Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-918/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perica, zapisničarki, upravnom sporu tužiteljice UNM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Ana – Marija Leško Blažić, odvjetnica u Zagrebu, Klenova 2, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa opunomoćenik UN, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, 7. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim, podredno poništenjem rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23- 014/2689, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 8. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551- 06/23-014/2689, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 8. siječnja 2024. odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23- 014/2925, URBROJ: 251-09-22-1/002-23-03 od 3. studenoga 2023. te je odbijen i zahtjev za naknadu troška (točke I. i II. izreke).

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 3. studenoga 2023. tužiteljici, roditelju IN, rođ. **.**.2015. prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. rujna 2023.

2. Tužiteljica tužbom osporava zakonitost rješenja tuženika u cijelosti u bitnome navodeći da je prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje donijelo faktički isto tijelo, što potvrđuje oznaka OIB [osobni identifikacijski broj]a donositelja rešenja, navodeći dalje da je navedeno protivno načelima Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), a time je povrijeđeno njeno pravo na pravni lijek, te onemogućeno nadležno Ministarstvo da po ovom pitanju zauzme stav. Smatra da za navedeno postoji uporište u odredbama propisa kojima je uređena lokalna i područna (regionalna) samouprava, te odredbama ZUP-a o žalbi kao pravnom lijeku, pa u tom smislu ističe i odredbe ZUP-a kojim je propisan prigovor kao pravni lijek i situacije u kojima se on može podnijeti, a to nije u slučaju osporavanja prvostupanjskog rješenja javnopravnog tijela.

2.1. Nadalje, tužiteljica ističe da su rješenja nezakonita i zbog činjenice izostanka odgovarajućih razloga, odnosno obrazloženja u odnosu na navode iznesene u prigovoru, a pozivanje tuženika na odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (dalje: VUSRH) tužiteljica drži takvima da nisu odlučne za odluku u konkretnoj upravnoj stvari.

2.2. Tužiteljica smatra da se radi o stečenom pravu nje ali i njezine djece, o čemu tuženik nije ponudio obrazloženje, dok pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (USRH) i presudu VUSRH poslovni broj: Usoz-143/22, odnosno Usoz-8/22 tužiteljica drži takvima da ne može zamijeniti obrazloženje odluke. Ističe da je odluka da uđe u ovu mjeru utemeljena na propisanom trajanju iste, a to je sve dok najmlađe dijete ne navrši 15 godina života. Na toj okolnosti i donesenim rješenjem zagarantiranom pravu organizirala je život i odgoj u to vrijeme svoje troje, a potom i svoje petero djece. Stoga smatra da joj pravo može prestati samo ostvarenjem uvjeta u skladu s rješenjem o priznatom pravu, pa tuženik nije imao zakonskog utemeljenja za donošenje pobijanih rješenja.

2.3. Tužiteljica naglašava da javnopravno tijelo pravomoćnu odluku ne može ni poništiti, ni ukinuti, niti izmijeniti novom odlukom. U takvom slučaju materijalne pravomoćnosti, odnosno o kojem je odlučeno u upravnom postupku definitivno je riješen, i javnopravno tijelo ne može ponovo rješavati istu upravnu stvar. Iznimni slučajevi u kojima se materijalno pravomoćne odluke mogu poništiti ili ukinuti mogu se predvidjeti samo zakonom (dakle nikakvim odlukama javnopravnog tijela), što ovdje nije slučaj. Pozivanje javnopravnog tijela u obrazloženju na shvaćanje USRH o „kvazi retroaktivnosti“ tužiteljica drži neopravdanim jednoznačnim i pravno neutemeljenim, te u suprotnosti s odredbama Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14.) i Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 123/17, 98/19 i 144/20).

2.4. Predlaže provesti dokazni postupak njenim saslušanjem, te naložiti tuženiku dostaviti dokaze o postojanju kompenzacijskih mjera s učinkom na dan donošenja pobijanog prvostupanjskog rješenja.

2.5. Osporava i odluku tuženika u dijelu koji se odnosi na troškove postupka navodeći da su troškovi zastupanja po odvjetniku troškovi stranke i to nužni troškovi.

2.6. Tužbom zahtjeva da sud utvrdi ništetnim, podredno poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje, uz naknadu troškova na teret tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju rješenja. Osporava osnovanost tužbe navodeći kako je pobijano rješenje doneseno na temelju odredbe članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj: 10/18, 20/21, 29/21 i 25/22, dalje: Odluka), a prvostupanjsko na temelju članka 7. Odluke. Poziva se na dijelove obrazloženja pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. kojima su cijenjeni neosnovanima pojedinačno naznačeni prigovori koje tužiteljica sada ponavlja u tužbi,

3.1. Tuženik ističe da je Odluka bila predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske koji je 27. veljače 2023. donio presudu, broj:

Usoz-143/22 kojom je navedenu Odluku ocijenio zakonitom. U navedenoj presudi taj je Sud, ponovno, kao i u ranijoj presudi, broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. zaključio, da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke/16 i Odluke/17 nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj. Također je ocijenio legitimnim pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladnim s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Dakle, ocijenjeno je od strane nadležnog suda u ocjeni zakonitosti općeg akta, legitimnim pravo Gradske skupštine Grada Zagreba na uređivanje odnosno modificiranje predmetne novčane pomoći te je pobijano rješenje donijeto upravo na temelju Odluke kojom se uređuje odnosno modificira predmetna novčana pomoć.

3.2. Tuženik ističe da je Odluka je sukladno izraženom stavu VUSRH zakonita, pa tako i odredba članka 10. iste koja određuje prigovor gradonačelniku kao pravni lijek, a da je VUSRH najnovijom odlukom, broj: Usoz-254/2023 od 19. prosinca 2023. odbio zahtjev i prijedlog za ocjenu zakonitosti odredbe članka 10. Odluke 25/22, uz obrazloženje da određivanjem prigovora kao pravnog lijeka protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije.

3.3. Tuženik upire na stajalište izraženo u navedenoj presudi VUSRH u kojoj se ističe stajalište Ustavnog suda RH iz odluke, broj: U-I-2911/2017, od 5. veljače 2019. prema kojem sustav zaštite ljudskih prava uspostavljen Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pravo na žalbu protiv sudske odluke u prvom stupnju, kao temeljno pravo, prepoznaje samo u okviru kaznenog postupka. Također se navodi kako ni konvencijski sustav zaštite ljudskih prava, ni EU sustav zaštite temeljnih prava zajamčenih Poveljom o temeljnim pravima Europske unije ne prepoznaju pravo na žalbu u okviru građanskih odnosno upravno sudskih postupaka kao temeljno pravo. Ujedno se navodi kako oba navedena sustava jamče pristup sudskoj zaštiti odnosno pravo na sudski nadzor nad odlukama tijela državnih vlasti kojima se odlučuje o konkretnim interesima građana, ali ne jamči pravo na žalbu protiv odluke suda u građanskim odnosno upravnim sporovima. (iz točke 10.1 odluke USRH).

3.4. Nadalje, tuženik navodi da pobijano rješenje i ono prvog stupnja u cijelosti zadovoljavaju se zahtjeve koje traži odredba članka 98. ZUP-a, posebice uzimajući u obzir kako je rješenje prvog stupnja doneseno po službenoj dužnosti i to na osnovi podatka kojim je raspolagalo prvostupanjsko tijelo u svojoj službenoj evidenciji te koji podatak je relevantan za prestanak predmetne novčane pomoći tužiteljici koji prestanak je reguliran jednom odredbom, točnije alinejom stavka Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja.

3.5. U odnosu na prigovor tužiteljice o stečenom pravu, tuženik se poziva na stajališta VUSRH u presudi Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. (točke 123. i 124. obrazloženja).

3.6. Osim toga, VUSRH u presudi, broj: Usoz-143/22, u kojoj se pozvao na raniju presudu, broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022., jasno zaključuje kako Odluka nema povratno djelovanje koje je za opće akte beziznimno zabranjeno, već je riječ o kvaziretroaktivnosti tj. pravnom učinku općeg akta koji je pod određenim uvjetima dopušten, a koje stajalište Suda da je u potpunosti primjenjivo na osporenu Odluku u sporu, broj: Usoz-143/22. Valja istaknuti nedavno donesenu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1744/2023 i dr. od 14. studenog 2023. koja u cijelosti potvrđuje naprijed navedeni stav VUSRH te govori u prilogu navoda tuženika.

3.7. Navodi tužiteljice u odnosu na kompenzacijske mjere prema stavu tuženika predstavljaju ustvari njezin osoban stav i mišljenje te isti nemaju karakter pravne argumentacije stoga nisu relevantni. Tuženik naglašava, kako je upravo uvažavajući presudu VUSRH, broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022., Grad Zagreb u rujnu 2022. godine, donio Odluku kojom je ublaženo postupno smanjivanje odnosno postupni prestanak novčane pomoći regulirane Odlukom te je, također uvažavajući navedenu presudu, u istom mjesecu najavio i pripremio četiri kompenzacijske mjere, također kako bi se, za njezine adresate, ublažile negativne posljedice izmijene Odluke o novčanoj pomoći za roditelje odgajatelje.

3.8. Protivi se prijedlogu tužiteljice za saslušanjem iste odnosno održavanjem rasprave budući da je vidljivo kako se u predmetnoj stvari radi o pitanju isključivo pravne naravi odnosno kako nema činjenica i okolnosti koje bi trebalo raspraviti te niti tužiteljica navodi koje su to činjenice i okolnosti koje bi kao relevantne trebalo utvrditi.

3.9. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Sud je 31. listopada 2025. održao usmenu i javnu raspravu, na koju je pozvao stranke spora, pa je time strankama, u skladu s odredbom članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje u tekstu: ZUS) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

4.1. Na navedenoj raspravi stranke spora u bitnome navode kao u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu. Tužiteljica predlaže provesti dokazni postupak na način kako je predloženo u tužbi, saslušanjem tužiteljice, potražuje naknadu troškova, a tuženik se prijedlogu za saslušanjem tužiteljice protivi, u odnosu na kompenzacijske mjere ističe da su uopćene i nisu donesene u odnosu na svakog korisnika pojedinačno.

5. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis predmeta i uz odgovor na tužbu priloženi spis tuženika.

5.1. Raspravnim rješenjem suda izvođenje daljnjeg dokaznog postupka saslušanjem tužiteljice i pribavom podataka o kompenzacijskim mjerama sud je odbio, cijeneći da izvođenje istih za odluku u predmetnoj upravnoj stvari nije potrebno.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Uvidom u prvostupanjsko rješenje utvrđeno je da je doneseno na temelju odredbe članka 7. stavka 1. alineje 1. i stavka 2. Odluke, budući da je dijete tužiteljice navršilo 7 godina.

8. Tuženik je odbio kao neosnovan prigovor tužiteljice izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja u bitnome iz razloga koji su navedeni i u odgovoru na tužbu.

9. Odredbom članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke propisano je da novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina

9.1. Prema stavku 2. članka 7. Odluke o prestanku novčane pomoći iz ovoga članka nadležno gradsko upravno tijelo odlučit će po službenoj dužnosti.

10. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, a polazeći pri tom od sadržaja obrazloženja odluke tuženika, primjenjujući citirane odredbe, prema ocjeni suda navodima tužbe i tijekom spora pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjena prava nije dovedeno u pitanje, a nisu utvrđene niti povrede odredaba postupka zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito.

11. Kao što je iz obrazloženja rješenja razvidno tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija prigovor kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, te se očitovao na istaknute prigovore tužiteljice, pa je time u cijelosti postupio sukladno odredbama članka 98. stavka 5. ZUP-a kojim je propisano što sve obrazloženje rješenja treba sadržavati.

11.1. Stajalište tuženika izneseno u osporenom rješenju u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, jer za iznesene razloge postoji uporište u dokumentaciji dostavljenog spisa i propisima na koje se poziva tuženik, a pravno relevantna činjenica da je dijete tužiteljice za koje je ostvarena novčana pomoć za roditelja odgojitelja, nije sporna.

12. Nadalje, odredbom članka 10. Odluke propisano je da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju ove odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od 8 dana od dostave pojedinačnog akta, preko nadležnoga gradskoga upravnog tijela. Gradonačelnikova odluka o prigovoru je konačna.

13. Navedene odredbe članka 10. Odluke (i članka 6. Odluke/22) bile su predmetom ocjene zakonitosti u postupku pred VUS RH, povodom čega je donesena pravomoćna presuda poslovni broj Usoz-254/23 od 19. prosinca 2023., kojom su odbijeni zahtjev i prijedlog za ocjenu zakonitosti članka 10. Odluke, dok je obustavljen postupak ocjene zakonitosti članaka 3., 4. i 6. Odluke/22. U navedenoj presudi je sud iznio stav da pravni lijek iz ove odredbe ne onemogućuje sudsku zaštitu, jer se nakon odluke o prigovoru može pokrenuti sudski spor pred sudom pune jurisdikcije, u kojem sporu je sud ovlašten preispitati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom RH. Osim toga, da je nakon odluke prvostupanjskog upravnog suda, pod zakonom propisanim uvjetima, moguće izjaviti žalbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, čime se osigurava dvostupanjska sudska zaštita.

14. Navedena pravna shvaćanja prihvaća i ovaj sud i smatra da je za odlučivanje o prigovoru protiv predmetnog prvostupanjskog rješenja, sukladno citiranoj odredbi, koja je u postupku pred VUS RH ocijenjena zakonitom, nadležan gradonačelnik Grada Zagreba, te da je prvostupanjsko tijelo bilo ovlašteno donijeti prvostupanjsko rješenje o prestanku novčane pomoći na temelju odredbe članka 7. Odluke.

14.1. Stoga, navodi tužiteljice kojima osporava da bi prigovor kao pravni lijek bio protivan propisima na koje se poziva, kao i osporeno i prvostupanjsko rješenje ne bi bilo doneseno od strane nadležnih tijela i osoba sud nije prihvatio osnovanima.

15. Nadalje, potrebno je napomenuti da nije postojala obveza donošenja odluka o novčanoj pomoći roditeljima odgojiteljima s obzirom na činjenicu da prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava niti je jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Polazeći od navedenoga kao i neupitne ovlasti jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da autonomno uređuje dodjelu novčane pomoći u okviru svog samoupravnog djelokruga, prema mišljenju ovog suda nadležnost za donošenje odluke o dodjeljivanju novčane pomoći, visini novčane pomoći i prestanku novčane pomoći u nadležnosti je jedinice lokalne samouprave. Time što je člankom 10. Odluke propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije.

16. Neosnovani su navodi tužiteljice kada tvrdi da stajališta VUSRH izražena u presudi donesenoj u postupku ocjene zakonitosti općeg akta – Odluke nisu relevantna za predmetni upravni spor.

16.1. Naime, odredbom članka 10. stavka 2. ZUS-a propisano da je pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitost općeg akta obvezna za sve, stoga prigovori tužiteljice kojima osporava zakonitost Odluke navodima koje je u postupku zakonitosti općeg akta razmotrio VUSRH, ne dovode do drugačije odluke u predmetnoj upravnoj stvari.

17. Kako tužiteljica u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, sud nije našao osnove za uvažavanje tužbenog zahtjeva.

17.1. Osim toga ovaj sud cijeni da se u konkretnom predmetu rješenje moglo donijeti sukladno pravilima o neposrednom rješavanju predmetne upravne stvari (članak 49. stavak 1. ZUP-a), jer se činjenično stanje u ovoj konkretnoj upravnoj stvari moglo utvrditi na temelju podataka koji imaju službeni karakter i kojima raspolaže tijelo i nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje stranke, a posebice u situaciji kada tijelo u donošenju rješenja postupa po spomenutim odlukama u skladu sa stajalištima VUS RH i US RH.

17.2. Stoga, dokazni prijedlog tužiteljice za njenim saslušanjem sud nije cijenio opravdanim provoditi. Imajući u vidu odredbu članka 49. stavka 1. ZUP-a kao i činjenice konkretnog predmeta iz kojega nedvojbeno proizlazi da se radi o prestanku novčane pomoći prethodno priznate korisnicima mjere roditelj odgojitelj na identičan način u dijelu koji se odnosi na računanje trajanja, kako je propisano odredbama Odluke, te da nisu od utjecaja na opseg priznatog prava individualne okolnosti svakog korisnika osim podatka o djetetu/djeci korisnika za koje je pravo priznato, a koji su utvrđeni već ranijim rješenjem o priznatom pravu, te se nedvojbeno mogu iz tih podataka utvrditi relevantne činjenice, nisu od utjecaja okolnosti koje se odnose na ostvarenje uvjeta za priznanje navedene mjere, a na koje okolnosti je tužiteljica predložila saslušanje, imajući u vidu i to da Odlukom nisu propisane iznimke od primjene s obzirom na individualne, specifične okolnosti korisnika mjere roditelj odgojitelj.

17.3. Niti eventualna ne/primjena ponuđenih kompenzacijskih mjera u odnosu na tužiteljicu, ne utječe na drugačiju odluku i drugačije utvrđenje činjeničnog stanja. Tužiteljica ne tvrdi niti ne dokazuje da nekoj od ponuđenih kompenzacijskih mjera ne bi imala pristup, a nesporno je da je dijete tužiteljice navršilo 7 godina, stoga je pravilno u skladu s odredbom članka 7. Odluka pravo prestalo s danom navedenim u izreci prvostupanjskog rješenja.

17.4. Izvođenje predloženih dokaza sud je cijenio suprotnim načelu učinkovitost spora propisanom člankom 8. ZUS-a. Pri tom se ističe da sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice (čl. 49. st. 1. ZUS-a), uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan i činjenice koje je sam utvrdio (čl. 49. st. 3. ZUS-a), a stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima (čl. 49. st. 4. ZUS-a).

18. Vezano za prigovor nemogućnosti intervencije u pravomoćni upravi akt i povrede odredaba članka 13., 130. i 131. ZUP-a ističe se da se o identičnim prigovorima očitovao VUSRH u presudi Usoz-143/22 od 27. veljače 2023., te Usoz 8/22 od 5. srpnja 2022., a sa sadržajem tim odluka tužiteljica je, kako proizlazi iz navoda tužbe, upoznata, stoga sud upućuje na te odluke.

19. Prema mišljenju ovog suda prigovori je li miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva tužiteljice u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja u skladu sa zakonom i predviđeno zakonom, je li ono u skladu s općim interesom i je li ono razmjerno su već prethodno razmatrani i otklonjeni u citiranim odlukama VUS RH i US RH u kojima je zaključeno da je tuženik uvedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke. Navedena pravna shvaćanja prihvaća i ovaj sud, slijedom čega ocjenjuje da se usklađivanjem, a sada i prestankom novčane pomoći u skladu s Odlukom protupravno ne zadire u stečena prava i legitimna očekivanja roditelja odgojitelja te da je postignuta pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg ili javnog interesa (izmjene/postupnog prestanka mjere roditelj odgojitelj) i zaštite pojedinačnih interesa roditelja odgojitelja.

19.1. O izmjeni modela uređenja mjere roditelj odgojitelj i prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja s obzirom na najdulje moguće trajanje te mjere ovisno o dobi djeteta za koje je mjera ostvarena, odnosno o skraćivanju s petnaest na sedam godina života US RH je ustvrdio da je došlo do miješanja u mjeru roditelj odgojitelj i pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja, te je u odgovoru na pitanje da li je takvo miješanje zakonito, dao analizu u Odluci U-III-1744/2023 (točke 49.3. do 50.9) te zaključno utvrdio kako je miješanje u imovinska prava provedeno „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a u daljnjem obrazloženju utvrdio jest da je ono imalo legitiman cilj (točka 52.3. obrazloženja) i prihvaćena je ocjena VUS RH da je kompenzacijskim mjerama Grad Zagreb uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja osporene Odluke (točka 60. obrazloženja odluke USRH).

20. Paušalni prigovori tužiteljice kojima osporava i odluku tuženika u dijelu koji se odnosi na troškove, a u odnosu na koju ne iznosi konkretne razloge, nisu osnovani.

20.1. Ista je obrazložena pozivom na odredbe članka 161. stavak 1. i 5. ZUP-a navodeći da je postupak pokrenut po službenoj dužnosti i isti nije povoljno okončan za tužiteljicu pa ne ostvaruje pravo na naknadu troškova upravnog postupka ni troška upravne pristojbe. Ovakvo obrazloženje prihvaća i ovaj Sud.

21. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa se rješenje tuženika ne može ocijeniti nezakonitim.

21.1. U istoj činjeničnoj i pravnoj stvari presudom VUS RH poslovni broj: Usž- 2502/2025-2 od 23. srpnja 2025. potvrđena je presuda ovog suda poslovni broj: UsI- 747/2024-10 od 18. ožujka 2025. kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem osporenog rješenja.

22. Razlozi ništavosti pojedinačne odluke na koje sud, sukladno odredbi članka 47. stavka 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, a propisani odredbama članka 128. stavka 1. ZUP-a (ako je rješenje doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo, ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala, te ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja), nisu utvrđeni.

23. Slijedom navedenog, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude, pod točkom I.

24. O zahtjevu tužiteljice za naknadom troškova spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stoga, kako je odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem osporenog rješenja, to je i zahtjev za naknadom troškova valjalo odbiti.

24.1. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci, pod točkom II.

U Zagrebu 7. studenoga 2025.

Sutkinja

Mirjana Harapin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. odvjetnica Ana -Marija Leško Blažić, [adresa] Zagreb, Klenova 2

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik, [adresa] Zagreb, Trg Stjepana Radića 1

3. U spis