REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U ZABOKU
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj P-625/2023.-25.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Pušić Miličević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermӓrkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici Damir Metelko i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon 21. listopada 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnice tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika MB, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za uručenje i objavu presude dana 7. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, isplatiti tužitelju KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.538,97 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi: "Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, isplatiti tužitelju KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.199,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 1.018,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:
EUR 2,69 od 02.02.2005. pa do isplate,
EUR 5,12 od 02.03.2005. pa do isplate,
EUR 7,89 od 02.04.2005. pa do isplate,
EUR 12,32 od 02.05.2005. pa do isplate,
EUR 12,49 od 02.06.2005. pa do isplate,
EUR 12,02 od 02.07.2005. pa do isplate,
EUR 16,47 od 02.08.2005. pa do isplate,
EUR 12,45 od 02.09.2005. pa do isplate,
EUR 7,77 od 02.10.2005. pa do isplate,
EUR 10,88 od 02.11.2005. pa do isplate,
EUR 9,31 od 02.12.2005. pa do isplate,
EUR 8,21 od 02.01.2006. pa do isplate,
EUR 9,45 od 02.02.2006. pa do isplate,
EUR 14,09 od 02.03.2006. pa do isplate,
EUR 15,81 od 02.04.2006. pa do isplate,
EUR 17,26 od 02.05.2006. pa do isplate,
EUR 14,95 od 02.06.2006. pa do isplate,
EUR 15,54 od 02.07.2006. pa do isplate,
EUR 18,77 od 02.08.2006. pa do isplate,
EUR 20,59 od 02.09.2006. pa do isplate,
EUR 16,48 od 02.10.2006. pa do isplate,
EUR 16,25 od 02.11.2006. pa do isplate,
EUR 20,91 od 02.12.2006. pa do isplate,
EUR 19,48 od 02.01.2007. pa do isplate,
EUR 21,94 od 02.02.2007. pa do isplate,
EUR 26,03 od 02.03.2007. pa do isplate,
EUR 22,22 od 02.04.2007. pa do isplate,
EUR 27,11 od 02.05.2007. pa do isplate,
EUR 32,50 od 02.06.2007. pa do isplate,
EUR 32,57 od 02.07.2007. pa do isplate,
EUR 34,89 od 02.08.2007. pa do isplate,
EUR 31,05 od 02.09.2007. pa do isplate,
EUR 30,98 od 02.10.2007. pa do isplate,
EUR 36,61 od 02.11.2007. pa do isplate,
EUR 30,01 od 02.12.2007. pa do isplate,
EUR 35,79 od 02.01.2008. pa do isplate,
EUR 25,64 od 02.02.2008. pa do isplate,
EUR 27,00 od 02.03.2008. pa do isplate,
EUR 18,71 od 02.04.2008. pa do isplate,
EUR 20,14 od 02.05.2008. pa do isplate,
EUR 30,86 od 02.06.2008. pa do isplate,
EUR 27,28 od 02.07.2008. pa do isplate,
EUR 30,45 od 02.08.2008. pa do isplate,
EUR 31,26 od 02.09.2008. pa do isplate,
EUR 30,78 od 02.10.2008. pa do isplate,
EUR 20,95 od 02.11.2008. pa do isplate,
EUR 7,60 od 02.12.2008. pa do isplate,
EUR 24,05 od 02.01.2009. pa do isplate,
EUR 0,94 od 02.04.2009. pa do isplate,
EUR 0,85 od 02.05.2009. pa do isplate,
EUR 0,65 od 02.06.2009. pa do isplate,
EUR 6,27 od 02.07.2009. pa do isplate,
EUR 3,44 od 02.08.2009. pa do isplate,
EUR 7,82 od 02.09.2009. pa do isplate,
EUR 3,51 od 02.10.2009. pa do isplate,
EUR 3,51 od 02.11.2009. pa do isplate,
EUR 7,85 od 02.12.2009. pa do isplate,
EUR 4,45 od 02.01.2010. pa do isplate
EUR 5,64 od 02.02.2010. pa do isplate
i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 2.240,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- 2.018,64 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
- 219,19 EUR od 29. siječnja 2016. do isplate
po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.618,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 7. studenoga 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikom 15. rujna 2004. zaključio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojim joj je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 61.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj s rokom otplate 168 mjeseci. Ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF je ništetna jer je tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, u daljnjem tekstu ZZP), što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.
1.1. Stranke su ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle, postupao je protivno pozitivnim propisima Republike Hrvatske i time ništetno. Prilikom ugovaranja redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračunatih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate – što je također postupanje protivno pozitivnim propisima Republike Hrvatske i time ništetno.
1.2. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu potrošača protiv tuženih banaka, između kojih je i tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.4. Tužiteljica se poziva na pravno utvrđenje iz spomenute presude te na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) i na čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. Nadalje, tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan je vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u okviru zastarnog roka od 5 godina koji rok sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. teče od pravomoćnosti sudske odluke broj P-1401/2012.
1.5. Tužiteljica je također navela da je s tuženikom 26. siječnja 2016., sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine, broj 102/15) sklopila aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. Ni u tom aneksu ugovora ni u Zakonu o potrošačkom kreditiranju nije navedeno da je višak koji je preplaćen zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli obuhvaćen predmetnom konverzijom, niti se tužitelj odrekao prava na potpunu restituciju te ni aneks ugovora ni neki drugi naknadni pravni akt, ne može pravno osnažiti odredbe ništetnog ugovora te tužitelj i dalje ima pravni interes pozvati se na ništetnost i tražiti sporni iznos. Poziva se i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojem korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Također se poziva i na presudu Suda Europske unije broj c-118/17 od **.**.2019. (EB protiv Erste bank Hungary Zrt). Po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio utuženi iznos, a što nije otklonjeno aneksom ugovora o kreditu, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos, dok nisu vraćeni preplaćeni iznosi na koje tužitelj ima pravo. Zatražio je isplatu iznosa od 5.244,19 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te iznos od 1.255,81 EUR na ime manje priznatog iznosa umanjenja glavnice sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. pa do isplate.
2. Podneskom od 28. srpnja 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22). Tužitelj je podneskom preinačio tužbu u tehničkom smislu (zatezna kamata je izražena u apsolutnom iznosu), zbog čega je sud po čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) dopustio preinaku tužbe učinjenu nakon provedenog financijskog vještačenja jer je isto ocijenio svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama. Uskraćivanjem tužitelju mogućnosti usklađivanja tužbenog zahtjeva s nalazom vještaka bilo bi protivno osnovnim načelima postupka i pravu na pravično suđenje.
2.1. Što se pak tiče protivljenja povodom djelomičnog povlačenja tužbe koje je od strane tuženika istaknuto uz protivljenje preinaci tužbe, valja reći da je tužbeni zahtjev samo usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka uz neznatno manje zatražene iznose, da se postupanje po takvom zahtjevu nastavilo i dalje, a u odnosu na eventualni trošak koji bi tuženiku pripadao povodom povlačenja tužbe, valja reći da u duhu odluke Suda Europske unije iz spojenih predmeta C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., bez obzira na postavljeni tužbeni zahtjev, kod osnovanog zahtjeva potrošača utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi, potrošaču se trebaju namiriti ukupni troškovi neovisno o dosuđenim iznosima jer bi u protivnom isto imalo odvraćajući učinak od ostvarivanja prava potrošača na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredbi sukladno Direktivi 93/13.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev tužitelja. Istaknuo je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda zbog ugovorene nadležnosti suda u sjedištu banke, koji je ujedno i općemjesno nadležan sud. Rješenje o svrsishodnoj delegaciji nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Nadalje je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, osporio je tužitelju status potrošača. Smatra da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Takav aneks ugovoru o kreditu proizvodi pravne učinke i valjan je i istim je stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja i tuženika. Tužitelj je prihvatom konverzije pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR te se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora jer se isti kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Istaknuo prigovor zastare tražbine tužitelja u odnosu na razliku glavnice jer je od dana konverzije pa do podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina. Istaknuo je i prigovor zastare i za preostalu tražbinu tužitelja za koju je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio pa je cjelokupna tražbina tužitelja u zastari.
3.1. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz je dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te je isključena od ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je u reklamnom materijalu i oglasima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, nije preferirao, sugerirao ili nagovarao potrošače za bilo koju opciju, težište je stavio na kreditiranje bez jamaca. Svako kreditno zaduživanje je određeni rizik kojeg tražitelj kredita mora biti svjestan. Na letcima je prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004. Postojalo je dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF te je bio itekako obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. I službenice banke tužitelju su u dovoljnoj mjeri pojasnile značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik nije ostvario ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Iz ugovora o kreditu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu o valutnoj klauzuli u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti jer je razumljiva odredba, jasna, lako uočljiva, a tužitelju kao prosječnom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Smatra da bi eventualno tužitelju pripadale zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
3.2. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 8.420,85 kn ili 1.117,62 EUR (kada je tečaj bio niži od početnog tečaja). Podneskom od 18. kolovoza 2025. preciziran je prigovor radi prebijanja po osnovi tzv. negativnih razlika na način pobliže označen u izreci. Postavljen je i prigovor radi prebijanja po osnovi pretplate priznate u konverziji.
3.3. Predložio je konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.
3.4. Tužitelj je u odnosu na tražbinu obuhvaćenu prigovorom radi prebijanja istaknuo prigovor zastare.
4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu na str. 9-12 spisa, sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini na str. 20-21 spisa, u otplatni plan na str. 249-251 spisa, u obavijest o kreditu i usklađivanju visine kamatne stope na str. 252-256 spisa i 258-262 spisa, u obavijest na str. 264-295 spisa, u otplatne planove, u aneks broj 1 ugovoru o kreditu na str. 267-271 spisa, u otplatni plan i pregled prometa po kreditu na str. 272-295 spisa, u obavijest o otplaćenom kreditu na str. 297 spisa, u priloge odgovoru na tužbu tuženika, saslušao tužitelja zamolbenim putem kod Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, u daljnjem tekstu ZPP- a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu.
7. Stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile 15. rujna 2004. ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102052199. Tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan puštanja kredita u tečaj. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 168 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49% godišnje. Kredit je odobren za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora.
8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su dana 26. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK). Ugovorne strane suglasno su utvrdile da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 13.214,77 EUR.
8.1. Prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda je odbijen kao neosnovan. Isti je istaknut prije upuštanja tuženika u raspravljanje. Prema čl. 14. ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, po čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednika suda broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. Općinski sud u Zlataru određen kao stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu umjesto Općinskog građanskog suda u Zagrebu kao suda pred kojim je tužitelj podnio tužbu, tužitelj ističe da pri određivanju svrsishodne delegacije od strane višeg suda nije bilo uzeto u obzir da je ugovorom o kreditu bila ugovorena prorogacijska klauzula u korist Općinskog suda u Rijeci te da iz tog razloga nije niti bilo moguće odrediti svrsishodnu delegaciju nadležnosti u korist naslovnog sudu, a obzirom da niti Općinski građanski sud u Zagrebu nije bio nadležan za odlučivanje u ovom postupku.
8.2. Tužitelj se usprotivio prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda navodeći u prvom redu da je ovaj predmet svrsishodno delegiran ovome sudu, a podredno da se prorogacijska klauzula u predmetnom ugovoru o kreditu kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda prema mjestu sjedišta tuženika ima smatrati nepoštenom u smislu Zakona o zaštiti potrošača i u smislu Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nego ju je trgovac unaprijed formulirao i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. O istoj se nije pregovaralo i tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj sporne odredbe, već je ista dio standardnog ugovora unaprijed sastavljenog od strane tuženika, prema kojoj je tuženik odredio da je za sve sporove iz ugovora nadležan sud sjedišta tuženika, čime je ostvario pogodnost u bitno manjim troškovima, a tužitelja stavio u neravnopravni položaj u pogledu mogućnosti pristupa sudu, obzirom na mjesto prebivališta tužitelja koja je fizička osoba, dok je tuženik pravna osoba i to banka. Nedvojbeno je da tužitelj ima prebivalište u [adresa] na Korčuli, zbog čega bi putovanjem na sud u Rijeci, trpio suvišne znatne troškove koji ga dovode u nepovoljniji procesni položaj u odnosu na tuženika.
8.3. Točno je da je po čl. 70. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, ako je stvarno nadležan. Takav sporazum stranaka u konkretnom slučaju sastavljen je u pismenom obliku. Međutim, donošenjem odluke o delegaciji predmeta u smislu čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima, ovaj je predmet odlukom najvišeg suda upućen ovome sudu na odlučivanje.
8.4. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
8.5. Prema čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna (ranije ništava).
8.6. Saslušanjem tužitelja nije utvrđeno da bi se o predmetnoj ugovornoj odredbi uopće pregovaralo u konkretnom slučaju, već je ista na unaprijed formuliranom ugovoru predana tužitelju na potpis.
8.7. Prema pravnom stavu prihvaćenom na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predsjednika građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenoga 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju quaestio facti“.
8.8. Kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen na unaprijed formuliranom obrascu te se po zakonskoj presumpciji radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, a isto je utvrđeno i iskazom tužitelja, to nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj jer je istog sadržajno formulirao tuženik. U konačnici, rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV- 223/2023 od 25. rujna 2023. određen je ovaj sud kao stvarno i mjesno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu, protiv istoga nije dopuštena žalba te je isto stvorilo pravne učinke u smislu da je ustanovljena mjesna nadležnost ovoga suda.
8.9. U odnosu na primjenu čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, u daljnjem tekstu: ZPK) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, valja reći da ZPK uređuje međunarodnu, a ne mjesnu nadležnost i ne može se primijeniti na predmetni sporni odnos stanaka.
9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor zaključio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik osporio tijekom postupka.
9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., K,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
9.2. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni kredit odobren 2005. radi renoviranja stojne kuće u [adresa]. Bio je u radnom odnosu, a plaću je primao preko banke tuženika. Za adaptaciju kuće bio mu je neophodan kredit. Tada mu je od strane službenika banke rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji u tom momentu, da je njihova ponuda za odobrenje kredita isključivo u CHF, a ne u valuti kuni niti u valuti EUR. Ni na što nije bio upozoren prilikom podnošenja zahtjeva za odobrenje kredita. Od banke tuženika ponuđen mu je ugovor s rokom otplate na 13 godina, s kamatom od 5 i nešto posto, sve za isplaćenu glavnicu u iznosu od 61.000,00 CHF. Rečeno mu je da može brzo dobiti svu potrebnu dokumentaciju zbog čega je tako ponuđeni ugovor od strane tuženika prihvatio i krenuo s redovnom otplatom do 2015. godine. Tada je došlo do porasta tečaja u CHF, a on nije znao da će se to odraziti na visinu mjesečnih anuiteta koje je plaćao po predmetnom ugovoru. Banka mu je predložila konverziju predmetnog kreditu u valutu EUR. Ponovno je banka sastavila ugovor o konverziji u kojem je banka odredila visinu preostale glavnice i kamatu što je otplatio u daljnje tri godine. Nije bio upozoren prije zaključenja ugovora o kreditu da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne i u odnosu na CHF. Izričito je naveo da nije bio ni na što posebno upozoren. Banka je sastavila ugovor o kreditu, on kao korisnik kredita nije mogao utjecati na ugovorne odredbe. Ugovor je sastavljen na unaprijed pripremljenom obrascu, a sve to je potom bilo ovjereno kod javnoga bilježnika. Bio mu je bitan podatak na koliko godina može dobiti kredit, iznos mjesečnog anuiteta i kamata koju će plaćati na takav kredit. Te tri stavke su mu bile prihvatljive te je ugovor potpisao. Prilikom ovjere kredita tekst ugovora je pročitan nakon čega je pristupio potpisivanju i plaćanju nagrade javnom bilježniku. Javni bilježnik mu nije protumačio odredbe ugovora niti ga je na bilo što posebno upozorio. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije imao prijavljen obrt ili firmu. Vrlo je dobro znao da je u tijeku kolektivni spor koji će potrajati, u kojem će se riješiti pitanje isplate takve razlike. Nije imao mogućnosti pregovarati s bankom o uvjetima konverzije. Namjena kuće za adaptaciju koje je odobren predmetni kredit jest vikendica koja je 2005. godine koristila za osobne potrebe kao njegova jedina imovina. Tek je prije par godina tu kuću počeo iznajmljivati u turističke svrhe. Ugovor o kreditu mu je predan, nije sve razumi, nakon čega mu je službenik banke pročitao ugovor, razumio je bitne tri stavke koje je naveo. U banci mu je rečeno da se radi o najpovoljnijoj ponudi. U vrijeme konverzije je telefonskim putem komunicirao s bankom te mu je rečeno da će mu se ako pristane na konverziju od strane banke sve ispisati i dostaviti na kućnu adresu radi potpisa, kako je i bilo.
9.4. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za izgradnju i adaptaciju nekretnine. Sama činjenica što je tužitelj tek naknadno, prije par godina, počeo iznajmljivati predmetnu kuću u turističke svrhe, ne utječe na njegovo svojstvo potrošača u trenutku traženja kredita i zaključenja ugovora o kreditu.
9.5. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-
2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
11. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja ove tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
11.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 123/2024.-5. od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena po čl. 190. i 191. ZPP-a, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva te je i u tom dijelu prigovor zastare neosnovan. Budući da je tužba u ovoj parnici podnesena 13. lipnja 2023., a preinačeni tužbeni zahtjev temelji se na istim činjeničnim osnovama kao i zahtjev iz tužbe, zastara je u cijelosti prekinuta podnošenjem tužbe te za tražbinu po osnovi tečajnih razlika računajući isti rok od 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe.
12. Po čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača važećem u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
12.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu s promjenama odluke tuženika, kao i valutna klauzula.
12.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
13.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Osim saslušanja tužiteljice, tuženik nije predlagao druge dokaze na ovu okolnost.
14. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Tužitelju kao potrošaču nije mogao biti poznat rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, a ono što mu nije objašnjeno, a tuženik je to svakako znao, jest činjenica da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu na euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati. Nekontrolirani rast tečaja doveo je do toga da su mjesečni anuiteti tijekom otplate kredita s početnih iznosa znatno rasli, čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača. Prema tome, tuženik je nepotpuno informirao tužitelja kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF te je povrijedio njezina prava i interese kao potrošača.
14.1. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
14.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
14.3. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o načinu otplate kredita prema kunskoj protuvrijednosti CHF na dan dospijeća svakog mjesečnog obroka otplate. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetne odredbe.
14.4. Sud smatra da ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,49% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.
15. Po čl. 104. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema tečaju na dan svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.
15.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
15.2. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.
15.3. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju po čl. 19. c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF.
15.4. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.
16. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita po osnovi valutne klauzule određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o.
16.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da su se u promatranom razdoblju promjene i primjene kamatnih stopa kretale na sljedeći način:
- 5,49% godišnje do 1. siječnja 2008.
- 5,55% godišnje do 1. travnja 2009.
- 5,90% godišnje do 1. listopada 2010.
- 5,65% godišnje do 1. svibnja 2011.
- 5,35% godišnje do 1. listopada 2011.
- 5,00% godišnje do 1. siječnja 2014.
- 3,23% godišnje do izračuna konverzije.
16.3. Ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio (samo pozitivni iznosi), tada slijedi da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. veljače 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.212,99 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "k1" Tabele 1 iz nalaza u valuti EUR, samo pozitivni iznosi. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostala dospjela tražbina s danom 30. rujna 2015. iznosi 4.538,97 EUR (u cijelosti se odnosi na dospjeli nenaplaćeni glavni dug).
16.4. Ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi, tada slijedi da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. veljače 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.194,44 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "k1" Tabele 1 iz nalaza u valuti EUR, svi iznosi. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostala dospjela tražbina s danom 30. rujna 2015. iznosi 2.426,18 EUR (u cijelosti se odnosi na dospjeli nenaplaćeni glavni dug).
16.5. Iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračuna u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema kuni na dan isplate kredita, iznosi 1.199,33 EUR.
16.6. Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir se odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovoga postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.
16.7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a te matematičkom izračunu nije prigovarano.
16.5. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti spornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer je utvrđena preplata tužitelja po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz način i vrijeme otplate pojedinih mjesečnih anuiteta, a nije utvrđeno da bi se tužitelj pismeno ili usmeno odrekao prava isticati ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu usprkos zaključenom aneksu ugovora o kreditu.
17. Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o valuti, to bi tuženik ovaj iznos tužitelju bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 211. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 215. ZOO-a).
18. No, ovaj sud smatra da ne postoji tražbina tuženika istaknuta prigovorom radi prebijanja. U prvom redu, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom.
18.1. Nadalje, prema čl. 104. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 104. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne. Osim toga, tužitelj je u odnosu na prigovor radi prebijanja istaknuo i prigovor zastare te zastarni rok za tuženika nikako ne bi mogao teći od pravomoćnosti kolektivne presude, već od ranije odnosno od eventualnog stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa, koje se po stavu ovog suda nije ni dogodilo, sukladno naprijed iznijetim razlozima. Slijedom navedenog, u svakom slučaju bi za tuženika nastupila zastara tražbine istaknute radi prebijanja po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika.
18.2. Naime, dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istaknuo prigovor zastare u takvom slučaju. Zastarni rok tekao bi od dana kad su manji iznosi manje plaćeni pa do kad bi se tražbine susrele, a od tada je svakako protekao zastarni rok od 5 godina.
18.3. Iznos preplate koji je priznat tužitelju u konverziji ne predstavlja tražbinu tuženika jer tužitelj nije ništa primio bez osnove, radi se o šteti koja je djelomično namirena tužitelju priznatom preplatom, ista je uračunata u iznos tražbine tužitelja po ovom predmetu po osnovi stečenog bez osnove. Ni po osnovi ovog dijela prigovora radi prebijanja u odnosu na zastaru, tuženik se ne može pozivati na pravomoćnost kolektivne presude jer nije potrošač te bi u svakom slučaju i za takvu tražbinu, da postoji, nastupila zastara računajući od trenutka konverzije.
19. Tužitelju po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju posl.br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužitelj nije dokazao da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.
20. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. i 215. ZOO-a.
21. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužitelj je kvantitativno uspio u parnici sa 79,10% (4.538,97/5.738,30), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (79,10%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Oduzimanjem uspjeha tužitelja u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (79,10%-20,90%) dobiva se iznos od 58,20% uspjeha tužitelja u postupku te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.
21.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 - 100 bodova), zastupanja na ročištima 5. prosinca 2024., 29. travnja 2025. i 21. listopada 2025. (tbr. 9/1 - 100 bodova), trošak sastava podnesaka od 22. ožujka 2024., 26. studenoga 2024. i 28. srpnja 2025. (tbr. 8/1 – 100 bodova), što iznosi ukupno 700 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR trošak iznosi 1.400,00 EUR. PDV na taj iznos jest 350,00 EUR, što ukupno daje iznos od 1.750,00 EUR. No, kako je tužitelj uspio u parnici s 58,20%, to mu je u tom omjeru dosuđena i naknada troškova postupka na ime zastupanja u iznosu od 1.018,50 EUR. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 600,00 EUR i to u cijelosti jer je isti bio neophodan bez obzira na uspjeh u parnici pa ukupno dosuđen trošak iznosi 1.618,50 EUR.
21.2. Trošak sastava podnesaka od 21. srpnja 2025. i 10. listopada 2025. nije priznat tužitelju kao neophodan trošak za vođenje ove parnice jer je potvrda o uplati troškova vještačenja vidljiva i u evidencijama ovoga suda, a za dostavu uplatnice nije bilo potrebno pisati podnesak, a sadržaj drugog podneska mogao je biti iznijet na glavnoj raspravi za koju je tužitelju priznat trošak.
21.2. O troškovima delegacije predmeta ovome sudu donijet će se posebno rješenje.
22. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. trenutno važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama).
23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 7. studenoga 2025.
Sutkinja
Karolina Balen
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvj. Vesna Pušić Miličević, Zagreb, Palmotićeva 32 uz rješenje o troškovima delegacije
2. Odvj. Damir Metelko, Zagreb, Lopašićeva 6
3. eOglasna ploča suda
