Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-670/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja ĆK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Darku Kožiću odvj. iz Ivanca, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. (ranije Societe Generale-Splitska banka d.d.), OIB 52508873833, zast. po pun. OD Žurić i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave održane dana 9. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz pun. Darka Kožića odvj. iz Ivanca, te zz pun. tuženika Lucije Mlinarek odvj. vježbenice u uredu Sevšek i partneri iz Varaždina, dana 7. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju HK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 8.009,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 6.206,14 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. veljače 2016. pa do isplate, istaknuto prigovorom radi prebijanja.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.420,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 7. studenog 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se daljnji zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 153,09 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. lipnja 2019. podnio tužbu temeljem čl. 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), odnosno radi se o tužbi kojom on prethodno traži od tuženika da preda tužitelju dokumentaciju koja se prema sadržaju građanskopravnog odnosa ima smatrati zajedničkom, a vezana je za ugovor o kreditu broj: 60568/07 od dana 6. studenog 2007. Tužitelj je dana 04. rujna 2025., a nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, specificirao tužbeni zahtjev, na način da isti glasi kao u toč. I. izreke presude.

2. Nesporno je među strankama da su tužitelj i prednik tuženika (Societe Generale-Splitska banka d.d. – dalje u tekstu tuženik) dana 06. studenog 2007. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 60568/07 (dalje u tekstu Ugovor). Predmetnim Ugovorom je tužitelju odobren iznos kredita od 66.537,17 CHF u kunskoj vrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, a redovna kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora, te iznosi 5,00% godišnje. Ugovorena je i valutna klauzula CHF tj. da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti ugovora podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća, a visina mjesečnog anuiteta iznosi 526,62 CHF. Također je nesporno i to da su stranke sklopile Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu (dalje u tekstu Aneks) te Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog uz CHF valutu klauzulu, temeljem izmijenjenog i dopunjenog Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.

3. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka, vezano za promjenjivost kamatne stope, navodi da odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i koje se vežu uz određenu valutnu klauzulu, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, dakle gdje sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sama ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, činjenica promjenljivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO), dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Kako kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna je odredbi čl. 269. ZOO- a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Člankom 270. ZOO-a propisano je kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

4. Vezano za valutnu klauzulu, tužitelj navodi da je tuženik ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84. Tužitelj ističe kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012, od 04.07.2013.g. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja Potrošač - hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, presuđeno da su odredbe ugovora koje su na identičan način sadržane i u Ugovoru koji sklopile stranke, a u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i u odnosu na valutnu klauzulu gdje je glavnica vezana za švicarski franak, ništetne. Navedena presuda potvrđena je presudama Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Ističe prigovor zastare, navodeći da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla.

6. Tuženik nadalje navodi da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda VTS-a. U ovom je predmetu stoga potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji prosječnog potrošača o kakvom potrošaču se problematizira u parnici i presudi "Potrošač".

7. Dalje navodi da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, ugovor o kreditu koji nije bio predmetom rasprave niti ocjene (ne)poštenosti u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenute od strane udruge Potrošač, pa je bespredmetno raspravljanje o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Sporazum tužitelja i tuženika o provođenju konverzije ima retroaktivni učinak na predmetni kredit pa stoga nakon što je tužitelj sklopio navedeni sporazum ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa po kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

8. U odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak, tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP- a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tuženik navodi da da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva, te naposljetku da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije tužitelj je potvrdio) sljedeće: "...Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune." Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom gornjih navoda, te s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a također odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.

10. Osim navedenog, tuženik u podnesku od 23. ožujka 2021. ističe i prigovor radi prebijanja, s osnove svoje tražbine prema tužitelju u iznosu od 6.206,14 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. veljače 2016. pa do isplate, nastale priznatom preplatom u postupku konverzije kredita. Također tijekom postupka tuženik je zatražio da sud uzme u obzir i negativne razlike (kamata i tečaj valute niži od početno ugovorenih).

11. Temeljem navedenog, sporno je među strankama, jesu li pojedine odredbe Ugovora, na koje se poziva tužitelj, nepoštene, a time i ništetne i to vezano za konkretnog potrošača ĆK, prema određenjima te nepoštenosti i ništetnosti koje navodi tužitelj, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, je li sklapanjem Aneksa tužitelj izgubio pravni interes potraživati preplatu od tuženika, ima li tuženik potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja, visina tužiteljeve tražbine, te ima li osnove da sud uzme u obzir i negativne razlike prilikom utvrđivanja visine tražbine tužitelja.

12. U dokaznom je postupku sud proveo uvid u isprave u spisu (list 1-246), saslušao je tužitelja, te proveo dokaz vještačenjem po financijsko-knjigovodstvenom vještaku Slađani Srnec, na sve okolnosti koje su predložile stranke. Odgovorna osoba tuženika nije saslušana jer se na ročište, iako uredno pozvana, nije odazvala. Sud nije saslušao stalnu sudsku vještakinju obzirom su stranke iskazale da nema potrebe da se vještakinja na ročištu neposredno sasluša. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Vezano za prigovor zastare koji tuženik ističe valja reći da se ovaj postupak jedino ispravno može kvalificirati kao stjecanje bez osnove, sukladno čl. 1111. ZOO-a. Pri tome valja reći da je tim člankom propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Time se implicitno potvrđuje da stjecanje bez osnove predstavlja štetu za osiromašenog, odnosno potrošača. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak). Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

14. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Naime, odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

15. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. između ostaloga potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu vezanom za ništetnost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. god., te bi se navršila 14. lipnja 2019. Stoga u odnosu na potraživanje po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara u vrijeme podnošenja tužbe (11. lipnja 2019.) nije nastupila. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara je također prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., te je počela ponovno teći od kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, odnosno kojom je u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018., te bi se navršila 15. lipnja 2023. Stoga ni u odnosu na potraživanje po osnovi ništetnosti valutne klauzule nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe sudu.

16. Što se tiče pravnog značaja Aneksa, valja reći da iz same odluke Vrhovnog suda Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., proizlazi da se u svakom slučaju ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje u tekstu: ZID ZPK/15) (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Pri tome s obzirom da je takvo tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske dano prilikom objašnjenja ovlaštenja korisnika kredita da traže ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, sud utvrđuje je netočna tvrdnja tuženika da iz odluke Gos 1/2019 Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da korisnici kredita imaju pravni interes za vođenje ovakvih postupaka samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, i to bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv ovaj sud utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u toj svojoj odluci potvrdio pravo korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, misleći pri tome na osnovne ugovore o kreditu. Budući da institut stjecanja bez osnove svakako proizlazi iz općeg obveznog uređenja i neovisan je o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, nedvojben je pravni interes tužitelja odnosno korisnika kredita za vođenje ovog postupka. Osim toga stav je ovog suda da Aneks djeluje pro futuro i da je intencija same konverzije bila trajno rješenje problema nastalog znatnom promjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, u situaciji kad je u svim ugovorima o kreditu vezanim uz CHF rizik promjene tečaja u cijelosti bio prebačen na potrošače, a nije cilj i svrha ZID ZPK/15 bilo uklanjanje ništetnih odredaba ugovora o kreditima u CHF, niti obeštećenje potrošača zbog primjene ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope. Provođenje konverzije je odredbom čl. 19.b. uređeno na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ali pro futuro, dok nije ni pravno ni logički moguće da se to učini retroaktivno. Dakle, tekst ZID ZPK/15, nije kao cilj i svrhu zakona proklamirao potpuno uravnoteženje prava i obveza stranaka, niti potpuno obeštećenje korisnika kredita zbog ništetnih odredaba ugovora. Nema nikakve sumnje kako okolnost što je potrošač pristao na uvjete iz Aneksa Ugovora u skladu s odredbom čl. 1. ZID ZPK/15 (19.c.), sama po sebi ne znači da se potrošač odrekao prava na puno obeštećenje. Kad je u pitanju restitucija u korist potrošača kao posljedica ništetnosti već je više puta od strane Suda EU rečeno da ona mora u cijelosti ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. U tom je odnosu izuzetno važna i potreba za djelotvornom sudskom zaštitom u kolektivnim i pojedinačnim sporovima bez koje će sve spomenute odredbe i pravila o zaštiti potrošača biti bez stvarnog učinka. Potpuna i pravedna restitucija je neupitni cilj i logična svrha svake druge ili bilo koje ništetnosti iz obveznopravnih odredbi domaćeg zakonodavstva, ali i iz prava EU. Tužitelj je konverzijom izbjegao po njega štetne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, ali isti učinak je konverzija imala i za tuženika, s time da tužitelj konverzijom nije obeštećen u odnosu na potraživanja koja je imao po osnovi preplaćenih redovnih kamata prije konverzije i po osnovni preplaćenog tečaja prije konverzije. Ovdje nije riječ o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, nego je li kod obračuna i otplatnog plana vođeno računa o potraživanju tužitelja za iznos kojeg je tuženik stekao po osnovi ništetnih odredaba. Ukoliko bi bilo riječi samo o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, tada se može reći da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15.

17. Što se tiče ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u konkretnom predmetu, valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi, uz pretpostavku da se u svakom restitucijskom postupku utvrdi činjenično stanje vezano za konkretnog potrošača o njegovoj obaviještenosti o pravnim i ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora radi donošenja informirane odluke. Naime čl. 502.c ZPP-a propisuje da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje doneseno u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, ali u individualnom postupku sud je dužan razmotriti specifične okolnosti pojedinačnog slučaja i omogućiti dokazivanje činjenica koje nisu bile predmet kolektivnog postupka, osobito kada se radi o dokazivanju informiranosti potrošača o ugovornim odredbama (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 50/24). U ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

18. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je uzeo kredit za nadogradnju kuće na petnaest godina. Kada je išao kod osobnog bankara raspitivati se o kreditu, prvo je želio uzeti euro kredit jer mu se to činila sigurnija valuta radi predstojećeg ulaska RH u Europsku uniju. Nije imao nikakve strahove od CHF međutim nije imao dovoljno znanja o toj valuti. Bankar mu je rekao da je povoljnije da uzme kredit u CHF valuti te mu je bilo od strane bankara rečeno da je moguće da tečaj kao i kamatna stopa malo raste kao i da je moguće da tečaj i kamata padnu, međutim rast tečaja i kamate mu nije predočen kao bitan odnosno da bi taj rast mogao znatno povećati njegove rate otplate. Nije bilo nikakvog drugog govora o riziku bilo kamate bilo tečaja. Da je znao da će se dogoditi takav porast mjesečnog dugovanja od skoro 100% nakon otprilike dvije godine od kada je uzeo kredit, nikada ne bi uzeo takav kredit. Mjesečna rata mu je porasla sa 2.000,00 kuna na 4.000,00 kuna, te mu je ponuđena konverzija na koju je pristao, međutim koja nije ostvarila njegova očekivanja jer ga je banka premalo obeštetila. Pročitao je ugovor i razumio ga u mjeri u kojoj je, budući da nije ekonomist. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovora koji mu je bio ponuđen i unaprijed sastavljen te mu je rečeno da ne može sklopiti ugovor ni pod kojim drugim uvjetima osim onih iz ugovora.

19. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14, 110/15, 14/19 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi će se i dovršiti po odredbama tog Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP). Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. ZZP-a koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

22. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodologiju promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

23. Analizirajući iskaz tužitelja, sud isti ocjenjuje vjerodostojnim jer je iskren, logičan, životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa. Sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj kao prosječni potrošač nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sud utvrđuje da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

24. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kao i parametara temeljem kojih će se i na koji način mijenjati promjenjiva kamatna stopa sukladno odredbama kreditora.

25. Prema članku 49. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Prema odredbi čl. 52. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

26. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

27. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

28. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

29. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

30. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

31. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja to ne proizlazi, dok tuženik druge dokazne prijedloge na navedene okolnosti niti nije predlagao. Navedeno se posebno odnosi na upozorenje koje tuženik morao dati tužitelju glede slijedećih činjenica: opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo je potpuno izvjestan, te povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedeno je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je došlo do situacije da tužitelj nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze, niti je bio sukreator ugovora koji je dvostranoobvezujući pravni posao.

32. Bitno je istaknuti da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, te je morao plaćati povišene mjesečne rate kredita, a koje su se povisile u značajnom postotku, čak preko 50 % više (u jednom razdoblju, čak i 100 % više ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, čime je cjelokupni rizik povećanja prebačen na korisnika kredita (potrošača, ovdje tužitelja ). Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena. Slijedom navedenog, utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi Ugovora koji Ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je stoga u skladu sa čl. 323. ZOO-a, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Rezultat navedene ništetnosti je stjecanje bez osnove, te se sukladno čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

33. Što se tiče provedenog vještačenja, ono je provedeno na slijedeće okolnosti:

- kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama, tužitelj preplatio svojom otplatom ugovora o kreditu do dana konverzije 30.9.2015. u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate primjenjivala početo ugovorena kamatna stopa

- kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana konverzije 30.9.2015. u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, kada se ujedno uvaži preplata zbog povećanja kamatne stope

- da li je tužitelj kroz konverziju stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita

- naloženo je vještaku da vještački nalaz izrazi u valuti euro kao i da izrazi eventualne pozitivne i negativne razlike u periodu kada su ev. kamatna stopa i tečaj CHF-a bili manji od početnih vrijednosti.

34. Uvidom u vještački nalaz vještakinje Slađane Srnec, sud je utvrdio da je isti vezano za sporne bitne činjenice dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju, te je stoga isti sud i prihvatio u dijelovima koje je smatrao relevantnim za svoju odluku. Naime, obujam zadataka i očitovanja samog vještaka je po stavu sudu bio širi od utvrđenja spornih bitnih činjenica, kako su one već navedene, te stoga u tim dijelovima vještački nalaz sud nije analizirao. Tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno izračunu vještakinje iz vještačkog nalaza, u kojem izračunu je vještakinja uzela u obzir preplatu iz konverzije ali ne i negativne razlike (tečaja i kamate). Vještakinja je utvrdila preplatu po tečaju CHF u iznosu od 8.668,38 eura, te je utvrdila preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.696,19 eura. Također je vještakinja utvrdila zateznu kamatu na ukupnu preplatu kamate i tečaja do 30. rujna 2015. u iznosu od 3.850,63 eura koji iznos je oduzela od preplate tuženika prema tužitelju u konverziji, te je prebila ukupno potraživanje tužitelja u iznosu od 10.364,57 eura i preostalu preplatu tuženika iz konverzije u iznosu od 2.355,51 eura, čime je dobila iznos od 8.009,06 eura koji tužitelj upravo i potražuje sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. Stranke nisu imale primjedaba na vještački nalaz i njegove dopune.

35. Tuženik je pravovremeno stavio prigovor radi prebijanja prema tužitelju u iznosu od 46.760,14 kuna uvećano za zatezne kamate tekuće od 22. veljače 2016. i to u podnesku od 23. ožujka 2021. godine tijekom prethodnog postupka. Vještakinja je navedenu priznatu pretplatu tužitelja iz konverzije uzela u obzir u svom vještačkom nalazu, a tužitelj sukladno tome specificirao tužbeni zahtjev, odnosno za iznos preplate u konverziji umanjio svoje potraživanje. Valja reći da tuženik nije imao primjedaba na matematički izračun vještakinje, odnosno na njezin nalaz i mišljenje. Stoga je sud našao da potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja ne postoji.

36. Također sud je utvrdio da tuženik nema pravo na negativne razlike, što se odnosi na situacije kada je stopa kamate bila manja od početno ugovorene, a tečaj CHF-a manji od početnog. Sud nije uzeo u obzir te negativne razlike budući da tuženik iste nije postavio u vidu niti materijalnopravnog niti procesnopravnog prigovora prijeboja, a niti je u vezi s time istaknuo protutužbu što je sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske potrebno da bi sud mogao odlučivati o tom zahtjevu. Temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

37. Zbog svega sud je odlučio kao u izreci presude pod toč. I., te je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja, o čemu je odlučio pod to.

II. izreke.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, prema kojemu je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023.; dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora odvjetniku pripada nagrada od 100 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2 eura. Sud je tužitelju priznao trošak: za sastav tužbe 100 bodova u iznosu 200,00 EUR (Tbr.7/1), sastav podneska od 18.3.2021. 100 bodova u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.1), zastupanje na ročištu 26.3.2021. 100 bodova u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), sastav podneska od 12.2.2024. 100 bodova u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.1), zastupanje na ročištu 21.2.2024. 100 bodova u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), sastav podneska od 18.11.2024. 100 bodova u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.1), zastupanje na ročištu 25.11.2024. 100 bodova u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9.1), predujam za vještačenje u iznosu od 420,00 EUR, sastav podneska od 20.5.2025. 100 bodova u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.1), sastav podneska od 4.9.2025. 100 bodova u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.1), zastupanje na ročištu 9.9.2025. 100 bodova u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9.3)., što sveukupno iznosi 2.420,00 eura. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR budući da istu on do danas nije platio, s time da iako sud ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti, pristojbena obveza je u ovom trenutku zastarjela, pa sud tužitelja niti neće pozvati na platež iste. Osim toga, budući da sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife odvjetniku za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., to on za podnesak od 04.09.2025., kojim je konačno specificirao tužbeni zahtjev ima pravo na nagradu u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife, dok mu nije priznat daljnji traženi iznos nagrade u iznosu od 100,00 EUR, odnosno tužitelju ukupno nije priznat trošak u iznosu od 153,09 EUR. O trošku je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

39. Temeljem svega, sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu 7. studenog 2025.

Sutkinja

Ivana Starčević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.