Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-635/2024-13

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, Bana Jelačića 12, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po OD Metelko, Knežević & Patneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 25. rujna 2025. godine, u nazočnosti tužitelja UA uz punomoćnika Hanu Lukić Hob, odvjetnicu iz Vinkovaca i zamjenika punomoćnika tuženika ŽA, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević & Partneri, Zagreb, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 7. studenog 2025. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe članka 18. točke D i dijelom t. H. Ugovora o kreditu br. 3214552207/08 od 03. listopada 2008. godine zaključenog između tužitelja i tuženika pod nazivom „Ostale odredbe“ i koje glase:

Točka D: „ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“ Točka H: “ troškove obrade kredita kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po Ugovoru, snosi Korisnik kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 (OIB: 92963223473), da tužitelju UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 437,13 eur (četiristotinetridesetsedameuraitrinaest- centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 245,31 eur (dvijestotinečetrdesetpeteuraitridesetjedancent) od 16. listopada 2008. god. do isplate, a na iznos od 191,82 eura (stotinudevedesetjedaneuroiosamdesetdvaecnta) od 27. svibnja 2013. god. do isplate, i to do 31. srpnja 2015. g. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. god. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 703,08 eur (sedamstotinatrieuraiosamcenti), sa zateznim kamatama, tekućim od 7. studenog 2025. kao dana donošenja presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je sa tuženikom dana 03. listopada 2008. zaključio Ugovor o kreditu broj 3214552207/08 a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 20.542,94 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca. Navedeni ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.1. Tuženik je nadalje u navedeni Ugovor o kreditu ugradio odredbu (članak 18. točka D i točka H) kojom je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita i troškovi za obradu kredita koju snosi korisnik kredita prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora tj. banke, tim više što iz navedene odredbe nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita). Očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, te je posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

2. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu (članak 18. točka D i točka H) o jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, tuženik je odmah na dan plasiranja kredita, 16. listopada 2008. naplatio od tužitelja naknadu u iznosu od tada 1.848,31 kuna (245,31 eur), a 27. svibnja 2013. naplaćena je naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od tada 1.445,25 kuna (191,82 eur), odnosno sveukupno 3.293,56 kuna odnosno iznos od 437,13 eura, što je vidljivo iz potvrde tuženika od 11. prosinca 2024.

3. Tužitelj, a sukladno odredbi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22 i 156/22 – dalje Zakon o obveznim odnosima), kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe.

3.1. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. a u svezi odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima).

3.2. Gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tužitelj potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno naplatio od tužitelja na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa z.z. kamatama od dana plaćanja naknade do isplate, tj. za iznos od 245,31 euro od 16. listopada 2008. do isplate a za iznos od 191,82 eura počev od 27. svibnja 2013. do isplate. Nepripadna imovinska korist je iznos od ukupno 437,13 eura, sa z.z. kamatama kako je to prethodno navedeno. Identično ovim navodima tužitelja proizlazi i iz presude Vrhovnog suda RH broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

4. Slijedom iznesenog predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnima odredbe članka 18. točka D i točka H Ugovora o kreditu br. 3214552207/08 te obvezati tuženika na isplatu iznosa naknade za obradu kredita, uz naknadu troškova postupka.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a teret dokaza je u tom smislu na tužitelju.

5.1. Tuženik nadalje u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Upire na članak 84. Zakona o zaštiti potrošača po kojem nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni u slučaju da su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik se poziva i na članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća europske unije 93/13/EEZ (dalje: Direktiva) po kojoj je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom članka 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Također se ističe da je o naplati naknade za obradu kredita kao i o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom njegovog sklapanja na način da je službenik banke tuženika tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, a isto je i u slučaju prijevremenog povrata kredita. U odnosu na navedeno tuženik se poziva na Presudu ŽS u Zagrebu, posl. broj Gž 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. te citira " nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu … zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan. "

5.2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi i da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, s tim da naglašava da sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odrede, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tim više što zaključak Suda EU je da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbene utvrdi koje se konkretno usluge pružaju (za te troškove) načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

5.3. Tuženik također ističe prigovor zastare uzimajući u obzir da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 3. prosinca 2006., dok je naplata za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 28. rujna 2010., a sve s obzirom da je od dana podnošenja tužbe proteklo više od 18 godina, a za prijevremenu otplatu kredita proteklo je više od 13 godina, svakako je potraživanje tužitelja u zastari.

5.4. I u konačnici, a vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja, tuženik ističe da čak i u slučaju kada sud utvrdi ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijeni osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja glede tijeka zakonskih zateznih kamata je u potpunosti neosnovan i time se poziva na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima), a koja je odredba jednaka članku 1115. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Uostalom ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu, a temeljem članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

6. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

7. Tužitelj se svojim podneskom od 12. veljače 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanima, te se poziva na sudsku praksu, prije svega Vrhovnog suda Republike Hrvatske i utvrđenja iz odluka broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., broj Rev- 1051/2023 od 3. travnja 2024. i Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024.

8. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 15. svibnja 2025. tuženik je istakao kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, te naveo da je stoga nepotrebno provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje, ali je i dalje osporavao osnovanost zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima.

9. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid i čitanje preslika ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214552207/08 od 3. listopada 2008. sa lista 5 do 9 spisa, presliku potvrde tuženika od 11. prosinca 2004. sa lista 10 spisa, izvod iz zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2024. sa lista 25 spisa, uvidom u rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 77 Gž- 1562/2021-2 od 5. listopada 2021. sa lista 26 do 29 spisa, uvidom u rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 39 Gž-1748/2021-2 od 27. svibnja 2021. sa lista 32 do 39 spisa, uvidom u presudu Vrhovnog suda RH broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. sa lista 45 do 49 spisa, uvidom u presudu Vrhovnog suda RH broj Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. sa lista 50 do 54 spisa, uvidom u rješenje Vrhovnog suda RH broj Revd-1601/2024-2 od 30. travnja 2024. sa lista 55 do 56 spisa, te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

Kako tuženik na ročištu od 15. svibnja 2025. nije sporio visinu tužbenog zahtjeva, to sud nije niti provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

10. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovani.

11. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku iskazao je kako je kredit bio za kupovinu novog automobila. U auto kući mu je rečeno da imaju kreditnu liniju preko Zagrebačke banke, u banku nije išao, sve je riješeno u auto kući. Predočen mu je već otisnuti obrazac ugovora koji je pročitao i potpisao. Novac od kredita je isplaćen auto kući. Svu papirologiju vezano za kredit obavljao je u auto kući PSC, a ne u banci. Djelomično je pročitao ugovor o kreditu, odgovarao mu je u cijelosti u švicarskim francima jer mu je odgovarala rata i kamata. Nitko mu ništa nije objašnjavao niti čitao članak po članak ugovora, nije stručan u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Nije uočio odredbe o iznosu novca koji je potreban za obradu odnosno prijevremenu otplatu kredita, nije bio svjestan da su taj iznos odmah ustegnuli. Otišao je kod javnog bilježnika na ovjeru, javni bilježnik mu je objasnio što će se dogoditi ukoliko se kredit ne bude otplaćivao ali mu nije ništa objasnio glede naknade za obradu odnosno prijevremenu otplatu kredita. Kredit je u cijelosti isplatio prijevremeno i tada su mu u banci rekli da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ne sjeća se točno iznosa ali oko 1.400,00 do 1.500,00 kuna. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije imao obrt niti trgovačko društvo nego mu je automobil služio isključivo za prijevoz njega i njegove obitelji. Nitko ga nije nagovorio da podigne kredit kod tuženika, auto kuća je imala ugovorenu kreditnu liniju s njima. Niti o jednoj odredbi ugovora nije mogao pregovarati niti mu je ona pročitana.

12. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužitelja nije doveden u pitanje niti mu je tuženik prigovarao.

13. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

14. Sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 03. listopada 2008. na iznos od 20.542,94 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca, te nije sporna niti visina potraživanja.

15. Između stranaka je sporno pitanje zastare potraživanja tužitelja, pitanje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te ima li tužitelj svojstvo potrošača ili nema u ovoj konkretnoj stvari.

16. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu ZZP 79/2007.) koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

16.1. Prema odredbi članka 96. stavak 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16.2. Odredbom stavka 4. istoga članaka je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16.3. Sukladno članku 102. stavak 1. i 2. ZZP/07, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

17. Analizirajući spornu odredbu točke 18. točke D i dijelom točke H Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je u ovom slučaju primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 – dalje ZZP/07) jer je isti bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom odnosno 3. listopada 2008.

17.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

17.2. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor po tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

18. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita (naknada za obavljanje bankarskih usluga) uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 3. Ugovora o kreditu ništetne.

18.1. Po stavu suda navedena odredba ne prolazi test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

19. Kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz točke 18. točke D i dijelom točke H Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati ni na koji način na sadržaj navedene odredbe, pa je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 102. stavka 1. i 2. ZZP/07.

20. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

21. Uvidom u potvrdu tužene banke od 11. prosinca 2024. proizlazi da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbe o naknadi obrade kredita platio iznos od 1.848,31 kuna, odnosno sada 245,31 eura i to 16. listopada 2008. i da je kredit u cijelosti otplaćen 27. svibnja 2013. kada mu je i naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 1.445,25 kuna, odnosno sada 191,82 eura, odnosno sveukupno iznosa od 3.293,56 kuna, odnosno 437,13 eura, a koji iznos tuženik niti ne osporava, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

21.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

22. Prigovor zastare novčanog potraživanja, a kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan i u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 3. listopada 2008. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Ukazuje se da je takav stav osim Vrhovnog suda RH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja ( tako i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci posl. broj: Gž-2406/18 ).

23. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

24. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 703,08 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška zahtjeva za dostavu dokumentacije od 6. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 eura po Tbr. 32/1, sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 7/1, sastava dva obrazložena podneska i to podneska od 12. veljače 2025. i od 28. veljače 2025. svaki u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 8/1, za pristup na dva raspravna ročišta i to od 15. svibnja 2025. i od 25. rujna 2025., svako po 100,00 eura po Tbr. 9/1, te pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, što sveukupno iznosi 650,00 eura, sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23). Nadalje, sud je tužitelju priznao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura, što sveukupno iznosi 703,08 eura.

25. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.

Vinkovci, 7. studenog 2025. godine.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Hana Lukić Hob, Vinkovci, Bana Jelačića 12

2. OD Metelko, Knežević & Patneri d.o.o. Zagreb, na znak: ZP3533