- 1 -              Rev 327/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 327/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. Š. i V. Š., odvjetnika u R., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. i P. d.o.o., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-818/2021-2 od 27. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-366/2019-36 od 29. ožujka 2021., u sjednici održanoj 4. listopada 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-818/2021-2 od 27. rujna 2021. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-366/2019-36 od 29. ožujka 2021. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe te dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 23. studenoga 2007. između tužitelja i tuženika, koji je ugovor istog dana solemniziran kod R. Z., javnog bilježnika u R., pod brojem: OV-9711/07, a kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima banke (st. I.), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 72.607,11 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a kako je to pobliže navedeno pod st. II. izreke. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak 11.485,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja na iznos troška teče od dana donošenja te presude do isplate (st. III. izreke).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 4978/2021-2 od 6. prosinca 2022. tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-818/2021-2 od 27. rujna 2021. zbog pravnog pitanja:

 

"Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), a posebice stavku 4. ovoga članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?"

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška revizijskog postupka sa zateznom kamatom od donošenja odluke do isplate.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja – potrošača za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u švicarskim francima zaključenim između stranaka 2007., kao i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

8. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili da je između stranaka u postupku sklopljen Ugovor o kreditu broj 346-57/2007 od 23. studenoga 2007., na temelju kojeg je tuženik odnosno pravni prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 42.080,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za švicarske franke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od sedam godina uz ugovorenu kamatu od 5,60%, a kredit se otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 606,70 švicarskih franaka po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za švicarske franke na dan plaćanja i da je između njih ugovorena promjenjiva kamata sukladno Odluci o kamatnim stopama ili nekom drugom aktu Banke. Nadalje, da je provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete preplatio iznos od 72.607,11 kn.

 

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev, time da su se u pobijanim presudama pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015.) kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika odnosno pravnog prednika tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 31. prosinca 2007. ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

 

10. Pritom su nižestupanjski sudovi shvaćanja da u predmetnoj situaciji nisu bili dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz čl. 106. ZZP), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP i čl. 502.c u vezi čl. 502.a ZPP.

 

11. Uz to su nižestupanjski sudovi pojasnili da se u postupku za zaštitu kolektivnih interesa utvrđuje i je li osporena odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama potrošača i trgovaca u potrošačkom ugovoru na štetu potrošača i je li to suprotno načelu savjesnosti i poštenja te pozitivna odluka iz tog postupka ima učinak prema svim potrošačima koji su s trgovcem protiv kojeg se vodi postupak kolektivne zaštite, sklopili ugovor s nepoštenom ugovornom odredbom, a da to u ovom slučaju znači da se potrošač u individualnom sporu može pozvati na utvrđenje da je ugovorna odredba nepoštena u odnosu na njega i da ga ta odredba ne obvezuje te da sud na to pazi po službenoj dužnosti, zbog čega nije dužan to pitanje ponovno raspravljati i ocjenjivati u individualnom sporu.

 

12. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP).

 

13. Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, pri donošenju zaključka suda prema kojem se odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka koje je tuženik predložio upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavao izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdio da je već u odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka osporavao izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, pa je na tu okolnost predložio saslušati svjedoka (bivšeg radnika tuženika) M. J., ali i saslušanje javnog bilježnika R. Z. Tuženik smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP.

 

14. Prema navedenom, potrebno je dati odgovor na pitanje može li se tužitelji pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici.

 

15.  Članak 81. ZZP- a glasi:

 

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

16. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

 

17. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.'' ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…''

 

18. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

 

19. U ovom postupku, tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

 

20. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, da mu je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način date odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

 

21. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenim u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

 

22. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.

 

23. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

 

Protivan je, odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

 

24. Tuženik je upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi predložio saslušati svjedoka – bivšeg radnika tuženika M. J., kao i javnog  bilježnika R. Z. te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdio da je "prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koja valutna klauzula može imati za tužitelja ...", a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedene dokaze pozivom na učinke iz presude donesene u kolektivnom sporu, pa su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP (tako i ovaj sud u Rev 120/23-2 od 5. travnja 2023., Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. i dr.).

 

25. Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u st. I. izreke.

 

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (st. II. izreke).

 

Zagreb, 4. listopada 2023.