- 1 -              Rev 5021/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 5021/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. B. S., N., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnice M. G. i M. M., odvjetnice u Z., protiv tuženika E. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici Odvjetničkog društva G. & P. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-503/19-8 od 31. srpnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-521/15-68 od 28. rujna 2018., u sjednici održanoj dana 4. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Preinačuje se presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-503/19-8 od 31. srpnja 2019. tako da preinačena odluka glasi:

              „1.              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-521/15-68 od 28. rujna 2018.

 

              2.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.346,21 € (17.677,50 kuna) i troškova žalbenog postupka u iznosu od 521,00 € (3.925,50 kuna), kao neosnovan. “

 

              II.              Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove revizijskog postupka u iznosu od 248,86 € (1.875,00 kuna), u roku od 15 dana.

 

              III.              Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

              „I Nalaže se tuženiku, E. d.d., Z., platiti tužitelju, D. R. B. S., N., iznos od 11.084,72 EUR-a sa kamatom koju je Z. d.d. Z. davala na štedne uloge građana u EUR po viđenju na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14%, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi od 12%, a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznos od:

 

- 1.925,55 EUR od 01. siječnja 2007. godine pa do isplate,

- 481,38 EUR od 01. travnja 2007. godine pa do isplate,

- 481,38 EUR od 01. srpnja 2007. godine pa do isplate,

- 967,92 EUR od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate,

- 967,92 EUR od 01. srpnja 2008. godine pa do isplate,

- 978,63 EUR od 01. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 978,63 EUR od 01. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 1.002,25 EUR od 01. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 54,42 EUR od 01. veljače 2016.g. godine pa do isplate,

- 149,20 EUR od 01. ožujka 2016.g. pa do isplate,

- 596,83 EUR od 01. srpnja 2016.g. pa do isplate,

- 933,24 EUR od 01. siječnja 2017.g. pa do isplate,

- 933,24 EUR od 01. srpnja 2017.g. pa do isplate,

- 634,03 EUR od 01. studeni 2017.g. pa do isplate.

 

              II Tuženik je dužan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 27.465,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2018.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

 

2.              Drugostupanjskom presudom je suđeno:

 

              „Žalba tuženika uvažava se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-521/2015-68 od 28. rujna 2018. godine preinačuje tako da se sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              „I Nalaže se tuženiku, E. d.d., Z., platiti tužitelju, D. R. B. S., N., iznos od 11.084,72 EUR-a sa kamatom koju je Z. d.d. Z. davala na štedne uloge građana u EUR po viđenju na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14%, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi od 12%, a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznos od:

 

- 1.925,55 EUR od 01. siječnja 2007. godine pa do isplate,

- 481,38 EUR od 01. travnja 2007. godine pa do isplate,

- 481,38 EUR od 01. srpnja 2007. godine pa do isplate,

- 967,92 EUR od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate,

- 967,92 EUR od 01. srpnja 2008. godine pa do isplate,

- 978,63 EUR od 01. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 978,63 EUR od 01. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 1.002,25 EUR od 01. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 54,42 EUR od 01. veljače 2016.g. godine pa do isplate,

- 149,20 EUR od 01. ožujka 2016.g. pa do isplate,

- 596,83 EUR od 01. srpnja 2016.g. pa do isplate,

- 933,24 EUR od 01. siječnja 2017.g. pa do isplate,

- 933,24 EUR od 01. srpnja 2017.g. pa do isplate,

- 634,03 EUR od 01. studeni 2017.g. pa do isplate.

 

              II Tuženik je dužan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 27.465,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2018.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

 

              Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 17.677,50 kn (slovima: sedamnaest tisuća šesto sedamdeset sedam kuna i pedeset lipa) i troškove žalbenog postupka u iznosu od 3.925,50 kn (slovima: tri tisuće devetsto dvadeset pet kuna i pedeset lipa), sve u roku 15 (slovima: petnaest) dana. “

 

3.              Protiv drugostupanjske presude su tužitelji podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), s prijedlogom da pobijana odluka preinači, podredno ukine i predmet vrati nižestupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4.              U odgovoru na reviziju tuženik osporava istaknute navode tužitelja, s prijedlogom da se revizija odbije kao neosnovana.

 

5.              Revizija je osnovana.

 

6.              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7.              Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

8.              Međutim, ovaj sud zaključuje da je prilikom donošenja pobijane drugostupanjske odluke došlo do pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

 

9.              Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja, kao stranog osiguratelja i nositelja socijalnog osiguranja, da mu tuženik, kao domaći osiguratelj, isplati iznos od 11.084,72 € s pripadajućim zateznim kamatama od 1. siječnja 2007. pa do isplate. Tužitelj navedeni iznos potražuje kao razmjerni dio iznosa isplaćenih na ime udovičke i siročadske mirovine udovici i djetetu tužiteljevog osiguranika, sada pokojnog A. Š. koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila … u Z., na …, kao suvozač u vozilu reg. oznake … kojim je upravljao S. T. i koje je vozilo bilo osigurano u trenutku prometne nezgode kod tuženika.

 

10.              Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na temelju sljedećih utvrđenja i zaključaka:

 

- da je sada pok. A. Š. smrtno stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila … kao suvozač u vozilu kojim je upravljao S. T.,

 

- da je u trenutku stradavanja A. Š. bio u braku sa M. Š. i da su imali dijete N. Š.,

 

- da su A. Š. i M. Š. prije povratka u R. H. (….) živjeli u izvanbračnoj zajednici u N. gdje su i radili te je A. Š. uplaćivao doprinose tužitelju kao nositelju socijalnog osiguranja,

 

- da je tužitelj M. Š. priznao pravo na udovičku mirovinu s danom 13. studenog 1999. koja će se od 1. listopada 2000. isplaćivati u iznosu od 260,96 DEM, a N. Š. mirovinu za polusiroče s istim datumom i ograničenjem do 28. veljače 2015. za razdoblje od 13. studenoga 1999. do 30. rujna 2000. u iznosu od 950,21 DEM, a od 1. listopada 2000. u visini od 90,03 DEM mjesečno,

 

- da je ovdje tužitelj protiv ovdje tuženika vodio postupak kod Općinskog suda u Zagrebu pod brojem P-5588/01 u kojem je utvrđen doprinos A. Š. u štetnom događaju s 15%, za koji postotak je tužitelj umanjio svoj zahtjev,

 

- da je u utuženom razdoblju, a koje obuhvaća dospjele iznose isplaćene mirovine od 1. siječnja 2006. pa do 31. prosinca 2009. te od 1. siječnja 2016. pa do 31. prosinca 2017. isplaćen iznos od 13.040,85 €,

 

- da tužitelj potražuje iznos od 11.084,72 € koji se dobije nakon umanjenja isplaćenog iznosa za 15% doprinosa A. Š. u prometnoj nezgodi,

 

- da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer je tužitelj pravna osoba – samoupravno tijelo javnog prava, nositelj zakonskog mirovinskog osiguranja R. N. i njegov ustroj i funkcija su određeni zakonom,

 

- da je, sukladno Ugovoru o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke od 24. studenog 1997. („Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 7/98) i to čl. 30. st. 1. tog Ugovora , tužitelj ovlašten na nadoknadu štete za davanja svojim osiguranicima koja proizlaze iz prava tih osiguranika kao neposredno oštećenih i prelaze na tužitelja prema njemačkom pravu u pogledu osnove i visine isplaćene mirovine,

 

- da je tužitelj navedena davanja bio dužan učiniti po njemačkim propisima (Socijalni zakon) pa je ovlašten tražiti naknadu štete od odgovorne osobe u visini tih davanja,

 

- da je A. Š. u štetnom događaju doprinio sa 15% jer je pristao na vožnju sa vozačem koji je bio u alkoholiziranom stanju,

 

- da je prigovor zastare neosnovan jer tužitelj potražuje naknadu štete za razdoblje od 1. siječnja 2007., a tužba je podnesena 26. ožujka 2008. zbog čega nije nastupila zastara potraživanja iz čl. 372. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO), a niti zastara samog prava temeljem čl. 373. ZOO-a jer je podnošenjem tužbe u predmetu broj P-5588/01 došlo do prekida zastarijevanja temeljem čl. 388. istog Zakona.

 

11.              Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu, uz obrazloženje:

 

- da se iz provedenih dokaza ne može zaključiti sa kolikim iznosom je A. Š. sudjelovao u pomaganju svoje supruge odnosno kćeri,

 

- da iz dokaza koji su provedeni proizlazi da je M. Š. bila zaposlena i da je u trenutku smrti supruga primala plaću od 3.500,00 kuna, a od 2006. da je ostvarivala plaću od 4.200,00 kuna koja se kasnije povećala do 5.500,00 kuna, što je iznos koji je potpuno dostatan za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba odrasle osobe, pri čemu iz iskaza M. Š. ne proizlazi da su njezine osobne potrebe ili potrebe njezinog djeteta bile veće u odnosu na uobičajene zbog zdravstvenih problema, dodatnih aktivnosti koje bi imala ona ili dijete zbog čega bi imala povećane troškove uzdržavanja pa joj iznos koji je primala po osnovu plaće ne bi bio dostatan,

 

- da je po smrti oca N. ostvarila pravo na mirovinu koja je iznosila 3.500,00 - 3.800,00 kuna koja mirovina je bila dovoljna za zadovoljavanje svih životnih potreba mlljt. djeteta (u vrijeme smrti oca, N. je bila u dobi od 3 godine) te sama N. izjavljuje kako je to bio iznos koji je bio dovoljan za njezino uzdržavanje i u odrasloj dobi, dakle i nakon punoljetnosti, a za vrijeme redovnog školovanja,

 

- da tužitelj nije dokazao da bi udovica i dijete A. Š. po propisima Republike Hrvatske ostvarili pravo na naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja ili pomaganja u uzdržavanju koja bi se isplaćivala u mjesečnim iznosima kao renta, kao ni visinu navedenog uzdržavanja ili pomaganja u uzdržavanju, zbog čega ne bi imao pravo niti na povrat onog iznosa kojeg je tužitelj isplaćivao M. i N. Š. primjenom njemačkih propisa,

 

- da tužitelj nije neposredni oštećenik, već je subrogacijom ušao u pravnu poziciju neposrednih oštećenika, u kontekstu utvrđenih činjenica u ovoj pravnoj stvari nije dovoljno utvrditi da je tužitelj isplaćivao udovičku odnosno siročadsku rentu (mirovinu), već je bilo potrebno utvrditi na koje bi iznose udovica i dijete imali pravo zbog smrti osobe koja ih je uzdržavala ili pomagala u uzdržavanju,

 

- da M. i N. Š. ne bi imale pravo na isplatu rente zbog gubitka u uzdržavanju, s obzirom na vlastite prihode.

 

12.              Pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda da je za osnovanost tužbenog zahtjeva odlučno bi li oštećenici po domaćim propisima u Republici Hrvatskoj ostvarili pravo na naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja, već je odlučno je li na tužitelja, koji je nakon smrti svog osiguranika isplaćivao njegovoj udovici odnosno djetetu mirovinu, prešlo pravo zahtijevati vraćanje isplaćenih iznosa od odgovorne osobe. Naime, prelazak prava regresa na tužitelja ocjenjuje se (na temelju međunarodnog ugovora koji je iznad nacionalnog zakona) prema njemačkom zakonu odnosno čl. 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju (Sozialgesetbuch) koji propisuje da zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ili nositelja socijalne pomoći ukoliko ovaj na temelju štetnog događaja mora isplaćivati socijalna davanja koja služe otklanjanju štete iste vrste i koja se odnose na isto razdoblje kao i naknada štete koju treba nadoknaditi štetnik (tako i Rev-1752/19-4 od 20. rujna 2022., Revx-166/15 od 15. veljače 2020., Rev-x 370/14-2 od 5. studenoga 2014. i Rev-x 987/2012-3 od 5. ožujka 2014.). Stoga tužitelj osnovano zahtijeva isplatu iznosa kojeg je isplatio, razmjerno doprinosu njegova osiguranika štetnom događaju, jer je pravo neposredno oštećenih (supruge i kćeri pok. tužiteljevog osiguranika) na naknadu štete od treće osobe prema propisima Savezne Republike Njemačke prešlo na tužitelja kao nositelja osiguranja njemačkog pravnog sustava, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, uz razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

13.              Zbog navedenog, drugostupanjski sud je pobijanom odlukom pogrešno primijenio materijalno pravo pa je, temeljem čl. 395. st. 1. ZPP-a, valjalo prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci. Pritom valja istaknuti kako ovaj sud prihvaća odluku o troškovima parničnog postupka, sadržanu u toč. I. izreke prvostupanjske presude, koja se ukazuje pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini (čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a). Tužitelju međutim nije priznat daljnji trošak sastava odgovora na žalbu, budući da isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

14.              Odluka o trošku revizije sadržana u toč. II. izreke donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a, Tbr. 10/6 i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Tužitelju je tako dosuđen trošak sastava revizije po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 248,86 € (1.875,00 kuna). Tužitelju nije priznat zatražen trošak sudske pristojbe na reviziju, budući da spisu ne prileži dokaz da je ista plaćena.

 

15.              Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke ove presude.

 

16.              Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22 i 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 € = 7,53450 kuna).

 

Zagreb, 4. listopada 2023.