REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-300/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 17. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 7. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 74716/05, sklopljenog između korisnika kredita ZUĐ i tuženika HVB Splitska banka d.d., prednika tuženika, OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 od 25. ožujka 2005., iz čl. 8. ugovora o kreditu, a koja glasi:

„08. Naknada za obradu zahtjeva

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833, platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 132,72 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 5. travnja 2005. do isplate, sve po stopi koja se određuje do 30. prosinca 2007. od 15 % godišnje, od 31. prosinca 2007. do 22. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 23. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za platež zateznih kamata na iznos od 132,72 EUR u razdoblju od 26. ožujka 2005. do 4. travnja 2005., kao i zahtjev tužitelja za platež zateznih kamatama iznad stope dosuđene t. II. izreke presude do tražene stope iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 437,50 EUR sa zateznim kamatama počev od 7. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za platež troškova parničnog postupka u iznosu od 1.352,33 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20. siječnja 2025. navodi da je prednik tuženika 25. ožujka 2005. sklopio ugovor br. 74716/05 s korisnikom kredita ZUĐ. Dana 1. lipnja 2023. tužitelj je sklopio s korisnikom kredita ZUĐ ugovor o cesiji broj OV-3511/2023, temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnove ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Tužitelj je o izvršenoj cesiji obavijestio tuženik dopisom od 1. lipnja 2023., te zatražio od istoga dostavu sve dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio tuženiku. Ističe da je čl. 8. ugovora o kreditu predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita od 1,00 %. Korisnik kredita platio je naknadu u iznosu od 132,72 EUR. Ugovor o kreditu je tipski ugovor, unaprijed priređen od strane tuženika. Korisniku kredita nije pružena mogućnost pregovaranja, niti je korisnik kredita imao ikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe. Korisnik kredita je potrošač. Poziva se na čl. 81. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošaka iz 2003. Poziva se na čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te na odluke Suda EUR C-84/19 i C-224/19. Također, poziva se na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je s korisnikom kredita sklopio ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 1. lipnja 2023. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i odobrenje kredita iz čl. 8. ugovora o kreditu te da naloži tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 132,72 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare. Osporava osnov i visinu svih tužbenih zahtjeva, kao i osnovu, visinu i tijek zateznih kamata. Protivi se naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, tuženik smatra kako svaki deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti u ovom postupku se treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu. Stoga se VPS deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu. Posljedično se i svi troškovi trebaju odrediti prema VPS-u određenom bez uzimanja u obzir deklaratornih nenovčanih zahtjev na utvrđenje ništetnosti (tzv. deklaratornog preambula). Ističe da tužitelj nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Osim toga, tuženik ističe da je sklopljeni Ugovor o ustupu tražbine ništetan u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznim odnosima jer tražbina iz navedenog Ugovora o Kreditu ne smije biti predmet ustupa s obzirom da je ista usko vezana za osobnost (osobu) vjerovnika, konkretno Korisnika kao potrošača. Stoga, u ovom slučaju radi se o strogo osobnom pravu Korisnika kao potrošača i potencijalnoj tražbini iz takvog strogo osobnog prava koja ne smije biti predmet ustupanja. Tuženik ističe kako tužitelj u tužbi nije dokazao da je on, odnosno Korisnik, izvršio ijednu uplatu na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu slijedom čega ne postoji osnova za potraživanje stjecanja bez osnove. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije tužitelj osobno uplatio.

3. Tužitelj u podnesku od 19. ožujka 2025. navodi da je vrijednost predmeta spora postavljena temeljem čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom da su u konkretnom postupku od strane tužitelja postavljena dva tužbena zahtjeva protiv istog tuženika, i to jedan radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a drugi radi isplate, to se ukupna vrijednost predmeta spora ima gledati kao zbroj vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva tužitelja. Sukladno odredbama ZPP-a, kada se radi o zahtjevu na isplatu, jasno je kako vrijednost takvog zahtjeva iznosi onaj novčani iznos koji se takvim zahtjevom traži, pa tako u ovom slučaju vrijednost točke II. tužbenog zahtjeva iznosi 132,72 EUR.

4. Tijekom postupka sud je pročitao obavijest o ustupu tražbine (list 7. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe (list 8. spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (listovi 9. i 10. spisa), ugovor o kreditu sklopljen između HVB Splitska banka d.d. i JUĐ (listovi 11. – 18. spisa), ugovor o ustupu tražbine sklopljen između ZUĐ i tužitelja (listovi 19. – 24. spisa), mišljenje nezavisnog odvjetnika Gerarda Hogana od 2. travnja 2020. (listovi 46. – 66. spisa), promet po kreditu za ZUĐ (listovi 95. – 106. spisa), saslušao svjedokinju ZUĐ (listovi 112. i 113. spisa), pročitao potvrdu naplaćene naknade za obradu kredita (list 115. spisa),

5. Također, sud je pročitao i svu sudsku praksu koju su stranke dostavile tijekom postupka pa tako presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2047/2022-2 od 8. studenoga 2022. (listovi 26. – 30. spisa), i br. Gž-4090/2022-2 od 6. prosinca 2022. (listovi 36. – 39. spisa), presudu Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-617/2022-3 od 25. svibnja 2022. (listovi 32. – 35. spisa) te presudu Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. (listovi 40. – 44. spisa).

6. Raspravnim rješenjem od 17. listopada 2025. (list 123. spisa) sud je odbio preostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Navedeno stoga jer je činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke.

7. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na glavnu stvar.

8. Predmet spora jest zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu br. 74716/02 od 25. ožujka 2005., koji su sklopili pravni prednik tužitelja ZUĐ i pravni prednik tuženika HVP-Splitska banka d.d. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF. Ujedno je predmet spora zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 132,72 EUR na ime stečenog bez osnove, koji iznos je pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita ZUĐ preplatio pravnom predniku tuženika po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Između stranaka nije sporno da je tuženik pravni sljednik HVB-Splitska banka d.d. odnosno između stranaka nije sporna pasivna legitimacija. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita ZUĐ i pravni prednik tuženika HVB- Splitska banka d.d. sklopili ugovor o kreditu br. 74716/05 od 25. ožujka 2005. kojim ugovorom je pravni prednik tuženika, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio i dao kredit.

10. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja ZUĐ prenosiva ili je strogo osobne naravi. Sporan je osnov i visina. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporan je tijek zateznih kamata.

11. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja ZUĐ i tužitelja od 1. lipnja 2023. (listovi 19. - 23 spisa) vidljivo je da je korisnik kredita ZUĐ, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 74716/05 od 25. ožujka 2005.

12. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

13. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/2022., 156/2022. i 155/2023

– dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

15. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja SUĐ strogo osobne naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja ZUĐ, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koja je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu. Valja navesti da se radi o stambenom kreditu za kupnju stana, a što proizlazi iz samog ugovora o kreditu i iz iskaza svjedoka, korisnika kredita, pravnog prednika tužitelja.

16. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Time je ugovor o ustupu od 1. lipnja 2023. valjan i proizvodi pravne učinke, suprotno navodima tuženika.

17. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

18. Zaključno, novčana tražbina potrošača (ZUĐ) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 74716/05 od 25. ožujka 2005.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

19. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

20. Također, uvidom u dopise – obavijesti od 1. lipnja 2023. (listovi 7. i 8. spisa), proizlazi da je tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnika kredita i tužitelja, a takav zaključak, proizlazi iz prijemnog štambilja tuženika i potpisa djelatnika tuženika, koje činjenice tuženik tijekom postupka ne osporava (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221. a ZPP-a).

21. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnice kredita i pravnog prednika tuženika, sklopljen je 25. ožujka 2005., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

22. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

23. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s pravnim prednikom tuženika sklopio korisnik kredita ĆUĐ, kao fizička osoba te da se radi o stambenom kreditu građana (posebice čl. 3. ugovora o kreditu – namjena kredita, posebice list 12. spisa). Također, svjedok – korisnik kredita potvrđuje takve navode u svom iskazu na glavnoj raspravi 226. svibnja 2025. (listovi 112. i 113. spisa) kada jasno navodi da se radilo o stambenom kreditu o kupnji stana.

24. Zbog navedenog, korisnik kredita iz ovog predmeta je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003., suprotno paušalnim i nedokazanim osporavanjima tuženika.

25. Valja navesti da je u pravu tuženik u svojim navodima kada ističe da je teret dokaza statusa potrošača na tužitelju. Status potrošača treba utvrđivati na individualnoj razini u svakom predmetu. Sud je stava da je tužitelj u konkretnom sporu, na razini izvjesnosti, dokazao status potrošača korisnika kredita, sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. u vezi sa čl. 221.a ZPP-a. Ujedno, sud je zaključio da tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/2003 (dok istovremeno ne osporava sklapanje stambenog kredita s korisnikom kredita, a koji su navodi tuženika sami po sebi kontradiktorni).

26. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

27. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

28. Sud je saslušao svjedokinju – korisnika kredita ZUĐ na glavnoj raspravi 26. svibnja 2025. – listovi 112. i 113. spisa) koja je navela da je dignula kredit kod pravnog prednika tuženika za kupnju stana. Ništa joj nije bilo objašnjeno oko i jedne odredbe ugovora o kreditu, pa tako ni oko tzv. ulazne naknade. Sa pravnim prednikom tuženika nije mogla pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora. Ugovor je bio ili uzmi ili ostavi. Imala je u to vrijeme plaću od oko 900,00 EUR.

29. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje Z, kao istinit, jer je iskazivala uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije s uspjehom, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, osporio iskaz navedene svjedokinje i/ili dokazao suprotno.

30. Tuženik u ovom predmetu nije predlagao da se sasluša djelatnik ili djelatnici tuženika koji su pregovarali i koji su sklopili ugovor o kreditu iz ovoga predmeta (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

31. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

33. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

34. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

35. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

36. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

37. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

38. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

39. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor – navedeno tuženik niti ne osporava). Ujedno je sud zaključio i da je sporna odredba o troškovima obrade tipska odredba unutar ugovora o kreditu. Također, sud je utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora (posebice iskaz svjedokinje, a sve uz nedostatak drugih dokaza). Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita.

40. Naime, u konkretnom predmetu radi se o stambenom kreditu, za kupnju stana. U konkretnom predmetu radi se o kreditu podignutom s valutnom klauzulom u CHF u iznosu od 50.712,88 CHF u protuvrijednosti kuna. Istovremeno, naknada za obradu kredita iznosila je i plaćena je u iznosu od 132,72 EUR. U to vrijeme je korisnik kredita ima plaću oko 900,00 EUR. Time je naknada za stambeni kredit iznosila gotovo 15 % cijelo mjesečne plaće korisnika kredita.

41. Nadalje, u spornoj odredbi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnose troškovi obrade. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu nije jasno što su uopće troškovi obrade. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koje to naknade i troškovi nastaju za tuženika i kada.

42. Ujedno valja navesti da su naknade i troškovi u ovom predmetu plaćeni u iznosu od 132,72 EUR dok je prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenima u pravnima osobama u Republici Hrvatskoj za prvo polugodište u 2005. iznosila 820,36 EUR / 6.181,00 kn, čime u ovom predmetu plaćen iznos na ime troškova tuženika od 132,72 EUR predstavlja 16,18 % prosječne mjesečne neto plaće u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

43. Pritom je stav ovog suda da iznos od 132,72 EUR nikako za prosječnog potrošača (korisnik kredita je prosječni potrošač, tako što proizlazi i iz njegov iskaza, a suprotno tuženik nije dokazao) ne može predstavljati zanemariv iznos, odnosno iznos koji ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu korisnika kredita. Ovo posebice stoga jer se radi o stambenom kreditu.

44. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz dijela čl. 8. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

45. Neosnovano upire tuženik na primjenu odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit.

46. Također, nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (studeni 2006.).

47. Ujedno, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

48. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz dijela čl. 8. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba ništava.

49. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

50. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

51. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom dio odredbe čl. 8. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

52. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

53. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

54. Kako visina nije sporna, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 143,72 EUR.

55. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

56. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, kao banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 143,72 EUR počev od 15. travnja 2005. (dan nakon plaćanja koje je izvršeno 4. travnja 2005., a koja činjenica plaćanja, kao i iznos i dan plaćanja nisu sporni) do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

57. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara počinje teći od trenutka donošenja ove presude kojom se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba iz čl. 5. ugovora o kreditu, suprotno upiranju tuženika, sve primjenom odredbe iz čl. 215. st. 1. ZOO-a.

58. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. II. izreke presude.

59. Valja navesti da tužitelj neosnovano potražuje zatezne kamate na iznos od 143,72 EUR počev od 126. ožujka 2005. do 4. travnja 2005., a što je sve prije platež ulazne naknade (koja je plaćena 4. travnja 2005.), odnosno da traži neosnovano zatezne kamate na iznos glavnice prije dospijeća. Također, tužitelj traži zatezne kamate na iznos glavnice po stopi iz trgovačkih ugovora. Kao što je već obrazloženo ovdje se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno ne radi se o potraživanju proizašlom iz trgovačkih ugovora (čl. 14. st. 2. ZOO-a). Valja navesti da je u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj u stvari povukao tužbu za zatezne kamate u razdoblju počev od 26. ožujka 2005. do 4. travnja 2005. Tuženik se navedenom protivio. Tuženik je neosnovano navodio da se radi o preinaci. Takvo što nije preinaka već djelomično povlačenje tužbe. No, kako je tuženik istakao protivljenje, tako je sud odlučivao meritorno i o tom dijelu tužbenog zahtjeva. Stoga, a kako se radi o razdoblju prije dospijeća, to je taj dio preuranjen. Zbog navedenog, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata za razdoblje prije dospijeća, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos glavnice po stopi iznad stope koja se primjenjuje u ostalim ugovorima do tražene stope iz trgovačkih ugovora (točka III. izreke).

60. U ovoj pravnoj stvari tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa od 143,72 EUR. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. (tužitelj nije uspio u sporu samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva i to dijelu koji se ne odnosi na glavnu stvar) i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

61. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 1.459,95 EUR (list 1. spisa). Tuženik se protivio tako označenoj vrijednosti predmeta spora. Sud je vps odredio u iznosu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva od 132,72 EUR. Ovo stoga jer deklaratorni tužbeni zahtjev služi kao pomoć, odnosno kao prethodno pitanje kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, a o čemu se može i ne mora nužno glavno odlučivati, ovisno o postavi tužitelja.

62. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, troškove sastava podneska 19. ožujka 2025, 16. svibnja 2025. i 16. lipnja 2025., za svaki iznos od 50,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 16. travnja 2025. , 26. svibnja 2025. i 17. listopada 2025., za svako ročište iznos od 50,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, sve uvećano za PDV. Također, tužitelju pripada trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo priznati troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 437,50 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki IV. izreke.

63. Preostali zahtjev za naknadu troškova valjalo je odbiti u iznosu od 1.352,33 EUR, kao neosnovan. Ovo stoga jer tužitelj po svakoj radnji potražuje trošak prema previsoko postavljenom vps-u. Stoga je odlučeno kao u t. V. izreke.

U Zagrebu 7. studenoga 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za pristojbu 13,27EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana