REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B

Broj: Revt 600/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka
Šarića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja,
Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Marine Paulić članice
vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HOTELI HALUDOVO MALINSKA d.d., Malinska, Put
Haludova 1, kojeg zastupa punomoćnica Ana Sabljar, odvjetnica u Rijeci, protiv
tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d., Zadar, Marka Oreškovića 3, kao pravnog
sljednika DUBROVAČKE BANKE d.d., Dubrovnik, kojeg zastupa punomoćnik Ivan
Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv
presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4216/12-2 od

5. travnja 2017. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda
Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-1647/09-213 od 26. siječnja 2021., u
sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2023.,

p r e s u d i o j e

Revizija tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništavi Ugovor o jamstvu od 15.01.1997.god., Ugovor o jamstvu od 21.03.1997.god. i Aneks Ugovora o jamstvu od 15.12.1997. god.

- 2 - Revt 600/2017-2

zaključeni između Dubrovačke banke d.d. Dubrovnik i Hotela Haludovo Malinska d.d. Malinska kao jamca.

II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.304.436,08 kn u roku od 8 dana“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda
Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj poslovni broj P-1647/09-213 od 26. siječnja

2012. u točki I. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Rijeci poslovni broj P-1647/09-213 od 26. siječnja 2012. u točki II. izreke u
dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od

194.137,22 kn.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1647/09-
213 od 26. siječnja 2012. u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da
tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.110.298,86 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u
iznosu od 1.110.298,86 kn (milijunstodesettisućadvjestodevedesetosam kuna i
osamdesetšest lipa). “

2.1. Drugostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog
suda u Rijeci poslovni broj P-1647/09-152 od 8. veljače 2010. u točki I. izreke u dijelu
u kojem je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od

10.762,50 kn.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1647/09-
152 od 8. veljače 2010. u točki I. izreke u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da
tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 50.237,50 kn i rješava:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u
iznosu od 50.237,50 kn (pedesettisućadvjestotridesetsedam kuna i pedeset lipa).

III. Odbijaju se zahtjevi tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka kao neosnovani. “

3. Protiv drugostupanjske presude, sadržajno u dijelu pod toč. I. i III. izreke,
tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom
postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda
odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik
predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i pobijanu drugostupanjsku presudu ukine i

- 3 - Revt 600/2017-2

predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da preinači pobijanu presudu.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari je neosnovana, dok je revizija tuženika u odnosu na odluku o troškovima nedopuštena.

6. U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku
samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u
reviziji.

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba
parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba
parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana odluka nema
nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, izreka
odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a
odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u
proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i
rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih
tih isprava ili zapisnika.

8. Iako je tuženik je u reviziji naveo da protiv drugostupanjske presude reviziju
podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u
reviziji nije određeno naveo niti obrazložio koju bi to relativno bitnu povedu odredaba
parničnog postupka počinio drugostupanjski sud, a to je bio dužan učiniti. Stoga ovaj
sud, postupajući u smislu odredbe čl. 386. ZPP-a, neobrazložen tuženikov revizijski
razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka nije uzeo u obzir.

9. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija se ne može izjaviti zbog
pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa revizijski navodi tuženika
izneseni u tom pravcu (da nije pouzdano utvrđen izvor sredstava za kupnju dionica
tužitelja prema pravilima bankarskog poslovanja i pravilima o sprječavanju pranja
novca) nisu mogli biti razmatrani.

10. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog
prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao
primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti Ugovora o jamstvu
od 15. siječnja 1997. i 21. ožujka 1997. i aneksa Ugovora od 15. prosinca 1997. koji
su sklopljeni između tužitelja i pravnog prednika tuženika.

12. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen
tužbeni zahtjev tužitelja na temelju odredbe čl. 234. st. 1. Zakona o trgovačkim
društvima koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora („Narodne
novine“, broj: 111/93 - dalje: ZTD), uz obrazloženje:

- 4 - Revt 600/2017-2

- da je treća osoba Boman AG Vaduz sklopila s Adria Bank AG Ugovore o kreditu od

24. lipnja 1996. i 24. rujna 1996. kojima je ta banka odobrila Bomanu AG kredite za
kupnju dionica tužitelja u iznosu od 4,2 miliona DEM odnosno u iznosu od 4,3 miliona
DEM i to od Hrvatskog fonda za privatizaciju i Hrvatskog mirovinskog osiguranja
odnosno od malih dioničara, a radi osiguranja tih kredita tuženikov pravni prednik
Dubrovačka banka d.d. je izdala bankarsku garanciju u korist Adria Bank AG,

- da, s obzirom na to da je Dubrovačka banka d.d. izdala bankarsku garanciju u korist
strane banke, ona je predmetnim ugovorima o jamstvu i aneksom ugovora regulirala
(osigurala) svoje potraživanje prema Bomanu AG u slučaju aktiviranja te garancije;

- da je navedeno vidljivo i iz odredbi članka 1. i 2. Ugovora o jamstvu od 15. siječnja

1997., čl. 1. i 2. Ugovora o jamstvu od 21. ožujka 1997. te članka 2. Aneksa Ugovora
o jamstvu od 15. prosinca 1997.,

- da iz Ugovora o jamstvu sklopljenog 15. siječnja 1997. (čl. 3. st. 1.) proizlazi da se
tužitelj obvezao kao jamac platac za obvezu Bomana AG podmiriti iznos bankovne
naknade, troškova u svezi garancije, provizije banke te svih eventualnih isplata po
garanciji kao i kamata na dugovani iznos te je tužitelj ujedno tim ugovorom radi
osiguranja tuženikova potraživanja ovlastio tuženika (njegova pravnog prednika) da
upiše pravo vlasništva na jednoj nekretnini navedenoj u preostalom dijelu članka 3.
tog Ugovora - dakle, tužitelj je tu nekretninu prenio u fiducijarno vlasništvo tuženika,
- da se tužitelj čl. 3. Ugovora o jamstvu od 21. ožujka 1997. obvezao tuženiku kao
jamac platac podmiriti obvezu Bomana AG prema tuženiku i to iznose bankovne
naknade po ugovoru o garanciji, troškove u svezi garancije, proviziju banke te sve
eventualne isplate po garanciji kao i kamate na dugovani iznos te je tužitelj ujedno
tim ugovorom radi osiguranja tuženikova potraživanja ovlastio tuženika (njegova
pravnog prednika) da upiše (fiducijarno) pravo vlasništva na ukupno 10 svojih
nekretnina pobliže navedenih u tom ugovoru, dok je aneksom Ugovora od 15.
prosinca 1997. tužitelj ovlastio tuženika da radi osiguranja svog potraživanja upiše
(fiducijarno) vlasništvo na ukupno još 7 nekretnina pobliže navedenih u čl. 3. tog
Aneksa Ugovora,

- da se tužitelj ugovorima o jamstvu čije utvrđenje ništavim traži deklaratornim
tužbenim zahtjevom obvezao kao jamac platac u smislu odredbe čl. 1004. st. 3.
Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96,
112/99 i 88/01) ispuniti tuženiku obvezu Bomana AG (prema tuženiku) ako bi došlo
do tuženikove obveze isplate Adria Bank AG po bankarskim garancijama i, sukladno
tome, ako bi tuženik stekao pravo potraživati od Bomana AG isplaćeni iznos po tim
garancijama (podredno, da su radi osiguranja tog potraživanja tuženika prema
Bomanu AG te stranke 2. listopada 1996. sklopile Ugovor o reguliranju međusobnih
odnosa kojim je Boman AG prenio u fiducijarno vlasništvo 69.648 dionica tužitelja);
- da osim što se tim pravnim poslovima tužitelj obvezao kao jamac platac za
ispunjenje obveze Bomana AG prema tuženiku za sve „eventualne isplate po
garanciji”, on je radi osiguranja tuženikova potraživanja prema Bomanu AG (očito po
ugovoru o izdavanju bankarske garancije u kojem je Boman AG bio nalogodavatelj
za izdavanjem te garancije) i tuženikova potraživanja prema tužitelju (po ugovorima o

- 5 - Revt 600/2017-2

jamstvu) dao osiguranje i to prijenosom svojih nekretnina u fiducijarno vlasništvo
tuženika,

- da je provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke Vesni Ševerdija
utvrđeno da je Boman AG Vaduz upravo dobivenim novčanim sredstvima iz ugovora
o kreditu zaključenog s austrijskom bankom kupovao tužiteljeve dionice za čije je
ispunjenje obveze vraćanja kredita društvu Adria Bank AG tuženik izdao bankarske
garancije te u slučaju aktiviranja tih garancija i time nastanka tuženikova potraživanja
prema Bomanu AG tužitelj predmetnim pravnim poslovima jamčio i prenio u
fiducijarno vlasništvo svoje nekretnine,

- da iz nalaza sudskog vještaka Vesne Ševerdija proizlazi da je Adria Bank AG po
nalogu Boman AG Vaduz 16. listopada 1996. uplatila na račun Hrvatskog
mirovinskog osiguranja kod Zagrebačke banke iznos od 2.679.699,70 DEM, a kao
svrha plaćanja naveden je ugovor broj 67/96 (to je ugovor o prodaji dionica dioničkog
društva Hoteli Haludovo Malinska kojeg je Boman AG sklopio s Hrvatskim
mirovinskim osiguranjem 17. lipnja 1996.),

- da iz tog nalaza sudskog vještaka proizlazi i da je Adria Bank AG po nalogu Boman
AG dana 28. lipnja 1996. izvršila uplatu na račun Hrvatskog fonda za privatizaciju
iznos od 4.200.000,00 DEM i 9. listopada 1996. iznos od 404.617,30 DEM odnosno
ukupno 4.604.617,30 DEM, dok je malim dioničarima isplaćeno ukupno 711.775,00
DEM „iz čega proizlazi da je od kredita od 4.200.000,00 DEM i 4.300.000,00 DEM
(sveukupno 8.500.000,00 DEM) odobrenih društvu Boman AG, Vaduz, za otkup
dionica dioničkog društva Hoteli Haludovo Malinska Adria Bank AG, Wien
prodavateljima isplatila ukupno 7.996.092,00 DEM”,

- da, iako je tuženik u svom podnesku predanom na ročištu od 19. siječnja 2011.
naveo da vještak nije utvrdio izvor sredstava iz kojih je Adria Bank AG izvršila uplatu
po nalogu Boman AG Vaduz, sudski vještak je u dopuni svog nalaza i mišljenja
naveo da je Adria Bank AG oba ugovora o kreditu s Boman AG sklopio radi
financiranja kupnje dionica društva Hoteli Haludovo d.d. od strane primatelja kredita,
a što proizlazi i iz preambule obaju tih ugovora te da su „sredstva kredita iskorištena
za kupovinu dionica društva Hoteli Haludovo d.d. Malinska” odnosno da je „iz ukupno
odobrenih kredita od 8.500.000,00 DEM za otkup dionica dioničkog društva Hoteli
Haludovo Malinska prodavateljima ukupno isplaćeno 7.996.092,00 DEM”,

- da, iako je i u kasnijem podnesku od 8. kolovoza 2011. tuženik ponovio pitanje jesu
li sredstva s računa s kojeg su izvršene uplate Adria Bank AG uplaćena na taj račun
kao ispunjenje obveze Adria Bank AG iz Ugovora o kreditu od 24. lipnja 1996. i 24.
rujna 1996., sudski vještak Vesna Ševerdija je izjavio da to nije moguće utvrditi bez
očitovanja banke,

- da, s obzirom na to da je Adria Bank AG s društvom Boman AG sklopio ugovore o
kreditu čija je namjena bila kupnja dionica društva tužitelja, očito je da je Bomanu AG
kredit bio potreban radi kupnje tih dionica odnosno da društvo Boman AG nije
raspolagalo drugim novčanim sredstvima dovoljnim za kupnju dionica,

- 6 - Revt 600/2017-2

- budući da je Boman AG novcem dobivenim po Ugovorima o kreditu (od Adria Bank
AG) od 24. lipnja 1996. i 24. rujna 1996. kupovao dionice društva tužitelja, a budući
da je tuženik izdao dvije bankarske garancije koje se spominju u članku 2. oba
Ugovora o jamstvu po kojima se naknadno Adria Bank AG naplatila, to je tuženik
imao potraživanje prema Boman AG, a upravo je radi osiguranja tog potraživanja
tuženika prema Boman AG tužitelj s tuženikom sklopio ugovore o jamstvu i Aneks
Ugovora od 15. prosinca 1997. kojim je tužitelj radi osiguranja ispunjenja obveze
(tadašnjeg) svog dioničara Boman AG prema tuženiku prenio u fiducijarno vlasništvo
tuženika ukupno 17 svojih nekretnina te se (ugovorima o jamstvu) ujedno i obvezao
kao jamac platac za ispunjenje obveze Bomana AG prema tuženiku,

- da su, s obzirom na to da je predmetnim ugovorima o jamstvu i aneksom Ugovora
od 15. prosinca 1997. tužitelj prenio u fiducijarno vlasništvo tuženika svoje nekretnine
s ciljem osiguranja tuženikove tražbine prema društvu Boman AG (te se ujedno
obvezao i kao jamac platac), a to osiguranje je pruženo radi stjecanja dionica društva
tužitelja od strane Bomana AG, predmetni pravni poslovi ništavi u smislu odredbe čl.

234. st. 1. ZTD-a,

- da se u konkretnom predmetu ne može primijeniti iznimka iz navedene zakonske odredbe jer se nije radilo o stjecanju dionica banke,

- da je odredbom čl. 2. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine", broj: 21/96, 71/97,
16/98 i 73/00 - dalje: ZP) propisano da se kupnja dionica određene pravne osobe (u
konkretnom predmetu, tužitelja) ne može jamčiti imovinom te pravne osobe pa su
stoga ugovori o jamstvu i Aneks Ugovora od 15. prosinca 1997. suprotni i toj
zakonskoj odredbi.

13. Tuženik revizijskim navodima u bitnom ističe da nema mjesta primjeni
odredbe čl. 234. st. 1. ZTD-a jer se radi o tekućim pravnim poslovima financijskih
institucija shodno odredbama čl. 1. i 3. Zakona o bankama i štedionicama („Narodne
novine”, broj: 94/93, 90/96 i 46/97) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja
predmetnih ugovora. Revident ujedno navodi da pravnom predniku tuženika nije bilo
zabranjeno ugovaranje predmetnih poslova, pri čemu se poziva na odredbu čl. 103.
st. 2. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94,
7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

14. Prema odredbi čl. 234. st. 1. ZTD-a ništav je pravni posao kojim društvo
nekome daje predujam ili zajam ili mu pruža osiguranje radi stjecanja dionica toga
društva. Međutim, to se ne odnosi na tekuće pravne poslove financijskih institucija
niti na davanje predujma ili zajma ni na pružanje osiguranja da bi dionice stekli
zaposleni u društvu ili u društvu koje je s njime povezano. Pravni je posao ništav i u
tim slučajevima, ako društvo ne bi pri stjecanju vlastitih dionica moglo stvoriti
propisane rezerve za te dionice da se ne bi smanjio temeljni kapital društva, ili po
zakonu ili statutu propisane rezerve koje se ne smiju koristiti za plaćanje dioničarima.

15. Pravilno su nižestupanjski sudovi, uz razloge koje prihvaća i ovaj revizijski
sud, ocijenili da se radi o ništavim ugovorima u smislu odredbe čl. 234. st. 1. ZTD-a
koja ima za svrhu zaštiti imovinu dioničkog društva kao društva kapitala. Ovo stoga

- 7 - Revt 600/2017-2

što je prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tužitelj spornim „tzv. zaobilaznim“
ugovorima pružio tuženiku osiguranje upravo radi stjecanja dionica društva tužitelja
(ne banke) od strane Boman AG, prenijevši pritom u fiducijarno vlasništvo tuženika
svoje nekretnine i obvezavši se kao jamac platac.

16. Dakle, kada je u seriji pravnih poslova vezanih uz stjecanje dionica pozicija
spornog ugovora takva da u konačnici financijski teret stjecatelja dionica može pasti
na trgovačko društvo čije dionice se stječu, takav ugovor je u suprotnosti s odredbom
čl. 234. st. 1. ZTD-a. Pri tome nije odlučno što se sporni ugovori na koje se odnosi
tužbeni zahtjev ne odnose izravno na osiguranje tražbine ili ugovora radi stjecanja
dionica.

17. Neosnovano je tuženikovo pozivanje na odluku Vrhovnog suda Republike
Hrvatske poslovni broj Rev 524/05 od 1. ožujka 2006. iz koje odluke proizlazi da se
radilo o stjecanju dionica tuženice koja je financijska institucija, kao i na odluku
Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 117/04, Gzz 337/03 od 20.
siječnja 2005. iz koje proizlazi da se radilo o stjecanju vlastitih dionica u smislu čl.

233. ZTD-a, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju.

18. Nadalje, odredbom čl. 103. st. 2. ZOO-a propisano je: „ Ako je sklapanje
određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u
zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila
zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. “ Kako je u konkretnom slučaju
riječ o situaciji za koju je propisana posljedica ništavosti ugovora (odredba čl. 234. st.

1. ZTD-a), to su neosnovani i navodi revidenta izneseni u tom pravcu.

19. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija tuženika, to je na
temelju odredbe čl. 393. ZPP-a istu valjalo odbiti kao djelomično neosnovanu u
odnosu na odluku o glavnoj stvari te odlučiti kao u izreci ove presude.

20. Revizija protiv odluke o trošku je nedopuštena. Na sjednici Građanskog odjela
Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno
shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje
protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

21. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod
izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u
odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi
samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični
postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u
tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o njima nema značaj
rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz
odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a (tako npr. u Rev-1353/11-2).

- 8 - Revt 600/2017-2

22. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a
reviziju tuženika u odnosu na odluku o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu i
odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 4. listopada 2023.

Predsjednik vijeća
Željko Šarić

Broj zapisa: eb30e-e4d0a

Kontrolni broj: 03682-fa129-3dfda

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Željko Šarić, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.