REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-471/2023-45.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Privredne banke Zagreb, d.d. Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 22. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Škalića, odvjetnika iz Zagreba i zz tuženinka Ilije Boića, odvjetnika iz Zaboka, 7. studenoga 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju TČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.159,47 EUR (slovima:pettisućastopedesetdeveteura i četrdesetsedamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju TČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.737,50 EUR

(slovima:tritisućesedamstotridesetsedameura i pedesetcenti) sa zateznom kamatom od dana 7. studenoga 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa tuženikom sklopio 8. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 9011511210 (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“).

Ugovorom o kreditu ugovoreno je da će tuženik staviti mu na raspolaganje iznos od 28.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,70 % godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika. Nadalje, navodi da je 14. prosinca 2015. sklopljen je Aneks Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: „Aneks“) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Njegov zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. Citiranom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 je u citiranom dijelu potvrđena i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, stav da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-

2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III- 2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016.

U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena je i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. (prvostupanjska presuda dalje u tekstu: „kolektivna presuda“).

Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „Zakon o zaštiti potrošača“), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 8 lipnja 2006. kolektivna presuda obvezuje i u ovome postupku.

Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Nadalje, člankom 1022. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

Prema tome, bitni sastojci svakog Ugovora o kreditu su iznos kredita i ugovorene kamate. Zakonom o obveznim odnosima nije dopuštena samostalna promjena bitnih sastojaka ugovora, a u predmetnom slučaju je jednostrano određena upravo visina kamate, odnosno sama cijena kredita, što je bitan sastojak ugovora. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 4,70 % godišnje koja se mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Prema tome, Ugovor o kreditu koji su sklopili on i tuženik ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. On i tuženik nesporno su sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj on nije mogao utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo tuženik svojom jednostranom odlukom.

Obzirom da tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, tuženik je nesavjesnim postupanjem povrijedio primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima, što su potvrdile i ranije navedene presude.

Nadalje, a što nije sporno, ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF je utvrđeno ništetnim, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u CHF nije valjana pa se smatra kao da nikada nije niti ugovorena.

Imajući u vidu da mu je tuženik isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u valuti HRK, smatra se kako je predmetni ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta HRK.

Naime, valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula. Njena funkcija je „čuvanje“ i vjerovnika (u ovom slučaju Tuženika) i dužnika (u ovom slučaju njega) od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije.

U Republici Hrvatskoj sredstvo plaćanja je hrvatska kuna. Sva plaćanja pa tako i iznos Ugovora o kreditu koji mu je tuženik isplatio te anuiteti koje je on njemu plaćao, plaćaju se isključivo u hrvatskim kunama. Valutna klauzula služi zaštitnoj funkciji prilikom koje se vrijednost anuiteta veže uz stranu valutu te ukoliko nastupi aprecijacija i deprecijacija domaćeg tečaja, radi se korekcija prema vrijednosti strane valute. Međutim, u predmetnoj pravnoj stvari to se nije dogodilo.

Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku tuženik je bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. Radi lakšeg i jednostavnijeg prikaza, navodi hipotetski primjer:

Iznos mjesečnog anuiteta je 2.000,00 HRK, a tečaj CHF/HRK je 1/4 (dakle anuitet od 2.000,00 HRK iznosi 500 CHF). U trenutku kada je tečaj CHF/HRK porastao na 1/5, „novi“ iznos anuiteta i dalje iznosi 2.000,00 HRK (budući da nije došlo do promjene vrijednosti domaće valute), ali iznos u stranoj valuti iznosi 400 CHF (umjesto 500 CHF, jer je strana valuta aprecirala). Navedeni primjer je točan i zakonit način primjene valutne klauzule.

Tuženik je u ovom hipotetskom primjeru, a što je nesporno iz dokumentacije koja se nalazi u spisu, u trenutku porasta tečaja CHF/HRK na 1/5 povećao iznos anuiteta na 2.500,00 HRK tj. 500 CHF. Dakle, on je promijenio iznos domaće valute dok iznos strane valute nije mijenjan, iako se vrijednost domaće valute nije mijenjala. U prilog navedenom primjeru citira se dio odluke Ustavnog suda broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojom je odlučeno o ustavnosti odredaba Zakona o obveznim odnosima u pitanju ugovaranja valutne klauzule:

„na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“

Dakle, prethodno izneseni dio odluke Ustavnog suda ide u prilog njegovim tvrdnjama jer je u citiranoj odluci pravilno zaključeno kako je jedina funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, odnosno očuvanje jednake vrijednosti činidaba, iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način na koji je to Tuženik činio ništetna.

Slijedom navedenog, tuženik je ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio mu iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih.

Konačno, budući da je Aneksom Ugovoru o kreditu provedena konverzija, ističe kako je prilikom obračuna konverzije tuženik uzimao u obzir sve uplaćene iznose (dakle iznose koji su posljedica povećanja kamatne stope) te je takve iznose uspoređivao sa simuliranim EUR otplatnim planom te izračunavao preplatu odnosno dugovanje korisnika kredita, ovdje njega.

Slijedom navedenih činjenica i dokaza iz kojih se utvrđuju navedene činjenice jasno proizlazi:

• da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja isključivo jednostranom odlukom tuženika, pri čemu ne postoji nikakav ugovoreni parametar niti kriterij niti formula niti su određena razdoblja u kojima se pomoću takvih parametara, kriterija ili formula izračunava i na temelju toga mijenja;

• da je Tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu u nekoliko navrata povećavao redovnu kamatnu stopu na temelju jednostrane i netransparentne odluke Tuženika, bez navođenja ikakvog obrazloženja;

• da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj on nije mogao utjecati;

• da se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o odredbi koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom kamatnim stopama tuženika pa su ugovorne odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nepoštene i ništetne;

• da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna (zaštitna) klauzula u švicarskim francima, a koja je ništetna, odnosno predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u valuti hrvatska kuna u kojoj mu je i isplaćen kredit ;

• da je provedena konverzija u valutu EUR.

Dakle, tuženik je na temelju članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti mu sve iznose koje je on preplatio na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Obratio se tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije o kreditu, a koja dokumentacija je neophodna za precizno vođenje ovog sudskog postupka, a pogotovo za izradu nalaza i mišljenja od strane financijskog vještaka. Tuženik do dana podnošenja ove tužbe nije dostavio zatraženu dokumentaciju.

Napominje kako je člankom 186.b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku propisano kako u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik nije dao, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, on može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje. Nadalje se navodi kako je za tuženika kao kreditnu instituciju člankom 160. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018) propisano da svu dokumentaciju vezano za ugovor o kreditu (dugoročni posao) mora čuvati najmanje jedanaest godina, a koji rok počinje teći nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao. Navedeni rok nedvojbeno još nije protekao.

Ističe da je za točan izračun iznosa koliko je on preplatio tuženiku potrebno pribaviti knjigovodstvenu karticu odnosno promet po kreditu – dakle evidenciju tuženika iz koje je vidljivo na koji je način tuženik njegovu uplatu koristio za zatvaranje anuiteta odnosno koliki iznos uplate je označio kao otplatu kamate, a koliki iznos je označio kao otplatu glavnice. Navedeni dokument nikada mu nije bio dostupan niti mu je isti dostavljen.

Nadalje, za točan izračun iznosa koliko je on preplatio tuženiku potrebno je pribaviti i potvrdu tuženika o svim promjenama kamatnih stopa za vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Naime, činjenica da je tuženik ponekad poslao dopis da se kamatna stopa mijenja nije dokaz da je o svim promjenama kamatnih stopa ujedno i obavijestio ga. Kako se ovdje radi o konvertiranom ugovoru, potreban je i Aneks kojim je regulirana konverzija iz valute CHF u valutu EUR kao i obračunsku tablicu takve konverzije. Nakon pribave navedenih podataka potrebno je provesti financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa koji je on uplatio tuženiku.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 11. lipnja 2025. (list 241 i 242 spisa), tužitelj predlaže da sud donese Presudu usklađenu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a kao što je to navedeno u izreci ove Presude.

2. Tuženik u opsežnom odgovoru na tužbu (list 55 do 75 spisa) ističe kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, budući je s njim sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Podredno u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te ističe da je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

Ističe kako je u odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje „preplatu“ temeljem ugovora o kreditu nastalu uslijed promjena kamatnih stopa koje su se događale za vrijeme otplate kredita, zastara nastupila dana 13. lipnja 2019. godine, a što jasno proizlazi iz objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 31. siječnja 2022. godine o početku tijeka zastare, dok je predmetna tužba podnesena tek 2023. godine.

Prvenstveno ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: „ZID ZPK“) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.

U razdoblju između 2004. i 2008. godine banke u Republici Hrvatskoj odobravale su kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te su takvi krediti u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita. No, zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF intervenirao je zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine s ciljem uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana.

Svrha navedenog zakona je izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije. Člankom 19. c. ZID ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: i. Iznos početne glavnice kredita u CHF se konvertira u eure ili kredite denominirane u HRK s valutnom klauzulom u eurima, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita dužnicima. Ovaj tečaj je jednak tečaju koji su vjerovnici primjenjivali na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz eure.

ii. Umjesto početno ugovorene kamatne stope za kredite u CHF, kamatna stopa za konvertirane kredite jednaka je kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite denominirane ili vezane uz euro na datum sklapanja ugovora o kreditu; iii. Početno utvrđen otplatni plan kredita se mijenja novim planom izračunatim u skladu s načelima gore navedenim u (i) i (ii). Novi otplatni plan je osnovica za obračun novih obroka u eurima (ili vezanih uz eure), uzimajući u obzir sve potrebne izmjene uvjeta (npr. promjene kamatnih stopa) kako bi se to odrazilo u kreditima denominiranim u eurima ili vezanim uz euro;

iv. Iznosi koje je dužnik već uplatio prema starom otplatnom planu se konvertiraju u eure (ili u HRK s valutnom klauzulom vezanom uz eure) po tečaju primjenjivom na datum uplate svakog obroka, koji je vjerovnik primijenio na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz euro;

v. Ako je ukupan konvertirani iznos koji je dužnik uplatio (tj. iznos naveden u točki iv.) veći od ukupnog iznosa konvertiranih obroka obračunatog temeljem novog otplatnog plana navedenog gore pod (iii), ovaj iznos će se smatrati “preplatom”. Ovisno o iznosu ove preplate, s istom se postupa kako slijedi:

- Ako iznos preplate ne prelazi zbroj konvertiranih obroka preostalih na dan 30. rujna 2015. prema novom otplatnom planu, preplata se koristi za namirenje takvih budućih obroka, s time da se samo 50% svakog budućeg obroka može namiriti korištenjem preplate dok se preplata u cijelosti ne iskoristi; ako iznos preplate prelazi 50% ukupnog zbroja ovih budućih konvertiranih obroka, vjerovnik i dužnik sporazumom utvrđuju način korištenja ovog iznosa koji prelazi 50%;

- Ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj konvertiranih obroka preostalih na dan 30. rujna 2015. prema novom otplatnom planu, vjerovnik vraća takvu preplatu dužniku u roku od 60 dana od datuma na koji je dužnik prihvatio konverziju;

vi. Ako je ukupan iznos koji je platio dužnik (obračunat u skladu s gore navedenim pod točkom iv.) manji od ukupnog iznosa obroka iz novog otplatnog plana, razliku će dužnik namiriti sukladno sporazumu između vjerovnika i dužnika, a dužnik će nastaviti plaćati obroke prema novom otplatnom planu;

vii. Iznos nove preostale glavnice je razlika između novog otplatnog plana i već plaćenih iznosa obračunatih kako je navedeno pod točkom iv.; iznos preplate se ne može koristiti za umanjenje preostale neotplaćene glavnice, a razlika navedena gore pod točkom vi. se namiruje sukladno sporazumu vjerovnika i dužnika.

viii. Učinak konverzije utvrdi kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona te iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

Nakon stupanja na snagu ZID ZPK te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno Dodatkom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.

Slijedom navedenog, ističe kako je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od njegove strane sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu.

Navodi relevantne odredbe predmetnog Dodatka iz kojih jasno proizlazi da je tužitelj već restituiran te da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

U članku 1. navedeno je da Ugovorne strane suglasno konstatiraju da se Dodatak sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015).

Člankom 2. navedeno je da Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je Korisnik kredita prihvatio Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim sukladno članku 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i Izvod otvorenih stavaka po kreditu koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. godine.

U članku 3. Ugovorne strane suglasno su utvrdile koliko, nakon učinjene konverzije, iznosi preostala neotplaćena (nedospjela) glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. godine, a koji iznos je iskazan u eurima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke.

Člankom 5. Ugovorne strane suglasno su utvrdile ukupni iznos preplate, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita.

U članku 6. Dodatka utvrđeno je u koliko mjesečnih anuiteta je Korisnik kredita obvezan isplatiti preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita uvećano za kamatu, a prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom i klauzulom u EUR, koji je Banka, pri sklapanju Dodatka uručila Korisniku kredita. Također je utvrđen iznos mjesečnog anuiteta iskazanog u EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat je primjenom kamatne stope važeće na dan sklapanja Dodatka. U slučaju promjene kamatne stope sukladno uvjetima promjenjivosti iz članka sedmog ovog Dodatka, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. U članku 7. kroz čak ukupno 10 odredbi je na detaljan način opisan način promjene kamatne stope. (stavci 7.1. do 7.10.), te je u odredbi 7.11. tužitelj izjavio da je upoznat s rizicima moguće promjene kamatne stope odnosno parametrima promjenjivosti kamatne stope.

Naglašava kako je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Nadalje, ističe kako je u potpunosti informirao tužitelja o svim parametrima konverzije. Naime, za potrebe provjere izračuna konverzije on je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja.

Za potrebe provjere izračuna konverzije on je svim potrošačima omogućio pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Ističe kako je tužitelj već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. Dakle, u odnos između tužitelja i njega intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju.

Primijenjena metodologija koju je on koristio pri konverziji kredita je određena odredbama članka 19.b i 19.c. ZIDZPK, tako da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak prihvatio je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužitelj je dakle prihvatio promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile, dakle nije bilo neizvjesnosti za period koji je već prošao.

Stoga je posve jasno kako su iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom već obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. On je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima.

Povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF u slučaju kada se radi o konvertiranom kreditu bio bi moguć samo u slučaju ništetnosti konverzije, npr. u slučaju ugovaranja korištenja učinjenih plaćanja suprotno prisilnim odredbama ZID ZPK o konverziji. Ništetnost konverzije učinjene u skladu sa zakonom teško je zamisliti imajući u vidu jasna pravila o konverziji i cilj koji se tim pravilima postiže, a to je - sprečavanje dvostrukog obeštećenja na teret jedne od ugovornih strana i uspostava ravnopravnosti između ugovornih strana.

Kako se u predmetnom slučaju tužitelj odlučio na konverziju, potrebno je ocijeniti je li ugovorena konverzija izvršena u skladu sa strogim zakonskim pravilima o konverziji. Pri tome je jedino potrebno utvrditi je li izračun konverzije izvršen upravo primjenom tečaja koji je ZID ZPK naložio.

Slijedom navedenog, izričito se protivi financijskom vještačenju predloženom od strane tužitelja i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj u postupku obeštećen provedenom konverzijom pa nema niti osnova za postavljanje tužbenog zahtjeva. Ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) u obrazloženju rješenja posl.br. Gos 1/2019. od dana 4. ožujka 2019. godine zauzeo jasan stav da korisnici konvertiranih kredita, odnosno oni korisnici konvertiranih kredita čija je konverzija izvršena sukladno ZID ZPK nemaju pravna interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredaba o valuti, stoga ponavlja kako je nepotrebno i neekonomično provoditi financijsko vještačenje.

Opreza radi, u slučaju da Naslovni sud ipak dodijeli zadatak vještaku, predlaže da vještak uzme u obzir preplatu utvrđenu Dodatkom ugovora o kreditu, kao i eventualno utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdobalja primjene manjeg tečaja za CHF od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

Ovdje je jednako tako bitno istaknuti da je VSRH, kako jasno proizlazi iz obrazloženju rješenja posl. br. Gos 1/2019 od dana 04. ožujka 2020. godine, dodatno pojasnio svoj stav iznesen u ranijoj odluci posl. br. Rev-2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine. Dakle, prema iznesenom stavu VSRH, pravni interes za utvrđivanje ništetnosti imali bi samo oni korisnici konvertiranih kredita:

a) kod kojih konverzija nije bila provedena u skladu s obvezujućim odredbama ZID ZPK, odnosno ako Dodatak ugovora o kreditu nije sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, te

b) kod kojih razlog eventualne nevaljanosti ugovora izvire iz općeg obveznog uređenja, odnosno iz općih pravila obveznog prava, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost).

Argumentum a contrario, iz navedenog stava VSRH proizlazi da ostali korisnici konvertiranih kredita, odnosno oni korisnici konvertiranih kredita kod kojih je konverzija provedena sukladno prisilnim propisima ZID ZPK te oni kod kojih razlog eventualne nevaljanosti ne izvire iz općih odredaba obveznog prava, nemaju pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

S navedenim u vezi on se poziva i na Zaključak Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu o zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici održanoj 7. lipnja 2023. godine u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu u kojima je ugovorena glavnica kredita vezana za valutu švicarski franak, a koji zaključak glasi:

„Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“

Dodatno, opreza radi, ističe sljedeće.

Naime, člankom 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako je, u smislu tog zakona,“ 1. Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“

Međutim, tužitelj nije dokazao ima li isti uopće svojstvo potrošača sukladno navedenoj zakonskoj odredbi slijedom čega se tužitelj ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača, kao niti na presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa budući se iste presude odnose isključivo na potrošačke sporove, a tužitelj upravo na istima temelji svoj tužbeni zahtjev.

Jednako tako, tužitelj u tužbi nije dokazao da je upravo on taj koji je vršio uplate, odnosno sva plaćanja po ugovoru o kreditu, odnosno da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika te da bi tuženik upravo tužitelju bio dužan vratiti stečeno bez osnove.

Kako je sukladno članku 111. Zakona o obveznim odnosnima tuženik stečeno bez osnove dužan vratiti samo onoj osobi od koje je to stekao to nije dokazano da bi to bio upravo tužitelj.

U odnosu na valutnu klauzulu ističe kako u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako je postavljen u ovoj parnici zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost.

Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Jednako tako, ističe kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste odredbe nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Isto potvrđuje i činjenica da je ugovor o kreditu u CHF solemniziran od strane javnog bilježnika, a koji javni bilježnik je postupio sukladno odredbama članaka 57. – 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/1993, 29/1994, 162/1998) te je iz istog razloga jasno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama te kako je na iste pristao budući je u cijelosti razumio sadržaj i posljedice odredaba ugovora, a bez obzira na navedeno, on iste te odredbe sada smatra spornima.

Naglašava kako je predočio tužitelju sve relevantne informacije prilikom sklapanja ugovora o kreditu pa tako i informirao tužitelja o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u onoj mjeri u kojoj je to i samom njemu u tom trenutku bilo poznato te kako je tužitelj u konačnici donio odluku da želi sklopiti ugovor o kreditu sa svim njegovim odredbama. Dakle, nedvojbeno je kako je tužitelj bio upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći ugovaranjem valutne klauzule. U prilog svemu navedenom govori i činjenica kako se radilo o ugovoru o kreditu sklopljenom na dulji vremenski period, konkretno na vremenski period od te nije ni životno ni logično ni uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja. Slijedom navedenog, jasno je kako nema osnove da se tužitelju pruži zaštita na način kako to isti predmetnom tužbom zahtijeva to se tužbeni zahtjev očituje neosnovanim u cijelosti.

Ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje.

Dakle, opće pravilo je da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća.

Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće.

Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

Slijedom svega navedenog, predlaže Naslovnom sudu odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9011511210 od 08.06.2006. (list 12 do 16 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011511210 od 14.12.2015. (list 17 do 22 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011511210 od 05.12.2022. (list 24 do 28 spisa), Plan otplate (list 29 do 33 spisa), Otplatni plan za kredit (list 34 i 35 spisa), Plan otplate (list 36 spisa), Dopis Privredne banke od 15.01.2022. (list 37 spisa), Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 8.6.2006.(list 38 do 42 spisa), Obavijest korisnika kredita o prihvatu izračuna konverzije od 2.12.2015. (list 43 spisa), Otplatni plan za kredit od 15.7.2021. i 15.01.2022. (list 44 do 46 spisa), Izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (list 98 do 107 spisa), Izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. po Ugovoru o kreditu broj 9011511210 (list 108 spisa), Knjigovodstvenu karticu (list 118 do 152 spisa).

Saslušan je tužitelj zamolbenim putem kod Općinskog suda u Osijeku, dana 15. studenoga 2024. (list 197 i 198 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti UČ iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 21.05.2025.(list 212 do 231 spisa).

4. Tuženik je ostao kod svog dokaznog prijedloga na pripremnom ročištu dana 21. listopada 2024. godine, a na kojem je predlagao da se vještak očituje i o tzv. negativnim razlikama te efektu konverzije odnosno iznosu preplate priznate prilikom izračuna konverzije.

4.1.Rješenjem ovog suda poslovni broj P-471/2023-19. od 21. listopada 2024. godine sud je odbio prijedlog tuženika da se izračunaju tzv. negativne razlčike jer se radi o dokaznom prijedlogu koji tužitelj nije utužio, a tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja, kao što nije istaknuo ni tražbinu koju bi stavio u prijeboj.

5. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

6. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011511210 dana 8.6.20o6. kojim kreditor je stavio na raspolaganje korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.100,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je člankom 2. predmetnog Ugovora, ugovoreno se kredit odobrava za otplatu kredita u banci ili drugim banka i adaptaciju, te da banka zadržava pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita,

- da je člankom 7. točka 1. predmetnog Ugovora, ugovoren rok otplate na 240 mjeseci,

- da je člankom 4. predmetnog Ugovora ugovoreno da na kredit u otplati korisnik kredita se obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,70% godišnje. Kamata se obračuna u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima,

- da je ugovoreno da se kredit u iznosu od 28.100,00 CHF i kamata iz točke 4. predmetnog Ugovora otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 14.12.2015. godine Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011511210 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uz valutnu klauzulu u EUR,

- da je Dodatkom ugovora o kreditu i to člankom 1. ugovoreno da se Dodatak Osnovnom Ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz stavka 1. ovog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da je člankom 2. Dodatka Ugovoru ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz članka 1., stavak 1. Dodatka, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim sukladno članku 19c. Zakona o potrošačkom kreditiranju kao i Izvod otvorenih stavaka po kreditu iz članka 1. ovog Dodatka koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. godine,

- da je konverzija tj. sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK, tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

9.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

10. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

11. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

12. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

13.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 9011511210 od 8.6.2006. godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

13.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

14. Iz iskaza tužitelja TČ koji je saslušan zamolbenim putem kod Općinskog suda u Osijeku dana 15. studenoga 2024 godine (list 197 i 198 spisa), utvrđeno je da je tijekom 2006. godine zaključio stambeni kredit sa Privrednom bankom Zagreb. Prije zaključenja samog Ugovora o kreditu kontaktirao je svoga poznanika koji radi u banci, te se s njim konzultirao da li da iznos kredita koji namjerava podići bude u CHF ili EUR, na što ga je on uputio da je možda povoljnija kamata u CHF nego u EUR. Nakon toga odlučio je ipak kredit podignuti u valuti CHF. Može reći da mu prije potpisivanja odnosno zaključenja Ugovora o kreditu nitko od djelatnika banke nije pojasnio što znači promjenljiva kamatna stopa i kako se ona mijenja. Razgovarali su o načinu same otplate odnosno zatvaranja kredita, a sve ostalo pisalo je u odredbama samog Ugovora.Naveo je, da je zaključen Aneks navedenog Ugovora, nakon 8-10 godina koliko se sjeća, a sjeća se da su ga zvali iz banke i rekli mu da jedan određeni period, točno malo više od godine dana ne mora plaćati ratu kredita, uz objašnjenje da se radi o konverziji i da je "preplatio" dug. Iz banke su ga pitali da li mu to odgovara, što je on i prihvatio. Nakon tog razdoblja ponovno počinje plaćati kredit u iznosu od cca 125,00 eura. Prije toga je plaćao oko 1.300,00 kuna, a u ovom drugom razdoblju oko 125,00 eura, dakle rata mu je bila za cca 300 eura manja. Napomenuo je da još nije završio isplatu navedenog kredita, ostalo mu je oko 2500 eura. Također je naveo da nije tražio pojašnjenje u svezi nejasnih odredbi Ugovora i da nije išao u detalje.Nije bio upoznat s odredbom valutne klauzule i nije pratio te termine, niti zna što oni konkretno znače, jer mu je to bio prvi kredit koji je do tada podizao. Informirao se o ponudama drugih banaka, ali je u PBZ-u cijeli svoj radni vijek, bili su prema njemu kao komitentu uvijek korektni i nije imao primjedbi na poslovnu suradnju i iz tog razloga nije htio mijenjati banku. U trenutku ishođenja predmetnog kredita nije imao obrt na svoje ime ni tvrtku, radio je u tvrtki Velpro d.o.o. Naveo je da ne zna ništa o povećanju redovne kamatne stope tijekom trajanja Ugovora i ništa mu o tome nije poznato. Nije mogao svojim radnjama utjecati na mijenjanje unaprijed određenih uvjeta od strane kredita. Napomenuo je da je navedeni kredit podigao zbog adaptacije obiteljske kuće i bio je u situaciji da nije mogao izvršiti prijevremenu otplatu navedenog kredita koji još uvijek otplaćuje. Nitko ga u banci nije uputio na rizik zaključenja samog Ugovora vezano uz Valutu CHF.

Ne vjeruje, da mu je netko u banci objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa, a i ne zna jer je to bilo prije 20 godina. Njega je samo zanimao iznos koji mora vratiti, odnosno iznos kojeg će dobiti i koja će mu biti rata. Ne sjeća se zbog proteka vremena da li je tražio da mu službenik banke objasni nejasne odredbe u smislu valutne klauzule i promjenljive kamatne stope, a da mu je i netko pružio takvu informaciju, u tom trenutku ju ne bi percipirao, budući mu je pažnja bila usmjerena na iznos novca koji može dobiti, način vraćanja i ratu.

15.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

15.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

16.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o stambenom kreditu i to decidirano je navedeno gdje će se kupiti nekretnina za koju je odobren namjenski kredit, i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je kupnja stana. Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo kao stambeni kredit.Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom, a što također proizlazi iz samog ugovora o kreditu.

16.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom T izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba T potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se T nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

16.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,70% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

17. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

17.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Dodatak Ugovora o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

17.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

17.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodatka. Također iz samog Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

17.4. Naime, sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2006. godine pa do sklapanja Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu vrijedio skoro 10 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

18. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku Ugovora o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz Osnovnog Ugovora o kreditu od 0806.2006. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Valja navesti da se također radilo o tipskom Ugovoru i da tužitelj nije mogao utjecati ni na bilo koju odredbu Dodatka Ugovoru o kreditu.

18.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a koji mu je i preporučen od strane djelatnika banke i nitko u banci ga nije upozorio na rizik zaključenja samog Ugovora vezano uz valutu CHF kao što mu nitko nije objasnio što znači promjenljiva kamatna stopa.

Logično je i životno je da se odluči za kredit u CHF ako ti je predstavljen kao najbolja opcija. Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja.

18.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

19. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

20.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

21. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

21.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

21.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,95% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

22. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

23.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti UČ iz Darfin d.o.o. koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 21.05.2025. (list 212 do 231 spisa).

U svojem nalazu i mišljenju i to u Zaključku svojeg nalaza i mišljenja na stranici 14 i 15 prikazao je u Tabeli razliku između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos.

Ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 1.684,20 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 9.138,70 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 1.212,91 EUR, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Nadalje je vještak na stranici 15 i 16 svojeg nalaza i mišljenja u Zaključku u Tabeli prikazao razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos.

Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 17.602,15 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 2.336,15 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos.

Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu, primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađena je na temelju Dodatka Ugovora o kreditu (list 17-21 spisa) i vještak je to prikazao u Tabeli na strani 17 svojeg nalaza i mišljenja. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 10.232,20 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.358,05 EUR.

Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 12.392,53 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan konverzije iznosi 94.647,95 HRK.

Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 18.096,41 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 84.415,75 HRK. Razlika između iznosa 94.647,95 HRK i iznosa 84.415,75 HRK je 10.232,20 HRK. Prema Dodatku Ugovora o kreditu (list 17-21 spisa) članak 3. utvrđena je preplata na dan 30.09.2015.g. te iznosi 1.175,42 EUR.

Na strani 18 i 19 nalaza i mišljenja vještak je u Tabeli prikazao više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja te izračun zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja, obračunate do dana 30.09.2015.

Ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja, obračunate do dana 30.09.2015. iznose 1.427,78 EUR.

Ukupno više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja iznose 3.549,06 EUR.

Vještak je naveo i rekapitulaciju potraživanja tužitelja umanjenu za preplatu iz konverzije. Nadalje je naveo da za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.

U Tabeli na strani 19 nalaza i mišljenja vještak je prikazao zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije te da iznose 1.427,78 EUR i više plaćene razlike anuiteta s osnove promjena kamatne stope koje iznose 1.212,91 EUR.

Nadalje je vještak prikazao više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja a iznose 2.336,15 EUR, preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.175,42 EUR.

Ukupno I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja te zateznih kamata obračunatih na više plaćene razlike anuiteta, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 3.801,42 EUR, (1.421,78 EUR +1.2123,91 EUR +2336,15 EUR – 1.172,42 EUR, a što daje ukupno iznos od 3.801,42 EUR, a kao što je u Tablici prikazano pod I).

Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 1.358,05 EUR

Ukupno točku II u Tablici na strani 19 , predstavlja iznos ukupno točke I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 5.159,47 EUR

24. Stranke nisu imale primjedbi ni prigovora na matematički izračun vještaka, već je tuženik imao samo primjedbe i prigovore pravne prirode na nalaz i mišljenje vještaka, pa iz tog razloga, a sve zbog ekonomičnosti postupka neposredno nije ni saslušavan vještak.

24.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je izrađen stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom.

25. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

26.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti sveukupno iznos od 5.159,41 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 1. listopada 2015. godine do isplate. Navedeni iznos sastoji se od neisplaćene glavnice koja iznosi 1.358,05 EUR, iznosa više plaćene razlike anuiteta s osnove promjena kamatne stope u iznosu od 1.212,91 EUR, te više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule koja iznosi 2.336,15 EUR uvećano za iznos zateznih kamata od 252,36 EUR.

S obzirom na činjenicu da tuženik prilikom obračuna konverzije nije naveo na što se odnosi preplata koju je tužitelj imao, niti na koji način bi bila obračunata, valjalo je primjenom pravila o redoslijedu uračunavanja prvo namiriti kamate, a potom glavnicu. Zakonske kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije iznose 1.427,78 EUR, a tuženik je obračunao preplatu u iznosu od 1.175,42 EUR. Preostao je iznos od 252,36 EUR.

27. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stav 2. Zakona o obveznim odnosima i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.)

28. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023. i 107/2025.).

29.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 17. prosinca 2023., 20. srpnja 2024. 10. listopada 2024., 11. lipnja 2025. za svaki iznos od 200,00 EUR, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a, te za podnesak od 3. svibnja 2025. iznos od 50,00 EUR, prema Tbr. 8.točka 4. OT-a.

Za zastupanje na ročištu dana 8. travnja 2024., 11. srpnja 2024., 21. listopada 2024., 15. studenog 2024., 2. travnja 2025., 12. lipnja 2025., 22. listopada 2025. za svako iznos od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. OT-a.), te za ročište za objavu Presude 100,00 EUR prema Tbr. 9. točka 3. OT-a.

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 637,50 EUR.

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 550,00 EUR.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 3.737,50 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

30. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

31. O troškovima delegacije odlučit će se posebnim Rješenjem.

U Krapini, 7. studenoga 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Hrvoje Škalić, Masarykova 22, Zagreb

2. OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6/III