REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P–1408/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja NG Iz [adresa] (ranije Gospić, V.Velebita 15/3), OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici u Ogulinu, B. Frankopana 8, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog Rata 61, OIB 52508873833 zastupana po punomoćnicima odvjetnicima u odvjetničkom društvu „Marinović i partneri“ j.t.d. iz Zadra, sa sjedištem u ul.Plemića Borelli br.1.,radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. listopada 2025. godine u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika GG, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom društvu „Marinović i partneri“ j.t.d., te nakon objave dana 7. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I.Utvrđuje se da su: ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40017/07, sklopljen dana 02.01.2007. godine i dodatak br.1 ugovora o kreditu br.40017/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, sklopljen dana 18.02.2016. godine, sklopljeni između tužitelja NG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika OTP Banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, ništetni, te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora pa se nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 62.643,66 eura, u roku od 15 dana.“

II.Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"I.Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. SPLIT, DOMOVINSKOG RATA 61, OIB 52508873833, isplatiti tužitelju NG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 9.717,17 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku, i to:

: na iznos od 6,52 € od dana 10.03.2008. godine do isplate,

: na iznos od 0,05 € od dana 10.04.2008. godine do isplate,

: na iznos od 4,24 € od dana 10.10.2008. godine do isplate,

: na iznos od 13,78 € od dana 10.11.2008. godine do isplate,

: na iznos od 10,23 € od dana 10.12.2008. godine do isplate,

: na iznos od 30,50 € od dana 12.01.2009. godine do isplate,

: na iznos od 37,43 € od dana 10.03.2009. godine do isplate,

: na iznos od 40,78 € od dana 10.02.2009. godine do isplate,

: na iznos od 50,89 € od dana 10.03.2009. godine do isplate,

: na iznos od 33,14 € od dana 10.04.2009. godine do isplate,

: na iznos od 29,98 € od dana 11.05.2009. godine do isplate,

: na iznos od 28,21 € od dana 10.06.2009. godine do isplate,

: na iznos od 31,78 € od dana 10.07.2009. godine do isplate,

: na iznos od 24,64 € od dana 10.08.2009. godine do isplate,

: na iznos od 27,88 € od dana 10.09.2009. godine do isplate,

: na iznos od 22,32 € od dana 12.10.2009. godine do isplate,

: na iznos od 27,27 € od dana 10.11.2009. godine do isplate,

: na iznos od 24,43 € od dana 10.12.2009. godine do isplate,

: na iznos od 37,55 € od dana 11.01.2010. godine do isplate,

: na iznos od 45,45 € od dana 10.02.2010. godine do isplate,

: na iznos od 43,77 € od dana 10.03.2010. godine do isplate,

: na iznos od 50,49 € od dana 12.04.2010. godine do isplate,

: na iznos od 60,15 € od dana 10.05.2010. godine do isplate,

: na iznos od 68,76 € od dana 10.06.2010. godine do isplate,

: na iznos od 85,27 € od dana 12.07.2010. godine do isplate,

: na iznos od 69,13 € od dana 10.08.2010. godine do isplate,

: na iznos od 110,14 € od dana 10.09.2010. godine do isplate,

: na iznos od 88,62 € od dana 11.10.2010. godine do isplate,

: na iznos od 92,79 € od dana 10.11.2010. godine do isplate,

: na iznos od 110,64 € od dana 10.12.2010. godine do isplate,

: na iznos od 134,23 € od dana 10.01.2011. godine do isplate

: na iznos od 105,83 € od dana 10.02.2011. godine do isplate,

: na iznos od 113,92 € od dana 10.03.2011. godine do isplate,

: na iznos od 102,47 € od dana 11.04.2011. godine do isplate,

: na iznos od 128,38 € od dana 10.05.2011. godine do isplate,

: na iznos od 146,14 € od dana 10.06.2011. godine do isplate,

: na iznos od 154,19 € od dana 11.07.2011. godine do isplate,

: na iznos od 243,73 € od dana 10.08.2011. godine do isplate,

: na iznos od 158,81 € od dana 12.09.2011. godine do isplate,

: na iznos od 146,14 € od dana 10.10.2011. godine do isplate,

: na iznos od 149,26 € od dana 10.11.2011. godine do isplate,

: na iznos od 148,10 € od dana 12.12.2011. godine do isplate,

: na iznos od 159,16 € od dana 10.01.2012. godine do isplate,

: na iznos od 166,88 € od dana 10.02.2012. godine do isplate,

: na iznos od 169,26 € od dana 12.03.2012. godine do isplate,

: na iznos od 163,65 € od dana 10.04.2012. godine do isplate,

: na iznos od 166,65 € od dana 10.05.2012. godine do isplate,

: na iznos od 169,74 € od dana 11.06.2012. godine do isplate,

: na iznos od 165,10 € od dana 10.07.2012. godine do isplate,

: na iznos od 164,67 € od dana 10.08.2012. godine do isplate,

: na iznos od 155,94 € od dana 10.09.2012. godine do isplate,

: na iznos od 158,92 € od dana 10.10.2012. godine do isplate,

: na iznos od 165,41 € od dana 12.11.2012. godine do isplate,

: na iznos od 163,35 € od dana 10.12.2012. godine do isplate,

: na iznos od 166,32 € od dana 10.01.2013. godine do isplate,

: na iznos od 157,86 € od dana 11.02.2013. godine do isplate,

: na iznos od 154,59 € od dana 11.03.2013. godine do isplate,

: na iznos od 163,92 € od dana 10.04.2013. godine do isplate,

: na iznos od 154,79 € od dana 10.05.2013. godine do isplate,

: na iznos od 149,98 € od dana 10.06.2013. godine do isplate,

: na iznos od 144,55 € od dana 10.07.2013. godine do isplate,

: na iznos od 151,20 € od dana 12.08.2013. godine do isplate,

: na iznos od 154,84 € od dana 10.09.2013. godine do isplate,

: na iznos od 158,30 € od dana 10.10.2013. godine do isplate,

: na iznos od 157,91 € od dana 11.11.2013. godine do isplate,

: na iznos od 164,83 € od dana 10.12.2013. godine do isplate,

: na iznos od 149,78 € od dana 10.01.2014. godine do isplate,

: na iznos od 133,05 € od dana 10.02.2014. godine do isplate,

: na iznos od 135,35 € od dana 10.03.2014. godine do isplate,

: na iznos od 133,93 € od dana 10.04.2014. godine do isplate,

: na iznos od 130,49 € od dana 12.05.2014. godine do isplate,

: na iznos od 130,04 € od dana 10.06.2014. godine do isplate,

: na iznos od 134,36 € od dana 10.07.2014. godine do isplate,

: na iznos od 136,47 € od dana 11.08.2014. godine do isplate,

: na iznos od 136,22 € od dana 10.09.2014. godine do isplate,

: na iznos od 138,38 € od dana 10.10.2014. godine do isplate,

: na iznos od 142,09 € od dana 10.11.2014. godine do isplate,

: na iznos od 142,36 € od dana 10.12.2014. godine do isplate,

: na iznos od 143,77 € od dana 12.01.2015. godine do isplate,

: na iznos od 135,31 € od dana 10.02.2015. godine do isplate,

: na iznos od 135,31 € od dana 10.03.2015. godine do isplate,

: na iznos od 135,31 € od dana 10.04.2015. godine do isplate,

: na iznos od 135,31 € od dana 10.05.2015. godine do isplate,

: na iznos od 135,31 € od dana 10.06.2015. godine do isplate,

: na iznos od 135,31 € od dana 10.07.2015. godine do isplate,

: na iznos od 135,31 € od dana 10.08.2015. godine do isplate i

: na iznos od 135,31 € od dana 10.09.2015. godine do isplate, za razdoblje od 01.01.2005. do 31.12.2007. godine 15% godišnje, za razdoblje od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01.07.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01.01.2020. do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01.07.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01.07.2021. do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01.01.2022. do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01.07.2022. do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01.01.2023. do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01.07.2023. do 31.12.2023. godine po stopi od 7% godišnje, za razdoblje od 01.01.2024. do 30.06.2024. godine po stopi od 7,5% godišnje, a nakon toga po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

Odbija se kao se kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je dio odredbe članka 12.1. Ugovora o kreditu broj 40017/07, koji glasi: "Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom kreditora", nepošten i ništetan, pa se nalaže tuženiku da tužitelju vrati novčani iznos naplaćen za tu svrhu, a kojeg ćemo specificirati po provedenom financijskom vještačenju."

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju u iznosu od 2.857,26 Eur-a uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, slijedom čega se odbija kao neosnovan prigovor prijeboja.

IV.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.300,00 Eur-a sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru istaknut po tuženiku.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da su tužitelj i Societe Generale – Splitska banka d.d., prednik tuženika, dana 02.01.2007. godine sklopili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva broj 40017/07, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 297 mjeseci, i to u 296 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 599,59 CHF i jednog mjesečnog anuiteta od 603,38 CHF. Ugovorom o kreditu ugovorena je valuta CHF za glavnicu po prodajnom tečaju banke, za mjesečne anuitete i za izračun kamate time da se naplaćuju u kunama po prodajnom tečaju za CHF prema tečajnoj listi banke na dan dospijeća. Tužitelj je protiv tuženika radi obračunate i naplaćene kamate iznad redovne ugovorene pokrenuo parnični postupak pred Općinskom sudom u Zadru, u kojem je odbijen sa tužbenim zahtjevom. Stranke su dana 18.02.2016. godine sklopile Dodatak br.1 ugovora o kreditu broj 40017/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, a temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN, 102/15 ) kojim je utvrđen ostatak iznosa glavnice na dan 22.02.2016. godine u iznosu od 55.139,62 EUR i rok otplate od 188 mjesečnih anuiteta, od kojih su 82 mjesečna anuiteta u iznosu od 473,92 EUR i 1 mjesečni anuitet u iznosu od 473,08 EUR. Tužitelj je predmetni kredit zatvorio 2022. godine. Prilikom prijevremenog zatvaranja predmetnog kredita tuženik je tužitelju naplatio tzv. izlaznu naknadu. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, u trgovačkom sporu između Udruge Potrošač i osam tuženih banaka, između kojih i prednika tuženika, potvrđena je presuda poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u vremenskom razdoblju od 01.10.2004. do 31.12.2008. godine, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je ugovaranjem valute – švicarskog franka uz koju je vezana glavnica promjenom – povišenjem tečaja CHF, tužitelju više obračunao, iznose koji su navedeni u tužbi. Kod ugovora o kreditu roba je iznos kredita, a kamata je cijena ugovora i time bitan element tog ugovora. Kamatu ili kamatnu stopu, koju je tuženik primjenjivao iznad redovne ugovorene, tuženik je mijenjao jednostranom odlukom bez da je s tužiteljem pregovarao i ugovorio parametre i metode izračuna tih parametara pa je takva promjenjiva kamata utvrđena nepoštenom i ništetnom. Jednako tako glede valute obveze, zakonom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, u trgovačkom je sporu utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba u kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer banka kao trgovac nije informirala potrošača o svim potrebnim parametrima za tu valutu i činjenicu da švicarski franak nije stabilna valuta. Aneks ugovoru o kreditu, kojim je provedena tzv. konverzija kredita, nije samostalan ugovor, pa samim time je i taj dodatak osnovnom ugovoru o kreditu ništetan. Prema načelu restitucije svaka ugovorna strana mora vratiti jedna drugoj ono što je primila na temelju ništetnog pravnog posla. S obzirom da su utvrđene nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a kamata je u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju bitan sastojak potrošačkog ugovora o kreditu, te ugovorenoj valuti švicarskog franka uz koju je vezana glavnica, a isto tako da nije na zakonu osnovano bilo kakvo potraživanje tuženika o kojem tužitelj nije informiran u vrijeme sklapanja ugovora i nije dao izričit pristanak, tužitelj smatra da je ugovor o kreditu iz točke 1. ove tužbe u cijelosti ništetan, pa posljedično tome da je ništetan i dodatak ugovoru o kreditu iz točke 4. ove tužbe. Stoga tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev iz podneska od 03.svibnja 2024.g.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se protivi tužbi i svim postavljenim tužbenim zahtjevima, osporava pravni osnov i visinu, poriče sve navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se postavljeni kako glavni tako i alternativni (podredni) tužbeni zahtjevi u ovoj pravnoj stvari u cijelosti odbace odnosno odbiju kao neosnovani uz dosudu na teret tužitelja nadoknade svih prouzročenih troškova ovog postupka u korist tuženika, a za slučaj da sud nađe da je bilo koji od postavljenih tužbenih zahtjeva osnovan ističe se ovdje opreza radi i prigovor tuženika radi prebijanja njegove tražbine prema tužitelju sa utuženom tražbinom tužitelja! Tuženik ovim putem također a prije upuštanja u raspravljanje o meritumu predmeta spora i biti ove pravne stvari prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj, jer se tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i isplate temelji na tvrdnji tužitelja da je s prednikom tuženika tadašnjom Societe Generale-Splitska banka d.d. sklopio dana 02.01.2007.g.,Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora:40017/07, a koji da je tobože u osporavanim - utuženim ugovornim odredbama ništetan, (glede ništetnosti izlazne naknade i valutne klauzule i dr) “pa da je on time u cijelosti kao i u spornim ugovornim odredbama ništetan (jer da ugovor o kreditu ne može opstati bez tih ugovornih odredbi) pa kako se radilo o kreditu od 110.000,00 CHF, sud bi vrijednost predmeta spora trebao u ovom predmetu utvrditi u kunskoj protuvrijednosti tog iznosa na dan njegove uplate tužitelju jer je upravo u tom iznosu predmetni kredit bio nesporno plasiran - isplaćen tužitelju od strane prednika ovog tuženika. Također se ovdje ističe i prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog Općinskog suda u Zadru, ističe dakle da je tužba neuredna i stoga nepodobna za daljnje postupanje, u svakom slučaju u cijelosti se protivi tužbi kao i svim postavljenim tužbenim zahtjevima napose u odnosu na neosnovanu visinu zahtjeva (kao i tužbenom zahtjevu koji eventualno bude naknadno postavljen i preciziran) osporava se pravni osnov svih postavljenih tužbenih zahtjeva kao i eventualno naknadno preciziranih nakon provedbe vještačenja poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u ovom odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja te predlaže da se svi kako glavni tako i podredni (alternativni) tužbeni zahtjev i to u svim njegovim točkama (dijelovima) u cijelosti odbije tj odbaci kao neosnovani uz dosudu obveze tužitelju na podmirenje svih troškova postupka ovom tuženiku a za slučaj da sud prihvati bilo koji od postavljenih tužbenih zahtjeva ističe i prigovor tuženika radi prebijanja a kako je to prethodno gore već istaknuto. Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari tuženik dakle ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog Općinskog suda u Zadru. Naime, tuženik ima nesporno svoje sjedište u [adresa], na adresi u ul.Domovinskog rata br.61.(na koju adresu mu je i dostavljena predmetna tužba tužitelja) dok je prednik tuženika tadašnja Societe Generale Splitska banka d.d., a koja je i sklopila predmetni Ugovor o kreditu imala također svoje sjedište u [adresa], ali na drugoj adresi i to u ul.Ruđera Boškovića br.16, a što je razvidno i iz predmetnog ugovora o kreditu, pa je stoga za suđenje i raspravljanje u ovom sporu, a temeljem odredbe članka 48.st.1.ZPP-a i dr, stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, a ne nikako naslovni sud radi čega tuženik ovdje predlaže da se naslovni sud a temeljem ovog ovdje istaknutog osnovanog i na zakonu utemeljenog prigovora odmah oglasi mjesno nenadležnim i da po pravomoćnosti tog rješenja a kojeg predlaže ovdje odmah pa i izvanraspravno donijeti tuženik dostavi ovaj predmet na daljnje postupanje mjesno i stvarno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Poslovnica prednika tuženika u Zadru nikada nije imala posebnu pravnu osobnost kao niti samostalnost a niti je kao takva bila upisana u sudski registar prednika tuženika a niti ovog tuženika kod nadležnog Trgovačkog suda u Splitu, radi čega se spor treba voditi prema mjestu sjedišta tuženika kao i ranijeg sjedišta prednika tuženika a to je nesporno Split a ne Zadar! Tužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan, jer tužitelj više nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, prema dokumentaciji u ovom predmetu a u međuvremenu je i to dana 23.06.2022.g., i otplaćen slijedom čega su stranke predmetnog ugovora nedvojbeno i to suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Također ugovorni odnosi između stranaka su prestali ispunjenjem jer je kreditna obveza tužitelja u međuvremenu podmirena i to dana 23.06.2022.g., radi čega je ugovorni odnos prestao i ispunjenjem pa stoga pogotovo tužitelj više nema pravnog osnova niti utemeljenja za podnošenjem predmetne tužbe te postavljanjem tužbenih zahtjeva na teret ovog tuženika! Prema zauzetom pravnom shvaćanju VSRH-a od dana 20.12.2022.g., izraženom na sjednici sudaca većinom glasova a na koje se ovdje posebno poziva ovaj tuženik je odlučeno da tužitelji koji su konvertirali svoje kredite iz CHF u EUR kao što je to ovdje slučaj kod tužitelja nemaju pravo na obeštećenje glavnice niti kamata već samo eventualno razlike u kamati zbog čega je ovdje jasno da je tužbeni zahtjev potpuno neosnovan te ga kao takvog treba odbiti jer nema govora o osnovanom potraživanju tužitelja u odnosu na navodno preplaćenu glavnicu valute ili tečajne razlike a niti kamate u ovom pravnom predmetu! Na okolnost postojanja pravnog interesa i tužiteljevo pozivanje na odluku Vrhovnog suda RH, pod posl.broj: Rev-2868/18, Vrhovni sud je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik već u uvodnom dijelu ovog odgovora na tužbu predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, ali također predlaže i odbijanje svih postavljenih tužbenih zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema više pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, ali i zbog ispunjenja te prestanka ugovornih odnosa između stranaka dakle ovdje između tužitelja i tuženika pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odluci:Rev-2868/18 od dana 12.02.2019.g., stoga je potpuno irelevantno pa i bespredmetno u ovoj pravnoj stvari kraj bitnih i odlučnih činjenica u ovom predmetu a na koje se osnovano i utemeljeno poziva tuženik u ovom svom odgovoru na tužbu. Tužitelj u podnesenoj tužbi u njezinom povijesnom dijelu tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno izlaznoj naknadi, i promjenjivoj kamatnoj stopi i dr. iz predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, što je potpuno pogrešno i neosnovano kao i da je sklopljeni Ugovor o kreditu i njegov Sporazum-Dodatak br.1 ništetni, a pri tome zanemarujući i potpuno ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, tj sklapanjem njegovog Dodatka br.1. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR, a ne u CHF! Tužitelj nikada nije prigovorio predniku tuženika a niti ovom tuženiku kao niti bilo kojoj nadležnoj instituciji u odnosu na bilo koju ugovornu odredbu a niti je do prestanka ugovornog odnosa uopće podnio tužbu što dokazuje i govori o tome da isti doista u ovom slučaju nema pravnog osnova niti utemeljenja za utuženim potraživanjem na teret ovog tuženika. Tuženik stoga ovdje upućuje na odredbu članka 19.a st.1.alineja 3.ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu prednika tuženika i konvertirao svoj CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je notorno pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog i obrazloženog tužitelj stoga nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su ove parnične stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Isto tako ugovorni odnos je prestao ispunjenjem a tužitelj nije podnio nikakvu tužbu za vrijeme trajanja ugovornog odnosa niti je prigovarao tuženiku, u odnosu na bilo koju ugovornu odredbu a također nije prigovarao niti bilo kojoj nadležnoj instituciji HNB-u, a čak niti Udruzi za zaštitu potrošača i dr. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st.5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom i sklopio Dodatak br.1 Ugovora o kreditu, kojim je konverzija i provedena. (dalje: Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu). U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Sklapanjem Dodatka br.1.,dosljedno je dakle provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br.1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena: • utvrđena preplata a koja je u skladu s odredbom čl. 19.c st.1.t.5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a i Sporazumom o korištenju preplate dijelom iskorištena za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije a dio je isplaćen tužitelju te je; • utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR. Prednje navedeno je razvidno iz dokaza uz ovaj odgovor na tužbu a isto će biti i potvrđeno ukoliko se provede vještačenje koje sam tužitelj u svojoj tužbi uostalom i predlaže u eventualnom daljnjem tijeku ovog postupka a ukoliko sud odmah a temeljem prethodno gore i ovdje istaknutih prigovora tuženika ne odbaci ili odbije predmetnu tužbu sa svim postavljenim tužbenim zahtjevima. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br.1, primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate i na koje je notorno sam bio pristao te se i istima bio i suglasio a nikada im se nije niti protivio. Također, u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti treba navesti činjenicu da je tuženik i to prije sklapanja Dodatka br.1 svojim upućenim dopisom bio predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR, a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da odredbe ZPK (NN 102/15) o konverziji kredita predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retoraktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona br.899 od dana 10.09.2015.g. Kako dakle nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br.1 ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj doista evidentno nema pravnog (pa čak niti moralnog) osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, a niti njegovog Dodatka br.1,pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje tužitelja. Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248.st.1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br.1 o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Dodatak br.1, odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (čl.19.e st.6.ZPK). Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu ovog tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati i sagledavati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br.1.Ugovora o kreditu., a koji u niti jednom svom dijelu nije ništetan ili pak pogrešan. Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br.1.,ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, a sklopljeni Dodatak br.1,izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK. Tužitelj se sa svim odredbama kako osnovnog Ugovora o kreditu tako i njegovog Dodatka br.1, u potpunosti bio suglasio radi čega utužene ugovorne odredbe sada više ne može osnovano osporavati i

1 0

negirati u ovom postupku jer je svojim i to ovjerenim potpisom na Ugovoru o kreditu i njegovom Dodatku br.1. ugovora i sporazumu jasno i nedvojbeno potvrdio te se u potpunosti bio suglasio sa odredbama i dokumentacijom iz Dodatka br.1. predmetnog Ugovora o kreditu, a što je razvidno iz njegovog i to ovjerenog potpisa na Dodatku br.1. osnovnog Ugovora o kreditu i sporazumu između njega i pravnog prednika ovog tuženika. Nastavno na sve naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi Rev-1172/18 od dana 19.03.2019.g. Naime, Vrhovni sud RH je u ovoj odluci zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: “2) U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.” Uostalom mogućnost izmjene ništetnih ugovornih odredbi voljom stranaka ili odlukom suda izrijekom je predviđena i u ZOO- u, npr. kod zelenaških ugovora, koji su također ništetni i na koje se primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti, ali sukladno odredbi stavka 3. članka 329. ukoliko oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, time da izmjena vrijedi od trenutka sklapanja ugovora. Kako je u međuvremenu Ustavni sud RH donio rješenje broj:U-I-3685/2015 i dr. od dana 04.04.2017.g.,kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15), valja ukazati da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak. Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15) prigovarali da zakoni sukladno članku 90.st.4.Ustava RH, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio “.... da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava.” jer se u ovom slučaju radi o tzv. “prividnoj retroaktivnosti” budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe “… da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja.” Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, “ … dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.” Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…. ne provodi po sili zakona – ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…” Upravo s obzirom na naprijed navedeno, na ovaj slučaj nije moguće primijeniti niti odluku Europskog suda u predmetu N, C- 118/17 od dana 14.03.2019.g.,jer se radi o bitno različitoj situaciji, kako činjeničnoj tako i pravnoj. Naime, u predmetu N radilo se o primjeni različitog tečaja kod

1 1

plasiranja i vraćanja kredita, a mađarski zakonodavac je donio zakon s ex lege učinkom za sve ugovorne stranke kojim je ugovoreni tečaj zamijenio službenim tečajem koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka. Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH u obrazloženju Rješenja, posl.broj:Gos-1/19 od dana 04.03.2020.g. navodeći kako: „temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.” Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br.1, njegov pravni prednik apsolutno i potpuno proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) te da je sklapanjem ovog ugovora – Dodatka br.1.,konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19.b. po kojem je položaj potrošača eventualno ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje. Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je dana 04.03.2020.g.,rješenje broj: Gos-1/2019 (dalje – Rješenje), kojim je odgovorio na postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tečaju, naknadi i dr, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Također valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita, i pozivanje tužitelja na ranije doneseno rješenje Vrhovnog suda RH, pod posl.br:Rev2868/2018 od dana 12.02.2019.g. Naime, u obrazloženju rješenja posl.broj:Gos-1/2019, Vrhovni sud, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr.poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je VSRH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj: Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g.). U vezi s prethodnim, a u odnosu na rješenje VSRH, pod posl.br Rev-18/18, ističe se

1 2

kako je ono doneseno je u postupku koji glede činjeničnog i pravnog stanja nije istovjetan ovom sporu za rješenje kojeg je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz rješenja VSRH broj: Gos-1/19 koja odluka je donesena u oglednom postupku i u kojoj odluci je Vrhovni sud obrazložio smisao i svrhu instituta oglednog postupka, ali je dodatno pojasnio i svoju odluku broj: Rev-2868/18 od dana 12.02.2019.g. Slijedom naprijed navedenoga, a budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici, mora imati dokazan pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da su svi postavljeni tužbeni zahtjevi potpuno neosnovani, neutemeljeni i nedokazani pa i promašeni ali i zakašnjeli jer tužitelj više nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između ugovornih stranaka bio sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor, ali čak i da nije sklopljen predmetni sporazum o konverziji ponovno tužitelj nema zakonskih uvjeta za ostvarivanje bilo kojeg iznosa na teret ovog tuženika jer se njegovo pravo na utuženo potraživanje već odavno ugasilo zbog nastupa zastare o čemu će se kasnije biti riječi u ovom odgovoru na tužbu. Uostalom ugovorni odnos je prestao ispunjenjem a tužitelj nije niti podnio tužbu za vrijeme trajanja ugovornog odnosa radi čega je također njegovo potraživanje zastarilo tj. pravno se ugasilo čak i da je ono prije toga i postojalo a nije! Isto tako položaj tužitelja kao eventualnog potrošača se unaprijed ne presumira ni u ovoj parnici već ga tužitelj sam mora prethodno nedvojbeno dokazati da je on doista i stvarno potrošač da su ispunjeni kumulativni zakonski uvjeti i da on uživa zakonsku zaštitu prema odredbama ZZP-a. O prednje navedenom donesena je relativno nova recentna praksa višeg suda konkretno Županijskog suda u Zagrebu, a na koje odluke tj zauzeti pravni stav se ovdje osnovano i utemeljeno i poziva ovaj tuženik. Naime, u ovom parničnom predmetu treba prvenstveno utvrditi i to da li je stambeni kredit za kupnju i adaptaciju nekretnine a za kojeg je isti bio odobren i isplaćen tužitelju isti služio ili pak služi za ostvarivanje imovinske koristi i financijske zarade tužitelju a radi njegovoga iznajmljivanja turistima ili najmoprimcima odnosno davanja u zakup ili ne jer ukoliko jeste tada tužitelj nije potrošač u ovom predmetu sukladno odredbama ZZP-a niti uživa sudsku zaštitu u ovom predmetu a temeljem tih zakonskih odredbi a na koje se isti međutim poziva u svojoj tužbi i traži pravnu zaštitu i temeljem tih zakonskih odredbi. Osporavaju se dakle u potpunosti navodi iz povijesnog dijela tužbe budući da je tuženik u cijelosti bio informirao tužitelja o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke prilikom sklapanja predmetnog (osnovnog) Ugovora o kreditu kao i kasnijeg njegovog Dodatka br.1, a u ovom slučaju nije došlo do posljedice u neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i iz razloga jer je predmetni osnovni ugovor kasnije izmijenjen suglasnom voljom ovih stranaka njegovim Dodatkom br.1.,i jer je došlo do njegove izmjene – tj. konverzije iz CHF u EUR. Također nije točno da naknada ili pak kamata nije bila određena ili ne odrediva te da bi prednik tuženika tobože neosnovano teretio tužitelja za naknadu ili pak kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo i koja je bila početno ugovorena, a kako to sve potpuno pogrešno i neosnovano navodi tužitelj. Također nema govora o nikakvoj šteti a niti stjecanju koristi bez pravne osnove na strani prednika tuženika ili pak ovog tuženika budući da niti osnovnim ugovorom a niti njegovim dodatkom br.1. i dr, tuženik kao niti prethodno njegov prednik doista nije počinio nikakvu štetu tužitelju a niti je sebi pribavio bilo koju neosnovanu ili pak neutemeljenu korist a kako to potpuno pogrešno i neosnovano navodi tužitelj u povjesnici svoje tužbe. Kamatna stopa je bila ugovorena u Ugovoru o kreditu kao promjenjiva a ne fiksna radi čega su

1 3

potpuno neosnovani pa i promašeni navodi tužitelja o tome „da prednik tuženika nije imao zakonsko pravo povećati kamatnu stopu a do koje je došlo nakon sklapanja Ugovora o kreditu i na koju nije mogao utjecati prednik tuženika jer do povećanja ili smanjenja kamatnih stopa kao i tečaja valute dolazi zbog situacije i okolnosti na tržištu kapitala a o kojem ne odlučuje niti je odlučivao ovaj tuženik kao niti njegov prednik a niti ima utjecaja na to hoće li i kada ili pak neće doći do povećanja kamatne stope koja je i ugovorena kao promjenjiva u tijeku otplate kreditne obveze tužitelja kao i da li će doći do povećanja ili pak smanjenja tečaja valute. Zaključno tuženik ističe da je u obrazloženju rješenja istaknuta i svrha oglednog postupka i donošenja ovog Rješenja, a to je „da se u većem broju istovrsnih parničnih sporova koji su već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju.... donese jedinstvena odluka u kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju“, a sudovi su u skladu s odredbom čl. 502.n st. 1. ZPP-a vezani zauzetim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH. U vezi s prethodnim tuženik ističe da se u postupcima koji se temelje na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu (provedena konverzija kredita) donose presude kojima se pravomoćno odbijaju tužbeni zahtjevi i to upravo s izričitim upućivanjem na pravna shvaćanja zauzeta u rješenju Vrhovnog suda RH broj: Gos-1/19, pa tuženik ukazuje na neke od njih: - Županijski sud u Puli, posl.br:Gž-925/17 od dana 20.03.2020.g. - Županijski sud u Karlovcu posl.br:Gž-73/19 od dana 28.04.2020.g. - Županijski sud u Splitu posl.br:Gž-2427/18 od dana 10.06.2020.g. - Županijski sud u Varaždinu posl.br:Gž-1658/18 od dana 07.12.2020.g. Za potvrdu svojih navoda tuženik upućuje i na presudu Suda Europske unije broj C452/18 od dana 09.07.2020.g., u kojoj odluci je sud u postupku, koji se doduše ne temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom stanju kao i ovaj spor, uzimajući u obzir pravo Unije (Direktivu 93/13) i svoju dosadašnju praksu zauzeo stav: ▪ da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača, a uzimajući u obzir njegovu volju, podrazumijeva i mogućnost potrošača da odustane od ostvarenja svojih prava i ▪ da Direktiva 93/13 ne ide tako daleko da sustav zaštite protiv korištenja prodavatelja robe ili pružatelja usluga nepoštenih odredaba koji je uspostavila u korist potrošača čini obvezatnim. Polazeći od naprijed navedenih stavova Sud Europske unije je u ovoj presudi odgovorio na ključno postavljeno pitanje zauzevši pravno shvaćanje, da unatoč odredbi Španjolskog građanskog zakonika da je obnova ništava, ako je ništava i prvotna obveza, da i ugovor koji sadržava nepoštene ugovorne odredbe može valjano biti predmetom ugovora o obnovi, a što je na nacionalnom sudu da provjeri. U vezi s prethodnim za istaknuti je da je u rješenju posl. broj: Gos-1/19 Vrhovni sud RH, kao najviši nacionalni sud u RH, zauzeo je pravno shvaćanje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, pa da u skladu s time valja riješiti spor među strankama. Dakle, prema mišljenju tuženika ne bi trebale postojati dvojbe oko valjanosti sklopljenog Dodatka br.1. Ugovora o kreditu, kao niti oko učinaka predmetnog Dodatka koje je tuženik prethodno detaljno obrazložio. Iako je s obzirom na sklopljeni sporazum o konverziji ovog kredita bespredmetno raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, tuženik ipak, opreza radi, osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da nije jasno kojom je to uopće metodologijom i na koji način tužitelj došao do utuženog iznosa kada nema pravnu osnovu za bilo kojim potraživanjem pa je vještačenje koje predlaže tužitelj u tužbi provesti suvišno i nesvrsishodno ali i potpuno nepotrebno u ovom predmetu. Tuženik se protivi privatnom izračunu visine tužbenog potraživanja a kojeg je sam tužitelj aproksimativno odredio i postavio u ovom predmetu na teret tuženika jer je isti apsolutno neosnovan i nezakonit. Na zahtjev tužitelja (a da predmetni Ugovor o

1 4

kreditu nije kasnije konvertiran u eurski i otplaćen dana 23.06.2023..g.,) imao bi se u ovom slučaju za isplatu primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po ugovorenim anuitetima prije konverzije i to sve u smislu odredbe čl.118.Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl.230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a sve da se ovdje i mogu primijeniti odredbe ZZP-a, a koji je stupio na snagu nakon isplate kredita tužitelju. Odredbom čl.118.ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili pak njegovog pravnog prednika Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek dana 06.06. 2023.g.,to tuženik ovdje ističe kako je dakle prošlo puno više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po osnovnom ugovoru o kreditu prije njegove konverzije, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja čak i da ono kojim slučajem i postoji u zastari zbog čega se istom ugasilo pravo na tužbeno potraživanje na teret ovog tuženika. Naime, zadnje eventualno plaćanje samog tužitelja a ne neke treće osobe prema tuženiku prije konverzije je još bilo u 2015.g./ 2016.g., pa je dakle odavno već proteklo tri godine od svih plaćanja koje je eventualno on vršio prema tuženiku prije konverzije a temeljem sklopljenog Ugovora o kreditu. Tužitelj podnošenje ove tužbe obrazlaže tvrdnjom da bi “odredba tuženika kojom je glavnica vezana za švicarski franak bila nerazumljiva” i ništetna sl. kao i da bi promjenjiva kamatna stopa odnosno tzv.izlazna naknada radi prijevremene otplate kredita bila ništetna, te da potrošač ovdje tobože i navodno “tužitelj nije dobio razumljivo upozorenje a kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku o tome hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće” kao i da “tužitelj s prednikom tuženika u ovom slučaju nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora o kreditu napose o valutnoj klauzuli, kamati, kamatnoj stopi, naknadi odnosno o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak i dr, već da se radilo tobože o formaliziranom i unaprijed standardiziranom i pripremljenom Ugovoru o kreditu” a što naprosto nije točno pogotovo ne u ovom slučaju i kod predmetnog Ugovora o kreditu. Ipak, ako bi sud kojim slučajem zanemario sve naprijed navedeno te odlučio izvoditi dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik s ciljem poštivanja načela ekonomičnosti postupka predlaže da sud kod imenovanja vještaka istoga ovlasti da sam od ovog tuženika zatraži svu dokumentaciju koja mu je eventualno potrebna za izradu vještva, a koju će mu tuženik i dostaviti. Što se tiče dakle samog merituma spora, tuženik ističe i to da je ugovorena naknada pa tako i tzv.izlazna, valutna klauzula u švicarskim francima pravno kao i kamata tj njezina vrsta valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2007.g.,tužitelj je s prednikom tuženika pregovarao o svim spornim ugovornim odredbama, pa tuženik doista nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju osnovnog ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Naime, prednik tuženika je tužitelja izrijekom bio jasno i nedvojbeno upozorio na moguće negativne posljedice i rizike

1 5

ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka a za vrijeme trajanja njegove ugovorne obveze - povrata ugovornih mjesečnih anuiteta, kao i same promjenjive kamatne stope, ali je tužitelj unatoč tome bio ustrajao u sklapanju osnovnog ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima jer je smatrao da mu je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se tada nudili na kreditom tržištu, te da će moći uredno vršiti uplate svojih ugovorenih anuiteta prema predmetnom ugovoru. U vrijeme sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2007.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj tada želio sklopiti samo i isključivo ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Tužitelj je potpisom predmetnog osnovnog ugovora o kreditu potvrdio da je nesporno bio upoznat sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak, a prednik tuženika ga je prilikom pregovaranja i sklapanja osnovnog ugovora o kreditu i upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima (čl.19 i dr; Ugovora o kreditu). Prema tome tužitelj je nepobitno bio taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod prednika tuženika, izabrana valutna klauzula, visina izlazne naknade, i kamata kao i njezina visina po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio nepobitno bio jako dobro upoznat i sa istima se suglasio, (a to je potvrđeno i njegovim ovjerenim potpisom na predmetnom Ugovoru o kreditu) pa je stoga između ugovornih stranaka bila postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka osnovnog ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, izlazne naknade, kamatne stope i načina njezine promjene (do kasnije konverzije) koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a sve te ugovorne odredbe su potpuno jasne, lako uočljive i apsolutno razumljive, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora. Tuženik se protivi privatnom vještačenju a na temelju kojeg je tužitelj postavio visinu tužbenog zahtjeva jer je isti neosnovan, budući da je korištena pogrešna i neutemeljena metodologija izračuna a sve to u korist tužitelja. Uostalom tuženik nije sudjelovao u tom privatnom vještačenju niti je odobrio njegove rezultate a niti je dao suglasnost na njegovu izradu. Tuženik također ističe činjenicu da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, izlaznoj naknadi, kamati, kamatnoj stopi, tečaju, načinu promjene kamatne stope i dr; jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavane ugovorne odredbe uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Tuženikov prednik je o svakoj promjeni kamatne stope obavijestio tužitelja. Dakle, nema govora o tome da bi tužitelj ikada bilo pismeno bilo usmeno prigovorio predniku tuženika ili pak ovom tuženiku radi promjene kamatne stope te da tužitelj nije imao mogućnosti za podnošenjem prigovora kada je došlo do povećanja kamatne stope a koja je i ugovorena kao promjenjiva a ne fiksna! Što se tiče razumljivosti same valutne klauzule, izlazne naknade i kamate tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je prednik tuženik doista i to sveobuhvatno informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule kao i promjenjive kamatne stope prethodno sklapanju osnovnog Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli, naknadi, i kamati te eventualnim posljedicama koje one mogu imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da

1 6

tužitelj sada, kada je prošlo više od šesnaest i pol (16) godina od sklapanja predmetnog osnovnog Ugovora o kreditu tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK kao i mogućnosti povećanja kamatnih stopa iako je ista ugovorena ne kao fiksna već isključivo kao promjenjiva, da nije znao koliku će izlaznu naknadu platiti, a na to je tužitelj izrijekom bio upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju predmetnog osnovnog Ugovora o kreditu tužitelj je od strane raspoloživih službenika prednika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, naknadu, kamatnu stopu i njen učinak na odnos ugovornih strana ukoliko mu bilo što nije bilo jasno no to isti nikada nije učinio što znači i podrazumijeva da su mu sve ugovorne odredbe bile potpuno jasne i razumljive a što je isti i sam nesporno i potvrdio svojim ovjerenim potpisom na istom, zbog čega su njegovi sadašnji navodi iz povijesnog dijela tužbe potpuno netočni i nevjerodostojni te suprotni materijalnim dokazima u spisu (Ugovoru o kreditu sa sporazumom i dr.) O informiranosti tužitelja i postupanju prednika tuženika u fazi pregovora, tuženik dakle posebno ovdje ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, prednik tuženika je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; jasno i nedvojbeno isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke prednika tuženika kao i ovog tuženika svakodnevno je kako onda u vrijeme podizanja kredita pa tako i danas moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke ili na Internet stranici Banke www.societegeneralesplitskabanka.hr. Prednik tuženika je nesporno tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz osnovnog Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se svaki povrat obveza izvršen u kunama iz ugovora obračunavati po prodajnom tečaju kreditora za tadašnje kune u odnosu na CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa ugovorenih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti a koji može nastati uslijed promjene tečaja ili uvećanjem ugovorene kamatne stope. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je prednik tuženik doista bio informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja što je uostalom razvidno iz sadržaja ugovornih odredbi. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, a koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama prednika tuženika jasno je vidljivo da je isti nesporno dao upozorenje korisnicima kredita. (ova činjenica je može se slobodno reći i općepoznata). U navedenom dokumentu stoji

1 7

jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita bila manja. Nadalje, u istom dokumentu prednika tuženika također jasno i sveobuhvatno informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Isto tako tuženikov prednik je u tom dokumentu jasno i detaljno pa i sveobuhvatno informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 g. do 2004.g., u kojoj je prednik tuženika počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF, pa tako i tužitelj bili itekako i to jako dobro informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio jako dobro obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke prednika tuženika tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i što je to promjenjiva kamatna stopa te da se ista može povećati i smanjiti za vrijeme trajanja njegove ugovorne obveze povrata ugovorenih mjesečnih anuiteta – rata, izlazna naknada koliko ona iznosi i dr; pa stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj osnovni kredit s tužiteljem kao i njegov kasniji sklopljeni Dodatak br.1. Odredba o valutnoj klauzuli i naknadi sadržana u ovom predmetnom i to osnovnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti i dokaza proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači ukoliko su to oni bili bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i

1 8

razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi potpuno jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami a bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je tuženik kao Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je to ranije gore opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule u CHF kao i promjenjive kamatne stope tužitelj i prednik tuženika su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa bili pristali na rizik promjenjivosti tečaja ali i kamate. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi prednika tuženika tadašnje Societe Generale Splitske banke nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na bilo koje druge valute. Što se tiče promjenjivosti kamatne stope pa ona je nesporno zakonita te se i danas takva vrsta kamate primjenjuje na različite kredite u različitim valutama! Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule ali i promjenjive kamatne stope kao i naknade bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja tadašnje naše domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu ali i u zemljama EU-a i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita posebice imajući u vidu činjenicu da se u ovom slučaju radilo o osnovnom kreditu na rok povrata od čak gotovo punih 25 godina!! Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta kao i kamatne stope što uopće ne bi trebalo biti sporno. Slijedom navedenog odredba osnovnog ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao niti kamatna stopa i naknada ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, iste nisu nepoštene, nemoralne niti nezakonite jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavljaju nerazumljive a niti nezakonite a time niti ništetne zakonske odredbe. Naime, navedene odredbe su jasne, lako uočljive i razumljive, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom eventualnom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama kako njegovim eventualnim povećanjima ali i smanjenjima jednako kao i kamatna stopa koja je i ugovorena kao promjenjiva! Dakle, budući da su u konkretnom slučaju sporna ili pak sporne odredbe Ugovora o kreditu za tužitelja bila i jeste potpuno jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama čl.84.ZZP-a ocjena poštenosti spornih odredbi prema kriterijima iz čl.81.ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj

1 9

klauzuli, naknadi i kamati ali niti druge ugovorne odredbe ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ako je tužitelj uopće bio potrošač u smislu odredbi o ZZP-a. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl 84.ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te da su osporavane ugovorne odredbe podložne ocjeni poštenosti iz čl.81.ZZP-a, tužitelj ponovno nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu prednik tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja a kada su oni bili ugovorili osnovni Ugovor o kreditu a što je sve sada potpuno bespredmetno i irelevantno jer su kasnije isti izmijenili sklapanjem njegovog Dodatkom br.1.(i Sporazumom) radi čega se sve gore prednje navedeno samo podredno ovdje ističe. U pogledu ocjene je li tuženik ili pak njegov pravni prednik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje i na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj: Revt-575/16 od dana 03.10.2017.g. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i prednik tuženika „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li prednik tuženika, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g. u kojoj revizijski sud opetovano ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, revizijski sud se u odluci Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak koje je dao VTS RH u svojoj odluci Pž-7129/13 od dana 13.06.2015.g., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…” pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to prednik tuženika tobože propustio informirati tužitelja, (ili ga tobože nije informirao) jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. (predmetu informiranja) Tuženik prije svega ovdje posebno ističe da smatra da su obje gore navedene odluke VTS-a i VRSH- a a na koje se poziva tužitelj u povijesnom dijelu svoje tužbe potpuno nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-

2 0

81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22.Zakona o obveznim odnosima. Naime, u navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ ugovoru o kreditu zaključenom oko godinu dana kasnije i to 2008.godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli, naknadi i kamati sadržanoj u čl.22.Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli, naknadi, pa i kamati sadržane u osnovnom predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se svaki povrat obveza po tom kreditu obračunati po prodajnom tečaju kreditora za kune u odnosu na CHF u kunskoj protuvrijednosti tog iznosa na dan plaćanja. Odredba članka 22.Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena a time i zakonita odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja ranije valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli i kamati iz odredbi osnovnog predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl.22.ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je

2 1

zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao eventualnog potrošača i tuženika kao trgovca. Slijedom naprijed navedenog tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, naknade i kamatne stope tj. načinu njihove promjene neutemeljene, pogrešne i arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da je prednik tuženika a unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, kao niti kamatnih stopa na tržištu kapitala a kada je sklapan predmetni osnovni Ugovor o kreditu. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a nešto značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu velike svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, kao niti porast kamatnih stopa (a koji i nije bilo velik i značajan) pa tako niti prednik ovog tuženika. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem prednika tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od prednika ovog tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, kao niti određenom kamatnom stopom niti načinom njihove promjene odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi prednik tuženika morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja predmetnog - osnovnog ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako prednik tuženika a niti kasnije ovaj tuženik u osnovnom ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim još 2007.g., doista nigdje nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna ili pak ugovorne odredbe mogle uopće kvalificirati nepoštenim, takva odredba ili odredbe mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula i kamatna stopa prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane te promjenjive kamatne stope a koja može biti nakon ugovaranja a do otplate ili izmjene te ugovorne odredbe veća ili manja od početno ugovorene pa obje ugovorne stranke imaju nesporno rizik i kod ove ugovorne odredbe), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF ili pak kamate. Činjenica da se tečaj CHF naknadno a kamatna stopa znatno manje promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule i kamatne stope koja je ugovorena kao promjenjiva prema kojoj su kako tužitelj, tako i prednik tuženika, imali nesporno jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je prednik tuženika jednako kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, i kamatne stope odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF i kamatne stope. Okolnost da je kretanje tečaja i kamate dovelo do promjene

2 2

visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takvih ugovornih odredbi, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja doista nije ispunjena u ovom konkretnom slučaju. Na razrješenje odnosa između stranaka u ovom predmetu ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu je sklopljen dosta ranije tj. 02.01.2007.g. Međutim i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom čl.11. obvezivao prednika tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tek eventualno tužitelja, prednik tuženika je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužitelja o svim promjenama kamatnih stopa, a što on i ne spori. Osnovni Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nikako nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Povodom svake obavijesti prednika tuženika o promjeni kamatne stope ili tečaja valute tužitelj je bio nastavio s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, do predmetne konverzije (a i nakon toga) povodom ovoga nije isticao nikakav prigovor tuženiku, a niti je tražio bilo kakvo objašnjenje, pa se može jasno zaključiti da je tužitelj pa čak i prešutno bio suglasan sa promjenama kamatnih stopa, i tečaja i primjene na ovaj osnovni ugovorni odnos odluka prednika tuženika o kamatama, na što je uostalom sklapanjem osnovnog ugovora i bio nedvojbeno i jasno pristao. Kod ovakvog stanja stvari promjene kamatne stope su bile u skladu s Odlukom prednika tuženika o kamatama u spornom razdoblju pa one također u ovom slučaju ne podliježu obveznopravnoj kontroli suda, pa pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti. Zaključno tuženik ističe, da suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni osnovni Ugovor o kreditu nije ništetan niti djelomično a pogotovo ne u cijelosti a sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi, kamati, ili načinu promjene kamatne stope te tečaju eventualno i bile ništetne a nisu. Odredbom članka 324.ZOO-a ali i članka 102. ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini. Ne bi trebalo biti sporno da su ugovorne odredbe o visini početne kamatne stope i promjenjivosti kamatne stope, naknadi, kamati i dr, pravno valjane ugovorne odredbe, jer je ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i naknade ali i valutne klauzule bilo dopušteno kako onda u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa tako i danas a što dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a, ZPK-a ili ZZPa. Kako su ove ugovorne odredbe potpuno jasne, razumljive i lako uočljive, to su stoga neupitno pravno valjane i u smislu odredbi ZZP-a, kojima je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Eventualna ništetnost valutne klauzule u CHF, izlazne naknade kao niti kamatne stope također ne utječe na valjanost cijelog ranijeg osnovnog Ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze, naknade, i kamatne stope nesporno i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Dakle, sve da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi, kamati, naknadi i načinu promjene kamatne stope eventualno ništetna, a nije, to ponovno ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog osnovnog Ugovora o kreditu u cjelini jer on

2 3

može opstati i bez svih spornih tj utuženih ugovornih odredbi. Isto tako se ovdje posebno ističe i da su ugovorne stranke jasno bile ugovorile da će a u slučaju da bilo koja ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu u tijeku otplate kreditne obveze tužitelja iz bilo kojeg razloga postane ništetna da će se ista zamijeniti prvenstveno valjanom odredbom a to nije niti bilo omogućeno tuženiku do konverzije (pa čak niti nakon nje) što znači da je tužba čak i preuranjena pa je radi toga ugovornog i zakonskog razloga treba odbaciti. Identično pravno shvaćanje zauzeto je i u presudi VTS-a broj:

Pž-6632/17 od dana 14.06.2018.g. (ništetnost valutne klauzule u CHF), u kojoj presudi je izrijekom rečeno da eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, a budući da to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, ne dovode u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi i valjanost cijelog ugovora, jer isti “može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.” Ovakvo shvaćanje zauzeto je i u više odluka Vrhovnog suda, pa tako i u presudi broj: Rev1172/18 od dana 19.03.2019.g. u kojoj je pored navedenog Vrhovni sud zaključio i sljedeće: “S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,39%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,39%.“ Osnovni Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem sadrži sve bitne sastojke, jer je prednik tuženika u skladu s Ugovorom tužitelju bio plasirao kredit u iznosu od 110.000,00 CHF u tadašnjoj kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF na dan uplate, a tužitelj je preuzeo obvezu vratiti iskorišteni iznos novca i na to platiti kamatu, pri čemu je ugovorna odredba o početnoj ali i promjenjivoj kamatnoj stopi u visini od 4,20% a predmetni kredit se obvezao vratiti tuženiku u 297 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a prema prodajnom tečaju kreditora za kune u odnosu na CHF na dan svake uplate njegove tadašnje ugovorne obveze, pa je evidentno da je kamata, kamatna stopa, način njezine promjene, naknada, tečaj valute, i dr te obveza tužitelja bila i jeste potpuno određena i pravno valjana, pa stoga predmetni osnovni Ugovor o kreditu nikako nije i ne može biti ništetan u cijelosti, pa niti djelomično a sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi, kamati, i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne, no one to doista nisu, jer kamata, način promjene kamatne stope, naknada i valuta obveze nisu bitni sastojci ugovora o kreditu pa isti može opstati i bez zaštitne klauzule i bez ugovorenog načina promjene kamatne stope. Ako je i bilo ikakve dileme oko toga može li eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope za sobom povući ništetnost ugovora u cjelini, nakon odluke Vrhovnog suda RH donesene u predmetu broj Gos-1/2019, od dana 04.03.2020.g. sve dvojbe su nestale. Naime, Vrhovni sud RH u navedenoj odluci zauzeo je sljedeće stajalište: „Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti: - da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova (odnosi se na presude u slučaju „Franak“, op. tuženika) pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti.“ Iz navedenoga se bez osobitih teškoća može zaključiti kako je Vrhovni sud RH prihvatio stav kako niti eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, naknadi, i promjeni kamatne stope za sobom ne može povući ništetnost ugovora u cjelini. Tuženik ističe kako je njegov pravni prednik doista sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Naime, prednik tuženika je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno

2 4

izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl.175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) te je prednik tuženika bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženikov prednik je to nepobitno u ovoj stvari i konkretnom pravnom slučaju uredno činio. Prednik tuženika se međutim, a radi tadašnjeg izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl.145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena čak i zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013.g., a stupila je na snagu dana 01.01.2014.g.,(dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13) i to prije provedbe konverzije i sklapanja Dodatka br.1.Ugovoru o kreditu. Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK prednik tuženika je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženikov prednik je također nedvojbeno postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Stoga je dakle spomenutoj obvezi tuženik nedvojbeno udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013.g., s primjenom od 01.01.2014.g., Societe Generale Splitska banka d.d. je dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije a kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja

2 5

promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014.g.,mogla definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je sve prednika tuženika i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope i to čak prije konverzije predmetnog osnovnog ugovora o kreditu, pa tužitelj pogotovo nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem ove predmetne tužbe a iz svih naprijed navedenih i detaljno obrazloženih razloga jer je predmetni ugovor o kreditu konvertiran kasnije u eurski, a prije toga mu je pružena i prednje navedena pravna zaštita i to nepobitno u korist tužitelja! Nakon konverzije ugovorni odnos između stranaka je prestao ispunjenjem pa stoga i iz tog razloga tužitelj nema pravnu osnovu za utuženim potraživanjem na teret tuženika. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt- 294/2014, str.35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br:FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema bankama kao tuženicima u istovrsnim pravnim predmetima. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj zapravo osporava ovom tužbom jer istom zapravo po mišljenju tuženika traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu 4,20%. Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se također odrekao uživati blagodat odredbe čl.11.st.5 ZPK i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita a do njegove konverzije. Eventualna ništetnost valutne klauzule u CHF a niti kamatne stope tj. naknade također ne utječe na valjanost cijelog, ali niti djelomično predmetnog osnovnog Ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze i kamate kao i naknade a koja se nije mijenjala i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o

2 6

odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora a kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba predmetnog osnovnog Ugovora (čl.5 i 6) i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,20% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka propisanog preciznog kriterija o načinu podešavanja njezine visine (a za to nije odgovoran prednik tuženika) početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen precizan i sveobuhvatan način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa i to od početka pa do okončanja ugovornog odnosa stranaka. Tužitelj i prednik tuženika su u vrijeme zasnivanja osnovnog ugovora o kreditu sa predmetnim sporazumom jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (MG, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga ako bi se i naknadno postavio tj posebno precizirao u ovoj pravnoj stvari se stoga nikako ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila bilo kakva neutemeljena šteta, kao i da bi tuženik odnosno njegov pravni prednik tadašnja Societe Generale Splitska banka d.d., ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br: Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi predmetni osnovni ugovor o kreditu tada u CHF s prednikom tuženika, već je to bio isključivo rezultat njegove

2 7

tadašnje slobodne volje i želje. Ukoliko pak tužitelj sada nakon više od 17 i pol godina od sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu želi sebe prikazati kao osobu koja je taj ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, a posebice prema odredbama ZOO-a jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva od prednika tuženika. U ovoj stvari nije sporno da je prednik tuženika kao tadašnji pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o svakoj izmjeni kamatne stope ukoliko se ona dogodila zbog promjena na tržištu kapitala i financijskom tržištu, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta a nije njegov doprinos takvoj šteti bio bi doista i više nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je prednik tuženika a ne ovaj tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje tj. kojim će eventualno nakon preciziranja potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih/ tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijanu ili eventualno daljnje pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se ovdje spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004.godine, Ugovorne strane iz ništavog doduše ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214.ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik kao niti njegov pravni prednik u trenutku stjecanja a niti kasnije poglavito nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim i poštenim! Uostalom kako su stranke konvertirale osnovni ugovor

2 8

o kreditu tužitelj pogotovo nema pravnu osnovu za bilo koje tužbeno traženje na teret ovog tuženika a kako je to detaljno već obrazloženo prethodno gore u ovom odgovoru na tužbu a posebno nema pravnu osnovu potraživati glavnicu i kamate kako on to sada tužbenim zahtjevom čini a što je razvidno iz zauzetog stava većine sudaca VSRH od 20.12.2022.g., a kako je to prethodno u ovom odgovoru već detaljno obrazloženo! Na posljetku, opreza radi, za slučaj da Sud ignorira sve tuženikove naprijed navedene i obrazložene i na dokazima pa i sudskoj praksi utemeljene navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 04.03.2020.g., te prihvati tužbeni zahtjev na isplatu, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine a po osnovu utvrđene i iskorištene ukupne preplate kao i za razliku kada je anuitet tužitelja bio manji od početno ugovorenog a kada je tečaj valute i kamata bila manja od početno ugovorene i to u razdoblju od 02.01.2007.g., pa do dana konverzije tj sklapanja Dodatka br.1. predmetnom osnovnom Ugovoru o kreditu a sve uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na taj iznos (koji će se točno precizirati nakon utvrđenja vještačenjem) teče od dana utvrđene i iskorištene preplate pa do konačne isplate. (na okolnost nedostatka aktivne legitimacije): - da se vještak očituje koje uplate eventualno uopće nisu vršene od strane tužitelja, a sve sukladno istaknutom prigovoru tuženika radi nedostatka aktivne legitimacije tužitelja iz ovog odgovora na tužbu (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od sklapanja kredita dakle od 02.01.2007.godine pa sve do konverzije, a sve sukladno prigovoru tuženika radi prijeboja iz ovog odgovora na tužbu. (za razliku u kamati) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i po nižem tečaju CHF i to za razdoblje od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje do njegove konverzije u ovom slučaju, a sve sukladno istaknutom prigovoru radi prijeboja iz ovog odgovora na tužbu. (za razliku u depozitu): - izračun novčanog iznosa, izražen u kunama po isplatama s računa ev. oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz ovog odgovora na tužbu. U konačnici se ovdje ističe da je kompletnu financijsku i dr dokumentaciju prednik tuženika dostavio tužitelju a kada je ovaj sklopio Ugovor o kreditu, radi čega se ističe da tužitelj ničim nije dokazao da mu ista nije dostavljena kada je sklopio Ugovor o kreditu sa prednikom tuženika. Slijedom svega naprijed navedenoga i obrazloženog te na dokazima ali i recentnoj sudskoj praksi i utemeljenom tuženik stoga podnosi ovaj odgovor na tužbu te predlaže da se svi postavljeni tužbeni zahtjevi u cijelosti odbiju tj. podredno odbace kao neosnovani uz dosudu obveze tužitelju na nadoknadu svih prouzročenih troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom

2 9

29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja bilo kojeg od postavljenih ili naknadno postavljenih i preciziranih tužbenih zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja tuženika istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338. st.3. ZPP-a.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40017/07 sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 02. siječnja 2007.godine potvrđen po javnoj bilježnici u Zadru Veri Marčini pod brojem OU-1/07-1 3.siječnja 2007.godine (l.s.12-18,80-99), dodatak br.1 Ugovor o kreditu broj 40017/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] Borisu Zduniću pod brojem OV-785/16 18.02.2016.g. (l.s.19- 22,70-73), vještački nalaz Liliput d.o.o. Hrvatska (l.s.23-26), otplatni plan od 26.09.2023.g. (l.s.64-69), izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Gospiću zemljišnoknjižnog odjela za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u koji je upisana kat. čest. [katastarska čestica] kuća i zgrada dvorište površine 210 m2 (l.s.74), otplatni plan za ugovor broj 260796 (l.s.75-78), kretanje vrijednosti Euribor-a u razdoblju 10 godina (2006-2016) (l.s.79), dopis Splitske bane Societe generale group upućen NG od 9.11.2015.g. uz dodatak ugovoru o kreditu i otplatni plan (l.s.100-107), promet po računu VG kod Splitske banke d.d. (l.s.108-114), sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 12.02.2016.g. (l.s.115-116), proveo financijsko vještačenje po vještaku Leonu Bataljaku dipl.oec. (l.s.119- 120,126-208), odgovor na podnesak tuženika vještaka Leona Bataljakua dipl.oec. od 29.travnja 2024.g. (l.s.218-221), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužitelja NG (l.s.229-230).

4.Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 62.643,66 Eur-a, te podrednog zahtjeva manje vrijednosti 9.717,17 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, po Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40017/07 sklopljenom između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 02. siječnja 2007.godine potvrđenom po javnoj bilježnici u Zadru Veri Marčini pod brojem OU- 1/07-1 3.siječnja 2007.godine.

6.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40017/07 između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 02. siječnja 2007.godine potvrđen po javnoj bilježnici u Zadru Veri Marčini pod brojem OU-1/07-1 3.siječnja 2007.godine, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 110.000,00 CHF, po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 297 mjeseci, te početnu kamatnu stopu od 4,20%, te da je čl. 5. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom kamatnim stopama kreditora.

3 0

7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8.Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz stranačkog iskaza tužitelja slijedi da je riječ o kreditu za kupnju kuće u kojoj tužitelj živi sa obitelji, pa i u trenutku zaključenja glavne rasprave, pa iz navedenog slijedi da je ovaj kredit korišten za stambeno zbrinjavanje obitelji, za obiteljske potrebe, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva, pa stog slijedi da tužitelj nije bio informiran o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, niti se pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora o kreditu.

9.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 2.4. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

11.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu

3 1

(tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

13.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

14.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

15.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-

3 2

1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 15. siječnja 2007.godine u iznosu 1Chf=4,615400 Hrk, pa je slijedom navedenog usvojen tužbeni zahtjev za iznos od 9.717,17 Eur-a uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, kako to slijedi iz nalaza i mišljenja vještaka Leona Bataljaku da je tužitelj zbog promjene tečaja švicarskog franka tuženici preplatio ukupno 73.214,02 Hrk/9.717,17 Eura, koji nalaz i mišljenje prvostupanjski sud prihvaća kao objektivan i valjan.

16.Kako je u slučaju ništetosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud dosudio tužitelju preplaćenu razliku anuiteta, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Leona Bataljaku dipl.oec., koji je izvršio obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF.

17.Također, kako je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj ugovor, to prvostupanjski sud smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj te da isti temeljem odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

18.S obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to je odbijen prigovor zastare po osnovi isplate za ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

19.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, u odnosu na potraživanja po osnovi tečajne razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g.

20.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2023. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 14. lipnja 2018. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5

3 3

godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.

21.Prigovor prijeboja istaknut po tuženoj nije osnovan, jer tužena nema potraživanje koje bi stavila u prijeboj sa potraživanjem tužitelja, jer je iznos preplate u iznosu od 2.857,26 Eur-a potrošen za plaćanje budućih rata od trenutka zaključenja ugovora o konverziji i u trenutku zaključenja glavne rasprave potrošen.

22.Tužbeni zahtjev po osnovi potraživanja tužitelja za naknadu za prijevremenu otplatu kredita je odbijen kao neosnovan, jer do zaključenja glavne rasprave nije utvrđeno postojanje takvog potraživanja na strani tužitelja prema tuženoj.

23.Prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku nije osnovan, iz razloga što je predmetni ugovor o kreditu zaključen u sjedištu tuženikove podružnice u Zadru, te sukladno čl. 18.st.2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40017/07 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 02. siječnja 2007.godine potvrđenog po javnoj bilježnici u Zadru Veri Marčini pod brojem OU-1/07-1 3.siječnja 2007.godine, korisnik kredita i kreditor u sporu, potražit će rješenje u pregovorima, a u koliko u tome ne uspiju mogu sporazumno zatražiti posredovanje nezavisnih osoba/tijela ili pokrenuti spor pred nadležnim sudom najbližim mjestu zaključenja ugovora, dakle riječ je o valjanoj prorogacijskoj klauzuli u skladu s odredbom članka 59. ZPP koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u vezi djelatnosti te jedinice, pored suda opće i mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, pa je tužitelj ispravno podnio svoju tužbu mjesno nadležnom Općinskom sudu u Zadru.

24.Prvostupanjski sud ne nalazi da bi čitav Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40017/07 sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 02. siječnja 2007.godine potvrđen po javnoj bilježnici u Zadru Veri Marčini pod brojem OU-1/07-1 3.siječnja 2007.godine bio ništetan, kao niti sklopljeni Dodatak br. 1. tom ugovoru, pa je osnovni tužbeni zahtjev odbijen.

25.Prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije, potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose.

26.Naime, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da

3 4

ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud smatra da ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetnih ugovornih odredbi i da se svrha ugovora može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka, nakon uklanjanja ništetnih odredbi.

27. U svezi zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu za navesti je da je odredbom čl. 87. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.),te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.). Kako je naprijed navedeno, odredbom čl. 324. st.1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez te ništetne odredbe.

28.Za navesti je da sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora, a kako je naprijed citirano, tj. utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.

29.Stoga s obzirom na sve naprijed izloženo, te da je u konkretnom slučaju predmet spora tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti, prvenstveno utemeljen na tvrdnji da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se u bitnome odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, prema mišljenju prvostupanjskog suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a s obzirom na navedenu djelomičnu ništetnost, moguće je pod pretpostavkama predviđenim zakonom potraživati preplaćene iznose (VSRH Rev -1172/2018-2 od 19.ožujka 2019.godine).

30.Da se predmetni ugovor o kreditu može održati na snazi, unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora ništetne, ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/2012).Navedena Direktiva u stavku 1. propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da

3 5

države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

31.Za napomenuti je i to da Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C- 260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C- 260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi, ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018), s napomenom da je upravo odredbom čl. 324 ZOO-a propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne ugovorne odredbe.

32.S obzirom na izloženo predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, dok bi bile ništetne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetnost kojih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog pravnog posla, jer on sadrži sve elemente nužne za njegovu održivost i pravnu valjanost.

33.Zaključno treba kazati i da sklapanjem Dodatka br.1 Ugovor o kreditu broj 40017/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] Borisu Zduniću pod brojem OV-785/16 18.02.2016.g. nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe članka Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule.

34.Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015.: dalje-ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK – a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni prvostupanjskog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to je to riječ u konkretnom slučaju.

35.Glavni motiv navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do

3 6

koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Stoga nisu osnovane tvrdnje o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenjem predmetne tužbe.

36.Aneks ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

37.Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.

38.U odnosu na navode tuženika od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile aneks - dodatak uz ugovor o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita, valja istaći da je prvostupanjski sud utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužitelj nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužitelj ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koju ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama .

39.Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

3 7

40.Međutim, prema ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u aneksu - dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2007. godine.

41.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.5. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.),za zastupanje na ročištu od 20. studenog 2023. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 3. svibnja 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 27. listopada 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), ukupno 400 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 800,00 Eur-a, uz pdv - 1.000,00 Eur-a, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 Eur- a, ukupno 1.300,00 Eur-a.

42.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 7. studenog 2025. godine

S u d a c

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćnici

2.Tuženiku po punomoćnicima