REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-811/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužiteljice ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, koju zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 1. listopada 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Matka Novinca, odvjetnika iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika BG, vježbenika u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, dana 7. studenog 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu 056- 50-4203318 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21.06.2007. godine, a koja glasi:
„NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, isplatiti tužiteljici ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 456,03 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. lipnja 2007. godine do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje
. / .
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 9. Ugovora o kreditu 056- 50-4203318 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21.06.2007. godine, a koja glasi:
"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor" i to u dijelu u kojem je određeno da može prijevremeno otplatiti kredit samo uz uvjete koje odredi Kreditor.
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, isplatiti tužiteljici ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 68,53 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. studenog 2013. godine do isplate, po stopi koja se do 31.07.2015. godine određuje u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 5,72 eur.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, isplatiti tužiteljici ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 615,59 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 7. studenog 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice ZG za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.
IV. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužiteljica u tužbi od 9.02.2025. godine navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 056-50-4203318 od dana 21.06.2007. godine na iznos od 23.575,05 CHF, da je navedeni kredit isplaćen tužiteljici dana 29.06.2007. godine, kao i da je Ugovor o kreditu sklopljen za kupnju vozila za osobne potrebe tužiteljice kao potrošača. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.575,05 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obavezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Navodi da su ugovorne strane ugovorile kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu od 335,43 CHF. Na dan korištenja kredita 29.06.2007. godine tečaj CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika u odnosu na Kunu iznosio je 4,416595 Kn za 1 CHF. Predmetni kredit tužiteljica je cijelosti isplatila prijevremenom otplatom dana 21.11.2013. godine. Nadalje, tužiteljica navodi da je tuženik člankom 3. odredio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica je temeljem članka 9. Ugovora o kreditu dana 21.11.2013. godine izvršila prijevremenu otplatu kredita, a tuženik joj je tom prilikom temeljem istog članka predmetnog ugovora zaračunao i naplatio jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu. Tužiteljica navodi daje je predmetni kredit sklopila kao potrošač, te da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe, tužiteljica ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nastavno, tužiteljica ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužiteljica napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu – uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži od tuženika određenu odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, odnosno tuženik je samoinicijativno istu naknadu ustegnuo tužiteljici od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno, kako navodi tužiteljica, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužiteljica ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužiteljica ističe da je odredba čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu također ništetna u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Nadalje, tužiteljica ističe kako je ugovorena odredba iz čl. 9. predmetnog ugovora suprotna prisilnim propisima sukladno čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1024. st. 4. i čl. 6. istog zakona. Tužiteljica navodi da se u odredbi čl. 9. ugovora o kreditu i u izračunu prijevremene otplate kredita ne radi o „šteti“ koju bi tuženik eventualno trpio prijevremenom otplatom kredita. Slijedom navedenog, nije jasno na koji bi način tuženik u trenutku zaključenja ugovora mogao znati kolika će mu biti "šteta" pa da bi istu mogao propisati Odlukom Banke o naknadama za usluge koja se primjenjuje na sve korisnike kredita. Tužiteljica ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužiteljica smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Tužiteljica nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Predmetnim ugovorom o kreditu u čl. 9. je utvrđeno da tužiteljica kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita, ali samo uz suglasnost i uz uvjete koje jednostrano odredi Kreditor. Sporna odredba čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu, čije utvrđenje ništetnom tužiteljica traži, glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor." U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), koji je u svojoj glavi 8. regulirao "Potrošački zajam", te je istim zakonom u čl. 64. st. 1. propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, a i u važećem Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018) u čl. 1024. st. 2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, iz čega je razvidno da je tužiteljica, kao korisnik kredita, imala pravo iskoristiti svoje ovlaštenje koje joj je dano zakonom, te izvršiti prijevremenu otplatu kredita, a što je i učinila. Također, člankom 1024. st. 3. ZOO-a je propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iako je odredba čl. 9. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno poziva na uvjete koje odredi Kreditor, a koji su to uvjeti i odluku tuženik nikada nije dostavio niti prezentirao tužiteljici, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Slijedom navedenog, tužiteljica ističe da visina iste naknade nije bila ili mogla biti poznata tužiteljici, kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužiteljica ne zna točno što i zašto mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši. Tužiteljica smatra da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka suprotna odredbi članka 1024. stavku 4. ZOO-a, a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužiteljice, i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema gore citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna. Tužiteljica ističe da ništetnost spornih odredaba članka 3. i članka 9. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (2003.godine) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužiteljica to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužiteljica smatra da su sporne ugovorne odredbe čl. 3. i čl. 9. ugovora o kreditu prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Nadalje, tužiteljica navodi da u odnosu na potraživanje tužiteljice u ovom predmetu nije nastupila zastara. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbom traži da sud presudom utvrdi ništetnom odredbu sadržanu u članku 3. Ugovora o kreditu 056-50-4203318 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21.06.2007. godine, a koja glasi: „NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita,“ da naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 461,03 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. lipnja 2007. godine do isplate, da utvrdi ništetnom odredbu sadržanu u članku 9. Ugovora o kreditu 056-50-4203318 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21.06.2007. godine, a koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor" i to u dijelu u kojem je određeno da može prijevremeno otplatiti kredit samo uz uvjete koje odredi Kreditor, da naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 69,25 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. studenog 2013. godine do isplate, te parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate. Međutim, tužiteljica je na ročištu dana 8. srpnja 2025. godine (list 53-54 spisa) smanjila tužbeni zahtjev, tako da umjesto iznosa 461,03 eur na ime tzv. ulazne naknade, konačno potražuje iznos od 456,03 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2007. do isplate, dok na ime tzv. prijevremene otplate kredita umjesto iznosa od 69,25 eur, konačno potražuje 68,53 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 22. studenog 2013. do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen. Punomoćnik tuženika je na istom ročištu istaknuo da nije sporna ovako smanjena visina tužbenog zahtjeva i to za tzv. ulaznu naknadu iznosa od iznos od 456,03 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2007. do isplate, kao i na ime prijevremene otplate kredita iznos od 68,53 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 22. studenog 2013. do isplate te se nije protivio tom djelomičnom povlačenju tužbe, pa je sud, budući da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 5,72 eur, temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a riješio kao pod točkom I. izreke rješenja.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita te odredbu čl. 9. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Navodi da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, po mišljenju tuženika, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom, sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C- 621/17 od 3.10.2019. godine. Dakle, kako navodi tuženik, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Nadalje tuženik navodi da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je tužitelju zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a svojim navodima isto ne dovodi u pitanje. Uz navedeno, tuženik navodi da je smjernicama HNB-a propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 21.06.2007. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe 1115. ZOO-a. Navodi i da je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se, kako navodi, ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Slijedom navedenog, tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu (list 10-14 spisa), u kontrolni ispis unosa korištenja (list 15 spisa), u Otplatni plan (list 17-19 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (list 20-24 spisa), u Otplatni plan (list 25-26 spisa), u podatke o naknadama u poslovima kreditiranja građana (list 33-35 spisa), u Potvrdu od 14.03.2025. godine (list 55 spisa), te je saslušana tužiteljica ZG (list 56-57 spisa).
4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 056-50-4203318 od dana 21.06.2007. godine na iznos od 23.575,05 CHF, da je navedeni kredit isplaćen tužiteljici dana 29.06.2007. godine, kao i da je Ugovor o kreditu sklopljen za kupnju vozila, da je Ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.575,05 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita, da se tužiteljica obavezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom, da su ugovorne strane ugovorile kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan plaćanja, da je prvi anuitet ugovoren u iznosu od 335,43 CHF, da je predmetni kredit tužiteljica u cijelosti isplatila prijevremenom otplatom dana 21.11.2013. godine, da je tuženik člankom 3. odredio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva - 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, da je tužiteljica temeljem članka 9. Ugovora o kreditu dana 21.11.2013. godine izvršila prijevremenu otplatu kredita, a da joj je tuženik tom prilikom temeljem istog članka predmetnog ugovora zaračunao i naplatio jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu. Nadalje, tužitelj je na ročištu dana 8. srpnja 2025. godine ispravio točku II. tužbenog zahtjeva, tako da umjesto iznosa od 461,03 eur, konačno potražuje na ime tzv. ulazne naknade 456,03 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 30. lipnja 2007. godine do isplate, te točku IV. tužbenog zahtjeva tako da na ime tzv. prijevremene otplate kredita umjesto iznosa od 69,25 eur, konačno potražuje iznos od 68,53 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 22. studenog 2013. godine do isplate. Tuženik je na istom ročištu istaknuo da nije sporna ovako smanjena visina tužbenog zahtjeva i to za tzv. ulaznu naknadu iznos od 456,03 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 30. lipnja 2007. godine do isplate, kao i na ime tzv. prijevremene otplate kredita iznos od 68,53 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 22. studenog 2013. godine do isplate, te da se ne protivi tom djelomičnom povlačenju tužbe, pa je sud pod točkom I. izreke rješenja utvrdio da je tužba povučena za iznos od 5,72 eur.
6. Tužiteljica ZG u svom iskazu navodi da je 2007. godine odlučila kupiti u auto kući TM Vozila u Zagrebu, novi automobil marke Peugeot 207, koji je tada koštao oko 104.500,00 kn. Budući da nije imala gotovinu, taj djelatnik auto kuće ju je poslao u Raiffeisenbank s kojima su imali kreditnu liniju za te automobile. Kada je došla u Raiffeisenbanku tamo su joj ponudili kredit u CHF i nisu spominjali nikakav drugi kredit, niti ih je ona išta pitala. Pročitala je ugovor o kreditu i prošla je s tom djelatnicom banke bitne odredbe ugovora, međutim navodi da nije mogla utjecati na to da primjerice ne plati ili manje plati troškove obrade kredita i troškove prijevremene otplate kredita. Da bi dobila auto morala je prihvatiti odredbe ugovora. Nakon par godina je odlučila zatvoriti taj kredit, a isto tako navodi da ako hoćeš zatvoriti kredit, moraš platiti taj trošak prijevremene otplate kredita, što je i učinila. Ni javni bilježnik, a ni ta djelatnica banke nisu joj ništa posebno objašnjavali te odredbe o ulaznoj naknadi i tzv. prijevremenoj otplati kredita, niti je ona nešto o tome njih pitala. Tada je bila zaposlena u Klinici Magdalena kao med. sestra, te je radila za mjesečnu plaću. Automobil je koristila isključivo za osobne potrebe i nikada ga nije koristila primjerice za neki biznis. Automobil je vozila 15 godina, a nakon toga ga je poklonila sestri.
7. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
8. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je njen iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da se o ulaznoj naknadi i prijevremenoj otplati kredita nije pojedinačno pregovaralo, međutim, sud je zaključio i da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.
9. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
10. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.
11. Uostalom, valja ukazati da tužiteljici očigledno nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.
12. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 3,30% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.
14. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2. ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“
15. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obrade kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
16. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.
17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 456,03 EUR visina kojeg iznosa nije među strankama sporna, a jasno proizlazi i iz potvrde na listu 55 spisa.
18. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samih predmetnih Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, dakle na iznos od 456,03 eur od 30.06.2007. godine do isplate, te je stoga odlučeno kao pod točkama I. i III. izreke presude.
19. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, dakle zastara još nije počela ni teći.
20. Nadalje, u dijelu odredbe sadržane u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“
21. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o dijelu navedene odredbe čl. 9. navedenog ugovora prilikom sklapanja tog predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo, te da je odredba bila točno određena, odnosno odrediva.
22. Naime, iz navedene odredbe također proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prilikom prijevremene otplate kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se ista sastoji. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora.
23. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporni dio odredbe čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu nije određen, a niti odrediv, niti je o istoj tužiteljica mogla pregovarati s tuženikom (tuženik nije dokazao protivno), to je ista u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve naknade, tužiteljica financijski oštećena jer je tuženik povrijedio zakon na njenu štetu.
24. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude i utvrdio ništetnom odredbu članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.
25. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.
26. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos ulazne naknade na temelju ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe je vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.
27. S obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunao i naplatio iznos navedene naknade, u visini koja je između stranaka nesporna.
28. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva da joj tuženik na ime preplate zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 68,53 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 22.11.2013. godine do isplate, odnosno od slijedećeg dana nakon plaćanja, budući da je tuženik bio nepošten (točka IV. izreke).
29. Zaključno, a imajući u vidu i sudsku praksu viših sudova, valja reći da prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U konkretnom slučaju utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Pri tome, tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljičinog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, dakle nije dokazao da bi mu nastala bilo kakva šteta prijevremenom otplatom kredita.
30. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.
31. Slijedom navedenog, ovaj je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa, jer utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima, potrošač (tuženik ne osporava svojstvo potrošača tužiteljici, a svojstvo potrošača jasno proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice) stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.
32. Sud je, kao što je već prethodno i obrazloženo za tzv. ulaznu naknadu, odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako ova presuda još nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok ni glede naknade zbog prijevremene otplate kredita.
33. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), a imajući pri tom u vidu vrijednost predmeta spora od 524,56 eur, koju je sud utvrdio rješenjem na ročištu dana 8.07.2025. godine (list 54 spisa). Naime, u sporu u kojem je tužitelj istaknuo zahtjev za isplatu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu, deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Slijedom navedenog, tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 9.02.2025. godine od 50 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 15.05.2025. godine 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 8.07.2025. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 1.10.2025. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu za objavu presude dana 7.11.2025. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), što ukupno čini 225 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 562,50 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eur i trošak sudske pristojbe na presudu od 26,54 eur, dobije se iznos od 615,59 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom II. izreke rješenja.
34. Tužitelju je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate.
35. Obzirom da je tuženik izgubio spor, u smislu čl. 154. st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka pod točkom IV. izreke rješenja.
U Zagrebu, 7. studenog 2025. godine
Sudac
Goran Goluža
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.
DNA:
pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu od 26,54 eur
pun. tuženika
