REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5713/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice PĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice SĆ, odvjetničke vježbenice te zamjenice punomoćnika tuženika TĆ, odvjetničke vježbenice, dana 7. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3214758205/08 od 27. listopada 2008. godine zaključenog između tužiteljice PĆ, Vrbišnica, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 tužiteljici PĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 167,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.10.2008. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 tužiteljici PĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 194,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.11.2025. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 27.10.2008. godine sklopila Ugovor o kreditu br. 3214758205/08, a prema kojem joj je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 13.419,15 CHF prema srednjem tečaju HNB-a. Nadalje, tužiteljica navodi kako je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknada u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora (ovdje tuženika) te da je temeljem navedene ugovorne odredbe tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada), a na koju naknadu je tužiteljica bila primoran pristati i platiti ju kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tj. tzv. ulaznu naknadu, nepoštena ugovorna odredba prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jačeg ugovorne strane (trgovca), bez da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica, također, smatra da joj je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, plaćanjem tzv. ulazne naknade i to stoga jer tužiteljica nije mogla utjecati niti na sadržaj niti na visinu te naknade koja se jednostrano određivala od strane tuženika, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice, kao korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca (tuženika) kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznom prava, tj. načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava. Zaključno, tužiteljica navodi da je jedini interes i ratio sporne odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade dodatno bogaćenje tuženika, stjecanje ekstra profita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa jer potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

2. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredbe čl. 2. KAMATE I NAKNADE predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“. Kako je tuženik dana 29.10.2008. godine tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita u utuženom iznosu od iznosu od 167,46 EUR, to tužiteljica tužbenim zahtjevom od tuženika traži i isplatu iznosa od 167,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.10.2008. godine do isplate. Također, tužiteljica potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja I stupanjske presude do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora (dalje: VPS) u iznosu od 1.494,69 EUR, kao previsoko naznačenoj te predlaže da sud odredi VPS u visini od 167,46 EUR što je visina tužbenog zahtjeva na isplatu. tužbeni zahtjev. Osporava tužiteljici status potrošača navodeći da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Ističe kako je odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva pa je stoga isključena od ocjenjivanja nepoštenosti, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i čl. 4 stav 2 Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Nadalje, tuženik navodi da, ukoliko sud ipak u ovom parničnom postupku bude ocjenjivao poštenost sporne ugovorne odredbe, da je potrebno ispitati informiranost tužiteljice kao potrošača o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tvrdi da je o naplati naknade za obradu kredita, tužiteljica bila upoznata tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu na način da su službenici banke tužiteljici jasno iskomunicirali da postoji njezina obveza na plaćanje naknade za obradu kredita, u slučaju odobrenja kredita. Nadalje tuženik navodi da je iz izvatka iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (koju dostavlja u prilogu odgovora na tužbu) vidljivo da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava, što znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljicom vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se ista plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Sve navedeno, smatra tuženik, ukazuje da je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja sporne naknade. Nadalje, tuženik ističe kako je naknada za obradu kredita naknada koja je pokrivala troškove tuženika, a radi se o operativnim troškovima (npr. trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim osobama kao što su registar obveza po kreditima HZMO ili sl.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) i povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično), a koji troškovi i usluge banke, sukladno spomenutoj Direktivi ne trebaju biti točno navedeni u ugovoru o kreditu. Tuženik, također, smatra da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe i prigovor zastare te osporava zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, smatrajući da zatezna kamata može teći eventualno od dana podnošenja tužbe jer tuženik nije nesavjesni stjecatelj. Priznaje visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 167,46 EUR te čini nespornim da je tuženik naplatio tužiteljici tzv. ulaznu naknadu u utuženom iznosu dana 29.10.2008. godine (na ročištu održanom 16.09.2025.), ali smatra da zbog prethodno obrazloženih razloga tužbeni zahtjev nije osnovan te da isti treba odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu broj 3214758205/08 od 27.10.2008. godine, potvrdu tuženika od 23.1.2024. godine o naplaćenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, izvadak iz tuženikove Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, saslušana je tužiteljica te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora (tuženika) te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 167,46 jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

7. Nesporno je među strankama da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 3214758205/08 dana 27.10.2008., kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 13.419,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da je čl. 2 predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova na teret korisnika kredita (tužiteljice) u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora (tuženika). Nije sporno niti da je tuženik naplatio predmetnu naknada tužiteljici dana 29.10.2008. godine u utuženom iznosu od 167,46 EUR jer tu činjenicu priznaje sam tuženik na ročištu održanom 16.09.2025. godine.

8. Sporno je je li ugovorna odredba kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora (tuženika) ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 167,46 EUR. Također, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, je li nastupila zastara te je sporan zatraženi tijek zatezne kamate.

9. Čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da čl. 2. istog, između ostalog, sadrži spornu ugovornu odredbu koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.).

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko sporne naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu, dok nitko od zaposlenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, što u konkretnom predmetu nije slučaj

11. Tužiteljica je iskazala da je predmetni kredit zaključila radi kupnje osobnog automobila. Taj automobil koristila je isključivo za osobne potrebe, nikada ga nije davala u najam. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog, nije imala u vlasništvu obrt niti trgovačko društvo. Automobil koji joj se svidio pronašla je u auto kući Auto Krešo i oni su ju vezano uz kredit uputili u njezinu matičnu banku, a to je ovdje tuženik. U banku je donijela ponudu auto kuće na kojoj je pisala cijena vozila koje želi kupiti i na temelju toga joj je službenica u banci rekla koji iznos kredita može dobiti. Radilo se o kreditu koji je bio vezan valutnom klauzulom uz švicarski franak. Nadalje, tužiteljica je iskazala da joj je bilo bitno da dobije kredit kako bi mogla kupiti automobil koji joj je bio potreban, kao i da u samom sastavljanju ugovora o kreditu nije sudjelovala već je ugovor sastavila banka i pozvala ju na potpis. Prije nego što je ugovor potpisala, isti je pročitala i vidjela da se u njemu spominju neke naknade koje treba platiti. Službenica banke joj je rekla da će morati platiti naknadu koja se plaća u svrhu odobravanja kredita, ali joj nije rekla koliko ta naknada iznosi u nominalnom iznosu, niti u postotku od iznosa kredita, a isto tako nije joj rekla niti na koje troškove i usluge banke se ta naknada odnosi. Isto tako službenica banke rekla joj je da da bez plaćanja te naknade neće moći dobiti kredit. Također, tužiteljica je iskazala, kako se zbog proteka vremena, obzirom da je predmetni ugovor zaključen 2008. godine, više ne može sjetiti je li joj službenica u banci pokazala Odluku od Tarifi naknada za usluge banke, kao niti je li banka predmetnu naknadu naplatila od iznosa odobrenog kredita ili je ona (tužiteljica) nakon što joj je isplaćen odobreni iznos kredita, platila tu naknadu banci. Zna da je naknada plaćena, ali se zbog proteka vremena ne sjeća u kojem točno iznosu, ali o tome postoji dokumentacija u spisu.

12. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljičinog iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužiteljice potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

13. Naime, uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da se radi o kreditu za kupnju automobila, a što potvrđuje i tužiteljica svojim iskazom. Također je uvidom u predmetni Ugovor sud utvrdio da je tužiteljica isti zaključila kao fizička osoba, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da je automobil koji je kupila predmetnim kreditom koristila isključivo za svoje osobe potrebe, da ga nikada nije davala u najam, kao i da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog nije imala u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, iz čega proizlazi da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP/07, koji je bio na snazi u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu) kojim je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Pri tome sud ističe da je tuženik, koji je tužiteljici osporavao status potrošača, taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe, a što tuženik nije dokazao (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

14. Člankom 74. ZZP/07 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Člankom 96. ZZP/07 propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

16. Članak 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (84 mjeseca tj. 7 godina kako je ugovoreno čl. 3. predmetnog Ugovora) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (čl. 2 predmetnog Ugovora), kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvog korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Osim toga, odredbu članka 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da sporna odredba čl.2. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu korisnika kredita (ovdje tužiteljice) na plaćanje svih naknada u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora (tuženika) nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. st. 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužiteljici kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 97 ZZP/07.

19. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužiteljici.

20. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

21. Dakle, čitanjem prethodno citirane sporne ugovorne odredbe i ostalih ugovornih odredbi, sud je utvrdio kako niti u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu niti u ikojoj drugoj odredbi tog Ugovora nije izričito pobrojano koje je sve to naknade i troškove tužiteljica dužna platiti pa tako nije izričito navedeno da bi bila dužna platiti i naknadu za obradu kredita. Niti jedna ugovorna odredba ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade za obradu kredita naplaćuju, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Osim toga tuženik, niti u predmetnom Ugovoru, a niti u odgovoru na tužbu nije naveo s kolikim iznosom u strukturi tzv. ulazne naknade sudjeluju operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge niti povezani regulatorni troškovi, za koje tvrdi da su nastali tuženiku.

22. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi sporna ugovorena odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 2. u dijelu koji se odnosi na naknade i troškove koje je tužiteljica dužna platiti tuženiku ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, već određuje da će tužiteljica, kao korisnica kredita plaćati sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, dakle, jednostranom Odlukom tuženika, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

23. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije (kredita) na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

24. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

25. U skladu s čl. 74. st.1. alineja 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

26. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. st.1. alineja 3. ZZP/07 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu spornom odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. st.1. alineja 3. ZZP/07 utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošača (tužiteljice) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da sporna naknada za obradu kredita koja je naplaćena tužiteljici odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Obzirom da iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje iz iskaza tužiteljice proizlazi da je prije nego što je ugovor potpisala, isti pročitala i vidjela da se u njemu spominju neke naknade koje treba platiti te da joj je službenica banke rekla da će morati platiti naknadu koja se plaća u svrhu odobravanja kredita, ali joj nije rekla koliko ta naknada iznosi u nominalnom iznosu, niti u postotku od iznosa kredita, niti na koje troškove i usluge banke se ta naknada odnosi, kao i da bez plaćanja te naknade neće moći dobiti kredit, što pak, smatra ovaj sud, znači da je izostala informiranost na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi, kao i koliko ista iznosi, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl.96. st. 4. ZZP/07. Naime, tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na izvadak iz tuženikove Upute službenicima za odobravanje kredita građanima - osnovna uputa (list 88-89 spisa, dalje: Uputa) tvrdeći da ista dokazuje da su službenici tuženika sigurno komunicirali s tužiteljicom vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se prema toj Uputi, sporna naknada plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade tj. plaća li se naknada iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Međutim, ovaj sud ističe kako na u spis dostavljenoj Uputi tuženika nema nikakvog datuma tako da se ne može utvrditi da li je uputa iz vremena zaključenja predmetnog ugovora o kreditu te da li se primjenjivala na predmetni Ugovor o kreditu. Osim toga, u spomenutoj Uputi navodi se da kod pojedinih kreditnih proizvoda postoje dvije situacije – kada tražitelj kredita plaća naknadu iz vlastitih sredstava ili plaća naknadu iz sredstava kredita, ali iz spomenute Upute nije moguće utvrditi je li predmetni ugovor o kreditu upravo taj kreditni proizvod kod kojeg je postojala mogućnost odabira plaćanja sporne naknade iz vlastitih sredstava korisnika kredita ili pak iz sredstava kredita, radi čega ovaj sud smatra da tuženik nije dokazao da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj naknadi za obradu kredita.

28. Nadalje, ovaj sud ističe da se sporna ugovorna odredba, vezano uz sve naknade, poziva se na Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora (tuženika), a niti iz jedne ugovorne odredbe ne proizlazi da bi citirana Odluka odnosno Tarifa o naknadi za usluge kreditora, tužiteljici bila prezentirana ili uručena od strane tuženika prije ili prilikom zaključenja Ugovora o kreditu. Međutim čak i da je tuženik svoju Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora, prezentirao tužiteljici, stav je ovog suda, uzimajući u obzir odredbu čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a, da se o odredbama te Odluke, po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati jer se radi o jednostranoj Odluci tuženika koja se ne odnosi samo na tužiteljicu nego na sve klijente banke, a što posljedično znači da tužiteljica sa tuženikom nije mogla pojedinačno pregovarati o spornoj naknadi za obradu kredita. Identično vrijedi i za Opće uvjete poslovanja tuženika na koje se poziva čl. 18.J. predmetnog Ugovora o kreditu.

29. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima banke, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u naplaćenom (utuženom) iznosu te uzimajući u obzir činjenicu da je obveza plaćanja i visina sporne naknade za obradu kredita ovisila o jednostranoj tuženika - Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora (tuženika), to ovaj sud smatra da je tuženikovo nametanje obveze plaćanja sporne naknade tužiteljici dovelo do znate neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, radi čega ovaj sud smatra da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž- 4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 715/2024 od 3.travnja 2024.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 102. ZZP/07.

30. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da da je ništetetna i bez pravnog učinka odredba članka 2./ KAMATE I NAKNADE, predmetnog Ugovora o koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

31. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

32. Tuženik je na ročištu održanom 16.09.2025. učinio nespornim da je predmetna naknada u utuženom iznosu od 167,46 EUR naplaćena 29.10.2008. godine.

33. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti ove prvostupanjske presude, kojom je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita (tužiteljica) obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora (tuženika), a među kojima je i sporna naknada za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

34. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 167,46 EUR nesporna, to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

35. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknada i troškova u skladu s jednostranom Odlukom tuženika (Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora), tuženik je, smatra ovaj sud postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužiteljica utječe na sadržaj iste, ne navodeći pri tome koje konkretno naknade tužiteljica treba platiti, niti na koje troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na tužiteljicu, kao potrošača i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužiteljici na temelju čl. 1115. ZOO-a dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 30.10.2008. godine (kao prvog slijedećeg dana od dana kada je spornu naknadu tuženik naplatio tužiteljici) do isplate, a kako je tužiteljica i zatražila tužbenim zahtjevom.

37. Visina kamatne stope određena po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

38. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

39. Vezano za prigovor tuženika glede u tužbi previsoko označene vrijednosti predmeta spora, u iznosu od 1.494,69 EUR, valja istaknuti da je sud isti našao osnovanim te je na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS) u visini od 167,46 EUR. Naime, tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari uz deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknada i troškova u skladu s jednostranom Odlukom tuženika (Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora) postavila i zahtjev na isplatu iznosa od 167,46 EUR. Stav je ovog suda da se ne radi o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita zapravo jedino što je tužiteljici životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništavoj odredbi. Osim toga sud je o ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na naplatu naknada i troškova u skladu s jednostranom Odlukom tuženika (Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora), a koja odredba se odnosi i na naknadu za obradu kredita, temeljem čl. 12. st. 1. ZPP-a, mogao odlučivati i kao prethodnom pitanju, bez postavljanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, osobito imajući u vidu odredbu čl. 327. st. 1 ZOO-a kojom je određeno da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga se u ovakvom slučaju VPS ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu odnosno isplatu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

40. Slijedom navedenog, u konkretnom predmetu valjalo je primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a i odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 167,46 EUR jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, odnosno zasebno označavanje vrijednosti predmeta spora za svaki od zahtjeva te njihovo kasnije pribrajanje samo tome i služe, jer je naknada troška prema VPS od 1.494,69 EUR kako ju je naznačila tužiteljica, četverostruka (obzirom da jedna odvjetnička radnja prema Odvjetničkoj tarifi za VPS od 167,46 EUR iznosi, bez PDV-a, 50,00 EUR, a prema VPS od 1.494,69 EUR iznosi 200,00 EUR (bez PDV- a), a dokazni postupak je isti.

41. Trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 25 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 24.2.2025. godine – 20 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na ročištu16.9.2025. godine – 25 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 75 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 150,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 37,50 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku iznosi 187,50 EUR.

42. Trošak sudskih pristojbi tužiteljice sastoji se od troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 6,64 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, dok tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 53,09 EUR jer tužiteljica do zaključenja glavne rasprave u sudski spis nije dostavila dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu, niti je plaćanje sudske pristojbe vidljivo u e-spisu, a obveza plaćanja sudske pristojbe na tužbu, na temelju čl. 4. točka 1. ZSP, nastaje u trenutku podnošenja tužbe sudu. Također, sud ističe kako tužiteljica u ovoj pravnoj stvari nije kao potrošač oslobođena plaćanja sudske pristojbe na tužbu, kako je to ista navela u obavijesti o primitku elektroničkog podneska (tužbe) od 30.09. 2024. godine, obzirom da se u kolektivnom sporu "Potrošač" nije raspravljalo, a niti su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sadržane u ugovorima o kreditu zaključenim u CHF, koje je s potrošačima zaključivao tuženik, već se raspravljalo i utvrđene su ništetnim odredbe koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope te valutnu klauzulu, tako da nema mjesta primjeni čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP-a u ovom konkretnom slučaju.

43. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, to joj sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužiteljice u iznosu od 194,14 EUR, kao u točki III izreke ove presude.

44. Tužiteljica je zatražila i zateznu kamatu na parnični trošak te joj je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 194,14 EUR, tekuću od 7.11.2025. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužiteljici.

45. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

46. Sud zaključno ističe da je novčane iznose u ovoj presudi, na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), preračunao iz kuna u eure prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

U Zagrebu, 7. studenog 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, županijskom sudu.

DNA:

1.pun. tužiteljice uz rješenje za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 6,64 EUR

2.pun. tuženika