REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

POVRV-674/2021-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Beatrix Crnogorac, na prijedlog sudske savjetnice Snježane Hrubec Totić, u pravnoj stvari tužitelja ˝NFASS˝ d.o.o. Gradiška, Ulica Vidovdanska bb, Gradiška, Bosna i Hercegovina, OIB: 16662091175, kojega zastupa punomoćnik Filip Lisac, odvjetnik u Opatiji, Stubište Lipovica 3, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojega zastupa punomoćnik Stanislav Ostojić, odvjetnik u Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, nakon provedene glavne rasprave zaključene 23. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 7. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl.br. OVRV-9/2021 od 25. siječnja 2021. javnog bilježnika Vladimira Marčinka, i to u dijelu kojim je naloženo tuženiku, ranije ovršeniku, isplatiti tužitelju, ranije ovrhovoditelju, iznos od 30.400,00 EUR (slovima: trideset tisuća četiri stotine eura) zajedno sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 8.000,00 EUR od 6. listopada 2020.,

- na iznos od 8.000,00 EUR od 27. listopada 2020.,

- na iznos od 8.000,00 EUR od 7. studenoga 2020.,

- na iznos od 6.400,00 EUR od 18. studenoga 2020.

pa do isplate po stopi zakonskih kamata na kašnjenje s plaćanjem u poslovnim transakcijama između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze, a koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena, te u dijelu kojim se nalaže tuženiku, ranije ovršeniku, naknaditi tužitelju, ranije ovrhovoditelju, troškove ovršnog postupka u iznosu od 855,12 EUR (slovima: osam stotina pedeset pet eura i dvanaest centi), sa zateznim kamatama koje teku od 25. siječnja 2021. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl.br. OVRV-9/2021 od 25. siječnja 2021. javnog bilježnika Vladimira Marčinka, i to u dijelu kojim je naloženo tuženiku, ranije ovršeniku naknaditi tužitelju, ranije ovrhovoditelju, preostali dio troškova ovršnog postupka u iznosu od 4,62 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos, te se u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Radi osiguranja novčane tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu od 30.400,00 EUR (slovima: trideset tisuća četiri stotine eura) zajedno sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 8.000,00 EUR od 6. listopada 2020.,

- na iznos od 8.000,00 EUR od 27. listopada 2020.,

- na iznos od 8.000,00 EUR od 7. studenoga 2020.,

- na iznos od 6.400,00 EUR od 18. studenoga 2020.

pa do isplate po stopi zakonskih kamata na kašnjenje s plaćanjem u poslovnim transakcijama između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze, a koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena, te radi osiguranja tražbine tužitelja s osnove troškova ovršnog postupka u iznosu od 855,12 EUR (slovima: osam stotina pedeset pet eura i dvanaest centi), sa zateznim kamatama koje teku od 25. siječnja 2021. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, određuje se

p r e t h o d n a  m j e r a

kojom se Financijskoj agenciji nalaže da zabrani svim bankama u kojima tuženik ima otvoren račun da tuženiku ili trećoj osobi, po nalogu tuženika, isplati s njegovih računa novčani iznos za koji je određena ova prethodna mjera.

II. Zaplijenjeni iznos novčanih sredstava ne može se prenijeti niti s jednog računa tuženika dok traje zabrana, osim radi namirenja osigurane tražbine.

III. Ova prethodna mjera smatra se provedenom dostavom ovog rješenja Financijskoj agenciji.

IV. Provedbom ove prethodne mjere tužitelj stječe založno pravo na zaplijenjenim sredstvima.

V. Ova prethodna mjera ostaje na snazi do proteka roka od petnaest dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu.

VI. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za određivanje prethodne mjere radi osiguranja tražbine s osnove troškova ovršnog postupka u iznosu od 4,62 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.740,89 EUR (slovima: sedam tisuća sedam stotina četrdeset eura i osamdeset devet centi), zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos troškova od 1.240,89 EUR (slovima: tisuću dvije stotine četrdeset eura i osamdeset devet centi) teku od 7. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VIII. Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu, u iznosu od 4.586,35 EUR te zahtjev za isplatu zateznih kamata na troškove postupka u iznosu 711,35 EUR.

IX. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.365,52 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1./ Predmetni postupak vodi se povodom prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Vladimira Marčinka, Zagreb, Palmotićeva 43a, posl.br. OVRV-9/2021 od dana 25. siječnja 2021., nakon kojeg je predmetno rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su u tom dijelu ukinute sve provedene radnje, a određeno je da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, nakon čega se ovršni prijedlog tužitelja smatra tužbom, a prigovor tuženika odgovorom na tužbu.

2./ U odgovoru na tužbu (list 35.-37. spisa) tuženik osporava osnov i visinu potraživanja tužitelja te navodi da tužiteljeva tražbina ne proizlazi iz knjigovodstvene evidencije tuženika. Ističe prigovor nedostatka aktivne te promašene pasivne legitimacije i prigovor zastare spornog potraživanja; osporava pojedinačne datume dospijeća obveze kao proizvoljno naznačene; tijek kamata kao i kamatne stope kao nepravilno naznačene od strane tužitelja. Nadalje, tuženik prigovara odmjerenim troškovima ovršnog postupka te ističe da prijedlog za ovrhu nije sastavljen u skladu s odredbom čl. 39. Ovršnog zakona; dok isprave na kojima se temelji rješenje o ovrsi nisu vjerodostojne isprave u smislu odredbe čl. 31. Ovršnog zakona, a prijedlog za ovrhu sastavljen je protivno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima.

3./ Podneskom od 13. travnja 2021. (list 48.- 50. spisa) tužitelj navodi da je poslovni odnos tužitelja i tuženika zasnovan Ugovorom o isporuci i redovnom održavanju programskog sustava i opreme od 1. siječnja 2020. koji je izmijenjen Dodatkom br. 1. od 1. lipnja 2020., a prestao je otkazom od strane tuženika, koji je tužitelj zaprimio 13. listopada 2020., po proteku otkaznog roka od 30 dana, pa je ugovor bio na snazi do 13. studenoga 2020. Navodi da po osnovi navedenog ugovora tuženik nije podmirio četiri utužena računa te da nije prigovarao izvršenim uslugama tužitelja.

4./ Podneskom od 26. travnja 2021. (list 106. -108. spisa) tužitelj je predložio radi osiguranja tražbine navedene u platnom nalogu odrediti prethodnu mjeru temeljem odredbe čl. 501.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.

- službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP).

5./ Tuženik u podnesku od 7. lipnja 2021. (list 116.-120. spisa) navodi da tužitelj od 2. listopada 2020. nije izvršavao ugovorene obveze niti je tuženiku pružao usluge koje su navedene u utuženim računima. Nadalje, istim podneskom kao i podneskom od 16. veljače 2024. (list 325.-327. spisa) tuženik navodi da su GI, bivši osnivač društva tužitelja te bivši zastupnik po zakonu tužitelja, i ovdje tuženik vodili radni spor pred sudom u Trstu (Italiji), u kojem je GI kao tužitelj u tom sporu tvrdio da je s tuženikom bio u odnosu koji ima elemente radnog odnosa te zahtijevao isplatu plaća i drugih naknada upravo do početka listopada 2020., a koji spor je okončan pravomoćnom presudom suda u Trstu kojom je odbačen tužbeni zahtjev FI jer nije dokazao da bi bio zaposlenik ovdje tuženika. Nadalje, tuženik ističe kao i u podnesku od 7. srpnja 2021. (list 220.-224. spisa), da je GI kao zastupnik po zakonu tužitelja sklopio predmetni ugovor, čak i Dodatak br. 1. Ugovora od 1. lipnja 2020., iako je zakonski zastupnik tužitelja bio do 2. ožujka 2020.; bio zadužen za pružanje ugovorenih usluga; da nije bio ˝treća osoba˝ koja nije mogla za tužitelja donositi odluke o prekidu poslovne suradnje, a da je na sastanku 5. listopada 2025. dogovorio preuzimanje informatičke opreme i sredstava koja su pripadala tužitelju te da je tužitelj poslije održanog sastanka (fizički) uklonio svu opremu, uključujući i servere.

6./ U daljnjem tijeku postupka tužitelj u bitnome ističe da su se serveri putem kojih je tužitelj pružao usluge tuženiku odnosno kojima se služio tuženik nalazili na tri odvojene lokacije radi sigurnosti za slučaj katastrofe na jednoj lokaciji. Tako su se serveri nalazili u Italiji na poslovnoj adresi tuženika u Udinama, lokaciji tužitelja u Fagagni i u BiH u mjestu sjedišta tužitelja u Gradiški. Pojašnjava da u slučaju katastrofe (potres i sl.) na jednoj od lokacija, podaci na serverima ne bi bili ugroženi. Tužitelj nadalje ističe da tuženiku nije uskratio pristup serverima koji su bili ˝online˝ i na raspolaganju do isteka otkaznog roka, kao i programskoj opremi ili bilo čemu drugom što je bitno za izvršavanje usluga, a da je na tuženiku hoće li pristupati serverima i programskoj opremi 10 ili 1000 puta dnevno ili neće pristupati. Nadalje, navodi da je ugovoreni rad tužitelja u naravi podrazumijevao da tužitelj programe drži na svom serveru i tuženiku omogući pristup tim podacima za poslovne svrhe tuženika. Usluge koje je pružao tužitelj sastoje se od isporuke i instaliranja programske opreme (izvršeno odmah po zaključenju ugovora), održavanju programske opreme, mreže i mrežne opreme što je tužitelj i izvršio. Da li je tuženik koristio programska rješenja koja mu je tužitelj stavio na raspolaganje je isključivo dispozicija tuženika. Smatra da se predmetni spor ne može vezati ni na koji način uz radni spor FI i tuženika pred sudom Republike Italije.

7./ U podnesku od 15. rujna 2021. (list 270.-272. spisa) tuženik u bitnome osporava navode tužitelja da se njegova obveza u naravi svodila na to da je tužitelj programe držao na svom serveru i tuženiku omogućio pristup tim podacima za poslovne svrhe tužitelja, a to stoga što koristi vlastite servere te vlastitu programsku i mrežnu opremu te ne postoje vanjski serveri i/ili servisi o kojima je tuženik ovisan u svom poslovanju, dakle, tuženik osporava kao netočne tvrdnje tužitelja da mu je u spornom razdoblju omogućio pristup bilo kakvim serverima i/ili servisima.

8./ Tijekom postupka izvršen je uvid u dostavljene isprave koje su ocijenjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a. Saslušani su svjedoci GI, LI, SI, ĐI i EI, zastupnica po zakonu tužitelja TI te zastupnik po zakonu tuženika AI. Sud nije izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem uvidom u poslovne knjige stranaka jer je iz dokumentacije dostavljene u spis (salda-konti kartice – list 225.-227. spisa) sud mogao utvrditi da tuženik za tražbinu koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave nije koristio pravo na odbitak pretporeza. Iz istog razloga sud nije zatražio službenim putem podatak o tome od Porezne uprave, niti je na prijedlog tužitelja pribavljen podatak od istog tijela je li tuženik prijavio korištenje poreza na dodanu vrijednost prema utuženim računima. Sud kao dokaze nije koristio dokumentaciju s lista 129.- 135; 137.-142. i 144.-173.; 185.-186; 190.-191. spisa, jer ista nije podnesena uz ovjereni prijevod sukladno odredbi čl. 232. st. 2. ZPP-a. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka ŽI i KI jer je tuženik povukao dokazne prijedloge za njihovim saslušanjem,

9./ Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti glede glavičnog potraživanja, a djelomično osnovan glede sporednih traženja koja se odnose na naknadu troškova ovršnog i parničnog postupka.

10./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 30.400,00 EUR zajedno s kamatama, radi naplate naknade po osnovi Ugovora o isporuci i redovitom održavanju programskog sustava i Dodatka br. 1. Ugovora, te zahtjev za naknadu troškova ovršnog postupka.

11./ Najprije se utvrđuju neosnovanima tuženikovi navodi iz odgovora na tužbu da isprave na kojima se temelji rješenje o ovrsi nisu vjerodostojne isprave jer se utuženi računi, sukladno odredbi čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., dalje: OZ) smatraju vjerodostojnom ispravom, a u njima su u smislu odredbe članka 31. stavak 2. OZ-a naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze.

12./ Iako tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbe, aktivnu i pasivnu legitimaciju, stav je ovog suda, a s obzirom na sadržaj dokumentacije dostavljene u spis, kao i navode tuženika tijekom postupka o prestanku poslovnog odnosa s tužiteljem, da je tuženik (konkludentno) priznao osnovu tužbe u vidu predmetnog Ugovora o isporuci i redovitom održavanju programskog sustava i opreme i njegovog Dodatka br. 1., a time i pasivnu legitimaciju. Stoga ovaj sud osporavanje aktivne i pasivne legitimacije kao i osnove tužbe koje tuženik ističe u odgovoru na tužbu, smatra paušalnim, a time i neosnovanim.

13./ Dakle, nije sporno da su stranke dana 1. siječnja 2020. sklopile Ugovor o isporuci i redovitom održavanju programskog sustava i opreme te dana 1. lipnja 2020. Dodatak br. 1. Ugovora, kojim su izmijenile ugovoreno razdoblje trajanja osnovnog ugovora i to do zaključno 31. prosinca 2020., te kojim se tuženik obvezao tužitelju za pružanu isporuku i redovito održavanje programskog sustava i opreme plaćati mjesečnu naknadu u iznosu od 20.000,00 EUR (bruto) i to prema fakturi koju će tužitelj ispostaviti dva puta mjesečno- svakog 20.-tog (10.000 EUR bruto) i svakog 30. -og (10.000,00 EUR bruto) za tekući mjesec. Također, nije sporno da je tuženik po navedenom ugovoru plaćao račune od početka suradnje, izdavane dva puta mjesečno, dok nije platio jedan račun iz rujna 2020., dva računa iz listopada 2020. i jedan račun iz studenoga 2020.

14./ Sporna je osnovanost i visina utuženog potraživanja, a s obzirom na tuženikove navode da nema nikakvih dugovanja prema tužitelju po utuženim računima jer tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu niti je tuženiku pružao usluge navedene u utuženim računima, što se implicira i iz navoda da je tužitelj prekinuo poslovnu suradnju 2. listopada 2020. Sporno je na koji način je tužitelj u naravi ispunjavao tuženiku obveze po predmetnom ugovoru, kao i je li tužitelj ugovorne obveze mogao ispunjavati unatoč tome što je prema tvrdnji tuženika nakon sastanka 5. listopada 2020. preuzeo informatičku opremu, uključujući i servere. Sporan je i datum prestanka predmetnog ugovora, tijek kamata i kamatna stopa te je da li je u odnosu na utuženo potraživanje nastupila zastara.

15./ U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, sud upućuje na odredbu čl. 228. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) kojom je propisano da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Tužitelj i tuženik su trgovačka društva, dakle, trgovci po samom zakonu, sukladno odredbi čl. 3. st. 6. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine br. 111/1993, 34/1999, 121/1999, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 111/2012, 125/2011, 68/2013, 110/2015, 40/2019) neovisno o tome obavljaju li gospodarsku ili neku drugu djelatnost. Kako je predmet ugovora isporuka i redovito održavanje programskog sustava i opreme i plaćanje naknade za te usluge, radi se o ugovoru o prometu roba i usluga.

16./ Prijedlog za ovrhu podnesen je 25. siječnja 2021., kako to proizlazi iz prijedloga (tužbe), dok je dospijeće tužiteljeve tražbine sud utvrdio iz predmetnih računa s obzirom na to da je u svakom računu naveden datum dospijeća. Tražbina iz računa br. 24 dospjela je na plaćanje 5. listopada 2020., tražbina iz računa br. 26 dospjela je 26. listopada 2020.; tražbina iz računa br. 27 dospjela je 6. studenoga 2020., a tražbina iz računa br. 28 dospjela je 17. studenoga 2020. Prema tome, u odnosu na sve utužene tražbine od dana njihova dospijeća pa do dana podnošenja prijedloga za ovrhu nije protekao trogodišnji zastarni rok iz citiranog čl. 228. st. 1. ZOO-a. Stoga se tuženikov prigovor zastare utvrđuje neosnovanim.

17./ Posebno u odnosu na utuženi račun br. 24 od 30. rujna 2020. (list 9. spisa), imajući u vidu da se isti odnosi na referentno razdoblje od 1. rujna 2020. do 30. rujna 2020. kao i da tuženik nije osporio da bi do 30. rujna 2020. došlo do bilo kakvog prestanka poslovne suradnje, a da se dopisom od 2. listopada 2020. (list 60. spisa) zahvalio tužitelju na do tad pruženoj usluzi, dakle, nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi doveo u sumnju istinitost činjenica navedenih u računu br. 24, sud je ove navode tužitelja utvrdio kao istinite.

18./ Uvidom u račun br. 24 od 30. rujna 2020. (list 9. spisa) koji je tužitelj izdao tuženiku na iznos od 8.000,00 EUR, vidljivo je da se isti odnosi na konzultacije kod izrade IT rješenja; usluge konzultacije i implementacije Internet stranice te instalacije i konfiguracije servisa za komunikaciju s bazama podataka, za referentno razdoblje od 1. rujna 2020. do 30. rujna 2020. s dospijećem plaćanja 5. listopada 2020. Nadalje, iz uvida u račun br. 26. od 20. listopada 2020. (list 10. spisa) koji je tužitelj izdao tuženiku na isti iznos od 8.000,00 EUR, proizlazi da se odnosi i na iste usluge, ali za referentni period od 1. listopada 2020. do 20. listopada 2020. s dospijećem plaćanja 26. listopada 2020. Treći sporni račun br. 27 od 31. listopada 2020. (list 11. spisa) tužitelj je također fakturirao tuženiku za iste usluge, no za referentno razdoblje od 1. listopada 2020. do 31. listopada 2020, s dospijećem plaćanja 6. studenoga 2020., dok je četvrti sporni račun br. 28 od 13. studenoga 2020. (list 12. spisa) izdan u odnosu na iste usluge, ali na iznos od 6.400,00 EUR te za razdoblje od 1. studenoga 2020. do 12. studenoga 2020., s dospijećem plaćanja 17. studenoga 2020.

19./ Uvidom u račune (list 64., 66., 68., 70., 72., 74., 77., 79., 82., 85., 88., 91., 94., 97., 100. i 103. spisa): rn br. 1 od 20. siječnja 2020.; rn br. 2 od 30. siječnja 2020.; rn br. 3 od 20. veljače 2020.; rn br. 5 od 29. veljače 2020.; rn br. 6 od 20. ožujka 2020.; rn br. 7 od 30. ožujka 2020; rn br. 9 od 20. travnja 2020.; rn br. 10 od 30. travnja 2020.; rn br. 11 od 20. svibnja 2020.; rn br. 13 od 30. svibnja 2020; rn br. 14 od 19. lipnja 2020.; rn br. 16 od 20. srpnja 2020.; rn br. 17 od 30. srpnja 2020.; rn br. 19 od 20. kolovoza 2020.; rn br. 21 od 31. kolovoza 2020.; rn br. 23 od 21. rujna 2020. utvrđuje se da su navedeni računi izdani za referentno razdoblje koje prethodi utuženom razdoblju, i to na temelju predmetnog ugovora te da je njihov opis stavki identičan opisu iz predmetnih utuženih računa, a odnosi se na konzultacije kod izrade IT rješenja; usluge konzultacije i implementacije Internet stranice; instalaciju i konfiguraciju servisa potrebnih za komunikaciju s bazama podataka. Da je navedene račune, koji nisu predmet ovog postupka, tuženik podmirio razvidno je iz potvrda o njihovim uplatama (list 65., 67., 69., 71., 73., 75., 76., 78., 80., 81., 83., 84., 86., 87., 89., 90., 92., 93., 95., 96., 98., 99., 101., 102., 104. i 105. spisa).

20./ Dakle, uvidom u račune izdane temeljem predmetnog ugovora proizlazi da svi oni od prvog do posljednje izdanog računa sadrže identičan opis usluga.

21./ Imajući u vidu jednak opis usluga na svim računima, kako plaćenima tako i neplaćenima, sud zaključuje da je tužitelj izdavao račune za usluge koje su se neovisno o opsegu njihova pružanja fakturirale dva puta mjesečno na iznos ugovorene naknade, sukladno predmetnom Ugovoru, a kasnije njegovom Dodatku br. 1. Da opseg pružanih usluga nije od utjecaja na (isti) iznos faktura ukazuje i odredba čl. 3. Ugovora kojom se tužitelj obvezao poslove održavanja obavljati kontinuirano tijekom 24 sata dnevno, za što će imati organiziranu servisno-operativnu službu, a sve prijavljene kvarove i servisne potrebe otkloniti po prijavi tuženika. Dakle, logično je da neovisno o tome prijavi li tuženik uopće kvarove ili ih prijavi (samo primjerično) na stotine, naknada iskazana u fakturi ima stalni iznos.

22./ Osim toga, niti vrsta pružanih usluga nije od utjecaja ustaljeni iznos faktura, a što proizlazi iz dijela iskaza svjedoka ĐI koji je uvjerljivo iskazao vezano za vrste usluge koje je tužitelj obavljao za tuženika, da mu nisu poznati detalji ugovora, no da su se obavljale informatičke usluge, koje su se prije sklapanja Dodatka br.1. Ugovora odnosile na pomaganje djelatnicima uspostave IT sustava za Italiju, a nakon što je sustav bio uspostavljen da su bile konzultantskog tipa.

23./ Iz navedenog dijela iskaza svjedoka ĐI sud je utvrdio i činjenicu da je ugovor bio i savjetničke prirode, iako to u ugovoru nije izričito navedeno, te je kao takav bio svojevrsna podvrsta ugovora o djelu iz čl. 590. ZOO-a koji propisuje da se tim ugovorom izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Da su ugovorne obveze tužitelja obuhvaćale i konzultantske usluge razvidno je i iz specifikacije svih računa (t. 18. i 19. obrazloženja).

24./ Zastupnik po zakonu tuženika AI iskazao je da je došlo te teških riječi na sastanku 5. listopada 2020., da je od tada prekinuta komunikacija s tužiteljem te da nije bilo potrebe za tužiteljevim uslugama. Nadalje, svjedok ĐI je iskazao da je tuženik prekinuo poslovnu suradnju s tužiteljem kao i sve veze s obitelji TI nakon sastanka održanog 5. listopada 2020. te je tuženik nastavio raditi bez tužitelja i bez potrebe da ga obavijesti o kvarovima. Navedeni iskazi nisu proturječni te ih je sud ocijenio kao uvjerljive u navedenom dijelu te utvrdio da je nakon 5. listopada 2020. tuženik zaista prekinuo komunikaciju s tužiteljem te da tuženik nije imao potrebu za tužiteljevim uslugama.

25./ Međutim, prethodno navedeno utvrđenje ne podrazumijeva, imajući u vidu pravnu narav ugovora, da konzultantske usluge tužitelja nisu bile tuženiku na raspolaganju. Osim toga, ne bi bilo ispravno ugovornu odredbu o obvezama tužitelja tumačiti na način da tužitelj u konkretnom slučaju neće ispuniti ugovornu obvezu ako tuženik nema potrebe za njegovom uslugom ili ju ne zatraži.

26./ Stoga je stav ovog suda da nije od utjecaja na donošenje odluke činjenica da je tuženik nakon 5. listopada 2020. prekinuo komunikaciju s tužiteljem te da nije imao potrebu za njegovim uslugama, to pogotovo jer se potrebitost usluga, s obzirom na izloženu pravnu prirodu ugovora, ne može pripisati krivnji niti odgovornosti tužitelja.

27./ Dakle, u postupku je bilo odlučujuće utvrditi da li je tuženik mogao koristiti usluge tužitelja odnosno jesu li tuženiku ugovorene usluge bile na raspolaganju, a to je bilo bitno utvrditi naročito zbog navoda tuženika da je GI u ime tužitelja prekinuo poslovnu suradnju s tuženikom, koji navod tuženika zapravo implicira da tužitelj nije ispunjavao svoju ugovornu obvezu, da nije omogućio pristup bilo kakvim serverima i/ili servisima i/ili da je održavao programsku i mrežnu opremu tuženika.

28./ Da je tužitelj u utuženom razdoblju izvršavao ugovorene obveze, sud je utvrdio iz iskaza svjedoka SI (list 349. -352. spisa). Iako se radi o svjedoku koji je obiteljski povezan sa bivšim i sadašnjim članovima uprave tužitelja, odnosno njihov je sin, po ocjeni ovog suda ne proizlaze u konkretnom slučaju okolnosti koje bi ukazivale da je iskazivao neistinito, iako bi za ishod postupka mogao biti i osobno zainteresiran. Uvjerljivo je i logično iskazao u bitnome da je tužitelj pružao usluge tuženiku do 13. studenoga 2020. na način da je održavao servere ˝preko Web-a, odnosno VPN-a˝; da je sustav bio na raspolaganju tuženiku koji ga je mogao koristiti kad god je želio te da je i sam koristio isti sustav; da su se serveri nalazili na lokacijama pod kontrolom tužitelja; da je obavljao dugoročno održavanje sam, no samo onda kada je to trebalo te da je pomagao vezano uz informatičke usluge; da tuženik nikada nije dostavio tužitelju prigovor vezan uz izvršavanje usluga te da su utužene fakture ispostavljene za ˝web hosting i ostale informatičke usluge (serveri, mrežne aparate i sl.). Pritom sud ističe da iskaz SI u dijelu u kojem navodi da je sustav bio na raspolaganju tuženiku nije proturječan iskazu svjedoka FI koji je iskazao da je tužitelj preko servera pružao tuženiku usluge te da se tuženik i nakon što je preuzet dio opreme tužitelja i dalje mogao spajati na servere i koristiti usluge.

29./ Imajući u vidu pravnu prirodu predmetnog ugovora, kao te istinitost iskaza navedenih svjedoka u dijelu u kojem iskazuju neproturječno o opremi tužitelja, sud utvrđuje najprije neosnovanim navod tuženika da je tužitelj nakon sastanka održanog 5. listopada 2020. (fizički) uklonio ˝svu˝ opremu, uključujući i servere, čime se implicira da je i to razlog zbog kojeg ugovorene usluge nisu bile pružane.

30./ Stoga nije relevantna okolnost kada je tužitelj preuzeo opremu jer se radi o dijelu opreme, bez kojeg se, prema iskazima navedenih svjedoka, tuženik i dalje mogao spajati na servere i koristiti sustav koji mu je bio na raspolaganju. Pritom se ukazuje i da iskaz SI o načinu izvršavanja ugovornih obveza nije proturječan niti iskazu zastupnice po zakonu tužitelja TI koja je iskazala da su i nakon otkaza ugovora serveri radili 24 sata dnevno, da nisu ugašeni te tužitelj nije ništa zakomplicirao, ukinuo i sl., dok je o radu iz Zagreba preko servera ˝online˝ iskazao je i LI, bivši zaposlenik tuženika koji je doduše neposredna saznanja imao samo do rujna 2020. Stoga je sud navedene dijelove iskaza svjedoka ocijenio međusobno neproturječnima te uvjerljivima, a time i istinitima.

31./ Iskaz svjedoka ĐI, bivšeg predsjednika društva tuženika u utuženom razdoblju (kako to proizlazi iz izvatka iz sudskog registra za tuženika) (list 382. i 383. spisa) ocijenjen je nelogičnim, a time i neistinitim, u dijelu u kojem svjedok iskazuje da je tužitelj pružao tuženiku ugovorene usluge samo do 5. listopada 2020., s obzirom na kasniji njegov navod da tuženik nije pokušao koristiti usluge tužitelja, a da ne zna je li mogao koristiti usluge tužitelja. Nelogično je da bi svjedok znao da usluge nisu pružane nakon 5. listopada 2020., a to pogotovo usluge koje je sam svjedok potvrdio da su u utuženom razdoblju bile konzultantskog tipa, ako se tuženik prema iskazu svjedoka nije niti pokušao obratiti tužitelju pa da bi tužitelj iste pružio.

32./ Iskaz zastupnika po zakonu tuženika JI u dijelu u kojem iskazuje (list 384.-385. spisa) da tuženik nije mogao pristupiti serverima i uslugama nakon 5. listopada 2020. utvrđuje se također nelogičnim, stoga i neistinitim, jer nije logično da tuženik ne bi prigovorio tužitelju na tu nemogućnost, kako je svjedok iskazao, iz razloga jer nije bilo potrebe za njegovim uslugama, kao što nije logično da bi tuženik pokušao pristupiti serverima i zatražiti usluge tužitelja pa da bi znao, prema iskazu svjedoka- da se serverima i uslugama nije moglo pristupiti, obzirom na njegov navod da se nakon 5. listopada 2020. nisu pojavile poteškoće koje tuženik ne bi mogao otkloniti, dakle potrebe da se pokuša pristupiti serverima i uslugama.

33./ Svjedok EI, zastupnik tuženikove podružnice (kako to proizlazi iz izvatka iz sudskog registra za tuženika) u bitnom je iskazao (list 402. i 403. spisa) da je do prekida suradnje došlo dana 2. listopada (u kasnijem dijelu iskaza naveo je i godinu 2020.) kada je tužitelj preuzeo svu opremu u Udinama (servere i ostalo što je bilo potrebno za spajanje na sustav) te bez te opreme tuženik nije mogao raditi, nije mogao pristupiti serverima pa su se nekoliko mjeseci nakon prekida suradnje namučili uspostaviti sustav. Navedeni iskaz proturječan je iskazu svjedoka ĐI koji je iskazao da tuženik nije pokušao koristiti usluge tužitelja nakon 5. listopada 2020. kao i iskazu zastupnika po zakonu tuženika JI koji je iskazao da se nakon 5. listopada 2020. nisu pojavile poteškoće koje tuženik ne bi mogao otkloniti te da je tuženik samostalno radio, ujedno pojašnjavajući da nije samo tužitelj pružao informatičke usluge tuženiku te da tuženik ima svoj informatički odjel u kojem radi 30- ak djelatnika. Nadalje, iskaz svjedoka EI u dijelu u kojem svjedok navodi da je bio osobno prisutan 2. listopada 2020. kada su GI, njegova kćer i njezin dečko G iznijeli opremu, ne proizlazi iz isprava koje je tuženik priložio u spis. Naime, iz Sažetka zvučnog zapisa razgovora kojeg je svjedok EI vodio s GI i AI od 5. listopada 2020. (list 193.-196. spisa) proizlazi da je AI rekao MI da će ga tek obavijestiti kada može doći po opremu koju će informatičar prethodno provjeriti, dok svjedok EI kazuje da će informatičari doći ˝danas˝ (5. listopada 2020.).

34./ Slijedom navedenih ocjena dokaza, sud je utvrdio i paušalnim navode tuženika da ˝koristi vlastite servere te vlastitu programsku i mrežnu opremu te da ne postoje vanjski serveri i/ili servisi o kojima je tuženik ovisan o svom poslovanju˝ te ujedno kontradiktornima njegovim navodima, koje je sud također utvrdio neosnovanima, da tužitelj nije pružao usluge u utuženom razdoblju, a kojima implicira ujedno i da mu je tuženik uskratio pristup serverima (v. t. 29.i 30. obrazloženja).

35./ Vezano uz način i datum prestanka predmetnog ugovora, valja istakniti sljedeće.

36./ Uvidom u dopis tuženika od 2. listopada 2020. (list 60. spisa) utvrđuje se da istim dopisom tuženik najprije izjavljuje tužitelju namjeru raskida predmetnog ugovora zbog suvišnosti potrebe pruženih usluga te se ujedno poziva na mogućnost otkaza ugovora u svako doba, bez navođenja posebnog razloga, sukladno odredbi. čl. 7. Ugovora. S obzirom na različite termine otkaza i raskida kao načina prestanka ugovora koje tuženik u dopisu navodi, sud je stava, imajući u vidu i od tuženika naznačen predmet dopisa kao ˝otkaz ugovora˝ te njegovu zahvalu na dotadašnjoj suradnji, da je dopisom tuženik imao namjeru predmetni ugovor otkazati.

37./ Ukazuje se pritom da su odredbom čl. 7. Ugovora stranke ugovorile mogućnost da svaka može otkazati ugovor u svako doba, bez navođenja posebnog razloga, prilikom čega strana koja otkazuje ugovor, o svojoj namjeri, mora drugu stranu obavijestiti pisanom preporučenom pošiljkom s povratnicom.

38./ Tužitelj tijekom postupka tvrdi da je dopis o otkazu zaprimio 13. listopada 2020., dok se tuženik tijekom postupka niti ne očituje o okolnosti otkazivanja ugovora, već tvrdi da je tužitelj prekinuo poslovni odnos ranije, pa time niti ne iznosi činjenice niti predlaže dokaze kojima bi doveo u sumnju činjenicu o tužiteljevom zaprimanju dopisa o otkazu dana 13. listopada 2020., što je primjerice mogao na temelju povratnice preporučene pošiljke, stoga je sud ovaj navod tužitelja prihvatio kao istinit.

39./ Nadalje, ukazuje se da je tuženik u ovom postupku priložio Sažetak zvučnog zapisa razgovora između FI, na strani tužitelja, i JI i EI, na strani tuženika, i to u ovjerenom prijevodu s talijanskog jezika (list 193.- 197. spisa). Ista isprava priložena je od strane FI u radnom sporu koji je vodio protiv tuženika pred sudom u Trstu. Uvidom u presliku dijela njegove tužbe (list 177.-183. spisa) sud je zaključio da radni spor između FI i tuženika nije predmet poslovne suradnje tužitelja i tuženika, ali da Sažetak zvučnog zapisa razgovora između FI i JI kojeg su vodili 5. listopada 2020. (ponedjeljak) upućuje na činjenicu da je GI bio obaviješten o otkazu tuženika ranije, dakle prije 13. listopada 2020. Iako je sud uzgredno utvrdio tu činjenicu, ona nije relevantna za tijek trajanja otkaznog roka.

40./ Naime, uvidom u navedenu ispravu (Sažetak zvučnog zapisa) proizlazi da je GI, u prvom dijelu razgovora, potvrdio da mu je poznat sadržaj tzv. ˝opoziva mandata˝ od 2. listopada 2020. za koji je AI ujedno u razgovoru naveo da je odaslan 2. listopada 2020. u 23.50 sati. Pritom sud ukazuje logičnim da se tzv ˝opoziv mandata˝ odnosi upravo na dopis tuženika od 2. listopada 2020. (list 60. spisa), no da sam GI, zbog vremena slanja otkaza (petak u 23.50 sati) isti mogao zaprimiti od tuženika elektroničkim putem ili na drugi način koji ne uključuje primanje ˝preporučene pošiljke poslane s povratnicom˝.

41./ Odredbom čl. 7. st. 1. i 2. Ugovora, stranke su ugovorile da otkazni rok iznosi 30 dana i teče od prvog sljedećeg dana od dana primitka obavijesti o otkazu upućenoj upravo pisanom preporučenom pošiljkom s povratnicom. Nadalje, ukazuje se i da su sukladno čl. 4. st. 1. Dodatka br. 1. Ugovora, ostale neizmijenjene odredbe Ugovora o mogućnosti njegovog otkazivanja te da su se završnim odredbama iz čl. 10. Ugovora stranke suglasile da će sve izmjene, dopune i ispravci ugovora biti valjani samo ako su sačinjeni u pisanoj formi.

42./ Imajući u vidu prethodno utvrđenje da je tužitelj 13. listopada 2020. zaprimio dopis kojim je tuženik otkazao predmetni ugovor uz ugovoreni otkazni rok od 30 dana, a koji teče od prvog sljedećeg dana (14. listopada 2020.), sud je utvrdio da je predmetni ugovor bio na snazi do 13. studenoga 2020.

43./ Pored toga, sud ističe da se navodi tuženika da je tužitelj taj koji je prekinuo poslovnu suradnju 2. listopada 2020. ukazuju netočnima iz same dokumentacije koju dostavlja tuženik. Tako iz ranije navedenog Sažetka zvučnog zapisa razgovora između FI i JI od 5. listopada 2020. proizlazi da AI nastupajući za tuženika želi znati može li se s tužiteljem razgovarati o novom obliku suradnje, a GI odgovorima daje do znanja da nova suradnja nije moguća. Dakle, prema stavu suda, čak i da je GI, iako bivši zakonski zastupnik tužitelja, bio ovlašten ˝prekidati˝ suradnju odnosno da je nastupao kao predstavnik tužitelja koji je donosio takve odluke (kako ukazuje tuženik), iz navedene isprave proizlazi da on to nije učinio u odnosu na- tada još važeći- predmetni ugovor, već je izrazio nespremnost tužitelja za nove (buduće) suradnje s tuženikom. Također, iz e-mail poruka od 29. rujna 2020. (list 253. spisa) predmeta: Faktura br. 23, vidljivo je da ĐI, na strani tuženika, i GI, na strani tužitelja, vode grubu, neprimjerenu i neprofesionalnu poslovnu komunikaciju, iz koje ne proizlazi prekid poslovne suradnje tuženika s tužiteljem, već neprimjeren poslovni diskurs korespondenta.

44./ Tuženik nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi doveo u sumnju istinitost činjenica navedenih u računima na kojima tužitelj osniva utuženu tražbinu, vezanih uz visinu ugovorene naknade i dospijeće tražbine, pa je sud ove navode tužitelja prihvatio kao istinite.

45./ Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tužitelj osnovanost svojih tvrdnji dokazao u ovom postupku, a da je tuženikove prigovore sud utvrdio neosnovanima, te zaključio da je tužitelj ispunjavao ugovornu obvezu do 13. studenoga 2020., utvrđeno je da je tuženik dužan ispuniti preuzetu obvezu i podmiriti tužitelju preostali dio naknade za izvršenu uslugu održavanja programskog sustava i opreme, sve sukladno odredbi čl. 9. u vezi čl. 590. ZOO-a.

46./ Odredbom članka 12.a st. 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ("Narodne novine" broj 108/2012, 144/2012, 81/2013,112/2013, 71/2015, 78/2015, 114/2022, u daljnjem tekstu: ZFPPN) propisane su posljedice dužnikova zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze. Rok za ispunjenje obveze određen je u ovom slučaju na svakom predmetnom računu. Na ovaj način određeno dospijeće tražbine sukladno je odredbi čl. 173. st. 1. ZOO-a i odredbi čl. 12. ZFPPN pa stoga tužitelju pripada i pravo na zatezne kamate počevši od dana nakon dospijeća svakog pojedinog računa do isplate, dok je stopa zatezne kamate određena na temelju odredbe 12.a st. 2. ZFPPN, u visini stope zakonskih kamata na kašnjenje s plaćanjem u poslovnim transakcijama između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze, koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena.

47./ Slijedom navedenog, a sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a, platni nalog je održan na snazi u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 30.400,00 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama, a u kojem dijelu je tužiteljev zahtjev utvrđen osnovanim te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

48./ U odnosu na troškove ovršnog postupka kako su oni određeni rješenjem o ovrsi, tužitelju je priznat trošak sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 414,76 EUR sukladno Tbr.11. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (˝Narodne novine˝ br. 138/2023, 107/2025) te trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 440,36 EUR sukladno odredbi čl. 5. i čl. 9. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" br. 9/2021, 18/2022, 154/2022), što sveukupno iznosi 855,12 EUR. Odluka o zateznim kamatama na troškove ovršnog postupka temelji se na odredbi čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (˝Narodne novine˝ br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024), dok je stopa zateznih kamata, mjerodavna za ostale odnose, utvrđena na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, ali u granicama zahtjeva stope zatezne kamate koja teče od 25. siječnja 2021. do 31. prosinca 2022. U preostalom dijelu, u odnosu na zahtjev za naknadom javnobilježničkih troškova u iznosu od 4,62 EUR zahtjev za naknadu troškova je odbijen primjenom odredbe čl. 151. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a, jer tužitelj nije dokazao da bi ovaj izdatak učinio u tijeku ili u povodu postupka.

49./ Slijedom navedenog, a sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a, platni nalog je održan na snazi i u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 855,12 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama počevši od donošenja rješenja o ovrsi do isplate te je tako odlučeno u t. I. izreke presude, dok je u preostalom dijelu ovršnog troška, u iznosu od 4,62 EUR sa zateznim kamatama, platni nalog ukinut, a zahtjev za naknadu troška odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao pod t. II. izreke presude.

50./ Nadalje, sud je utvrdio i osnovanim prijedlog tužitelja za donošenje prethodne mjere temeljem odredbe članka 501.a ZPP-a, i to u odnosu na glavnicu i pretežit dio troškova ovršnog postupka, dok je isti prijedlog odbijen u odnosu na osiguranje tražbine po osnovi troškova ovršnog postupka u iznosu od 4,62 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos.

51./ Odredbom čl. 501.a ZPP-a propisano je da će u postupku pred trgovačkim sudovima, koji se vodi povodom prigovora protiv platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave ili rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, sud najkasnije do zaključenja glavne rasprave na prijedlog tužitelja, neovisno o uvjetima za određivanje prethodne mjere, odrediti zabranu banci da tuženiku ili trećoj osobi, po nalogu tuženika, isplati s njegova računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera, u pravilu iznos sporne tražbine, osim ako iz navoda u prigovoru i spisu priloženih isprava proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu.

52./ Za razliku od strožih pretpostavki za određivanje prethodne mjere po odredbama OZ-a, bitan kriterij za donošenje predmetne prethodne mjere je pitanje postojanja veće vjerojatnosti za tužiteljev uspjeh u sporu. S obzirom da je sud ovom presudom usvojio tužbeni zahtjev, smatra se da je dokazana i veća vjerojatnost da tužitelj uspije u sporu, odnosno da je tuženikova vjerojatnost za uspjeh u sporu manja od one tužiteljeve, a sve sukladno već obrazloženim razlozima.

53./ Iz sadržaja odredbe članka 501.a ZPP-a proizlazi da se prethodna mjera propisana istom odredbom može odrediti najkasnije do zaključenja glavne rasprave. Međutim, kada je prijedlog za osiguranje podnesen do zaključenja glavne rasprave, a sud prethodnu mjeru odredi nakon zaključenja glavne rasprave, kao što je to ovdje slučaj, na odgovarajući način se primjenjuje odredba članka 337. stavak 2. OZ-a, kojom je propisano da vrijeme za koje se prethodna mjera određuje može trajati najduže do proteka petnaest dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu. Stoga, sud je prihvatio predloženu mjeru osiguranja jer bi u suprotnom tužitelj kao predlagatelj osiguranja bio onemogućen u ostvarivanju prava na osiguranje određivanjem prethodne mjere, iako je isto pravovremeno predložio (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj Pž-5316/2020 od 29. prosinca 2020.).

54./ Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan (glede glavnog potraživanja te pretežitog dijela troškova ovršnog postupka) iz naprijed navedenih razloga, slijedom čega je prihvatio predloženu mjeru osiguranja u odnosu na iznos glavnice od 30.400,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku: na iznos od 8.000,00 EUR od 6. listopada 2020.; na iznos od 8.000,00 EUR od 27. listopada 2020.; na iznos od 8.000,00 EUR od 7. studenoga 2020.; na iznos od 6.400,00 EUR od 18. studenoga 2020. pa do isplate po stopi zakonskih kamata na kašnjenje s plaćanjem u poslovnim transakcijama između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze, a koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena, kao i radi osiguranja tražbine po osnovi ovršnog postupka u iznosu od 855,12 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 25. siječnja 2021. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

55./ Zaključno, kako je utvrđen osnovanim tužiteljev tužbeni zahtjev (glede glavnog potraživanja i pretežitog dijela troškova ovršnog postupka) to ne proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u ovom sporu pa je, primjenom citirane odredbe čl. 501.a ZPP-a, prihvaćen tužiteljev prijedlog za osiguranje prethodnom mjerom u odnosu na glavnicu utuženog potraživanja (30.400,00 EUR) i troškove ovršnog postupka (u iznosu od 855,12 EUR), sve s pripadajućim zakonskim kamatama. Stoga je na temelju članka 501. a ZPP-a, a u vezi s člankom 335. te člankom 337. stavak 1., 2. i 4. OZ-a, odlučeno kao u točkama I. – IV. izreke rješenja. Trajanje prethodne mjere određeno je kao u t. V. izreke rješenja, u skladu s prijedlogom tužitelja i odredbom čl. 337. st. 2. OZ-a.

56./ S obzirom da je t. II. izreke presude ukinut platni nalog iz predmetnog rješenja o ovrsi u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju preostali dio troškova ovršnog postupka u iznosu od 4,62 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos, te je u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, proizlazi veća vjerojatnost, u smislu citirane odredbe čl. 501.a ZPP-a, da tuženik u tom dijelu zahtjeva uspije u sporu, stoga je odbijen kao neosnovan prijedlog tužitelja za osiguranje prethodnom mjerom u odnosu na taj dio troška ovršnog postupka (u iznosu od 4,62 EUR sa zateznim kamatama) te je odlučeno kao pod t. VI. izreke rješenja.

57./ Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. i čl. 164. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, u granicama zahtjeva istaknutog u troškovniku (list 108. i 399. spisa), prema vrijednosti predmeta spora, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, 107/25, dalje: Tarifa) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 dalje: Uredba).

58./ Tužitelju je priznat trošak sastava podneska od 13. travnja 2021.; podneska od 29. lipnja 2021.; podneska od 14. srpnja 2021. i podneska od 29. rujna 2021. u iznosu od 500,00 EUR za svaki podnesak (Tbr. 8. toč. 1. Tarife); zastupanje na ročištima 8. srpnja 2021. i 23. veljače 2023. u iznosu od 100,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. toč. 5. Tarife); zastupanje na ročištima 16. rujna 2021.; 3. studenoga 2021.; 14. prosinca 2022.; 28. ožujka 2025.; 13. svibnja 2025. i 23. rujna 2025. u iznosu od 500,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 5.200,00 EUR, a uvećano za PDV (25%) u iznosu od 1.300,00 EUR (Tbr. 46. Tarife) sveukupno iznosi 6.500,00 EUR. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka (koji nije nastao u tijeku ili u povodu postupka osiguranja prethodnom mjerom) u iznosu od 6.500,00 EUR. Osim toga, tužitelju su priznati i parnični troškovi nastali u tijeku ili u povodu postupka osiguranja prethodnom mjerom. Trošak sastava podneska od 26. travnja 2021. priznat je u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.11. toč. 1. Tarife), što uvećano za PDV (25%) (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 125 EUR, ukupno za tu radnju iznosi 625,00 EUR.. Imajući u vidu da je odredbom čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23., dalje ZSP) propisana dužnost stranke pristojbu za podneske koji se podnose u elektroničkom obliku platiti prilikom njihovog podnošenja, kada se pristojba plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Uredbom, trošak potreban za vođenje parnice, a na koji tužitelj ima pravo na naknadu od tuženika sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, je upravo trošak u visini polovice propisanog iznosa pristojbe za prijedlog za osiguranje prethodnom mjerom koji je tužitelj mogao uplatiti prilikom podnošenja tog podneska (Tar.br. 1. toč. 2. Uredbe) (175,22 EUR). Sudska pristojba za rješenje o prethodnoj mjeri također je priznata u iznosu od 175,22 EUR (Tar.br. 2. toč. 5. Uredbe u vezi čl. 7. st. 2. ZSP-a). Tužitelju je priznat i trošak u iznosu od 265,45 EUR na ime naknade za provedbu rješenja o prethodnoj mjeri sukladno odredbi čl. 22. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine br. 68/2018, 2/2020, 47/2020, 46/2020, 83/2020, 133/2020), čija je visina utvrđena iz Priloga 1. (t.1.6.) Pravilnika o vrstama naknada za obavljanje poslova propisanih Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine br. 71/2018, 155/2022, 54/2024, 79/2024). Slijedom navedenog, tužitelju su priznati parnični troškovi nastali izvan okvira postupka osiguranja prethodnom mjerom u iznosu od 6.500,00 EUR te troškovi u tijeku ili povodu postupka osiguranja prethodnom mjerom u iznosu od 1.240,89 EUR, pa sveukupni troškovi parničnog postupka priznati tužitelju iznose 7.740,89 EUR. Odluka o zateznim kamatama zatraženima na troškove postupka nastale u tijeku ili u povodu postupka osiguranja prethodnom mjerom, temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. i 4. ZPP-a, dok se odredba o stopi zatezne kamate temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa su tužitelju priznate zatezne kamate na parnične troškove u iznosu od 1.240,89 EUR od dana 7. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Stoga je odlučeno kao pod t. VII. izreke rješenja.

59./ Tužitelju nisu priznati troškovi parničnog postupka za sastav podneska od 23. travnja 2021. (list 61.-63. spisa) jer istim podneskom ponavlja navode iz podneska od 13. travnja 2021. te dostavlja račune i potvrde o plaćanju koje je mogao dostaviti i uz taj podnesak od 13. travnja 2021. za čiji sastav mu je trošak priznat, pa stoga podnesak od 23. travnja 2021. nije nužan za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Nadalje, iz istog razloga tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 27. travnja 2021. (list 109. spisa) i trošak sastava podneska od 5. srpnja 2021. (list 203. spisa) kojim podnescima dostavlja pisane izjave svjedoka (sa i bez prijevoda po sudskom tumaču), koje je izjave mogao priložiti i podneskom od 13. travnja 2021. kojim predlaže saslušanje istih svjedoka (arg. ex 156. st. 1. ZPP-a). Osim toga, tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištima 8. srpnja 2021. i 23. veljače 2023. preko iznosa priznatog troška za svako ročište (100,00 EUR) do zatraženih 500,00 EUR, jer se ne radi o ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi, već o ročištima koja su odgođena prije početka raspravljanja. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 8. rujna 2021. (list 267.-269. spisa) jer navedenim podneskom ponavlja navode iznijete tijekom postupka, a pretežito u podnesku od 14. srpnja 2021. za čiji sastav mu je trošak priznat, kao što mu nije priznat niti trošak sastava podneska od 12. ožujka 2024. (list 328. i 329. spisa) kojim također ponavlja navode iznijete tijekom postupka te mu nije priznat trošak sastava podneska od 24. siječnja 2022. (list 294. spisa); podneska od 25. rujna 2023. (list 313. i 314. spisa), 24. prosinca 2024. (list 334. spisa) i podneska od 22. svibnja 2025. (list 395. spisa), jer navedenim podnescima predlaže odgodu ročišta ili njegovo održavanje na daljinu; ponavlja navode iznijete ranije u postupku; dostavlja e-mail adrese svjedoka koje je mogao dostaviti i u podnesku kojim je predložio njihovo saslušanje te iznosi shvaćanja o tijeku postupka, što sve nije bilo nužno za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Također, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 1. travnja 2025. (list 356. spisa) jer istim podneskom ispravlja tužbu, dakle, radi se o trošku koji je uzrokovan krivnjom tužitelja (arg. ex 156. st. 1. ZPP-a). Osim toga, na ime zatraženog troška za sudsku pristojbu za presudu, za navesti je da zahtjev za naknadu troškova mora biti određeno postavljen, kako po osnovi, tako i po visini, sve sukladno odredbi članka 164. stavak 2. ZPP-a prema kojoj je stranka dužna u zahtjevu za naknadu troškova određeno navesti troškove za koje traži naknadu, slijedom čega tužitelju nije mogao biti priznat zatraženi trošak ˝sudske pristojbe za presudu po odluci suda˝ koji nije određeno postavljen po visini. Slijedom navedenog, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (koji nisu zatraženi u okviru postupka osiguranja prethodnom mjerom) u preostalom dijelu, u iznosu od 3.875,00 EUR. Imajući u vidu da je odredbama čl. 7. ZSP-a propisana dužnost stranke pristojbu za odluke koje sud dostavlja, u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda, platiti u roku od 3 dana od dana elektroničke dostave odluke, kada se pristojba plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Uredbom (u konkretnom slučaju za rješenje o prethodnoj mjeri (350,44 EUR / 2 = 175,22 EUR)), trošak potreban za vođenje parnice, sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a je upravo trošak u visini polovice propisanog iznosa pristojbe za rješenje o prethodnoj mjeri. U preostalom dijelu, tužitelj nema pravo na naknadu troška na teret protivne stranke. Također, tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na prijedlog za osiguranje prethodnom mjerom iznad iznosa priznatog troška, a sve sukladno citiranoj odredbi čl. 7. ZSP-a u vezi Tar.br. 1. toč. 2. Uredbe i čl. 155. ZPP-a. Dakle, tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na prijedlog i rješenje o prethodnoj mjeri iznad iznosa priznatog troška (175,22 EUR za prijedlog i 175,22 EUR za rješenje) do zatraženih 663,61 EUR (razlika 313,17 EUR). Nadalje, nije mu priznat niti trošak na ime naknade za provedbu rješenja o prethodnoj mjeri iznad iznosa priznatog troška (265,45 EUR) do zatraženih 663,61 EUR (razlika 398,18 EUR). Slijedom navedenog, tužitelju nisu priznati troškovi parničnog postupka u preostalom dijelu, u iznosu od 4.586,35 EUR (3.875,00 EUR + 711,35 EUR s kamatama koje teku na iznos od 711,35 EUR), stoga je njegov zahtjev za naknadu tih troškova utvrđen kao neosnovan te je odlučeno kao u t. VIII. izreke rješenja.

60./ Tuženiku, jer je u cijelosti izgubio parnicu, ne pripada pravo na naknadu troškova postupka, stoga je njegov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 11.365,52 EUR odbijen na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a te je odlučeno kao pod t. IX. izreke rješenja.

U Zagrebu 7. studenoga 2025.

Sutkinja:

Beatrix Crnogorac

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica:

Snježana Hrubec Totić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda uz korištenje sustava eKomunikacije.