REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-344/2019-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], Bana [adresa], 34000 Požega, zastupana po opunomoćeniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, Sv. Florijana 8/II, 34000 Požega, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, zastupana po opunomoćenicima iz OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 206,92 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 16. listopada 2025. u nazočnosti opunomoćenika tužiteljice i opunomoćenika tuženika odvjetničke vježbenice KŽ iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 7. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, da tužiteljici ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 206,92 EUR (dvjestošesteuradevedesetdvacenta) kao iznos naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope preko iznosa ugovorene redovne kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu od 30. rujna 2008., broj 3214525884, potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Peri Džankiću iz Zagreba, poslovni broj potvrde OV-14973/2008 od 13. listopada 2008., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. 07. 2015.g. teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. 08. 2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1.01.2023.g. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te koje od 01.01.2024.g. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu: zatezna kamata) i to

na iznose slijedi:

- 14,38 EUR od 1. kolovoza 2009. pa do isplate;

- 14,53 EUR od 1. rujna 2009. pa do isplate;

- 14,45 EUR od 1. listopada 2009. pa do isplate;

- 14,36 EUR od 1. studenoga 2009. pa do isplate;

- 14,56 EUR od 1. prosinca 2009. pa do isplate;

- 14,75 EUR od 1. siječnja 2010. pa do isplate;

- 14,95 EUR od 1. veljače 2010. pa do isplate;

- 14,90 EUR od 1. ožujka 2010. pa do isplate;

- 15,23 EUR od 1. travnja 2010. pa do isplate;

- 15,15 EUR od 1. svibnja 2010. pa do isplate;

- 9,41 EUR od 1. lipnja 2010. pa do isplate;

- 9,99 EUR od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- 9,87 EUR od 1. kolovoza 2010. pa do isplate;

- 10,37 EUR od 1. rujna 2010. pa do isplate;

- 10,11 EUR od 1. listopada 2010. pa do isplate;

- 9,91 EUR od 1. studenoga 2010. pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], Đ [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od

786,44 EUR (sedamstoosamdesetšesteuračetrdesetčetiricenti) sa zateznom kamatom počev od 7. studenog 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

III S preostalim dijelom zahtijevanog troška parničnog postupka u iznosu od 924,23 EUR (devetstodvadesetčetirieuradvadesettricenti) i zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 7. studenog 2025. pa do isplate, tužiteljica se odbija.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], podnijela je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb (u daljnjem tekstu: tužiteljica i tuženik), navodeći u tužbi da je sa tuženikom dana 30. rujna 2008., sklopila kreditni odnos temeljen na Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3214525884, potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Peri Džankiću iz Zagreba, poslovni broj potvrde OV-14973/2008 od 13. listopada 2008., a obrazlažući navode iz svoje tužbe od 12. lipnja 2019. istakla je da je rečeni Ugovor u dijelu glavnice vezan uz valutu Švicarske konfederacije (CHF) u visini od 80.000,00 CHF te je njime ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

2. Nadalje, istakla je kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih srana, pa je time tuženik postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 80., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09,133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, tuženik povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupila suprotno odredbama ZZP/03, u razdoblju od 10. rujna 2003, do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine" broj: 78/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09,133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

3. Tužiteljica je obrazlažući da je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 5,60 % poena godišnje, ova kamatna stopa naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana, a pri čemu je nakon svake promjene njeno ukupno zaduženje kao korisnika kredita bilo veće i zbog toga je na ime redovne kamate ona tužitelju otplatila više novčanih sredstava nego što je to bilo izvorno ugovoreno. Tužiteljica smatra da je ništetna ugovorna odredba vezano za redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. tj. tuženika, a kako se radi o djelomičnoj ništetnosti koja je ništetnost utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., tada ona kao potrošač ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je tužena banka ostvarila uslijed promjene redovne kamatne stope. Budući da do podnošenja tužbe pisanu relevantnu dokumentaciju tužiteljica od tuženika nije zaprimila, vodeći se odredbom članka 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) predložila je da sud naloži tuženiku da joj vrati iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope, a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu. Zadržala si je pravo konačan novčani iznos specificirati kao tužbeni zahtjev nakon što se provede vještačenje i izvedu drugi dokazi na okolnosti utvrđivanja visine iznosa naplaćenog temeljem jednostrane promjene kamatne stope. Zatražila je od tuženika troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom počev od donošenja presude pa do isplate.

4. Dakle, tužbenim zahtjevom pod I, tužiteljica nije određeno zahtijevala da joj tuženik po osnovi stečenog bez pravne osnove isplati određeni novčani iznos ali je zadržala pravo da uredi tužbeni zahtjev nakon što sud u postupku izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem tužiteljica je u podnesku od 6. listopada 2025. specificirala tužbeni zahtjev kako stoji u izreci presude, tj. da joj tuženik isplati 206,92 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose od svakomjesečne uplate viška sredstava pa do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka.

5. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem. Što se tiče isticanja tužiteljice da je pravodobno od tuženika zahtijevala pisanu dokumentaciju, u tom pravcu, ističe tuženik, tužiteljica nije dokazala da joj tuženik odbija dati isprave na koje se poziva u svom manifestacijskom zahtjevu, a to stoga jer je tužiteljica u tužbi priložila zahtjev za dostavom dokumentacije od 26. svibnja 2019., no ne i dokaz da bi isti doista pravodobno prije podnošenja tužbe bio dostavljen tuženoj banci. Kao bitno tuženik je istakao da on izdaje potvrde o primitku zahtjeva i istima udovoljava u razumnom roku i kako tužiteljica nije dokazala da joj je tuženik odbio zahtjev za dostavom dokumentacije tada je tuženik ocijenio da je pozivanje tužiteljice na odredbu članka 186.b ZPP-a neosnovano. Kako tužiteljica nije dokazala ni jednu od pretpostavki za primjenu odredbe 186.b stavak 3. ZPP-a, kao niti pretpostavke drugih, sadržajno različitih zahtjeva iz odredbe članka 186.b ZPP-a, tuženik se u kontekstu prethodno navedenog protivio manifestacijskom zahtjevu, a uz napomenu da je kredit konvertiran i da se u izračunu konverzije nalaze potpuni, točni i precizni podaci o kreditnoj partiji tužiteljice, a na temelju kojih je tužiteljica mogla tražiti isplatu pojedinih svota s definiranim iznosima i dospijećem po mjesecima te tako postaviti sasvim određeni tužbeni zahtjev radi isplate navodno preplate po osnovi promjenjive kamatne stope.

6. Odgovarajući na tužbu tužiteljice, a u nastavku tuženik ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 105/15 – dalje: ZID ZPK/15) a s obzirom na to da su tužitelj i tuženik kao ugovorne stranke 28. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita CHF s valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i sve uplate tužiteljice, a to znači s osnove svakog povišenja osnove kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate kredita uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, sve sukladno odredbama ZID ZPK/15.

7. Vezano za sklopljeni pravni posao, a povodom prihvata konverzije od strane tužiteljice, tuženik je morao prihvatiti istu pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, a što znači da su stranke sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije riješile na način propisan Zakonom. Pravni posao (Dodatak) kojim je izvršena konverzija, ističe tuženik, odnosi se na konvertiranje Ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka, kako u dijelu valutne klauzule tako i u dijelu kamatne stope pa to znači da su stranke suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu i to različitu od one iz Ugovora o kreditu u švicarskim francima, koji je bio predmet konverzije, a temeljem koje su se tužiteljica (dobrovoljno) i tuženik (po sili Zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada uplaćene svote. Tuženik je naglasio da je taj pravni posao bio ekonomski nepovoljan za tuženika ali je tuženik u svemu postupio u skladu sa Zakonom.

8. Sklopljeni pravni posao je po sili zakonskog uređenja uključivao promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja Ugovora do sklapanja Dodataka Ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one primjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR. Navedeni pravni posao uključivao je utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te Sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Preplata je na temelju sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016. utvrđena iznosom od 46.954,91 HRK kako stoji u članku 5. Dodatka, a to znači da su sklapanjem Dodatka tužiteljica i tuženik sukladno navedenom Zakonu trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji i onda su konverzijom posljedice nepoštene, a i ništetne odredbe CHF Ugovora o kreditu uređene voljom stranaka. To znači da je isključeno pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove. U tom pravcu se tuženik za svoje argumente pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019., a koja eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata i tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita.

8.1. Zaključno je tuženik istakao da su povijesne kamatne stope tužiteljici u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu, kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite, a što znači da tužiteljica kao potrošač nakon zaključenja Dodatka tj. Sporazuma o konverziji više nije bila u poziciji da nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa i pristajući na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima pristala je na čvrsto definiranu prošlost, a jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom tj. bile su fiksne. Kako je visina kamatne stope nakon konverzije bila odraz točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope tada po ocjeni tuženika tužiteljica nema pravo zahtijevati bilo kakovu preplatu po osnovi promjenjive redovne kamatne stope. Tuženik od tužiteljice zahtjeva troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.

9. Naknadno je tuženik isticao da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, a jer iz predmetnog Ugovora proizlazi da je tužiteljica sredstva kredita koristila radi kupnje nekretnine (članak 6. Ugovora o kreditu), a što znači da nije dokazala niti da je nekretnina kupljena sredstvima kredita i da će se sredstva kredita namijeniti isključivo za potrošačke svrhe.

10. Nakon što je sud na pripremnom ročištu od 2. listopada 2020. zaključio prethodni postupak i prihvatio dokazni prijedlog tužiteljice radi pribavljanja pisanog nalaza i mišljenja po financijsko-knjigovodstvenom vještaku, radi utvrđenja razlike anuiteta kojeg je tužiteljica trebala plaćati po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan sklapanja Ugovora o kreditu i iznosa kojeg je stvarno plaćala do dana 30. rujna 2015., tuženik je isticao kako je iz navedenog rješenja moguće zaključiti da je sud dao u zadatak vještaku da računa i razliku tečaja, a da je predmet spora razlika kamate, a ne i razlika tečaja.

11. Predmet spora između parničnih stranaka je restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa koji će biti utvrđen nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja i to po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o namjenskom kreditu koji su zaključili kreditor Zagrebačka banka d.d. i korisnik kredita ĐŽ, dana 30. rujna 2008., broj Ugovora: 3214525884, a koji zahtjev se odnosi na više plaćene mjesečne anuitete koji su se povećavali zbog povećanja kamatne stope u razdoblju od otplate kredita pa do dana 30. rujna 2015.

12. Naime, istina je da se o ovom pravnom pitanju različito izjašnjavaju i prvostupanjski i drugostupanjski sudovi i da je u revizijskoj odluci poslovni broj Rev- 637/2019-2 od 15. studenog 2022. najviši sud Republike Hrvatske zaključio da tužitelji kao potrošači tj. korisnici kredita koji su prihvatili konverziju na temelju ZID ZPK/15, zaključenjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom više nemaju pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorene (redovne) iz kredita denominiranih u kunama u CHF odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c. ZID ZPK/15 stavak 1. uključuje i te uplate.

12.1. Istina je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj Revd-214/2025-2 od 21. siječnja 2025. dopustio reviziju tuženici tj. tuženoj banci, a protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž- 932/2023-3 od 26. rujna 2024. zbog pravnog pitanja: "Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15, pravo na povrat iznosa takozvane preplate redovne kamate, plaćene temeljem odredbe o načinu promjene redovne kamatne stope iz CHF kredita i pravo na povrat iznosa plaćenih temeljem odredbe Ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže uz CHF (CHF valutna klauzula), unatoč izvršenoj konverziji", a o podnesenoj reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske nije donio meritornu odluku.

13. No, imajući u vidu utvrđenu ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, kako stoji u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7122/17, a u kojoj Visoki trgovački sud Republike Hrvatske utvrđuje da odredbe o jednostranom određivanju kamatne stope nisu dovoljno jasno i precizno određene te da su suprotne odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13/EEC o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a jer potrošač nije mogao predvidjeti kada i u kojem opsegu će doći do promjene kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže prava i obveza na štetu potrošača, ovaj sud zaključuje da je pojedina odredba iz Ugovora pravno nepostojeća, a što znači da nema pravne učinke od samog početka (ex tunc) i onda je potrebno, kako to ističe tužiteljica, uspostaviti stanje kao da ništetna odredba nikada nije ni postojala. Konkretno to znači da sve pravne posljedice koje su proizašle iz primjene ništetne odredbe moraju se poništiti, a stranke vratiti u ono stanje prije sklapanja Ugovora tj. u konkretnom slučaju prije jednostrane izmjene kamatne stope, a koja je svojom odlukom mijenjala tužena banka.

14. Dakle, tužiteljica ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa po osnovi kamate jer utvrđena konverzija kredita iz CHF u EUR, a koja je provedena sukladno ZID ZPK/15 ne može retroaktivno legalizirati ništetne odredbe niti umanjiti pravo tužiteljice na restituciju zbog preplaćenih kamata. Konverzija se odnosila isključivo na valutnu klauzulu, a ne na jednostrane izmjene kamatnih stopa i kako tužiteljica traži isključivo restituciju zbog preplaćenih kamata koje su proizašle iz jednostranih promjena kamatnih stopa od strane tuženika tada je u nastavku postupka valjalo utvrditi da:

- nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 30. rujna 2008. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužiteljici kredit u iznosu od 80.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 10 godina, za kupovinu stana. Također nije sporno da se tužiteljica obvezala vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužiteljica i tuženik 28. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i to temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (broj Dodatka Ugovoru: 3214525884/08-1/16), a kojim je provedena konverzija kredita tužiteljice u kredit denominiran u EUR.

15. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno je li odredba osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamata u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika i na dan sklapanja Ugovora 30. rujna 2008. iznosi 5,6 % godišnje, nepoštena ugovorna odredba, a posljedično tome i ništetna. Ostalo je sporno postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

16. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome ništetnosti Ugovora o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile 30. rujna 2008., a u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,6 % godišnje promjenjiva kao i restitucijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštene ugovorne odredbe trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 – dalje ZZP/07).

17. Odredbom članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno stavku 2. ovog članka ZZP/07 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu formulirao unaprijed trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Prema stavku 4. ovog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo tada je dužan to dokazati. Prema članku 102. stavak 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

18. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/07 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima , a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

19. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

20. Odredbe članka 96. stavak 1. i članak 102. stavak 1. ZZP/07 i članak 323. stavak 1. ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da te ništetne odredbe nije bilo.

21. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužiteljica sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubila pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno prepisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2007., kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužiteljica koja je konvertirala kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebala biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju. Ocjena je ovog suda da potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.

22. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužiteljica nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da bi tužiteljica pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva koji je postavila u tužbi, a kasnije ga uredila nakon pribavljanja pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijsko knjigovodstvene struke imala pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan. Dakle, da je u tužbi tužiteljica postavila deklaratorni tužbeni zahtjev uz kondemnatorni, imala bi pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužiteljica kao korisnik kredita izgubila pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev- 1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.

23. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 28. siječnja 2016. tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom 30. rujna 2008. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na potpunu restituciju jer je odredba Ugovora o namjenskom kreditu od 30. rujna 2008. (članak 2.) a u kojem je ugovorena redovna kamata od 5,6 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u s odlukom o kamatnih stopama Zagrebačke banke d.d. ništetna.

24. Saslušana na glavnoj raspravi od 16. listopada 2025. tužiteljica je istakla da je Ugovor o namjenskom kreditu od 30. rujna 2008. potpisala u Zagrebu i da je Ugovor potvrđen po javnom bilježniku u Zagrebu u predmetu broj OV-14973/2008, 13. listopada 2008., ali da se ona o mogućnosti realizacije kredita informirala u poslovnici tuženika u [adresa], a gdje je tuženik imao poslovnicu. Službena osoba u banci priopćila joj je kako je najpovoljniji kredit za kupnju stana upravo kreditu u švicarskim francima (CHF). Službena osoba u banci joj je priopćila kako je kamata povoljna, a i ona sama je zaključila da je kamata povoljna. Istakla je da je pročitala Ugovor u onom najbitnijem djelu koji ju je zanimao, a to znači da je pročitala koliki iznos kredita joj se odobrava, na koje vrijeme, koliko će iznositi mjesečni anuitet i koliko iznosi kamata. Naglasila je kako je teškom mukom isplatila kredit, a jer joj je u banci rečeno da će anuitet biti 3.900,00 HRK mjesečno, a koji je narastao čak do 6.900,00 HRK mjesečno. Potpisala je unaprijed formularni Ugovor koji je tuženik pripremio. Na posebne upite je istakla kako je kredit realiziran za rješavanje stambenog pitanja njene kćerke. Nikada nije bila član nekog trgovačkog društva niti je imala eventualno u vlasništvu obrt.

25. Sud poklanja vjeru iskazu tužiteljice i zaključuje da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbu Ugovora o namjenskom kreditu vezano za redovnu kamatnu stopu koja je tijekom otplate kredita bila mijenjana jednostranom odlukom banke, a što znači da je tužiteljica po preporuci službene osobe banke prihvatila zaključiti kredit u CHF jer je bio najpovoljniji. Dakle, iskaz tužiteljice je uvjerljiv, istinit i logičan i uzimajući u obzir sve naprijed istaknuto, ali i utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama ugovora o kreditu koje se tiču primjenjive kamatne stope pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da odredbe ugovora o namjenskom kreditu nisu bile unaprijed formulirane s tuženikove strane te nije dokazao niti da bi tužiteljica mogla utjecati na njihov sadržaj, a upravo to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

26. Odredba o kamatnoj stopi tužiteljici je bila nerazumljiva, a ista je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu i zato je ta odredba vezano za promjenu kamatne stope i nepoštena, a time i ništetna. Dakle, tuženik je trebao dokazati da se u spornoj odredbi Ugovora pojedinačno pregovaralo, a kako to nije dokazao tada poklanjajući vjeru tužiteljici sud utvrđuje da tužiteljica nije bila informirana o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope. Upravo utvrđujući da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, navedena odredba je nepoštena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 i onda tvrdnja tuženika o dopuštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost utvrđenja ovog suda da je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna.

27. Nije u pravu tuženik kada ističe da u ovom sporu tužiteljica ne može isticati utvrđenja iz kolektivnog spora jer je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Tumačeći ovu odredbu teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, te cijeneći svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a treba zaključiti da se presuda iz kolektivne pravne zaštite ne odnosi samo na postupke naknade štete jer je izmijenjenom odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/19) naprijed rečena odredba članka 502.c ZPP-a izmijenjena na način da je izričito propisano da se vezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

28. Na temelju svega naprijed iznesenog, ocjena je ovog suda da sklapanjem Sporazuma o konverziji tj. sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016. tužiteljica nije izgubila pravo potraživati eventualno preplaćene iznose temeljem nepoštene odredbe osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu u odnosu na promjenjivu kamatu u CHF.

29. Na glavnoj raspravi održanoj 16. listopada 2025. sud je osim saslušanja tužiteljice u svrhu dokazivanja, kao zadnjim izvedenim dokazom, prethodno izvršio uvide u Ugovor o namjenskom kreditu od 30. rujna 2008. koji su zaključili kreditor Zagrebačka banka d.d. i ĐŽ tj. tužiteljica kao korisnik kredita, izvršio uvid u Dodatak ugovoru o kreditu tj. u Sporazum o konverziji od 28. siječnja 2016., pročitao pisani nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjaka, a za vještaka koji je neposredno pristupio glavnoj raspravi nije bilo dodatnih upita.

30. Na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesnom analizom svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev koji je postavila nakon provedenog vještačenja u podnesku od 6. listopada 2025. u cijelosti osnovan, a prigovori tuženika i to oni vezani uz zastaru potraživanja nisu osnovani.

31. Naime, na temelju izvršenog uvida u ugovor na namjenskom kreditu (stranica 9 - 19 spisa) sud je mogao utvrditi da su ugovor o kreditu zaključili kreditor Zagrebačka banka d.d. i korisnik kredita ĐŽ, a to znači da je obveza vraćanja kredita bila isključivo na korisniku kredita ĐŽ, a neosnovan je i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom, klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu, a vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. jer je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a kojom je potvrdio ranije donesenu prvostupanjsku presudu. Kako je tužiteljica tužbu protiv tuženika podnijela 12. lipnja 2019. tada je nedvojbeno da je istu podnijela jedan dan prije nego li je došlo do zastare, a imajući u vidu nesporno utvrđeni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05. Vezano za isticanje prigovora tuženika u odnosu na preinaku tužbe koja je uslijedila 6. listopada 2025. treba istaći da se zastarni rok ne računa od dana preinake, a imajući u vidu dan podnošenja tužbe jer je na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio pravno shvaćanje pod brojem Su-IV-123/2024-5, a koje znači da kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinake. U pravu je tužiteljica kada ističe da je u ovom predmetu preinaka utemeljena u istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a jer se tužba odnosi na restitucijski zahtjev zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu denominiranog u CHF i onda potraživanje tužiteljice nakon uređenog tužbenog zahtjeva ne predstavlja novu tražbinu već se radi o takozvanoj nepravoj preinaci tužbe zbog kvantitativnog povećanja tražbine.

32. Dakle, predmet spora između tužiteljice i tuženika je restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora o namjenskom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

33. Naime, potrebno je istaći da je konverzija kredita od strane tuženika sačinjena prema kalkulatoru konverzije, a kojeg sadržavaju odredbe ZID ZPK/15. U članku 19.c ovog zakona propisan je način izračuna konverzije i ova odredba propisuje da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran. Prema izračunu banke, a vezano za sačinjeni dodatak ugovoru o kreditu tj. prema sporazumu između stranaka banka je konverziju sačinila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita, a da bi uopće mogla sačiniti konverziju banka je najprije napravila projekciju kredita u eurima odnosno projekciju kakav bi kredit bio da je od početka bio u eurima s tim što je na tu projekciju kredita banka primijenila jednostrano primjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Proizlazi da je tuženik tj. banka tuženika smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavicu dužnika u CHF koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužiteljice, a koje su stvarne uplate na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, proizlazi da je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on od početka bio u eurima, obračunavala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužiteljica učinila do tada. Banka je na dalje utvrđivala je li potrošač banci preplatio po kreditu određena novčana sredstva ili je nešto ostao dužan. Ako je potrošač tj. korisnik kredita bio u preplati tada se ta preplata nije vraćala potrošaču već je bila iskorištena za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Banka prilikom konverzije ni na koji način nije računala a niti utvrdila do tada preplaćeni iznos po kamati već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, a da bi naposljetku preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projeciranog otplatnog plana kredita u euru, a kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavlja bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

34. Odredbama navedenog ZID ZPK/15, a niti dodatkom ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016., a koji je sklopljen na temelju ovog propisa nigdje se izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope. Navedenim dodatkom osnovnom ugovoru uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, a što znači da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Posljedice ništetnosti ugovornih odredbi nisu riješene dodatkom tj. sporazumom iz 2016. jer se može utvrditi da je učinjena konverzija kredita iz valute CHF u kredit u valutu EUR jest izvršena na temelju ZID ZPK/15 i odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

35. Ocjena je ovog suda tužiteljici kao korisniku kredita i unatoč sklopljenom dodatku tj. sporazumu iz 2016., a kojim je izvršena konverzija stvarno pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih tj. preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi odnosnog ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi se ona odrekla zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a izvršenim uvidom u dodatak tj. sporazum iz 2016. nigdje se ne spominje promjenjiva kamatna stopa u valuti CHF, a koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom odredbom zbog jednostrane odluke tuženika o promjeni kamatne stope. Treba istaći da utvrđeni iznos preplate od 46.954,91 HRK u konkretnom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru iz 2007. već je postojanje navedene preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan, a u sklopu zbog različitih parametara izračuna (kamatne stope, tečaja, urednosti ispunjavanja kreditnih obaveza itd.) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike tj. ili preplate ili manjka. To znači da u konkretnom slučaju konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer dodatkom iz 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama stranaka već je za ubuduće utvrđen ugovorni odnos na temelju kojeg tužiteljici nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatila, a to znači da tužiteljica nije obeštećena u cijelosti.

36. Kako bi sud mogao utvrditi za koji iznos tužiteljica eventualno nije obeštećena zbog tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu od 30. rujna 2008., rješenjem posl broj P-344/2019-11 od 9. srpnja 2025. određeno je izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđenja eventualne razlike anuiteta kojeg je tužiteljica trebala plaćati po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu od 30. rujna 2008. broj 3214525884 i naknadno izmijenjenog sklapanjem Dodatka ugovora od 28. siječnja 2016. na dan sklapanja ugovora o kreditu i iznosa kojeg je tužiteljica stvarno platila do dana sklapanja dodatka osnovnom ugovoru 28. siječnja 2016. Vještakom je imenovan stalni sudski vještak Boris Belunjak, mag. oec. iz [adresa], a koji je po pozivu suda dostavio pisani nalaz i mišljenje 22. kolovoza 2025. i sud je taj pisani nalaz i mišljenje dostavio opunomoćenicima stranaka.

37. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja vještaka Borisa Belunjaka, a prethodno vršeći uvide u Ugovor o namjenskom kreditu, nedvojbeno je utvrđeno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 30. rujna 2008. Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana, a tužiteljici je odobren kredit u iznosu od 80.000,00 CHF, na rok otplate od 10 godina, a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plasmana tj. isplate kredita i otplate kredita na dane plaćanja i mogućih obračuna. Početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa i početno je primjenjivana od 5,6 % godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 872,19 CHF i to prema početno ugovorenim uvjetima. Naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika uz primjenu srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dan plaćanja kredita. Početno ugovoreni anuitet od 872,19 CHF primijenjen je za prvih 8 anuiteta u otplati kredita a od 9-og anuiteta redovna kamatna stopa se primjenila.

38. Vještak je naglasio da u koloni 15, u Prilogu 1 (P-1) izračunao je, do provedbe konverzije iz valute CHF u valutu EUR do 30. rujna 2015. razliku u ukupno plaćenih anuiteta u CHF po svakom plaćenom anuitetu zbog promjene (i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope) i ukupno između stvarno plaćenih anuiteta u CHF u ukupnom iznosu plaćanja od 70.453,66 CHF i anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 5,60 %, što ukupno iznosi izračunato 71.519,58 CHF. Tako izračunata razlika anuiteta zbog promjene tj. i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope iznosi ukupno manje plaćeno 1.065,92 CHF, što preračunato u kune svakog pojedinačnog iznosa razlike manje plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku manje plaćenih anuiteta u kunama zbog promjene redovne kamatne stope od ukupno manje plaćenog 4.816,32 HRK. Samo više plaćeni iznosi razlika anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope kada je redovna kamatna stopa bila veća u odnosu na početno ugovorenu iznose ukupno – samo više plaćeno 309,24 CHF, što preračunato srednjim tečajem HNB za 1 CHF za kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike samo više plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope u iznosu samo više plaćenog od 1.559,04 HRK, a što preračunato tečajem konverzije 1,00 EUR = 7,53450 HRK zbog uvođenja eura u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. iznosi ukupno 206,92 EUR.

Ove pojedinačne i zbirne iznose samo više plaćeno vještak je prikazao u Tablici tj. Prilogu 1 (P-1) od 22. kolovoza 2025. (stranice 188 – 190 spisa).

39. Tužiteljica nije prigovorila nalazu i mišljenju vještaka već ga je u cijelosti prihvatila i uredila tužbeni zahtjev kao u podnesku od 6. listopada 2025.

40. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka iz razloga što vještak prilikom davanja nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 46.954,91 HRK.

Tuženik je ponovno isticao da prema najnovijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Zagrebu nedvojbeno treba zaključiti, a što je tuženik od samog početka ovog spora isticao, da potrošači nemaju pravo na isplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz CHF ugovora o kreditu upravo zbog toga što je navedeni ZID ZPK/15 u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, a o čemu dovoljno govori i odluka Vrhovnog suda RH iz oglednog spora koji se vodio pod poslovnim brojem K1/2019, a u kojem je Vrhovni sud Rh potvrdio da su sporazumi/dodatci sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 valjani te proizvode sve pravne učinke.

41. Istina korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i ona koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora i kreditu do dana konverzije jer oni imaju pravo samo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje upravo financijskim vještačenjem.

Dakle, u ovom parničnom predmetu tužiteljica zahtjeva isplatu preplaćenih novčanih iznosa po osnovi promjene redovne kamatne stope, a ne po osnovi restitucije zbog preplate tečaja jer je preplata iz konverzije proizašla iz računovodstvene razlike između kredita u CHF i EUR, a koja je imala za cilj zaštititi potrošača od valutnog rizika. Tužiteljica u ovom sporu traži povrat iznosa koji su plaćeni zbog jednostranih promjena kamatnih stopa, a koje su pravomoćno proglašene ništetnima i u tom slučaju prigovor dvostrukog plaćanja ne dolazi u obzir u ovom parničnom predmetu jer konverzija kredita iz CHF u EUR ne pokriva pitanja vezana uz ništetne odredbe o kamatnim stopama.

42. Ovaj sud prihvaća tvrdnju tužiteljice da je sud Europske unije u više navrata zauzeo stav da odricanje potrošača od prava koja proizlaze iz nepoštenih odredaba ne proizvodi pravne učinke ako prethodno nije postojao informirani, svjesni i slobodni pristanak. Tužiteljici u konkretnom slučaju tuženik nije pružio transparentnu informaciju

o pravnim učincima ništetnosti ugovornih odredba iz osnovnog namjenskog ugovora u kojem je utvrđena valuta CHF, a još manje o pravnim posljedicama koje bi proizašle iz eventualnog sudskog priznanja tih odredaba ništetnim. Sud prihvaća stav tužiteljice i da je konverzijom obuhvaćena samo razlika između zatečenog stanja u CHF kreditima i modela izračuna temeljenog na eurima, ali nije obuhvatila naknadne pravne posljedice koje proizlaze iz ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, a nakon što je tužiteljica sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredila tužbeni zahtjev u podnesku od 19. srpnja 2025. taj tužbeni zahtjev sud prihvaća u cijelosti jer je sud utvrdio da je tuženik temeljem nepoštenih ugovornih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove i onda je dužan tužiteljici vratiti navedene novčane iznose sukladno odredbi članka 1111. ZOO/05 jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je propisano odredbom članka 1115. ZOO/05. Sud je tužiteljici dosudio zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos kada je izvršena uplata razlike pa sve do isplate, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05.

43. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici pa je sud pravilno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) tužiteljici priznao izdatke koje je imala jer joj je opunomoćenik – odvjetnik sastavio tužbu, očitovao se na podnesak tuženika svojim podneskom od 10. listopada 2025., sastavio obrazloženi podnesak u kojem se očitovao o nalazu i mišljenju vještaka i uredio tužbeni zahtjev 6. listopada 2025. i zastupao tužiteljicu na pripremnom ročištu od 2. listopada 2020. i ročištima za glavnu raspravu od 8. studenog 2023. i 16. listopada 2025.

43.1. Prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, a to je zahtjev u iznosu od 206,92 EUR za sastav tužbe odvjetniku pripada nagrada u iznosu od 25 bodova (Tbr. 7. točka 1. OT), a kako je vrijednost boda 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) tada je odvjetniku valjalo priznati nagradu u iznosu od 100,00 EUR i za sastav podnesaka od 6. listopada 2025. i 10. listopada 2025. (Tbr. 8. točka 1. OT). Za nazočnost pripremnom ročištu od 2. listopada 2020. i raspravama od 8. studenog 2023 i 16. listopada 2025. odvjetniku je priznata nagrada temeljem Tbr. 9. točka 1. OT u iznosu od po 50,00 EUR. Osnovica za obračun PDV po stopi od 25% je 300,00 EUR, kako je odvjetnik obveznik plaćanja PDV-a po stopi od 25%, a PDV iznosi 75,00 EUR tada je ukupan trošak zastupanja utvrđen iznosom od 375,00 EUR. Tužiteljica je u vrijeme podnošenja tužbe bila obveznik plaćanja sudske pristojbe na tužbu, a prema utvrđenoj vrijednosti spora od 10.000,00 HRK (1.327,23 EUR) i tu pristojbu je platila u iznosu od 667,00 HRK, sada 88,53 EUR. Također je platila i troškove vještačenja u iznosu od 398,17 EUR pa kada se ukupno zbroje iznosi po osnovi zastupanja, plaćene pristojbe, ali prema vrijednosti konačno postavljenog zahtjeva tada je priznata pristojba tužiteljici u iznosu od 13,27 EUR jer je to sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 118/18). Zbirno se dobije priznati trošak za korist tužiteljice u iznosu od 786,44 EUR, a što je tužiteljici dosuđen iznos sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate jer je tužiteljica zateznu kamatu zahtijevala sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

43.2. S viškom zahtijevanog troška u iznosu od 924,23 EUR i zateznom kamatom tužiteljicu je sud odbio jer je isti neosnovan.

44. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 7. studenog 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnik Domagoj Miličević, Sv. Florijana 8/II, [adresa] Požega

2. OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, [adresa] Zagreb