Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-24/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Željki Jurić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Andreje Vunić, u parničnom postupku tužitelja ĐV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. Zagreb, Domagojeva 18, radi isplate, dana 7. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. (OIB 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50 isplatiti tužitelju ĐV (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], novčani iznos od 7.412,59 eura (slovima:sedamtisućačetristodvanaesteura i pedesetdevetcenti) s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF) i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja na iznose od:

6,51 eura teče od 1. studenog 2008. godine do isplate,

7,51 eura teče od 1. siječnja 2009. godine do isplate,

9,92 eura teče od 1. veljače 2009. godine do isplate,

10,97 eura teče od 1. ožujka 2009. godine do isplate,

7,65 eura teče od 1. travnja 2009. godine do isplate,

8,18 eura teče od 1. svibnja 2009. godine do isplate,

3,85 eura teče od 1. lipnja 2009. godine do isplate,

0,16 eura teče od 1. srpnja 2009. godine do isplate,

0,99 eura teče od 1. kolovoza 2009. godine do isplate,

3,13 eura teče od 1. rujna 2009. godine do isplate,

2,89 eura teče od 1. listopada 2009. godine do isplate,

0,85 eura teče od 1. studenog 2009. godine do isplate,

4,67 eura teče od 1. prosinca 2009. godine do isplate,

7,47 eura teče od 1. siječnja 2010. godine do isplate,

11,80 eura teče od 1. veljače 2010. godine do isplate,

10,64 eura teče od 1. ožujka 2010. godine do isplate,

16,37 eura teče od 1. travnja 2010. godine do isplate,

15,11 eura teče od 1. svibnja 2010. godine do isplate,

17,73 eura teče od 1. lipnja 2010. godine do isplate,

35,05 eura teče od 1. srpnja 2010. godine do isplate,

31,35 eura teče od 1. kolovoza 2010. godine do isplate,

41,33 eura teče od 1. rujna 2010. godine do isplate,

38,12 eura teče od 1. listopada 2010. godine do isplate,

31,32 eura teče od 1. studenog 2010. godine do isplate,

43,48 eura teče od 1. prosinca 2010. godine do isplate,

59,48 eura teče od 1. siječnja 2011. godine do isplate,

48,60 eura teče od 1. veljače 2011. godine do isplate,

52,62 eura teče od 1. ožujka 2011. godine do isplate,

47,23 eura teče od 1. travnja 2011. godine do isplate,

48,04 eura teče od 1. svibnja 2011. godine do isplate,

35,55 eura teče od 1. lipnja 2011. godine do isplate,

19,09 eura teče od 1. srpnja 2011. godine do isplate,

83,08 eura teče od 9. srpnja 2011. godine do isplate,

31,05 eura teče od 1. kolovoza 2011. godine do isplate,

75,30 eura teče od 11. kolovoza 2011. godine do isplate,

78,73 eura teče od 1. rujna 2011. godine do isplate,

69,05 eura teče od 1. listopada 2011. godine do isplate,

67,84 eura teče od 1. studenog 2011. godine do isplate,

66,98 eura teče od 1. prosinca 2011. godine do isplate,

71,23 eura teče od 1. siječnja 2012. godine do isplate,

75,71 eura teče od 1. veljače 2012. godine do isplate,

76,05 eura teče od 1. ožujka 2012. godine do isplate,

73,05 eura teče od 1. travnja 2012. godine do isplate,

74,53 eura teče od 1. svibnja 2012. godine do isplate,

75,94 eura teče od 1. lipnja 2012. godine do isplate,

73,71 eura teče od 1. srpnja 2012. godine do isplate,

74,46 eura teče od 1. kolovoza 2012. godine do isplate,

34,77 eura teče od 1. rujna 2012. godine do isplate,

35,31 eura teče od 11. rujna 2012. godine do isplate,

70,02 eura teče od 1. listopada 2012. godine do isplate,

73,38 eura teče od 1. studenog 2012. godine do isplate,

75,24 eura teče od 1. prosinca 2012. godine do isplate,

74,59 eura teče od 1. siječnja 2013. godine do isplate,

67,38 eura teče od 1. veljače 2013. godine do isplate,

73,52 eura teče od 1. ožujka 2013. godine do isplate,

4,32 eura teče od 1. travnja 2013. godine do isplate,

69,50 eura teče od 3. travnja 2013. godine do isplate,

71,24 eura teče od 1. svibnja 2013. godine do isplate,

64,36 eura teče od 1. lipnja 2013. godine do isplate,

16,29 eura teče od 1. srpnja 2013. godine do isplate,

49,12 eura teče od 19. srpnja 2013. godine do isplate,

65,66 eura teče od 1. kolovoza 2013. godine do isplate,

67,41 eura teče od 13. rujna 2013. godine do isplate,

70,36 eura teče od 1. listopada 2013. godine do isplate,

2,25 eura teče od 16. listopada 2013. godine do isplate,

63,83 eura teče od 1. studenog 2013. godine do isplate,

6,65 eura teče od 5. studenog 2013. godine do isplate,

71,77 eura teče od 1. prosinca 2013. godine do isplate,

70,49 eura teče od 14. siječnja 2014. godine do isplate,

28,37 eura teče od 19. veljače 2014. godine do isplate,

37,38 eura teče od 1. ožujka 2014. godine do isplate,

70,45 eura teče od 21. ožujka 2014. godine do isplate,

66,67 eura teče od 9. travnja 2014. godine do isplate,

66,02 eura teče od 1. svibnja 2014. godine do isplate,

65,20 eura teče od 1. lipnja 2014. godine do isplate,

65,42 eura teče od 1. srpnja 2014. godine do isplate,

68,01 eura teče od 1. kolovoza 2014. godine do isplate,

69,90 eura teče od 1. rujna 2014. godine do isplate,

69,47 eura teče od 1. listopada 2014. godine do isplate,

71,28 eura teče od 1. studenog 2014. godine do isplate,

72,54 eura teče od 1. prosinca 2014. godine do isplate,

71,87 eura teče od 1. siječnja 2015. godine do isplate,

101,40 eura teče od 1. veljače 2015. godine do isplate,

97,41 eura teče od 1. ožujka 2015. godine do isplate,

99,95 eura teče od 1. travnja 2015. godine do isplate,

98,00 eura teče od 1. svibnja 2015. godine do isplate,

100,59 eura teče od 1. lipnja 2015. godine do isplate,

99,82 eura teče od 1. srpnja 2015. godine do isplate,

95,32 eura teče od 1. kolovoza 2015. godine do isplate,

99,27 eura teče od 1. rujna 2015. godine do isplate,

91,33 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate,

2,85 eura teče od 1. veljače 2007. godine do isplate,

2,84 eura teče od 1. ožujka 2007. godine do isplate,

2,84 eura teče od 1. travnja 2007. godine do isplate,

2,83 eura teče od 1. svibnja 2007. godine do isplate,

2,83 eura teče od 1. lipnja 2007. godine do isplate,

2,82 eura teče od 1. srpnja 2007. godine do isplate,

2,82 eura teče od 1. kolovoza 2007. godine do isplate,

30,71 eura teče od 1. rujna 2007. godine do isplate,

30,66 eura teče od 1. listopada 2007. godine do isplate,

30,62 eura teče od 1. studenog 2007. godine do isplate,

30,57 eura teče od 1. prosinca 2007. godine do isplate,

30,52 eura teče od 1. siječnja 2008. godine do isplate,

27,73 eura teče od 1. veljače 2008. godine do isplate,

48,26 eura teče od 1. ožujka 2008. godine do isplate,

48,18 eura teče od 1. travnja 2008. godine do isplate,

48,11 eura teče od 1. svibnja 2008. godine, do isplate,

48,04 eura teče od 1. lipnja 2008. godine do isplate,

47,97 eura teče od 1. srpnja 2008. godine do isplate,

47,90 eura teče od 1. kolovoza 2008. godine do isplate,

47,83 eura teče od 1. rujna 2008. godine do isplate,

47,76 eura teče od 1. listopada 2008. godine do isplate,

47,67 eura teče od 1. studenog 2008. godine do isplate,

47,60 eura teče od 1. prosinca 2008. godine do isplate,

47,52 eura teče od 1. siječnja 2009. godine do isplate,

47,45 eura teče od 1. veljače 2009. godine do isplate,

47,36 eura teče od 1. ožujka 2009. godine do isplate,

47,29 eura teče od 1. travnja 2009. godine do isplate,

47,20 eura teče od 1. svibnja 2009. godine do isplate,

47,12 eura teče od 1. lipnja 2009. godine do isplate,

47,05 eura teče od 1. srpnja 2009. godine do isplate,

49,57 eura teče od 1. kolovoza 2009. godine do isplate,

49,49 eura teče od 1. rujna 2009. godine do isplate,

49,39 eura teče od 1. listopada 2009. godine do isplate,

49,30 eura teče od 1. studenog 2009. godine do isplate,

49,21 eura teče od 1. prosinca 2009. godine do isplate,

49,12 eura teče od 1. siječnja 2010. godine do isplate,

43,90 eura teče od 1. veljače 2010. godine do isplate,

43,81 eura teče od 1. ožujka 2010. godine do isplate,

43,72 eura teče od 1. travnja 2010. godine do isplate,

43,64 eura teče od 1. svibnja 2010. godine do isplate,

43,54 eura teče od 1. lipnja 2010. godine do isplate,

43,44 eura teče od 1. srpnja 2010. godine do isplate,

43,36 eura teče od 1. kolovoza 2010. godine do isplate,

43,26 eura teče od 1. rujna 2010. godine do isplate,

43,17 eura teče od 1. listopada 2010. godine do isplate,

43,08 eura teče od 1. studenog 2010. godine do isplate,

34,30 eura teče od 1. prosinca 2010. godine do isplate,

34,22 eura teče od 1. siječnja 2011. godine do isplate,

35,36 eura teče od 1. veljače 2011. godine do isplate,

35,28 eura teče od 1. ožujka 2011. godine do isplate,

35,19 eura teče od 1. travnja 2011. godine do isplate,

35,11 eura teče od 1. svibnja 2011. godine do isplate,

28,95 eura teče od 1. lipnja 2011. godine do isplate,

28,87 eura teče od 1. srpnja 2011. godine do isplate,

32,41 eura teče od 1. kolovoza 2011. godine do isplate,

26,33 eura teče od 1. rujna 2011. godine do isplate,

26,26 eura teče od 1. listopada 2011. godine do isplate,

26,18 eura teče od 1. studenog 2011. godine do isplate,

26,11 eura teče od 1. prosinca 2011. godine do isplate,

26,03 eura teče od 1. siječnja 2012. godine do isplate,

25,96 eura teče od 1. veljače 2012. godine do isplate,

25,88 eura teče od 1. ožujka 2012. godine do isplate,

25,80 eura teče od 1. travnja 2012. godine do isplate,

25,73 eura teče od 1. svibnja 2012. godine do isplate,

25,65 eura teče od 1. lipnja 2012. godine do isplate,

25,57 eura teče od 1. srpnja 2012. godine do isplate,

25,49 eura teče od 1. kolovoza 2012. godine do isplate,

25,41 eura teče od 1. rujna 2012. godine do isplate,

25,32 eura teče od 1. listopada 2012. godine do isplate,

25,25 eura teče od 1. studenog 2012. godine do isplate,

25,17 eura teče od 1. prosinca 2012. godine do isplate,

25,08 eura teče od 1. siječnja 2013. godine do isplate,

25,00 eura teče od 1. veljače 2013. godine do isplate,

24,92 eura teče od 1. ožujka 2013. godine do isplate,

24,83 eura teče od 3. travnja 2013. godine do isplate,

24,74 eura teče od 1. svibnja 2013. godine do isplate,

24,65 eura teče od 1. lipnja 2013. godine do isplate,

24,57 eura teče od 1. srpnja 2013. godine do isplate,

24,48 eura teče od 1. kolovoza 2013. godine do isplate,

24,39 eura teče od 13. rujna 2013. godine do isplate,

24,30 eura teče od 1. listopada 2013. godine do isplate,

24,21 eura teče od 1. studenog 2013. godine do isplate,

24,12 eura teče od 1. prosinca 2013. godine do isplate,

24,02 eura teče od 14. siječnja 2014. godine do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 3.717,73 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 10. lipnja 2019. putem svog punomoćnika podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1. U tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom 13. rujna 2005. zaključio Ugovor o kreditu broj 9010719519, a kojim Ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita za kupnju nekretnine u iznosu od 56.176,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunata prema srednjem tečaju banke tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Čl. 4. predmetnog Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,25 % godišnje. Stavkom 1. istog čl. ugovorena je promjenjivost kamatne stope na način da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke tužitelja. Kredit je konvertiran u valutu EUR prema izračunu konverzije tuženika, te je dana 21. prosinca 2015. godine tužitelj sa tuženikom zaključio dodatak Ugovora o kreditu broj 9010719519 solemniziran od strane javnog bilježnika Martina Dujmovića iz [adresa] pod brojem OV-10513/2015 od 29. prosinca 2015. Iako je predmetni kredit konvertiran, a sukladno posljednjoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. tužitelj neprijeporno ima pravni interes na podnošenje ove tužbe i postavljanje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih sredstava od strane tuženika, a na ime nepoštenih te sami time i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF.

1.2. Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je ista postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Tužitelj se također poziva na odluku VTS RH-a, br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.4. Stoga tužitelj predlaže sudu da se donese presuda kojom će se naložiti tuženiku da isplati iznose čiju će visinu i tijek zakonskih zateznih kamata na iste tužitelj specificirati nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje.

1.5. Tijekom postupka tužitelj je u svojem podnesku od 12. lipnja 2025. uskladio svoje potraživanje s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka te tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 7.412,59 EUR na ime pretplate zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule CHF sa pripadajućom kamatom uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo kako sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010719519 kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, a konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj prihvatio konverziju i potpisao Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija više ne može postavljati bilo kakvi zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati, a što se tiče pretplate po novom otplatnom planu uplaćeni iznosi koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao pretplata. Nadalje, tužitelj navodi da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati, te je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Tužitelj ističe da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene te je tuženik istaknuo i prigovor zastare.

2.1. Tuženik tijekom postupka ističe da potrošači neosnovano u svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvijete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji su im zakonski dopušteni odredbama ZIDZPK ("Narodne novine" broj 102/15), ali i povoljnije od onih po kojima kredite vračaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Također ističe da se prema stajalištu Vrhovnog suda radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, tada niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni Ugovor o kreditu) tužitelj ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu i Vrhovni sud utvrđuje dodatke ugovora valjanim, dakle ne postoji niti se priznaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti istih dodataka.

2.2. Tuženik ističe da prema Direktivi 93/13 pretpostavlja se da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. Štoviše, u slučaju DZIUBAK/RAIFFEISEN BANK posl. br. C-260/18, gdje je poljski sud postavio pitanje Europskom sudu pravde mogli li se nakon uklanjanja nepoštene odredbe zamijeniti općim odredbama poljskog zakona koji predviđaju da će se učinci izraženi u Ugovoru dopuniti učincima koji proizlaze iz načela prevedenosti ili utvrđenih običaja, Europski sud je pojasnio: „Treba istaknuti da je ta mogućnost zamjene, koja je iznimka od općeg pravila prema kojem predmetni ugovor nastavlja obvezivati ugovorne strane samo ako može nastaviti postojati bez nepoštenih odredaba koje su u njemu sadržane, ograničena na dispozitivne odredbe nacionalnog prava ili na one koje su primjenjive u slučaju sporazuma ugovornih strana...“ Prema tome, ZIDZPK je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (ZOO) te je stoga jasno kako njegove odredbe derogiraju, odnosno imaju prednost pred odredbama ZOO i Zakona o zaštiti potrošača u smislu ništetnosti ugovornih odredbi pa u odnosu na tematiku konverzije kredita sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZIDZPK.

2.3. Tuženik tijekom postupka navodi da vezano za objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-586/2019-14 na sjednici vijeća održanoj 21. prosinca 2022., tuženik u nastavku analizira značenje iznesenih stavova u dijelu koji se odnosi na pravne efekte konverzije. Vrhovni sud Republike Hrvatske navedenom presudom i rješenjem prihvatio je reviziju tuženice te preinačio presudu Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-931/16-5 od 13. travnja 2018. pod točkom 2. izreke, u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-116/16 od 15. lipnja 2016. i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te presudio: „Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn kao neosnovan.“ U odgovoru na revizijsko pitanje VSRH zaključuje kako je obveza tuženice na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu.

2.4. Tijekom postupka tuženik navodi da je Vrhovni sud RH u odluci Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.g. prihvatio reviziju tuženice i preinačio presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-1429/2016 od 1.10.2018.g. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru posl. br. P-243/2016 od 20.4.2016.g. tako da se u cijelosti odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu. Navedenom presudom zauzeto je shvaćanje kako tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što je izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

2.5. Stoga tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan, uz naknadnu troškova parničnog postupka.

3. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 9010719519 od 13. rujna 2005. ( dalje u tekstu; Ugovor) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

4. Tijekom postupka nije sporno da je tužitelj 13. rujna 2005. zaključio s tuženikom ugovor o kreditu za kupnju nekretnine na iznos od 56.176,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate na 240 mjeseci.

5. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze – švicarski franak, visina preplate, status potrošača, mjesna nadležnost i zastara.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u dodatak ugovora o kreditu broj 9010719519 od 21. prosinca 2015. (str. 5-7), ugovor o kreditu broj 9010719519 od 13. rujna 2005. (str. 8-10), otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope od 13. rujna 2005. (str. 11-13), otplatni plan za kredit (str. 14-21), informacije o načinu promjene kamatnih stopa (str. 43-51), presudu ŽS u Osijeku broj Gž-311/2017-2 od 22. ožujka 2017. (str. 52), presudu ŽS u Osijeku broj Gž-1853/2016-2 od 14. rujna 2017. (str. 53-54), presudu OS u Vukovaru broj P-290/2019-16 od 16. siječnja 2020. (str. 77-86), presudu OS u Zadru broj Gž-219/2020-2 od 23. travnja 2020. (str. 87-94), presudu ŽS u Velikoj Gorici broj Gž-1451/2019-4 od 25. svibnja 2020. (str. 95-100), presuda u predmetu C-452/18 (str. 106-117), nalaz i mišljenje vještaka (str. 182-212), dokumentacija vezana za predmetni ugovor o kreditu (str. 213-290), dopunski nalaz vještaka (str. 305-309).

7. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP), tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužitelja (str. 127-128) našao životnim, logičnim pa stoga i vjerodostojnim, te je tužitelj u iskazu naveo da prije sklapanja ugovora o kreditu gledao ponude banaka jer je namjeravao kupiti kuću. Na kraju se odlučio za kredit kod tužene jer je kod nje imao otvoren tekući račun. Gospođa u poslovnici u [adresa] čijeg se imena ne sjeća uputila ga je u poslovnicu tužene u Kutini i tamo je rješavao sve potrebno za dobivanje kredita. Ne sjeća se više ni imena gospođe koja je radila u poslovnici tužene u Kutini. Želio je uzeti kredit od 36.000,00 EUR-a, ali njegova plaća prema uvjetima banke za to nije bila dovoljno visoka tako da je na kraju na prijedlog službenice koja je radila u banci podigao kredit u CHF. Djelatnica je pripremila potrebnu dokumentaciju i tužitelj je potpisao ugovor. Tužitelj je iskazao da je od iznosa ostvarenog kreditom kupio kuću. Nadalje, tužitelj je iskazao da mu nitko nikada u banci nije objasnio što je to valutna klauzula i o čemu ona ovisi, tužitelj je iskazao da zna što je tečaj, ali o valutnoj klauzuli nitko mu nije rekao ni riječi. Također, nitko mu nije objasnio ni što znači promjenjiva kamatna stopa i o čemu ovisi njezino mijenjanje, dapače, nije ni znao da postoje promjenjiva i nepromjenjiva kamatna stopa. Tužitelj je iskazao da je obavijesti banke o promjenama kamatne stope dobivao jednom ili dvaput, reagirao je prema tuženoj tražeći reprogram kredita jer mu je rata postala prevelika, ali su ga odbili. Sve anuitete plaćao je trajnim nalogom. Ugovor o kreditu pročitan mu je kod javnog bilježnika, pokušao ga je i sam pročitati, ali pola toga nije razumio. Nitko mu nikada nije objasnio što znače i koji su rizici valutne klauzule. Tužitelj je iskazao da s obzirom da mu je rata kasnije otišla u nebo, na poziv banke otišao je tamo i dobio dokument u kojem je pisao iznos pretplate kredita. Ponuđeno mu je da se tim iznosom zatvori i druge rate kredita na što je pristao jer mu je tako odgovaralo, a zbog toga godinu i nešto dana nije morao plaćati rate. Na pitanje zamjenika punomoćnika tužene tužitelj iskazuje da ni on ni članovi njegove obitelji nikada prije spornog kredita nisu uzimali neki drugi kredit. Punomoćnik tužitelja odustao je od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša BV, stoga isto nije provedeno.

10. Sud je odredio financijsko – knjigovodstveno vještačenje te je prihvatio kao valjan nalaz financijskog vještaka, pri čemu je vještaku dan nalog na koje okolnosti se treba vještačiti i to:

- koji iznos je po odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF po mjesecima više plaćeno - između ugovorene kamatne stope po zaključenom osnovnom ugovoru o kreditu i kamatama koje su naplaćene sukladno jednostranim odlukama banke tuženika o promjenama kamatne stope, kao i izračunati iznose po mjesecima koji predstavljaju razliku u plaćanjima mjesečnih iznosa primjenom početnog tečaja CHF na dan odobrenja kredita i mjesečnih iznosa plaćenih uz primjenu tečaja CHF koji je bio primijenjen na dan plaćana svakog pojedinog anuiteta, i to na način da se prikaže zasebno pozitivna razlika s osnove promjenjive kamatne stope posebno s osnove valute CHF, kao i sumarno razlika u plaćenom anuitetu, računajući od plaćanja svake pojedine rate odnosno anuiteta u kojima je bilo razlike, s time da se izračun izvrši zaključno do 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK;

- također u odnosu na tzv. efekt konverzije odnosno razliku glavnica potrebno je izračunati – prikazati, na dan 30. rujna 2015. godine kao dan konverzije, koliki bi bio iznos preostale glavnice u kunama primjenom početnog tečaja CHF koji je vrijedio na dan odobrenja kredita, a koliki je iznos konvertirane glavnice u kunama prema provedenoj konverziji, i ako između tih dvaju kunskih iznosa postoji razlika, prikazati u kojem iznosu.

- također u nalazu je potrebno naznačiti i pozitivnu razliku odnosno koliko je manje plaćeno na ime rate uslijed manjeg tečaja CHF na dan plaćanja od tečaja CHF koji je bio na dan sklapanja ugovora te koliko je eventualno manje plaćeno uslijed izmjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.

11. Iz Nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka LIDER PREMIUM d.o.o., mr. sc. Sanja Radoš od 17. ožujka 2025. (str. 182-212) koji je zaprimljen proizlazi da je tužitelj tuženiku platio iznos od 2.773,09 EUR na ime više uplaćenih kamata (zbog promjene kamatne stope), iznos od 4.639,50 EUR na ime više uplaćenih tečajnih razlika (zbog promjene tečaja CHF), da iz pretplate po kreditu nisu podmirene zatezne kamate u iznosu od 908,24 EUR), što znači da prilikom konverzije nisu priznate sve pretplate tužitelja utvrđene Nalazom i mišljenjem vještaka.

12. Nalaz financijsko - knjigovodstvenog vještaka ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i vještine.

13. Nakon dostavljenog nalaza vještaka sud je pozvao stranke da se na isti očituju te se tuženik u podnesku od 27. ožujka 2025. (str. 295-299) očitovao na način da osporava vještačenje s obzirom da je isto bespredmetno jer je među strankama sklopljen Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija te je nalaz pogrešan i neupotrebljiv obzirom da je konverzija provedena, u ovom slučaju kao i u svim ostalim slučajevima i tuženik ne predlaže saslušanje vještaka već u nastavku prigovora ponovno iznosi stavove koji su već izneseni u ranijim podnescima.

Tužitelj se u svojom podneskom od 4. travnja 2025. (str. 301-302) očitovao na nalaz vještaka te predložio da vještak nadopuni svoj nalaz i mišljenje na način da prebije iznose više plaćenog zbog promjene tečaja valute sa iznosima manje plaćenog zbog promjene tečaja valute te da u jednoj tabeli prikaže ukupno koliko je tužitelj preplatio na ime povećanog tečaja valute CHF, kada se odbiju negativne razlike.

14. Stalni sudski vještak mr. sc. Sanja Radoš dostavila je sudu dopunski nalaz i mišljenje (str. 305-309) te izvršila prijeboj tečajnih razlika i u tablici iskazala da je po prijeboju tečajnih razlika iznos 4.240,65 EUR, nakon čega je tužitelj u svojem podnesku od 12. lipnja 2025. (str. 312-317) uredio svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka.

15. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće relevantne činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 13. rujna 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 9010719519 (str. 8-21) i Dodatak ugovora o kreditu broj 9010719519 od 21. prosinca 2015. (str. 5-7),

- da je tužitelj sredstvima iz kredita kupio kuću (str. 127-128),

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 56.176,00 CHF, prema srednjem tečaju tuženika odnosno kreditora, važećim na dan korištenja kredita (str. 8-21),

- da je ugovoren rok otplate 240 mjeseci (str. 8-21),

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tužene, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da je tužitelj tijekom otplate kredita tuženiku platio iznos od 2.773,09 EUR na ime više uplaćenih kamata (zbog promjene kamatne stope), iznos od 4.639,50 EUR na ime više uplaćenih tečajnih razlika (zbog promjene tečaja CHF), što znači da prilikom konverzije nisu priznate sve pretplate tužitelja utvrđene Nalazom i mišljenjem vještaka. (str. 182- 212).

Mjesna nadležnost

16. Nije sporno da je Ugovorom o kreditu između stranaka ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke, a budući da se radi o podružnici Kutina nadležan bi bio Općinski sud u Kutini koji je znatno udaljen od [adresa] na području kojeg tužitelj ima prebivalište. Navedeni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa je temeljem zakonske presumpcije i iskaza tužitelja, utvrđeno da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, te da tužitelj kao korisnik tog kredita – potrošač koji ima prebivalište na području Općinskog suda u Bjelovaru koji je ustupio predmet Općinskom sudu u Virovitici (rješenje Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. 31 Su- 434/22-3 od 6. prosinca 2022., (str. 157-162) nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.

16.1. Naime, člankom 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a u koji zakon su implementirane i Direktive EEZ o nepoštenim odredba potrošačkog Ugovora, propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom u koliko uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16.2. Dakle, prorogacijska klauzula kojom je ugovorena nadležnost u mjestu podružnice kreditora stavlja u neravnopravan položaj tužitelja, te ju valja smatrati nepoštenom odredbom budući o klauzuli nije bilo posebnog pregovaranja.

16.3. Štoviše, iz isprava koje je tužitelj priložio uz tužbu vidljivo je da tuženik ima podružnicu u [adresa], a člankom 59. st. 1. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovni jedinicu izvan svog sjedišta, za suđenje u sporu koji nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijim se području nalazi ta poslovna jedinica.

16.4. Stoga je sud utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na mjesnu nadležnost suda u konkretnom predmetu, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan.

Zastara

17. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni Pž-6632/2017-14. lipnja 2018.

17.1. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 10. lipnja 2019. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravo shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

Utvrđivanje iz kolektivnog spora, valutna klauzula i konverzija

18. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. između ostalog je utvrđeno da je tuženik 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

19. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj 9010719519 od 13. rujna 2005., solemniziranom u uredu javnog bilježnice Nevenke Osmanović iz [adresa] dana 21. rujna 2005. pod brojem OU-568/05 (stranice 8-10) utvrđeno je da je člankom 4. toč. 4.1. određeno kako je kamatna stopa promjenjiva, da na dan sklapanja ugovora iznosi 4,25 % godišnje te su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

20. Stav je suda da ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva.

21. U odnosu na odredbe ugovora o kreditu o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva isključivo onim osoba koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva.

22. Nadalje Vrhovni sud u obrazloženju odluke navodi kako to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

23. Iz odluke Vrhovnog suda nadalje proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

24. Ovaj sud smatra kako, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva.

25. Sud prihvaća i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz citirane odluke prema kojem su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji je predmet poslovanja novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

26. To znači da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, no one to nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva.

27. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

28. Člankom 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ čl. 5. propisano je da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo, dok iz čl. 3. toč. 2. Direktive proizlazi kako se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

29. Zbog svega navedenog sud smatra kako se nepoštenim odredbama mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

30. Da je tužitelj potrošač, nedvojbeno proizlazi iz čl. 2. toč. 2.1. predmetnog Ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da se radi o kreditu koji se odobrava za kupnju stambenog objekta, kupnja 1/2 vlasništva stambene kuće i dvorišta kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a toč. 2.2. istog čl. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje sredstava kredita koristiti za ugovorenu namjenu, a banka zadržava pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita (str. 8-10) i da je sredstva ostvarena kreditom tužitelj koristio isključivo za kupnju kuće.

31. Zaključak je suda da se tužitelj osnovano poziva na presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koje se, dakle odnose i na tuženika. Ovo stoga, što je predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita, jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutu švicarski franak, uz koju je vezana glavnica, i to stoga što odredbe čl. 502.c u vezi s čl. 502.a i 502.b Zakon o parničnom postupku i odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. Na temelju istih propisa je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio svoja pravna shvaćanja u odlukama broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

32. Nadalje, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. s obrazloženjem da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja utvrđenja prihvaća i ovaj sud.

33. Za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje u tekstu ZZP), i to:

- čl. 81. st. 1 ZZP prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- čl. 81. st. 2. ZZP prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca;

- čl. 81. st. 3. ZZP prema kojoj činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca;

- čl. 81. st. 4. ZZP prema kojoj ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

- čl. 84. ZZP prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

34. Dakle, kada trgovac, u ovom slučaju banka, tijekom postupka tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, na što će se sud osvrnuti dalje u obrazloženju ove odluke.

35. Također, tuženik tijekom postupka tvrdi da tužiteljev tužbeni zahtjev nije osnovan jer je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu broj 9010719519 od 21. prosinca 2015. kreditni odnos između stranaka izmijenjen te je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka plaćanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što naravno uključuje i kamate te da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje po Ugovoru u CHF te je očito da s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvo potraživanje, a predmetni Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je temeljem ZIDZPK.

36. Ovaj sud nalazi kako je navedeni pristup tuženika pogrešan. Naime, ZIDZPK, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je navedenim zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZIDZPK).

37. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZIDZPK je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., što nije sporno.

38. Međutim, po ocjeni ovog suda, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

39. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju, od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, vrijedio skoro deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

40. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Navedeno stajalište izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

41. Analizirajući iskaz tužitelja, sud nalazi da u konkretnom slučaju stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.

42. Sud vjeruje tužitelju kada tvrdi da ga u banci nisu upozorili da može doći do drastične promjene uvjeta kredita, bilo po ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo po ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, jer je i sam tužitelj u svojem iskazu naveo kako mu nitko nikada u banci nije objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa i o čemu ovisi njezino mijenjanje niti je znao da postoji promjenjiva i nepromjenjiva kamatna stopa kao i da mu nitko nije objasnio što je to valutna klauzula niti o čemu ona ovisi.

43. Tužitelj, po zanimanju medicinski tehničar, nije imao dovoljno ekonomskog i financijskog znanja da donese informiranu odluku o prihvatu predmetnog ugovora o kreditu. Njegov laički pristup ogleda se u tome da mu je bilo važno samo kolika će mu biti rata i vrijeme otplate kredita.

44. Upravo zbog toga, sud nalazi da je tuženik u slučaju konkretnog Ugovora o kreditu, tužitelju ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužitelj nije mogao utjecati, koristeći činjenicu da tužitelj nema dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da preispituje ugovorne odredbe i da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa, činjenicu da tužitelj ima povjerenje u tuženika kao banku te da mu je novac bio neophodan za kupnju kuće.

45. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju objasnio sve parametre o kojima je ovisila promjenjivost kamatne stope te parametre o kojima je ovisila promjena tečaja valute CHF.

46. Ne može se smatrati da je tužitelju pojašnjenja ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ako mu na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za njega znači i kakve konkretne posljedice ta odredba, odnosno sama po sebi promjenjivost kamatne stope može imati na visinu rata kredita kroz cijelo razdoblje otplate kredita.

47. Ne smatra se pojašnjavanjem davanje osnovnih informacija o ugovoru, primjerice o visini kamatne stope, vrsti kamatne stope, je li ista promjenjiva.

48. Ne smatra se pojašnjavanjem, primjerice, slanje informacija poštom niti tvrdnja da su informacije dostupne putem Interneta, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

49. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem niti kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili, da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

50. Upravo takav odnos tuženika prema tužitelju kao klijentu i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja rate kredita ovisi o tužitelju-klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.

51. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, te se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena i na tužitelja kao potrošača ne može imati učinak.

52. Utvrđenje da su nepoštene, ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, ima za posljedicu i pravo potrošača da potražuju povrat onoga što je banci više platio na temelju ništetnih odredbi pa tako i u slučaju tzv. konvertiranih kredita.

53. Međutim, potrebno je napomenuti da ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti u CHF uz koju je bila vezana glavnica, nema za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti. Za slučaj djelomične ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetne odredbe.

54. U odnosu na činjenicu sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, odnosno činjenicu konvertiranja obveze plaćanja po osnovnom ugovoru iz valute CHF u valutu EUR, valja dodati da ovaj sud, baš kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. smatra kako su sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

55. Radi sveobuhvatnosti raspravljanja u ovom predmetu i pitanje postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe u ovom predmetu mjerodavna je odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P, u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG, u kojoj je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes. Nadalje, svaki sud pa tako i ovaj je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

56. Osim navedenog, odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 FV protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

57. Ovaj sud smatra da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, no u ovom postupku, na temelju svih izvedenih dokaza, proizlazi da to nije bio slučaj.

58. Stoga sud smatra da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu broj 9010719519 od 21. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK tužitelj nije izgubio pravo utvrđivati koliko je preplatio tuženiku temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (str. 5-10) te je provedenim vještačenjem u ovom postupku utvrđeno da takva razlika postoji.

59. Zaključno, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da Ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jesu ništetne, da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu broj 9010719519 od 21. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK tužitelj nije izgubio pravo utvrđivati koliko je preplatio tuženiku temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, da je provedenim vještačenjem u ovom postupku utvrđeno da takva razlika postoji i to na ime: preplate zbog promjene kamatne stope (2.773,09 EUR) i preplate zbog promjene tečaja (4.639,50 EUR).

60. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je, da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, mora se platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezna kamate počevši od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta, kako je to naznačeno u točki I. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

61. Dakle, budući da je tuženik nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO dužan je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

62. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14. i 118/14., u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13, 118/18 i 51/23).

62.1. Tužitelju je kao potrebno priznati trošak (sukladno Tarifi Tbr. 7. toč. 1) uvećan za iznos PDV-a od 25% i to: sastav tužbe u iznosu od 250,00 EUR-a, sastav podneska od 30. kolovoza 2019. u iznosu od 250,00 EUR-a, zastupanje na ročištu dana 23. listopada 2019. u iznosu od 250,00 EUR-a, podnesak od 15. srpnja 2020. u iznosu od 250.00 EUR, podnesak od 23. srpnja 2020. u iznosu od 250,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 2. prosinca 2020. u iznosu od 250,00 EUR-a, sastav podneska od 7. prosinca 2020. u iznosu od 250,00 EUR-a, sastav podneska od 11. listopada 2021. u iznosu od 62,50 EUR, zastupanje na ročištu dana 20. veljače 2024. u iznosu od 250,00 EUR-a, sastav podneska od 4. travnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR-a, sastav podneska od 12. lipnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR-a, zastupanje na ročištu dana 7. listopada 2025. u iznosu od 250,00 EUR-a.

Tome treba pridodati trošak predujma vještačenja u iznosu od 331,80 EUR, trošak predujma vještačenja u iznosu od 450,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 123,43 EUR, te sveukupni parnični trošak tužitelja iznosi 3.717,73 EUR sa pripadajućem zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, a koji mu je trošak tuženik dužan nadoknaditi te je odlučeno kao u točci II. izreke presude.

63. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 7. studenog 2025.

Sudac:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.

DOSTAVITI:

1. Za tužitelja: punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik iz Bjelovara

2. Za tuženika: Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o. Zagreb