- 1 -              Rev 1845/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1845/2019-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. L. iz Z., OIB …, zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika H., Z., OIB …, radi ništetnosti i naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-978/2016-5 od 13. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2245/15-18 od 9. lipnja 2016. te rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2245/15-16 od 7. lipnja 2016., na sjednici održanoj 4. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-978/2016-5 od 13. studenoga 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2245/15-18 od 9. lipnja 2016.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Odbija se revizija tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-978/2016-5 od 13. studenoga 2018. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2245/15-18 od 9. lipnja 2016.

 

II. Odbacuje se revizija tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-978/2016-5 od 13. studenoga 2018. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2245/15-16 od 7. lipnja 2016.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

 

- Utvrđuje se ništetnost Ugovora o kreditu broj: …

 

- Nalaže se Zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Dugom Selu provede brisanje zabilježbe ovrhe pod brojem Z-1174/04

 

- Nalaže se Zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Dugom Selu brisanje založnog prava upisanog Rješenjem Općinskog suda u Dugom Selu broj Z-619/00 od 21. travnja 2000. godine na nekretninama k.č. br. 824/3 i 824/5 upisanim u z.k. uložak 31 k.o. D. S. II kao i sve provedene radnje s njim u vezi (Z-139/01)

 

- Nalaže se tuženoj H. da tužiteljici s osnove naknade pretrpljene materijalne i nematerijalne štete naknadi štetu te joj isplati iznos od 98.388.252,00 kn a radi pretrpljene materijalne štete, s osnove izgubljene dobiti, i s osnove nematerijalne štete, zajedno s kamatama u visini stope zatezne kamate tekućim od dana 07.03.2014.

 

- Nalaže se tuženoj i zemljišno knjižnom odjelu Naslovnog suda provesti naloge iz presude u cijelosti u roku 15 dana od dana njene pravomoćnosti, u suprotnom će se isti provesti temeljem ove presude.“.

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 15 dana.“

 

1.1. Prvostupanjskim rješenjem od 9. lipnja 2016. odlučeno je:

 

„I. Odbacuje se kao nedopušten tužbeni zahtjev koji glasi:

 

-   Utvrđuje se ništetnost Rješenja o ovrsi br. Ovr-849/04 od 21.06.2004.

 

- Utvrđuje se ništetnost sudskog sporazuma br. I-1/92 od 02.01.1992. sklopljen pred Naslovnim sudom

 

- Utvrđuje se ništetnost sudskog sporazuma br. I-523/92 od 02.07.1992. - sklopljen pred Naslovnim sudom

 

- Utvrđuje se ništetnost Rješenja br. I-1/92 i I-523/92 od 21.04.2000.

 

- Utvrđuje se ništetnost rješenja o upisu založnog prava broj Z-619/00 od 21. travnja 2000 godine

 

II. Odbacuje se prijedlog tužiteljice za oslobođenje od plaćanja sudske pristojbe.“

 

1.2. Prvostupanjskim rješenjem od 7. lipnja 2016. odlučeno je:

 

„Odbija se, prijedlog tužitelja N. L. za povrat u prijašnje stanje od 11. svibnja 2016. godine, kao neosnovan.“

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijene su kao neosnovane žalbe tužiteljice, te su potvrđeni presuda i rješenje prvostupanjskog suda od 9. lipnja 2016. te rješenje prvostupanjskog suda od 7. lipnja 2016.

 

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. ZPP, pa predlaže nižestupanjske odluke ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbiti reviziju protiv drugostupanjske presude i rješenja kojim su potvrđeni prvostupanjska presuda i rješenje od 9. lipnja 2016., a odbaciti reviziju protiv drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje od 7. lipnja 2016.

 

5. Revizija protiv drugostupanjske presude i rješenja kojim su potvrđeni prvostupanjska presuda i rješenje od 9. lipnja 2016. nije osnovana, dok revizija protiv drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje od 7. lipnja 2016. nije dopuštena.

 

6. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj: …sklopljenog između trgovačkog društva P. d.o.o. i tuženika, te posljedično brisanje založnog prava upisanog u korist tuženika rješenjem Općinskog suda u Dugom Selu broj Z-619/00 od 21. travnja 2000. na nekretninama k.č. br. 824/3 i 824/5 upisanim u z.k. uložak 31 k.o. D. S. II (koje je zatim trgovačko društvo P. d.o.o. prodalo trgovačkom društvu L. d.o.o.) kao i sve provedene radnje s tim u vezi (Z-139/01), kao i brisanje zabilježbe ovrhe pod brojem Z-1174/04; te naknada materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 98.388.252,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2014.

 

8.1. Iz postupka koji je prethodio revizijskom proizlazi da se tužiteljica legitimira kao pravni slijednik pravne osobe trgovačkog društva L. d.o.o., ali da je uvidom u povijesni izvadak iz registra Trgovačkog suda u Zagrebu za trgovačko društvo L. d.o.o. utvrđeno da je Trgovački sud u Zagrebu rješenjem broj St-286/05 od 9. ožujka 2006. nad istim otvorio stečajni postupak, te je rješenjem istog suda broj St-286/05 od 6. travnja 2009. obustavljen i zaključen stečajni postupak nad dužnikom L. d.o.o. u stečaju te je trgovačko društvo L. d.o.o. brisano iz registra Trgovačkog suda u Zagrebu 4. studenoga 2009. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi, ali ničim ne dokazuje, da su na nju prešla prava i obveze trgovačkog društva L. d.o.o., pa niti uzimajući u obzir čl. 163.a – 163.j Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 117/08 - Zakon o kreditnim institucijama, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13 – Rješenje USRH) kojima je regulirana prodaja imovine dužnika kao cjeline te prijenos prava i eventualnih obveza s dužnika na kupca, jer nižestupanjski sudovi ističu da prema naprijed navedenim odredbama Stečajnog zakona kupac imovine dužnika postaje samo singularni sukcesor, a nikako univerzalni sukcesor dužnika. Slijedom navedenoga, nižestupanjski sudovi zaključuju da tužiteljica kao fizička osoba nije niti može biti pravni slijednik pravne osobe, odnosno da na tužiteljicu nisu prešla prava pravne osobe L. d.o.o. pa je, u suštini, zbog utvrđenog nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, imajući pritom na umu da tužiteljica nije dokazala i postojanje konkretnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje ništavosti u okolnostima ovog konkretnog slučaja (čime bi opravdala svoj status zainteresirane osobe), tužbeni zahtjev u tom dijelu ocijenjen neosnovanim. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva pod. točkom I. st. 2. i 3. nižestupanjski sudovi smatraju da tužiteljica nije dokazala da ispunjava uvjete iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13 - dalje: ZZK) kojim je regulirano da pravo na podnošenje brisovne tužbe ima osoba koja je bila upisana u zemljišne knjige neposredno prije osporavane promjene, a nesporno je da prije sporne uknjižbe založenog prava i zabilježbe ovrhe tužiteljica nije bila upisana kao nositelj knjižnoga prava, odnosno kao vlasnik nekretnine.

 

8.2. Nadalje, u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete nižestupanjski sudovi ističu da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala osnovne pretpostavke za dosuđenje naknade štete, a posebice: koja je to štetna radnja tuženika prouzročila štetu; u čemu bi se sastojala protupravnost te radnje, a u čemu šteta (tužiteljica u tužbi tek općenito nabraja: gubitak djeteta 2002., osobnog zdravlja i zdravlja supruga, oboljenje djeteta, fizički napadi na život, pretrpljena nematerijalna šteta - nanošenje duševne boli, upropašten obiteljski život, neosnovano pokrenuti kazneni postupci, narušen ugled i čast, povreda osobnosti i osobnih prava, nemogućnost poslovnog i osobnog napretka uslijed nemogućnosti raspolaganja vlastitom imovinom i dugotrajne blokade iste od 2000. - 2013.); a niti uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje tuženika i štete koja je nastupila tužiteljici, kao niti osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Nižestupanjski sudovi ističu da je tužiteljica naprijed navedene činjenice bila dužna dokazati u skladu s odredbom čl. 219. ZPP te da, u situaciji kada stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava za njeno dokazivanje, sud primjenjuje pravila o teretu dokazivanja koja ga obvezuju da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka nije pružila dovoljno dokaza (čl. 221.a ZPP).

 

9. Tužiteljica u reviziji ističe da je odredbom čl. 109. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), propisano je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, te da su stoga nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da tužiteljica nema aktivnu legitimaciju na utvrđenje ništavosti Ugovora o kreditu broj: … sklopljenog između trgovačkog društva P. d.o.o. i tuženika.

 

9.1. Međutim, tužiteljica je morala obrazložiti i dokazati da je zainteresirana osoba, u smislu citirane odredbe ZOO. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica osporava valjanost ugovora sklopljenog između dviju pravnih osoba, kojima se uređuju njihovi međusobni odnosi privatnopravne naravi. S obzirom na utvrđenje da tužiteljica nije pravna slijednica koje od ugovornih stranaka, niti sam taj ugovorni odnos utječe na interese tužiteljice jer na nju ne proizvodi pravni učinak, a niti se dotiče javnih interesa, samo pozivanje na čl. 109. ZOO, nije dostatno da bi se tužiteljicu moglo smatrati zainteresiranom osobom u konkretnom slučaju (tako i ovaj sud u presudi Rev-576/2019 od 10. lipnja 2020.). S druge strane, pravilno nižestupanjski sudovi ocjenjuju da ako bi se interes za postavljeni tužbeni zahtjev, koji glasi na utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj: … sklopljenog između trgovačkog društva P. d.o.o. i tuženika ništav, očitovao u tome da čini dio zahtjeva brisovne tužbe kojom se posljedično traži brisanje uknjižbe založnog prava upisanog u korist tuženika, kao i brisanje zabilježbe ovrhe, tada valja ukazati da tužiteljica za podnošenje te tužbe također nema aktivnu legitimaciju obzirom da je na podnošenje tužbe radi brisanja zemljišnoknjižnog upisa u smislu odredbe čl. 129. st. 1. ZZK ovlaštena samo ona osoba koja je povrijeđena u svom knjižnom pravu, a nesporno je da tužiteljica nikada nije bila upisana kao nositeljica knjižnog prava odnosno vlasnica nekretnine, a niti je pravna slijednica nositelja knjižnog prava. U tom je smislu pravno shvaćanje već izrazio ovaj sud u odluci Rev 283/2018-2 od 15. srpnja 2021.

 

10. Nadalje, u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete, revidentica ističe da je šteta nastala činjenicom da je zbog ovrhe koju je pokrenuo tuženik ostala bez radnog mjesta, bez sredstava koja je uložila u nekretninu koja je predmet ovrhe, ta da je umjesto kao ulagač kapitala imala očekivanu zaradu i dobit iz uloženog u stvari snosila vrlo velike i teške posljedice jer predmetna nekretnina nije bila podobna za pravni promet, a tužiteljica je bila u obvezi podmirivati obveze društva L. d.o.o., s kojim tuženik nije ni u kakvom poslovnom odnosu, a pokrenuo je ovršni postupak.

 

11. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu u postupku moraju biti kumulativno utvrđene opće pretpostavke te odgovornosti - i to prije svega štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete. Konkretno, tuženik se ne može obvezati naknaditi po tužiteljici utuženu štetu u slučaju da izostane bilo koja od navedenih općih pretpostavki za njegovu odgovornost za tu štetu. S tim u vezi treba naglasiti da među osnovnim pretpostavkama odgovornosti za štetu nalazimo i protupravnost koja, u svom osnovnom smislu, znači povredu nekog pravnog pravila pozitivnog pravnog poretka. Protupravnost se može odnositi samo na štetnu radnju, a objektivni element protupravnosti sastoji se u činjenici da je za postojanje protupravnosti dovoljno da je štetnom radnjom povrijeđeno pravno pravilo koje je sastavni dio pravnog poretka. Subjektivni elementi protupravnosti (krivnja, nepažnja) samo su dodatni element koji je potreban za postojanje protupravnosti u određenim slučajevima, pa je tako da bi određena radnja bila protupravna potrebno da je ista počinjena s npr. namjerom. Međutim, za postojanje protupravnosti uvijek je potrebno da je štetnom radnjom povrijeđena neka pravna norma i ako već taj element nije zadovoljen, radnja nije protupravna. Dakle, ako određena radnja, koja je po navodima tužiteljice dovela do nastupanja štete, nije protupravna to nema niti odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 154. ZOO, a pokretanje i vođenje zakonom uređenog sudskog postupka ovrhe od strane tuženika radi naplate svoje dospjele tražbine, zasigurno nije protupravna radnja koja bi dovela do nastupanja navodne štete u smislu čl. 154. ZOO. Na takav zaključak upućuje i dosadašnja sudska praksa i to odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice broj Rev-365/2008-2 od 21. srpnja 2009., Revr-705/2018-3 od 26. veljače 2020. i dr.

 

12. U odnosu na navod tužiteljice da tuženik nije ni u kakvom poslovnom odnosu s trgovačkim društvom L. d.o.o., a da je protiv njega pokrenuo ovršni postupak, tužiteljici valja ukazati da je na nekretninama koju su predmet ovrhe uknjiženo založno pravo u korist tuženika, a da je u smislu odredbe čl. 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP) založno pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti. Navodima kojima tužiteljica osporava pravilnost i zakonitost zemljišnoknjižnog postupka upisa založnog prava te pravilnost i zakonitost pokrenutog postupka ovrhe mogu biti predmet preispitivanja samo u navedenim postupcima povodom pravnih lijekova, a ne mogu biti predmet preispitivanja u ovom parničnom postupku. Zaključno, tužiteljici valja ukazati da je u smislu odgovornosti za štetu za eventualni nezakonit i nepravilan rad suda na temelju čl. 67. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 3/94, 100/96, 115/97, 131/97, 129/00, 67/01, 5/02, 101/03, 17/04 i 141/04 - dalje ZS), propisana odgovornost Republike Hrvatske, a ne tuženika. Zbog navedenih se razloga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje neosnovanim.

 

13. Nadalje, revidentica ističe da su u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi u odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadom štete izostali razlozi zbog kojih nije izveden dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka, vještačenjem te saslušanjem stranaka. Revidentici valja ukazati da je u smislu čl. 241. ZPP potrebno da stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga naznačiti na koje okolnosti ona treba da svjedoči i navesti njezino ime, prezime te boravište, što tužiteljica u tužbi niti tijekom postupka nije naznačila. Također, tužiteljica nije određeno predložila koju vrstu vještačenja i na koje okolnosti (u smislu čl. 250. ZPP) predlaže izvesti. Zaključno, odredbom čl. 264. st. 2. ZPP propisano je da sud može odlučiti da se izvede dokaz saslušanjem stranaka kad nema drugih dokaza ili kad unatoč izvedenim drugim dokazima ustanovi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica, pri čemu tužiteljica također nije određeno naznačila osobu koju je potrebno saslušati u ime tuženika (osobu koja trenutno zastupa tuženika ili osobu koja je sklapala sporni ugovor o kreditu). Stoga, na svome propustu da postupi prema odredbama čl. 7. ZPP i odredbama čl. 241., 250. i 264. ZPP (ili propustu da predloži druge adekvatne dokaze), revidentica ne može ostvariti uspjeh s tvrdnjom o navedenom propustu suda. Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ne samo ocjenjivati provedene dokaze, već i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo revidentice, niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Dakle, suprotno revizijskim navodima prvostupanjska i drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

14. Tužiteljica se u reviziji samo uopćeno poziva i na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP kojom je propisano da sud ne može utemeljiti svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka (čl. 3. st. 3. ZPP), dakle raspolaganjima koja su u suprotnosti sa prisilnim propisima i pravilima javnog morala, međutim pri tome izrijekom, a niti opisno ne ukazuje zbog čega smatra da je odluka suda utemeljena na nedopuštenim raspolaganjima stranaka, pa se takav neargumentirani revizijski prigovor ne može ispitati i ocijeniti.

 

15. Također u odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, valja reći da revizija iz tog razloga može podnijeti samo ako je podnositelj revizije zbog te povrede žalbom pobijao prvostupanjsku presudu, dok je uvidom u žalbu protiv prvostupanjske presude uočeno da se tužiteljica niti poziva na taj žalbeni razlog niti sadržajno ukazuje da bi joj nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, onemogućeno raspravljanje pred sudom. Stoga, navodi tužiteljice u tom pravcu nisu niti uzeti u razmatranje (tako i ovaj sud u odluci Rev-x 1030/12-2 od 1. listopada 2014.).

 

16. U odnosu na navode tužiteljice iznesene u reviziji kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, iznosi činjenice i daje vlastitu, subjektivnu ocjenu provedenog postupka, treba istaknuti da takvi prigovori predstavljaju činjenične prigovore, a revizijski sud činjenične prigovore stranaka iznesene u reviziji ne može uzeti u razmatranje niti ispitivati njihovu osnovanost jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

17. S obzirom na izneseno, tužiteljičinu reviziju u odnosu na pobijanu drugostupanjsku presudu valjalo je odbiti kao neosnovanu, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

18. U odnosu na reviziju tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-978/2016-5 od 13. studenoga 2018., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2245/15-18 od 9. lipnja 2016., valja reći da su pravilno nižestupanjski sudovi istaknuli da se tužbom ne može tražiti utvrđenje da je sudska odluka ništava i da ne proizvodi pravne učinke. Odluku suda stranka ne može pobijati u parnici podnošenjem tužbe na utvrđenje ništavosti sudske odluke, već se o pravilnosti sudske odluke može raspravljati i njezina zakonitost ocjenjivati isključivo u postupku redovnih, odnosno izvanrednih pravnih lijekova te, možebitno, podnošenjem ustavne tužbe ako su za njezino podnošenje ispunjene posebne pretpostavke (takvo pravno shvaćanje već je izrazio ovaj sud u odlukama Rev-651/07 od 11. srpnja 2007. i Rev-1268/17 od 27. lipnja 2017.).

 

19. Stoga je reviziju, u odnosu na drugostupanjsko rješenje, u dijelu kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje od 9. lipnja 2016. valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP te čl. 400. st. 1. i 3. ZPP, te odlučiti kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

 

20. U odnosu na reviziju tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-978/2016-5 od 13. studenoga 2018. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2245/15-16 od 7. lipnja 2016., a u odnosu na koje tužiteljica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, treba istaknuti da prema čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP). Budući da je drugostupanjskim rješenjem potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog za povrat u prijašnje stanje, proizlazi da je riječ o rješenju kojim se postupak pravomoćno ne završava pa protiv takvog rješenja u smislu citirane odredbe čl. 400. st. 1. ZPP nije dopušteno podnijeti reviziju na temelju čl. 382. st. 1. ZPP, a niti reviziju na temelju čl. 382. st. 2. ZPP (tako i ovaj sud primjerice u odluci Rev-43/12 od 18. studenoga 2015.).

 

21. Zbog iznesenih razloga u odnosu na drugostupanjsko rješenje kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje od 7. lipnja 2016. revizija nije dopuštena, pa je valjalo u tom dijelu na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP odbaciti reviziju, te odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 4. listopada 2023.