik 15. prosinca 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 178- 50-3191732, ali ističe kako je predmetni Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli tuženik osporava da bi valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna obzirom na činjenicu da je ista dopuštena Zakonom o obveznim odnosima. Navodi kako je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj, između više ponuđenih valuta, vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. Nadalje, navodi kako promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Ističe kako je ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Osporava da bi postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti uvjeti iz čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03). Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare, protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer nisu ispunjene pretpostavke za primjenu tog instituta, smatra da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Ističe kako tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude te ne može potraživati isplatu s osnova odredbe koja u konkretnom postupku nije utvrđena ništetnom.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid prijepis knjigovodstvene kartice (list 4-9 spisa), otplatni plan (list 10-14 spisa), ugovor o kreditu (list 16-19 spisa), izračun preplaćenog tečaja (list 20-21 spisa), zahtjev za kredit (list 27 spisa), te je saslušan tužitelj.

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. , 89/14., 70/19., 80/22., 155/23. dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su stranke 15. prosinca 2005. sklopile Ugovor o kreditu br. 178-50-3191732 radi kupnje osobnog automobila, a u kojem ugovoru je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 25.020,65 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Također, nije sporna visina tužbenog zahtjeva (list 34 spisa).

6. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koje je tuženiku platio zbog primjene valutne klauzule, a uslijed rasta tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor. Također, sporan je tužiteljev status potrošača, jesu li protekli zakonom propisani rokovi zastare.

7. U odnosu na navode tuženika vezano za postupak kolektivne zaštite valja naglasiti kako odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač, konkretno ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule u CHF obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice to se ukazalo nepotrebnim izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora

10. U tom smislu sud je saslušao tužitelja čiji iskaz prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg u bitnome proizlazi kako mu je predmetni kredit bio potreban za kupnju vozila, da je kredit zaključio u poslovnici tuženika, da prilikom zaključenja ugovora nije o ničemu pregovarao, niti je mogao utjecati na odredbe ugovora. Tužitelj je iskazao kako pojam valutne klauzule nije poznavao, niti mu je djelatnik banke objasnio što ona znači. Tužitelj je također naveo kako nije bio upozoren na rizike koji se vežu za valutu švicarskog franka, a ugovor u drugoj valuti mu nije nuđen. Tužitelj je naveo kako je prije potpisivanja pročitao ugovor u dijelu koji se odnosi na visinu rate, ali da mu ugovor nije bio jasan.

11. S obzirom da tuženik nije predložio nikakve daljnje dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a pored prihvaćenog iskaza tužitelja, sud je ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

12. U odnosu na tužitelju statusa potrošača potrebno je uputiti na iskaz tužitelja, kojeg sud prihvaća kao uvjerljiv, iskren i životan, te u suglasnosti s dokumentacijom koja prileži spisu, a iz kojeg u bitnome proizlazi da mu je kredit bio potreban za kupnji vozila kojeg je koristio za osobne potrebe, da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao registriran obrt niti poslovni udio u trgovačkim društvima, te je bio zaposlen kao vozač hitne pomoći. Obzirom je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tuženika ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, to je sud dokazne prijedloge tuženika za pribavom potvrda nadležnih institucija da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora imao registriran obrt ocijenio nepotrebnim.

13. Slijedom navedenog za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 12. prosinca 2005. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, sve temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl.11.-12., 46.st.1., čl.50. i 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. dalje: ZOO) te čl.502.a i c ZPP-a.

14. Na temelju izvedenih dokaza, te obzirom da visina tužbenog zahtjeva nije sporna, sud je utvrdio da je tužitelj zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita, prilikom otplate kredita tuženiku više platio 1.702,95 eura, te je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci presude temeljem čl.104.st.1., čl.210. st. 1 i čl. 214. te i čl.29. ZOO-a.

15. Sukladno odredbi čl. 388. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kada se imaju u vidu odredbe čl. 502.a - 502.h ZPP-a kojima je reguliran procesno-pravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, zastara predmetnog restitucijskog zahtjeva bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, a rok za zastaru počelo je ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Takav pravni stav potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju od 15. studenog 2021. (Su-IV- 16/2021-19). Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P- 1401/2012 u odnosu na valutnu klauzulu presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Budući da za povrat stečenog bez osnove nije propisan posebni rok zastare, primjenjuje se opći petogodišnji rok (čl. 371. ZOO). S obzirom na to da je tužba podnesena 28. rujna 2022. u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

16. Slijedom svega navedenog tuženiku je naloženo da tužitelju isplati 1.702,95 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate sukladno čl. 214. ZOO-a.

17. Stopa zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022).

18. Odluka o troškovima postupka temelji na čl.154. st.1. ZPP-a, pri čemu je sud uzeo u obzir iznos tužbenog zahtjeva o kojem odlučuje (1.702,95 eur) i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: Tarifa).

19. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.), trošak sastava podneska od 2. veljače 2023. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.1.), trošak zastupanja na ročištima 4. rujna 2025. i 23. listopada 2025. svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.1.), trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.3.) što uvećano za vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54.) i porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 42.) iznosi ukupno 1.125,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18, što sveukupno iznosi 1.158,18 eura. Na trošak parničnog postupka tužitelju su dosuđene kamate od dana donošenje presude sukladno čl. 151.st. 3 ZPP-a.

20. S obzirom da tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova temeljem čl.154. st.1. ZPP-a, te slijedom svega iznesenog odlučeno kao u točki II. i III. izreke rješenja.

Zagreb, 7. studenog 2025.

Sudac:

Ana Ćosić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

3. spis