REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-342/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Hrv. Časn.I.Čanića Baje 7, zastupan po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 81155143765, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 24.rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, i punomoćnika tuženika, 7. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 13.3. Ugovora o kreditu br. 9012367190 od dana 27. ožujka 2007. godine koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pet posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna.“

II Nalaže se tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 928,10 Eur-a (devetsto dvadeset i osam eura i deset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. studenog 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012367190 od 27.ožujka 2007. (dalje u tekstu ugovor o kreditu) na iznos od 95.000,00 CHF. Čl. 1. navedenog ugovora tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 714,66 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. U trenutku isplate (30.03.2007.g.) kredita tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a u odnosu na Kunu iznosio je 4,553026 Kn za 1 CHF. Tuženik je člankom 13.3. odredio tužitelju obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva- 0,50 % od iznosa kredita, koju je tuženik samoinicijativno odbio tužitelju od iznosa kredita i to prije isplate kredita. Da je tužitelj predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03. Da se radi o tipskom ugovoru unaprijed pripremljenom i sročenom od strane tuženika, te da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Da je isti ugovor bio ponuđen po principu – uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. Smatra da se u predmetnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Da je odredba čl. 13.3. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Slijedom svega navedenog u skladu sa odredbom čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača da je predmetna odredba nepoštena, time i ništetna, pa predlaže da se donese presuda kojom će se sporna odredba ugovora utvrditi ništetnom.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. pod brojem Su- 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu (list 53-54 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ne spori da je s tužiteljem sklopio predmetni ugovor o kreditu te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita. Međutim navodi da je navedena odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva stoga ista ne podliježe testu nepoštenosti. Da ista ispunjava uvjet predvidljivosti i da da je ista sastavljena sa zahtjevom tržišne transparentnosti. Tuženik kroz naknadu naplaćuje svoju uslugu. Da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, ali da je tužitelj imao mogućnost da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, te usporedi ponude na tržištu. Da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora ovisio isključivo o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti da li mu odgovara ta odredba. Da tužitelj samo paušalno navodi da bi sporna odredba bila nepoštena kao i da nije imao nikakvu mogućnost pregovora oko navedene odredbe. Da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja prije sklapanja ugovora. Da ugovorena naknada ničim ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe i prigovor zastare.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Ugovor o kreditu (list 7-12 spisa), otplatna tablica po kreditu (list 13- 16 spisa), izračun konverzije (list 17-23 spisa), izmijenjeni plan otplate (list 24-50 spisa), saslušan je tužitelj na ročištu od 24. rujna 2025. (list 136 spisa).

Nije proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, jer u postupku nije sporno da je predmetna naknada naplaćena tužitelju, a ovaj postupak se vodi samo radi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe o ulaznoj naknadi, uslijed čega navedeni dokazni prijedlog nije bio potreban u ovom postupku.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. ZPP-a (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je tuženika s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu 27. ožujka 2007., te da je u odredbi čl. 13.3. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn.

7. Sporno je je li odredba čl. 13.3. Ugovora o kreditu kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn ništetna ili ne.

8. Prvenstveno treba istaknuti da tužitelj ovdje predmetni postupak vodi isključivo radi utvrđenja ništetnim predmetne odredbe, ali ovaj sud smatra da isti nesporno ima pravni interes za podnošenje ovdje predmetne tužbe u skladu sa odredbom čl. 187.st.2. ZPP-a, jer nije sporno da je tužitelju predmetna naknada i naplaćena, pa će u slučaju pravomoćno okončanog postupka isti moći od tuženika potraživati povrat iznosa plaćene naknade.

9. Čitanjem Ugovora o kreditu broj (list 7-11 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 27. ožujka 2007. Nadalje, utvrđeno je da je iznos kredita 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1.), kao i da je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn (članak 13.3. Ugovora o kreditu), da je namjena kredita zatvaranje ranije realiziranog stambenog kredita i adaptacija stana.

10. Iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu od 24. rujna 2025. (list 136 spisa) utvrđeno je da je tužitelj sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi reprograma ranije podignutog stambenog kredita, kao i radi adaptacije tog stana, dakle u privatne svrhe. Da u to vrijeme nije bio vlasnik trgovačkog društva ni obrta. Da je on bio dobar sa direktorom poslovnice u Gospiću koji mu je sugerirao da kredit podigne u švicarskim francima iz razloga što da su najpovoljniji uvjeti, odnosno da će mu anuitet biti najmanji. Da nije imao nikakve mogućnosti pregovora sa tuženikom oko navedene odredbe, također da mu ni prije niti u trenutku sklapanja ugovora nije objašnjeno radi čega se plaća navedena naknada i način na koji se ista izračunava. Da je njemu taj ugovor o kreditu ponuđen točno na način „uzmi ili ostavi“. Da misli da je naknada naplaćena na način da je njemu toliko manje isplaćeno na ime kredita. Također da je on prilikom sklapanja ugovora uočio spornu odredbu, ali mu nije bilo jasno radi čega se ista plaća, te da je pitao zašto se ista plaća ali da je dobio odgovor da se ista mora platiti ili ništa od kredita. Nadalje i da bi mogao izračunati koliko iznosi navedena naknada i da mu je isto jasno, te da je predmetnu nekretninu koristio samo u stambene svrhe. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i iskren.

11. Čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu ZZP) propisano je da je »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, čl. 81.st.1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st.1. ZPP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj potrošač jer je predmetni kredit podignuo u privatne svrhe, za reprogram ranijeg podignutog stambenog kredita, kao i za adaptaciju tog stana koji je cijelo vrijeme korišten samo u stambene svrhe.

Također, utvrdio je na temelju iskaza tužitelja da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika, a što nije ni sporno među strankama). Tuženik nije u skladu sa odredbom čl. 81 st.4. ZZP dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, utvrđeno je da je člankom 13.3. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku. Tim više, čak i na upit tužitelja vezano za navedenu naknadu isti nije dobio odgovor, već mu je rečeno da se ta naknada mora platiti ili ništa od kredita.

Dakle, tuženik nije ničim dokazao da je tužitelja informirao o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju.

Također, temeljem iskaza tužitelja ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

Dakle, tuženik je navedenu odredbu čl. 13.3. Ugovora o kreditu formulirao u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno nije dokazao. Također, tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je nesporno naplaćena. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, dalje u tekstu ZOO).

Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova banke. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 13.3. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi. Dakle, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 0,50% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svog navedenom, odredba čl. 13.3. Ugovora o krediti je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 81. st.1., 87.st.1.ZZP, kao i odredbi čl. 322.st.1. ZOO-a.

13. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnom odredbu čl. 13.3. Ugovora o kreditu kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn.

14. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 13.3. Ugovora o kreditu.

15. U odnosu na trošak postupka, trebalo je u skladu sa čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a isti priznati tužitelju zastupanom po punomoćniku koji je u ovom postupku uspio. Sukladno navedenom u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje u tekstu Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak sastava tužbe od 29. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, podneska od 1. srpnja 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročišta od 24. rujna 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročište za objavu presude (Tbr.9.3.) u iznosu od 100,00 Eur-a, dakle ukupno 700,00 Eur-a uvećano za PDV 25%, odnosno 875,00 Eur-a, uvećano za pristojbu tužbe u iznosu od 26,55 Eur-a i pristojbu presude na koju će tužitelj bit obvezan u iznosu od 26,55 Eur-a, dakle ukupno 928,10 Eur-a, sve u uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom čl. 151.st.3 ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točki II. izreke ove Presude. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe presuda u zatraženom iznosu od 53,09 Eur-a jer će isti biti pozvan na pristojbu presude u iznosu od 26,55 Eur-a.

Dugo Selo, 7. studenog 2025.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po pun putem OPS uz pristojbu presude

2. Tuženiku poštom preporučeno