Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-487/2022-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Davorki Kovač, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 24. rujna 2025. u prisutnosti stranaka osobno i punomoćnice tužiteljice, te objave presude 7. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku JK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužiteljici IK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati u roku od 15 dana, ukupni iznos od 10.086,86 EUR (deset tisuća osamdeset šest eura i osamdeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 6.636,14 EUR od 26. kolovoza 2020.

- na iznos od 132,72 EUR od 22. rujna 2020.

- na iznos od 132,72 EUR od 28. listopada 2020.

- na iznos od 132,72 EUR od 25. studenoga 2020.

- na iznos od 132,72 EUR od 23. prosinca 2020.

- na iznos od 132,72 EUR od 27. siječnja 2021.

- na iznos od 132,72 EUR od 22. veljače 2021.

- na iznos od 132,72 EUR od 23. ožujka 2021.

- na iznos od 132,72 EUR od 29. travnja 2021.

- na iznos od 132,72 EUR od 28. svibnja 2021.

- na iznos od 132,72 EUR od 23. lipnja 2021.

- na iznos od 132,72 EUR od 23. srpnja 2021.

- na iznos od 132,72 EUR od 20. kolovoza 2021.

- na iznos od 132,72 EUR od 23. rujna 2021.

- na iznos od 132,72 EUR od 22. listopada 2021.

- na iznos od 132,72 EUR od 22. studenoga 2021.

- na iznos od 132,72 EUR od 17. prosinca 2021.

- na iznos od 132,72 EUR od 19. siječnja 2022.

- na iznos od 132,72 EUR od 18. veljače 2022.

- na iznos od 132,72 EUR od 18. ožujka 2022.

- na iznos od 132,72 EUR od 22. travnja 2022.

- na iznos od 132,72 EUR od 18. svibnja 2022.

- na iznos od 132,72 EUR od 17. lipnja 2022.

- na iznos od 132,72 EUR od 21. srpnja 2022.

- na iznos od 132,72 EUR od 22. kolovoza 2022.

- na iznos od 132,72 EUR od 21. rujna 2022.

- na iznos od 132,72 EUR od 19. listopada 2022.

i to po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 3.316,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 119,17 EUR od 24. studenoga 2017.

- na iznos od 117,80 EUR od 22. prosinca 2017.

- na iznos od 120,59 EUR od 25. siječnja 2018.

- na iznos od 125,25 EUR od 26. veljače 2018.

- na iznos od 121,35 EUR od 26. ožujka 2018.

- na iznos od 115,05 EUR od 25. travnja 2018.

- na iznos od 152,41 EUR od 25. svibnja 2018.

- na iznos od 158,80 EUR od 26. lipnja 2018.

- na iznos od 171,15 EUR od 25. srpnja 2018.

- na iznos od 124,07 EUR od 24. kolovoza 2018.

- na iznos od 135,87 EUR od 25. rujna 2018.

- na iznos od 148,46 EUR od 25. listopada 2018.

- na iznos od 148,02 EUR od 26. studenoga 2018.

- na iznos od 155,28 EUR od 24. prosinca 2018.

- na iznos od 159,77 EUR od 25. siječnja 2019.

- na iznos od 135,20 EUR od 25. veljače 2019.

- na iznos od 159,32 EUR od 25. ožujka 2019.

- na iznos od 109,11 EUR od 25. travnja 2019.

- na iznos od 68,48 EUR od 24. svibnja 2019.

- na iznos od 175,77 EUR od 26. lipnja 2019.

- na iznos od 158,77 EUR od 25. srpnja 20219.

- na iznos od 167,20 EUR od 23. kolovoza 2019.

- na iznos od 190,51 EUR od 25. rujna 2019.

- na iznos od 78,60 EUR od 25. listopada 2019.

III/ Nalaže se tuženiku JK da tužiteljici IK, naknadi parnični trošak u iznosu od 2.046,58 EUR (dvije tisuće četrdeset šest eura i pedeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 27. listopada 2022. kod ovoga suda podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je temeljem Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu od 16. svibnja 2013. Zagrebačka banka d.d. tuženiku odobrila i isplatila kredit u iznosu od 163.170,16 kn, koji se on obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Taj je kredit tuženik, prema vlastitom iskazu u predmetu ovoga suda broj P-242/14 u kojem je razveden braka stranaka, utrošio na svoje posebne potrebe, za radove na kući svojih roditelja u [adresa]. Isto proizlazi i iz pravomoćne presude ovoga suda broj P-572/16-22 od 6. veljače 2018. Naime, obveze po navedenom kreditu tuženik je ispunjavao do svibnja 2015., nakon čega je prestao s plaćanjem i nije više ništa platio, pa mu je banka otkazala kredit i pozvala ga na plaćanje dospjelog iznosa duga, ali ni nakon tog poziva nije platio ništa, te je njegov dug banka krenula naplaćivati preko FINE, ovrhom na plaći tužiteljice, njegove bivše supruge, koja mu je bila jamac za kredit. Zbog navedenog tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate te je donesena spomenuta presuda broj P-572/16 -22 od 6.veljače 2018. Budući da tuženik i nadalje ne plaća svoje obveze po kreditu te se iste i dalje naplaćuju od tužiteljice, to ovom tužbom tužiteljica potražuje isplatu i za iznose koji su od nje naplaćeni nakon donošenja navedene presude. Tužiteljica napominje da je u međuvremenu društvo B2 KAPITAL d.o.o. temeljem Ugovora o ustupu (cesiji) steklo tražbinu Zagrebačke banke d.d. te je tužiteljica s navedenim društvom postigla nagodbu temeljem koje je novom vjerovniku 26. kolovoza 2020. jednokratno isplatila iznos od 50.000,00 kn, a 2. rujna 2020. sklopila je Sporazum o plaćanju temeljem kojeg se obvezala isplatiti daljnji iznos od 50.000,00 kn i to u 50 mjesečnih jednakih obroka u iznosu od po 1.000,00 kn s time da je prvi obrok dospio na naplatu 30. rujna 2020., a zadnji dospijeva 30. listopada 2024., pa je do trenutka podnošenja ove tužbe temeljem Sporazuma o plaćanju uplatila ukupni iznos od 26.000,00 kn. Na taj način tužiteljica potražuje od tuženika ukupni iznos od 100.984,22 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni plaćeni iznos od dana plaćanja do isplate. Podneskom od 24. rujna 2025. tužbeni zahtjev preciziran je u valuti EUR tako da istim tužiteljica potražuje ukupni iznos od 13.402,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose.

2. Osobna dostava tužbe tuženiku na adresi navedenoj u tužbi u inozemstvu (Njemačka, [adresa]) ostala je neuredna (pismeno je dostavljeno putem poštanskog sandučića bez prethodno pokušane dostave od strane dostavljača uz ostavljenu obavijest o drugom pokušaju dostave, kako je to propisano u čl. 142. st.1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku o osobnoj dostavi tužbe fizičkoj osobi koja ne obavlja registriranu djelatnost), a sud je provjerom podataka Jedinstvenog registra osoba RH utvrdio da tuženik ima prijavljeno prebivalište u [adresa] na adresi [adresa] s koje je adrese dostava tužbe vraćena s napomenom da je primatelj odselio. Slijedom navedenog sud je utvrdio kako se tuženik nalazi u inozemstvu (što je potvrđeno i terenskom provjerom adrese tuženika od strane MUP, PU Varaždinske, PP Varaždin) te da nema punomoćnika u Republici Hrvatskoj, a dostava se u inozemstvu nije mogla uredno obaviti, zbog čega je rješenjem broj P- 487/2022-13 od 7. prosinca 2023. tuženiku postavio privremenu zastupnicu u ovom postupku te istoj dostavio tužbu na odgovor.

3.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je sporni ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme trajanja bračne zajednice te su stranke postigle usmeni dogovor u pogledu vraćanja tog kredita na način da će svaka stranka podmiriti polovicu dugovanja. Kako je tuženik prvi otplaćivao kredit te je svoj dio kredita otplatio, tužiteljica je dužna podmiriti svoju polovicu kredita. Osporava da bi sredstva kredita bila utrošena isključivo na potrebe tuženika, već je veći dio sredstava tužiteljica uložila u kuću svojih roditelja. Ujedno ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da se u konkretnom slučaju radi o povremenim tražbinama. Stoga predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3.2. Na pripremnom ročištu 11. ožujka 2025. tuženik opreza radi osporava i visinu tražbine tužiteljice iako u tom smislu nema nikakvih činjeničnih obrazloženja.

4. U podnesku od 6. prosinca 2024. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu osporavajući navode istog kao neutemeljene i neosnovane pa tako i navod o navodnom usmenom dogovoru stranaka oko vraćanja kredita. Naime, ponovo ukazuje da je tuženik u svom iskazu u predmetu broj P-242/14 iskazao da je kredit utrošio za svoje posebne potrebe, za radove na kući svojih roditelja u [adresa], što proizlazi i iz pravomoćne presude broj P-572/16-22 pa su ti navodi tuženika suprotni navodima odgovora na tužbu. Ukazuje i da je u spomenutom postupku pod brojem P -572/16 utvrđeno da tužiteljica ima pravo na vraćanje cjelokupnog tada utuženog iznosa predmetnog kredita te da u ovom postupku tužiteljica po istoj osnovi potražuje iznose koji su plaćeni u međuvremenu. Protivi se i tuženikovom prigovoru zastare potraživanja kao neutemeljenom.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu kao i u spise ovoga suda broj P-242/14 i P-572/16 te je saslušao parnične stranke. Kao nepotreban odbijen je dokazni prijedlog tužiteljice za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine tražbine budući da su sve relevantne činjenice utvrđene provedenim dokazima, a dokazni prijedlozi tuženika izneseni na ročištu za glavnu raspravu 24. rujna 2025. (da se tužiteljici naloži dostava dokaza o vremenu kupnje i cijeni gradilišta pokraj kuće njezinih roditelja te za provođenje financijskog vještačenja na okolnost financijske situacije obitelji I – roditelja tužiteljice te same tužiteljice) nisu uzeti u obzir temeljem odredbe čl. 299. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) kojom je propisano da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele odnosno predložile tijekom glavne rasprave sud neće uzeti u obzir, osim ako se radi o takvim činjenicama i dokazima koje bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka; naime sud ne nalazi nikakve razloge zbog kojih tuženik navedene dokazne prijedloge nije mogao bez svoje krivnje istaknuti do zaključenja prethodnog postupka (koji je zaključen na pripremnom ročištu 11. ožujka 2025.), a niti tuženik iznosi takve razloge.

6. Temeljem čl. 8. ZPP nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

7. Predmet spora je regresno potraživanje iznosa koje je tužiteljica kao jamac - platac isplatila vjerovniku temeljem ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio u svojstvu korisnika kredita, a koji kredit on sam nije otplaćivao.

8. Odredbom čl. 110. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je da na jamca koji je namirio vjerovnikovu tražbinu prelazi ta tražbina sa svim sporednim pravima i osiguranjima njezina ispunjenja te sukladno čl. 120. st. 1. ZOO jamac koji je isplatio vjerovniku njegovu tražbinu može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, a i kamate od dana isplate.

9.1. Uvidom u presliku Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3232123002 od 16. svibnja 2013. (dalje: Ugovor), utvrđeno je da je isti sklopljen između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora te JK, ovdje tuženika, kao korisnika kredita, i ŽK, ovdje tužiteljice, kao jamca. Tim ugovorom kreditor je stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 163.170,16 kn, nenamjenski i to s rokom otplate kredita od 84 mjeseci u mjesečnim anuitetima u iznosu od 2.625,27 kn (čl. 1., čl. 3., čl. 4. st. 1. te čl. 5. st. 1. Ugovora). Sukladno čl. 6. st. 2. Ugovora uz korisnika kredita za urednu otplatu cjelokupne tražbine po ovom Ugovoru jamči i jamac ŽK, koja odgovara po ovom Ugovoru solidarno kao jamac-platac. Navedene činjenice među strankama nisu sporne.

9.2. Nije sporno niti da su stranke bivši bračni drugovi čiji je brak razveden (postupak vođen kod ovoga suda pod brojem P-242/14), a da je Ugovor sklopljen u vrijeme trajanja bračne zajednice. Nije sporno niti da u utuženom razdoblju tuženik kao korisnik kredita nije vršio otplatu kredita, već je to činila tužiteljica.

10. Tuženik tijekom postupka ne osporava niti navode tužiteljice o sklapanju Sporazuma o plaćanju od 2. rujna 2020. (dalje: Sporazum) između tužiteljice kao jamca po kreditu i B2 Kapital d.o.o. kao novog vjerovnika temeljem istog ugovora koji je tu tražbinu stekao ustupom od Zagrebačke banke d.d. (kako to proizlazi i iz čl. 1. st. 2. Sporazuma) kojim se tužiteljica obvezala novom vjerovniku platiti iznos od 50.000,00 kn u 50 mjesečnih obroka od po 1.000,00 kn od kojih prvi dospijeva na naplatu 30. rujna 2020., a posljednji 30. listopada 2024., a kao što je to utvrđeno i uvidom u navedeni Sporazum. Nije sporno niti da je između stranaka, a iz razloga što je tužiteljica u periodu prije ovdje utuženog otplaćivala dug po kreditu, već vođen parnični postupak kod ovoga suda pod brojem P-572/16 te je u istom donesena presuda broj P-572/16-22 od 6. veljače 2018., pravomoćna 23. srpnja 2018., kojom je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 33.597,30 kn (isplate izvršene od kolovoza 2015. do listopada 2017.), kako je to utvrđeno i uvidom u spis broj P-572/16. Kod toga se napominje, a s obzirom na navode tužiteljice kako je u tom parničnom postupku utvrđeno da tužiteljica ima pravo na vraćanje cjelokupnog tada utuženog iznosa predmetnog kredita, da pravomoćna sudska odluka obvezuje svojom izrekom, a ne i obrazloženjem, zbog čega sud u ovom postupku nije vezan činjenicama utvrđenim tijekom tog ranije vođenog postupka, već samo izrekom pravomoćne odluke , no u ovom je postupku predmet tužbenog zahtjeva daljnji period u kojem je tužiteljica otplaćivala kredit, dakle period od studenog 2017. do listopada 2022.

11. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, jesu li sredstva kredita utrošena isključivo na potrebe tuženika kao i jesu li stranke postigle usmeni dogovor u pogledu vraćanja predmetnog kredita tako da svaka od stranaka podmiri polovicu dugovanja (kako to tvrdi tuženik otklanjajući svoju obvezu na vraćanje isplaćenih iznosa tužiteljici, a što tužiteljica osporava). Sporna je i visina tražbine tužiteljice.

12. Prije svega u odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja valja reći da se u konkretnom slučaju radi o regresnom potraživanju jamca prema dužniku za isplaćene anuitete po ugovoru o kreditu, koje zastarijeva u rokovima predviđenim za povremena potraživanja sukladno čl. 226. st. 2. ZOO, dakle za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja odnosno svake pojedinačne isplate (o čemu je shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1583/14 od 16. listopada 2018.). Slijedom navedenog, a kako je tužba podnesena 27. listopada 2022. (čime je prekinut tijek zastare sukladno čl. 241. ZOO), sud utvrđuje da je nastupila zastara za onaj dio potraživanja koji se odnosi na isplaćene iznose u razdoblju od 24. studenoga 2017. do 25. listopada 2019., zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan te je isti valjalo odbiti.

13. Tvrdnje stranaka o namjeni kredita relevantne su u smislu čl. 247. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 i 57/11; dalje: OBZ, koji se sukladno čl. 551. st. 2. Obiteljskog zakona objavljenog u "Narodnim novinama" broj 103/15, primjenjuje u konkretnom slučaju) prema kojem bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu te je sukladno čl. 248. OBZ bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Kod toga novčana sredstva koja jedan bračni drug dobije kao kredit koji je utrošen za povećanje zajedničke imovine ili za druge zajedničke potrebe ne predstavlja njegovu vlastitu imovinu, a nakon razvoda braka dug tog bračnog druga s osnova takvog kredita predstavlja dug koji tereti oba bivša bračna druga.

14. Iz tužiteljičinog iskaza u ovom postupku proizlazi da je predmetni kredit tuženik digao kao korisnik kredita, dok mu je ona bila jamac po kreditu. Radilo se o nenamjenskom kreditu, a ugovor je sklopljen 2013. u vrijeme kada su bili u braku te je bilo riječi da će početi sebi nešto raditi. Međutim, stranke su se razvele 2015., a sredstva od tog kredita tuženik je utrošio za radove na kući svojih roditelja u [adresa] što je i sam priznao u brakorazvodnoj parnici. Tužiteljica nije vidjela da bi se radili radovi na toj kući jer tamo nije niti odlazila, te s njegovim roditeljima nema nikakve kontakte. U vrijeme kada su živjeli zajedno, živjeli su u kući njezinih roditelja u [adresa] na adresi gdje i sada živi. U toj kući u [adresa] nisu rađeni nikakvi radovi još od tog vremena od kada su zajedno živjeli, a niti su sredstva od ovdje predmetnog kredita utrošena za bilo kakve radove na toj kući. Dio sredstava od kredita tuženik je utrošio na vraćanje prijašnjih dugova i kredita koje je imao, a radi se o dugovima koje je imao prema bivšim suprugama za alimentaciju što joj je poznato po tome jer ima i jedan izvod iz banke na kojem se vidi da je u to vrijeme kada je podignut predmetni kredit određeni novčani iznos, otprilike 10.000,00 kn, prebačen za uzdržavanje i to na račun Centra za socijalnu skrb.

15. Tuženik iskazuje da se predmetni kredit dizao 2012., o tome ne zna točne detalje jer ne raspolaže nikakvom dokumentacijom budući da, kada je došao po svoje stvari u kuću u [adresa] gdje je živio s tužiteljicom u kući njezinih roditelja, isti ga nisu pustili u kuću. Predmetni kredit on je otplaćivao redovito sve dok nije otišao raditi u Njemačku (u listopadu 2014.), a do tog trenutka sve rate su bile otplaćene. Kredit je prestao otplaćivati iz razloga što je tim kreditom financirao tužiteljicu i njezine roditelje, sve njihove potrebe, pri čemu dodaje da se u to vrijeme kupilo jedno gradilište pored njihove kuće što se također financiralo tim sredstvima. Osim toga njezini roditelji htjeli su da otvore svoj OPG, da se kupi traktor, kombajn, strojevi za poljoprivrednu obradu, kao i da se iz tih sredstava financira sanacija njihove kuće. S druge strane, kada su se razveli 2015., time da ne žive zajedno od prosinca 2013., tužiteljica mu je branila viđanje djece zbog čega su sudjelovali i u postupcima pred centrom za socijalnu skrb, pa iz svih tih razloga tuženik dalje više nije želio otplaćivati taj kredit. Na pitanje na što je, dakle, konkretno utrošen predmetni kredit, odgovorio je da se točnog iznosa kredita ne sjeća, ali većina je utrošena na renoviranje kuće tužiteljičinih roditelja, na kupnju namještaja, uzdržavanje obitelji, kupnju odjeće za tužiteljicu i njezine roditelje, svaki dan je tužiteljici davao 200-400 kn, a u jednom navratu dao joj je i veću svotu od oko 12.000,00 do 13.000,00 kn za što mu tužiteljica nije htjela reći za što joj treba, ali je slučajno vidio da je tužiteljica te novce predala svojim roditeljima. Netočni su navodi da su predmetna novčana sredstva utrošena za radove na kući njegovih roditelja u [adresa], to njegovim roditeljima nije ni trebalo jer su oboje već tada primali njemačke mirovine, te su jedino prije podizanja ovdje predmetnog kredita kod sebe izgradili garažu, a poslije toga nisu radili nikakve radove na svojoj kući. Kad je tuženiku predočen zapisnik od 4. veljače 2015. iz predmeta broj P-242/14 te njegov iskaz da je u to vrijeme živio u kući u [adresa] u vlasništvu njegovih roditelja te da je imao obveze vraćanja kredita u iznosu od 2.600,00 kn koji je podigao za izvođenje određenih radova na kući u kojoj živi, obrazlaže ovaj iskaz na način da se radilo o drugom kreditu koji je digao kod Sberbank i koji je uredno vratio, a na upit da obrazloži ovaj iskaz s obzirom na svoj raniji navod da na kući njegovih roditelja nakon podizanja ovdje predmetnog kredita nije ništa rađeno, odgovara da nije rađeno ništa od sredstava ovdje predmetnog kredita. Na upit da se izjasni detaljnije o kreditu koji je digao kod Sberbank d.d. odnosno kada je digao taj kredit, za koji iznos i za koje radove, odgovara da su cijela njegova dokumentacija, sve njegove kartice, zlatnina, dokumenti, ostali kod tužiteljice, a upitan sjeća li se nečega od navedenog bez uvida u dokumentaciju, odgovara da bilo što da kaže, ne bi točno rekao s obzirom na protek vremena. Osim toga, tuženik iskazuje i da je u vrijeme kada je dizan kredit radio, bio je u to vrijeme voditelj pripreme rada u Zrinski tehnologija d.o.o., imao je dobru plaću i to oko 2.200,00 EUR mjesečno te je bio stalno zaposlen sve do odlaska u Njemačku. Tužiteljica je u vrijeme kada su se upoznali radila u Koki d.d. gdje je i on radio, a u vrijeme dizanja ovog kredita nije radila, nego je bila na porodiljnom dopustu, a ne zna što se u tom pogledu događalo s tužiteljicom od 2014. od kad s njom više nema nikakav kontakt. Upitan je li u razdoblju kada je dizan predmetni kredit plaćao uzdržavanje i zaostatke uzdržavanja za svoju djecu iz ranijih brakova, a s obzirom na iskaz tužiteljice o tome kako je pronašla dokumentaciju banke o tome, odgovara da se za sva takva pitanja tužiteljica može obratiti sudu koji će joj dati o tome podatke, a on navedeno ne smatra relevantnim za ovaj postupak.

16.1. Analizirajući prednje, međusobno suprotne iskaze stranaka, te uspoređujući ih s dokumentacijom u spisu kao i priloženim spisima u koje je sud izvršio uvid, valja reći da iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se radilo o nenamjenskom ugovoru o kreditu, dakle iz istog nije vidljiva svrha za koju je kredit dignut, no nedvojbeno je da je isti sklopljen u vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka. Za svoje tvrdnje da su sredstva od kredita utrošena u kuću roditelja tužiteljice tuženik nije dostavio nikakve dokaze niti predložio provođenje bilo kakvih dokaza osim svojeg saslušanja. Pri tome, međutim, niti sam tuženik konkretno ne navodi u kojem je smislu izvršeno navodno renoviranje kuće tužiteljičinih roditelja odnosno o kojim se točno radovima radilo koji bi bili financirani tim sredstvima, pa se zapravo radi o sasvim paušalnim navodima tuženika koje on nije konkretnije obrazložio i precizirao iako upravo tim navodima otklanja svoju obvezu plaćanja kredita. Osim toga, tuženik navodi da se sredstvima od kredita financiralo sve potrebe tužiteljice i njezinih roditelja, kupilo gradilište pored njihove kuće, da su njezini roditelji htjeli da se kupe strojevi za poljoprivrednu obradu, da je kupljen namještaj, da se istima uzdržavala obitelj, kupovala odjeća za tužiteljicu i njezine roditelje, da je svakodnevno tužiteljici davao 200,00 do 400,00 kn, a u jednom navratu i veći iznos od 12.000,00 do 13.000,00 kn koje je tužiteljica predala svojim roditeljima, međutim, imajući u vidu visinu novčanih sredstava dobivenih kreditom (163.170,16 kn), sud ne smatra vjerodostojnima navode tuženika da je sve navedeno financirano ovim kreditom. Kod toga valja reći da je životna činjenica da su za uzdržavanje obitelji i zadovoljavanje životnih potreba bračnih drugova i njihove obitelji (djece) potrebna određena novčana sredstva, zbog čega sud dozvoljava mogućnost da je tuženik tužiteljici u tu svrhu davao određena novčana sredstva, no tuženik ničime nije dokazao da je tužiteljici ta sredstva davao upravo iz kreditom pribavljenih novčanih sredstava, a to imajući u vidu i njegove navode kako je u čitavom tom periodu bio zaposlen i primao veliku plaću.

16.2. S druge strane, tužiteljica se u prilog svojih navoda o tome da je tuženik novčana sredstva iz kredita utrošio za svoje vlastite potrebe, a ne za potrebe obitelji i financiranje uzdržavanja i životnih potreba obitelji, poziva na bankovni izvod koji je, iako nije priložen u ovom spisu, priložen u spisu broj P-572/16 u koji je sud izvršio uvid (dokumentacija u omotnici na strani 64 spisa), a radi se o potvrdi Zagrebačke banke d.d. od 4. srpnja 2013., dakle kratko vrijeme nakon odobravanja predmetnog kredita, iz koje je vidljivo da je tuženik sa svog računa uplatio iznos od 4.150,51 kn Centru za socijalnu skrb Ludbreg po rješenju P-484/13-2, Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu za Centar za socijalnu skrb Varaždin po rješenju broj O-DO-967/12-2 tj. broj Ovr-4357/12-2 iznos od 6.023,06 kn te NK iz [adresa] iznos od 4.700,00 kn. Osim toga, tužiteljica se u prilog svojih navoda da su sredstva kredita utrošena na financiranje radova na kući tuženikovih roditelja poziva i na tuženikov iskaz dan u postupku broj P-242/14 (zapisnik od 4. veljače 2015.) o tome kako živi u kući u [adresa] koja je za sada vlasništvo njegovih roditelja te da ima obvezu vraćanja kredita u iznosu od 2.600,00 kn koji je kredit podigao za izvođenje određenih radova na kući u kojoj živi. Tuženikovo obrazloženje ovakvog iskaza kako se tu zapravo radilo o drugom kreditu koji je podigao kod Sberbank d.d., dok ništa nije rađeno od sredstava ovdje predmetnog kredita, sud ne smatra uvjerljivim budući da tuženik nije dao nikakve konkretnije detalje u pogledu navodnog drugog kredita kod Sberbank d.d. , tim više što je u predmetu broj P-242/14 tuženik iskazivao o rati kredita u iznosu od 2.600,00 kn dignutog za izvođenje radova na kući u kojoj živi, a koja visina rate odgovara upravo ovdje predmetnom kreditu za koji je ugovoreno vraćanje anuiteta u iznosu od 2.625,27 kn, dok osim navedenog kredita u postupku broj P-242/14 iskazuje još samo o rati kredita za auto u iznosu od 1.800,00 kn. Također, dio iskaza tuženika dan u ovom postupku u kojem on priznaje da je zbog radova na kući svojih roditelja digao kredit, za koji doduše tvrdi da se radilo o drugom kreditu kod Sberbank d.d., u suprotnosti je s ranijim dijelom istog iskaza u kojem je tuženik kao netočne osporio navode tužiteljice da su predmetna novčana sredstva utrošena za radove u kući njegovih roditelja ističući da to njegovim roditeljima niti nije trebalo jer su oboje već tada primali njemačke mirovine te su jedino prije podizanja ovdje predmetnog kredita izgradili garažu, a nakon toga nisu radili nikakve radove na svojoj kući. Također valja reći da je uvidom u spis broj P-242/14 utvrđeno da je tužiteljica već u tužbi u tom postupku radi razvoda braka podnesenoj 12. veljače 2014. navela kako tuženik otplaćuje dva kredita, jedan za svoj automobil, a drugi, za koji mu je ona jamac, za svoje dugove. Radi se o navodima koji su sukladni navodima tužiteljice iznijetim tijekom ovog postupka, kao i navodima tuženika iz iskaza u postupku broj P-242/14 (zapisnik od 4. veljače 2015.). Pri tome valja reći da je u vrijeme podnošenja te tužbe tuženik još otplaćivao taj kredit, a ne tužiteljica kao jamac, koja je to činila tek kasnije, nakon što je tuženik prestao otplaćivati kredit u listopadu 2014., pa tim više sud smatra vjerodostojnima ove njezine navode. Slijedom svega ovdje navedenog sud utvrđuje da su osnovani navodi tužiteljice kako je tuženik novčana sredstva dobivena kreditom utrošio na vlastite potrebe, a ne za stjecanje bilo kakve zajedničke imovine odnosno za zajedničke životne potrebe stranaka za vrijeme trajanja braka.

17. Nadalje, u pogledu tuženikove tvrdnje o usmenom dogovoru stranaka da svaka od stranaka podmiruje polovicu dugovanja provedeno je saslušanje stranaka, budući da o navedenom nema nikakvih dokaza u vidu dokumentacije. Tužiteljica u svom iskazu negira da bi stranke imale bilo kakav usmeni dogovor u pogledu načina vraćanja kredita odnosno da bi svatko od njih podmirio polovicu dugovanja po kreditu, dok o navedenoj okolnosti tuženik iskazuje jedino da je tužiteljici prilikom jednog susreta pred centrom za socijalnu skrb, vezano uz viđanje djece, rekao: "Ja sam svoju polovicu isplatio, sad si ti na redu", na što je tužiteljica pristala. Ovakvu tvrdnju tuženika sud ne smatra vjerodostojnom budući da osim ovog jednog jedinog navoda tuženika, koji tužiteljica osporava, za takav navodni dogovor stranaka nema nikakvih drugih dokaza, naime, uvidom u spise broj P-242/14 (postupak razvoda braka) i broj P-572/16 (postupak radi isplate ranije utuženih iznosa koje je tužiteljica vratila po predmetnom kreditu) kao i pregledom dokumentacije u istima, sud ne nalazi nikakav trag ovakvom dogovoru stranaka, a niti je bilo koja od stranaka o tome iskazivala u tim postupcima. Osim toga, ovakva tvrdnja bila bi uvjerljiva eventualno u situaciji da su stranke podigle kredit i sredstva utrošila za stjecanje zajedničke imovine odnosno za zajedničke potrebe u vrijeme trajanja braka, međutim sud je utvrdio kako to nije slučaj, zbog čega nije životno logična niti situacija da bi tužiteljica pristala na vraćanje polovice kredita koji je utrošen na vlastite potrebe tuženika. Da se radilo o tuženikovom samoinicijativnom prestanku vraćanja kredita, a ne o njegovom dogovoru s tužiteljicom o otplati polovice kredita, proizlazi i iz činjenice da je tuženik, kako sam navodi, prestao otplaćivati kredit nakon odlaska u Njemačku u listopadu 2014., a kredit je dignut u svibnju 2013. i to s rokom otplate od 84 mjeseci (7 godina) te se niti sam tuženik ne može izjasniti o iznosu kredita koji je do tada isplatio.

18. Stoga na temelju provedenog dokaznog postupka i analize izvedenih dokaza sud ocjenjuje tužbeni zahtjev osnovanim u smislu čl. 120. st. 1. ZOO u onom dijelu za koji nije nastupila zastara potraživanja.

19. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, iako istu tuženik osporava, radi se samo o paušalnom osporavanju budući da za ovakvo osporavanje tuženik ne daje nikakve razloge. S druge strane, tužiteljica je visinu iznosa koji je isplatila vjerovniku po predmetnom ugovoru o kreditu (B2 Kapital d.o.o. nakon izvršenog ustupa tražbine od Zagrebačke banke d.d.) dokazala priloženim obračunima plaća te pribavljenim podacima Zagrebačke banke d.d. i B2 Kapital d.o.o. iz kojih proizlaze upravo utuženi iznosi i datumi isplaćenih iznosa. Stoga je sud ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim i u visini u onom dijelu za koji nije nastupila zastara, i to kako s osnova glavnice, tako i s osnova zatraženih zateznih kamata tekućih od dana isplate sukladno čl. 120. st. 1. ZOO, a to po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. ZOO.

20.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjer iti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, pri čemu se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove iz zahtjeva.

20.2. Kad se stavi u omjer vrijednost predmeta spora iz tužbe (13.402,86 EUR; dalje: VPS) i iznos s kojim je tužiteljica uspjela u parnici (10.086,86 EUR), proizlazi da je tužiteljica uspjela sa 75,25% svog zahtjeva, dok preostalih 24,75% predstavlja uspjeh tuženika u parnici, a razlika ovih postotaka uspjeha stranaka iznosi 50,50% u korist tužiteljice. Kako je, dakle, tužiteljica u većoj mjeri uspjela u parnici, valjalo je odmjeriti njezine troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

20.3. Kao potrebni za vođenje parnice tužiteljici su sukladno vrijednosti predmeta spora (13.402,86 EUR) i vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa, koja se primjenjuje u ovom postupku sukladno tbr. 52. st. 3. Tarife) priznati troškovi:

- sastava tužbe s PDV u zatraženom iznosu od 625,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife

- sastava podneska od 6. prosinca 2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) s PDV u zatraženom iznosu od 625,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife, dok su troškovi podneska od 1. travnja 2025. (provjera adrese tuženika) i podneska od 24. rujna 2025. (preciziranje tužbenog zahtjeva u valuti EUR), umjesto u zatraženom iznosu od 625,00 EUR za svaki podnesak, priznati u iznosima od po 156,25 EUR za svaki od ova dva podneska sukladno tbr. 8. toč. 4. i tbr. 46. Tarife

- zastupanja na ročištima 11. ožujka 2025. i 24. rujna 2025., svakog ročišta s PDV u zatraženim iznosima od po 625,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife,

- sudske pristojbe na tužbu i na presudu, svake u zatraženom iznosu od po 90,21 EUR sukladno VPS i Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023)

- trošak privremene zastupnice, ali ne u zatraženom iznosu od ukupno 1.250,00 EUR, već u iznosu od 1.000,00 EUR, naime iako je tužiteljica tijekom postupka predujmila traženi iznos za pokriće troškova rada privremene zastupnice tuženika u ukupnom iznosu od 1.250,00 EUR, od navedenog iznosa utrošen je iznos od 1.000,00 EUR sukladno rješenju broj P-487/2022-40 od 7. studenoga 2025. kojim je odmjerena naknada troškova privremene zastupnice, dok će ostatak od 250,00 EUR tužiteljici biti vraćen

- trošak oglasa o postavljanju privremene zastupnice tuženiku objavljenog u "Narodnim novinama" u iznosu od 59,73 EUR.

20.4. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 4.052,65 EUR, a kad se isti obračunaju u omjeru od 50,50%, dolazi se do iznosa od 2.046,58 EUR koji je iznos tužiteljici dužan naknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno čl. 151. st. 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate.

U Varaždinu 7. studenoga 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćnici Davorki Kovač, odvjetnici iz Varaždina

2. Tuženik JK, [adresa]