REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-729/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Đurđici Kos, odvjetnici iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika, Erste&Steiermaerkische bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3A, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 24. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, te punomoćnika tuženika, dana 7. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51401652-5103835096, sklopljen između tužitelja OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora, potvrđen dana 20. veljače 2008. godine kod javnog bilježnika Biserke Lovrić iz Zagreba posl. br. Ov- 2439/08-1, koja glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 727,63 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2008. po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 592,00 Eur-a (petsto devedeset i dva eura) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 7. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je u Ugovoru o kreditu br. 2402006- 1031262160/ 51401652-5103835096 (dalje u tekstu ugovor o kreditu) u čl. 16. stavku 7. navedeno da će u slučaju spora suditi nadležan sud prema sjedištu kreditora. Da navedena odredba ugovora, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Da je tuženik time nametnuo obvezu sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si tim eostvari pogodnosti i bitno manje troškove, dok takav ugovorna odredba za tužitelja izaziva visoke troškove dolaska na sud u Rijeku (ima prebivalište u [adresa]), a time i znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju ugovornih strana. Slijedom čega smatra je je Općinski sud u Sesvetama mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, da je predmetni ugovor o krediti tužitelj sklopio sa tuženikom kao kreditorom te da je isti ugovor potvrđen dana 20. veljače 2008. pred javnim bilježnikom Biserkom Lovrić iz Zagreba pod brojem OV-2439/08-1. Da je ugovorom tužitelju odobren kredit u iznosu od 48.411,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj, uz uvjete i način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu. Namjena kredita je bila hipotekarni kredit građana

– gotovinski kredit uz hipoteku. Prije isplate kredita odbio se i naplatio jednokratni trošak za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,50% od iznosa odobrenog kredita. Da je prilikom puštanja kredita u tečaj tuženik naplatio nakandu za obradu zahtjeva u iznosu od 2,50% od iznosa odobrenog kredita, odnosno dana 19. veljače 2008. iznos od 1.877,25 kn te 28. veljače 2008. iznos od 3.605,05 kn. Da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojem stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Da se radi o ugovoru na unaprijed pripremljenom obrascu u kojem je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadama za obradu zahtjeva te upravljanja kreditom. Na taj način doveo je tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Da je tuženik na taj način postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 10.st.1. Ugovora, niti mu je prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi te naknade u korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Tuženik je tužitelja stavio u poziciju „uzmi ili ostavi“ te je isplatu kredita uvjetovao plaćanjem naknade. Nadalje, da Odluka tuženika o naknadama predstavlja tuženikov interni akt kojeg je ovlašten jednostrano mijenjati, neovisno od tužitelja, a tužitelju nisu bili poznati parametri po kojima se naknada određuje, pa je navedena odredba ugovora ništetna obzirom da sadrži obvezu tužitelja koja nije određena niti je odrediva. Sukladno svemu navedenom predlaže da sud usvoji njegovu tužbu pobliže opisanu u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi da je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati status potrošača, nadalje da je odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita bila jasna i određena, te da je tužitelju moglo biti poznato koliko će iznositi navedena naknada te da je isti mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora, da je navedena odredba lako uočljiva i razumljiva, pa je bespredmetno utvrđivati nepoštenost, da je postupanje tuženika prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a samim time savjesno i pošteno, da je službenik tuženika tužitelja upoznao sa činjenicom da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita, te da je ta odredba i na letcima koji su se uručivali korisnicima kredita, a također da je tužitelju bio dostupan i Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe. Da su se iz navedene naknade financirali operativni troškovi (rada djelatnika banke), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme…) troškovi trećih strana (trošak poštarine). Poziva se na pozitivne zakonske propisi po kojima je bio dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, ističe prigovor zastare, te osporava tijek zakonske zatezne kamate. Predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51401652- 5103835096 (list 5-11 spisa), pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 19. veljače 2008. do 30. rujna 2015. (list 12-19 spisa), dopis tuženika punomoćniku tužitelja od 17. travnja 2025. (list 20 spisa), proces obrade kredita od 2004. do 2011. tuženika (list 36-37 spisa), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektor građanstvo za fizičke osobe (list 58-63 spisa), hipotekarni kredit bez jamaca (list 64 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (list 65 spisa), saslušan je tužitelj na ročištu kod ovog suda 24. rujna 2025.

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Među strankama u postupku nije sporno da je tuženika s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160/ 51401652- 5103835096 dana 13. veljače 2008. koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Biserke Lovrić iz Zagreba, pod brojem OV-2439/08 od 20. veljače 2008. te da je u odredbi čl. 10.st.1. ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate sa datumom ugovora, nije sporno ni da je navedena naknada naplaćena 19. veljače 2008. u iznosu od 1.877,25 kn, te 28. veljače 2008. u iznosu od 3.605,05 kn.

6. Sporno je je li odredba čl. 10.st.1. predmetnog Ugovora kojim je ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan je korisnik kredita prije korištenja kredita platiti 2,500% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate sa datumom ugovora, ništetna ili ne.

7. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51401652- 5103835096 (list 5-11 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 13. veljače 2008., te da je isti potvrđen po javnom bilježniku 20. veljače 2008. Nadalje, utvrđeno je da se radi o hipotekarnom kreditu građana, gotovinski kredit uz hipoteku (čl. 3. Ugovora), da je iznos kredita 48.411,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita (čl. 2. Ugovora), kao i da je ugovoreno da se za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan je korisnik kredita prije korištenja kredita platiti 2,500% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate sa datumom ugovor (čl. 10.st.1. Ugovora), te da je čl. 16.st. 7. ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke.

8. Čitanjem dopisa tuženika punomoćniku tužitelja (list 20 spisa) utvrđeno je da po predmetnom ugovoru naknada za obradu kredita naplaćena 19. veljače 2008. u iznosu od 1.877,25 kn i 28. veljače 2008. u iznosu od 3.605,05 kn.

9. Čitanjem obračuna naknade za bankarske usluge (list 65 spisa) utvrđeno je da je ista donesena dana 13. veljače 2008. te da je u istoj određena naknada za obradu predmetnog kredita u iznosu od 2,500%, odnosno 5.482,30 kn.

10. Iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu od 24. rujna 2025. (list 122 spisa) utvrđeno je da je tužitelj sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi uređenja kuće, odnosno u njegove privatne svrhe, te da u to vrijeme nije bio vlasnik trgovačkog društva ni obrta. Da je predmetni ugovor pripremila banka, a da je njega isti dočekao u banci. Da nije imao mogućnosti pregovora oko sporne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita. Također, da ga nitko iz banke nije obavijestio radi čega se ima platiti navedena naknada, te zašto u tom iznosu. Da se sjeća da je on pitao referenticu u banci radi čega se plaća navedena naknada, a na što mu je onda odgovorila „ako oćeš oćeš, ako nećeš nećeš“, dakle mogao je prihvatiti ugovor kao takav ili ne dobiti kredit.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i iskren.

11. Čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007 dalje u tekstu ZZP) propisano je da je »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

Nadalje, čl. 96.st.1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 99.st.1. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 102. st.1. ZPP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj potrošač jer je predmetni kredit podignuo u privatne svrhe, za uređenje kuće, te da isti u to vrijeme nije bio imatelj poslovnih udjela u nekom društvu, odnosno, vlasnik obrta.

Također, utvrdio je na temelju iskaza tužitelja da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika). Tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, iako ovaj sud smatra da je tužitelj bio obaviješten od strane tuženika na dan sklapanja ugovora da ista iznosi 5.482,30 kn (što je vidljivo iz obračuna naknade za bankarske usluge), također smatra kako tuženik nije ničim dokazao da je tužitelja informirao o strukturi troškova te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju, i zašto baš u tom iznosu.

Također, temeljem iskaza tužitelja ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

Dakle, tuženik je navedenu odredbu čl. 10.st.1. Ugovora o kreditu formulirao u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza o kojoj nije mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno nije dokazao. Također, tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 19. veljače 2008. u iznosu od 1.877,25 kn i 28. veljače 2008. u iznosu od 3.605,05 kn i zašto je potrebno da se ista plati baš u obračunatom iznosu.

Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, dalje u tekstu ZOO).

Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da za tuženika nisu nastali nikakvi posebni troškovi prilikom obrade kredita, a koji nisu ulazi u redovno poslovanje banke.

Sve navedeno sporni dio odredbe čl.10.st.1. Ugovora o kreditu čini nerazumljivom i nedovoljno jasnom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi. Dakle, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se to posebnom trošku uopće radi, u visini od 2,500% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svog navedenom, odredba čl. 10.st.1. Ugovora o krediti je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 96. st.1., 102.st.1.ZZP, kao i odredbi čl. 322.st.1. ZOO-a.

Također, kako se u konkretnom predmetu dakle radi o potrošačkom kreditu, ovaj sud je mišljenja kako je i odredba čl. 16. st. 7. predmetnog ugovora kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora također ništetna, a sve iz razloga kako slijedi.

U konkretnom slučaju ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu kreditora formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a za koju tuženik nije dokazao da se o istoj pregovaralo. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 200 km do Rijeke), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana. Dakle, kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, pa je i ona u smislu čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP ništetna.

13. Slijedom prethodno navedenoga, ovaj sud je po zahtjevu tužitelja utvrdio nepoštenom, time i ništetnom odredbu čl. 10. st.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno

200,00 kn obračunate sa datumom ugovora

14. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 10.st.1. Ugovora o kreditu, sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, pri čemu je nesporno da je ista naplaćena 19. veljače 2008. u iznosu od 1.877,25 kn i 28. veljače 2008. u iznosu od 3.605,05 kn, dakle ukupno 5.482,30 kn/ 727,63 Eur-a.

15. Na iznos od 727,63 Eur-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naknada za obradu kredita naplaćena je 19. veljače 2008. u iznosu od 1.877,25 kn i 28. veljače 2008. u iznosu od 3.605,05 kn, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom tekuće od 29. veljače 2008. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. II. izreke.

16. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10.st.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju pravomoćnošću ove presude.

17. U odnosu na trošak postupka, trebalo je u skladu sa čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a isti priznati tužitelju zastupanom po punomoćniku koji je u ovom postupku uspio. Kako je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora u ovom postupku, to je sud na pripremnom ročištu 25. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u ovom postupku u iznosu od 727,63 Eur-a, a koliko iznosi visina kondemnatornog zahtjeva tužitelja. Naime, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu i to onih koje se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavka 1. ZPP, već se radi o situaciji iz članka 187. stavka 3. ZPP. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Sukladno navedenom u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje u tekstu Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak sastava tužbe od 150,00 Eur-a, podneska od 27. lipnja 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 150,00 Eur-a, ročišta od 24. srpnja 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 150,00 Eur-a, ročišta za objavu presude (Tbr.9.3.) u iznosu od 75,00 Eur- a, dakle ukupno 525,00 Eur-a, uvećano za pristojbu tužbe u iznosu od 33,50 Eur-a i pristojbu presude u iznosu od 33,50 Eur-a, dakle ukupno 592,00 Eur-a, sve u uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom čl. 151.st.3 ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točki III. izreke ove Presude.

Tužitelju nije priznat zatraženi trošak obračunat po vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.054,64 Eur-a (jer je sud vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 727,63 Eur-a), kao ni podnesak od 3. srpnja 2025. jer isti nije bio potreban za odluku u ovoj stvari.

Dugo Selo, 7. studenog 2025.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po pun putem OPS uz pristojbu presude

2. Tuženiku putem OPS