Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Stalna služba u Ogulinu

Bernardina Frankopana 1

47300 Ogulin

P-118/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu po sucu Milki Keleuva- Ivošević, kao sucu pojedincu, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika-specijalist Željka Brozović, u pravnoj stvari tužitelja EN (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica iz Karlovca, protiv tuženika OTP banka d.d. (OIB 52508873833) iz Splita, Domovinskog rata 61, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti izlazne naknade i naplate novčanog potraživanja, nakon ročišta glavne i javne rasprave zaključene 5. studenoga 2025. u nazočnosti zamjeničkog punomoćnika tužitelja Vedrana Jurašić, odvjetnika iz Ogulina i punomoćnika tuženika Krešimira Slunjski, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Vukina i partneri iz Zagreba, na ročištu radi objave presude 7. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 12. stavak 1. Ugovora o kreditu br. 49278/06 sklopljenog 22. kolovoza 2006. između tužitelja EN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] i pravnog prednika tužene, Societe Generale-Splitske Banke d.d. kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća. Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom kreditora."

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., (OIB: 52508873833) iz Splita, Domovinskog rata 61, da tužitelju KN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], isplati iznos od 995,54 eur (devetsto devedeset pet eura i pedeset četiri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.rujna 2016. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. (OIB: 52508873833) iz Splita,

Domovinskog rata 61, da tužitelju KN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], naknadi parnične troškove u iznosu od 735,89 eur (sedamsto trideset i pet eura i osamdeset i devet centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik OTP banka d.d. (OIB: 52508873833) iz Splita, Domovinskog rata 61, sa zahtjevom za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 22. kolovoza 2006. s pravnim prednikom tužene sklopio Ugovor o kreditu broj 49278/06, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 50.487,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita te sa promjenjivom kamatnom stopom. Odredbom članka 12. stavak 1. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da „Korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća. Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom kreditora. „Temeljem navedene odredbe, tuženik je od tužitelja 15.rujna 2016. naplatio iznos od 995,54 EUR-a, i to na ime troškova „naknade za prijevremeno zatvaranje“, što je vidljivo iz potvrde tuženika od 21. veljače 2025. i obračuna prijevremene otplate kredita. Tuženik je predmetnu odredbu članka 12. stavak 1. Ugovora o kreditu iz točke 1. ove tužbe, unio u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno članku 81. i članku 82. Zakona o zaštiti potrošača(Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno članku 87. stavak 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 81. stavak 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno članku 81. stavak 2., smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba članka 12 stavak 1. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da će tuženik od tužitelja naplatiti „naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita i to bez parametara o kojima ovisi visina te obveze tužitelja, unaprijed je bila pripremljena od strane tuženika, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, tuženik je dana 15.rujna2016. naplatio iznos od 995,54 EUR-a, i to na ime troškova „naknade za prijevremeno zatvaranje“, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „zatvaranje“ predmetnog ugovora o kreditu tuženik mogao imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tuženik kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Osim što je ta odredba nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima jer Ugovorom o kreditu nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se ta naknada izračunala pa u potpunosti ovisi o slobodnoj volji jednog ugovarača, a neodredivost činidbe također uzrokuje ništetnost tako ugovorene kamatne stope, što je propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba članka 12. stavak 1. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik po punomoćniku navodi da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1. Također, budući da tužitelj nije potrošač na predmetne tražbine se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od pet godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu. Tužitelj je uplatu izvršio 15. rujna 2016. a tužbu je podnio 5. ožujka 2025. odnosno nakon isteka roka od pet godina od uplate, posljedično su zastarjele sve tužiteljeve tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom. Predmetno tumačenje nije protivno, već je u skladu s, pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Ovakav stav potvrđuje i Presuda VTS-a, posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. čiji relevantni dio navodi „ Međutim, prilikom odlučivanja o kondemnatornom tužbenom zahtjevu kojim je tužitelj tražio povrat preplaćenog iznosa ugovornih kamata (kojeg je isplatio tuženiku prema višoj stopi ugovorne kamate od one koja je određena ili odrediva člankom 3. Ugovora, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim tuženikov materijalnopravni prigovor zastare tog potraživanja. Naime, prvostupanjski sud smatra da tužiteljevo potraživanje restitucijskog zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima započinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora; pri tome se prvostupanjski sud poziva na pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. (na kojeg se i tužitelj pozivao na pripremnom ročištu od 19. svibnja 2020.; str. 167. i 178. spisa) i poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., pa stoga budući da je ništetnost odredbe članka 6. Ugovora utvrđena (tek) predmetnom prvostupanjskom presudom, to prema ocjeni prvostupanjskog suda zastara nije nastupila. Međutim, takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je pogrešno. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. taj je sud zauzeo (objedinjeno) pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe dok se pravno shvaćanje prihvaćeno na (ranijoj) sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosi na zastaru restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Ovaj sud napominje da je u potpunosti upoznat s (oba) pravna shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no, smatra da i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda je, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima) može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor ili pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, pedeset godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan. Pri tome, ovaj sud napominje da takvim tumačenjem instituta zastare u ovom predmetu nije došlo do povrede prava tužitelja da zahtijeva ispunjenje obveze u smislu članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima odmah nakon što je tuženiku isplatio svaki pojedini iznos ugovorne kamate koji je viši od onog ugovorenog člankom 3. Ugovora o kreditu broj sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Naime, kao što to tuženik osnovano ističe u žalbi (ali i tijekom prvostupanjskog postupka), tužiteljeva uprava je dužna voditi poslove društva tužitelja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika u smislu članka 430. u vezi članka 252. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, a što između ostalog znači da je tužiteljeva uprava mogla (barem) odmah nakon svake tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope zatražiti od tuženika objašnjenje razloga zbog kojih je tuženik povećao stopu ugovorne kamate te koristiti pravne institute koje tužitelju kao ugovornoj strani stoje na raspolaganju – tako je na primjer, tužitelj sukladno odredbi članka 347. stavka 1. točke 6. Ovršnog zakona mogao zatražiti od suda da privremenom mjerom zabrani protivniku osiguranja-tuženiku da poduzima radnje jednostranog povećanja ugovorne kamate iz članka 6. Ugovora kojima bi se nanijela šteta predlagatelju osiguranja-tužitelju kao i da prema članku 347. stavku 2. Ovršnog zakona sud privremenom mjerom uredi sporni odnos između strankama tako da tužitelj do okončanja postupka radi opravdanja te mjere (na primjer, postupka vođenom povodom deklaratorne tužbe za ništetnost ugovorne odredbe članka 6. Ugovora ili za ništetnost odluke tuženika o povećanju stope ugovorne kamate) plaća ugovornu kamatu u visini ugovorenoj člankom 3. Ugovora. Osim toga, upravo zato što je tužitelj kao sudionik u obveznom odnosu trebao u ispunjavanju svoje obveze postupati barem s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno članku 10. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (premda ovaj sud smatra da je trebao postupati i s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu članka 10. stavka 2. istog Zakona), tužitelj je prilikom svakog pojedinačnog plaćanja ugovorne kamate po stopi višoj od one iz članka 3. Ugovora morao znati da to plaća temeljem tuženikove jednostrane promjene stope ugovorne kamate, a što je protivno prisilnim propisima. Upravo zbog navedenog, tužitelj je prilikom svakog pojedinog plaćanja morao znati da plaća ugovornu kamatu po stopi višoj od one ugovorene člankom 3. Ugovora pa je stoga najkasnije slijedećeg dana nakon dana obavljene uplate mogao zahtijevati vraćanje preplaćenog iznosa ugovorne kamate. Slijedom navedenog, budući da sukladno članku 215. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima zastarni rok za povratom svakog tog višeg iznosa ugovorne kamate započinje teći prvog dana poslije dana kad je tužitelj kao vjerovnik mogao zatražiti povrat više uplaćene ugovorne kamate, a koji je (petogodišnji) rok protekao znatno prije pokretanja ovog spora 14. ožujka 2022., to je tužiteljevo potraživanje u cijelosti zastarjelo. Zbog toga, kao i zato što je tuženik još u odgovoru na tužbu sukladno odredbi članka 214. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima istaknuo materijalno pravni prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, to je neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 28.034,53 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2.2. Podredno, premda to nije od utjecaja na ovaj spor, ovaj sud napominje da čak i u slučaju kada tužiteljevo potraživanje ne bi bilo zastarjelo, tužitelj ne bi mogao potraživati zatezne kamate koje na pojedinačna potraživanja teku od dospijeća do isplate prema stopi propisanoj za potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava, nego prema stopi propisanoj za ostala potraživanja. Naime, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen između stranaka trgovački ugovor u smislu članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (jer je sklopljen između trgovaca i jer je sklopljen u obavljaju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jedne stranke-tuženika), tužiteljevo potraživanje u ovom sporu se ne temelji na tom ugovoru nego (kako je ranije navedeno u ovoj odluci) na stjecanju bez osnove budući da je tuženik naplatio ugovorne kamate bez valjane pravne osnove, to jest na temelju ništetne odredbe članka 6. Ugovora (i svojih odluka o promjenama stope ugovorne kamate). Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo uvažiti kao osnovanu i preinačiti točku II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.“(Presuda VTS-a od Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. ) Stoga, budući da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, predmetnu tužbu treba odbiti iz svih gore navedenih razloga. Tužitelj tvrdi kako je ništetna odredba čl. 12.1. Ugovora o kreditu (dalje: „Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita“) kojom se određuje da za prijevremenu otplatu kredita banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade banke. Primjenjiva odluka o tarifi naknada banke je bila dostavljena tužitelju i objavljena na službenim stranicama tuženika. Prvo, tuženik ističe kako je ugovaranje prijevremene naknade u skladu s odredbama Direktive 2008/48/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje u tekstu: Direktiva 2008/48) koja propisuje: „U slučaju prijevremene otplate, bilo djelomice ili u cijelosti, vjerovnik bi trebao imati pravo na kompenzaciju troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom, uzimajući u obzir i bilo kakve uštede koje time ostvari vjerovnik…“ Odredba članka 16. stavak 1. Direktive 2008/48 određuje kako potrošač ima pravo da u bilo kojem trenutku djelomice ili u cijelosti ispuni svoje obveze prema ugovoru o kreditu. U takvim slučajevima on ima pravo na sniženje ukupnih troškova kredita, a takvo sniženje sastoji se od kamata i troškova za preostalo trajanje ugovora. Zatim stavak 2. članka 16. Direktive 2008/48 propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivno opravdanu kompenzaciju za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita. Načela i zahtjevi koje postavlja Direktiva 2008/48 u hrvatsko zakonodavstvo implementirani su, između ostalog, i kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je u skladu s propisima važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, dok su ograničenja u vezi naplate naknade za prijevremenu otplatu u hrvatsko zakonodavstvo uvedena Zakonom o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. koji zakon u svojim prijelaznim i završnim odredbama u članku 29. propisuje „ovaj se Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ovoga Zakona“. Dakle, ograničenja koja su uvedena u hrvatsko zakonodavstvo nisu primjenjiva na predmetni Ugovor o kreditu, a takvog su stajališta i županijskih sudovi i Hrvatska narodna banka, kao središnja banka i regulator. Tuženik ponavlja kako ovakav stav nedvojbeno proizlazi i iz dostavljenog ispisa sa službene stranice Hrvatske narodne banke koji navodi: „Ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, naknada za prijevremeno djelomično ili ispunjenje obveze iz kredita u cijelosti, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren dok su za potrošačke kredita ugovorene nakon 01.01.2010. godine, propisana određena ograničenja.“ (Izvadak sa službene internetske stranice HNB-a dostavljen uz odgovor na tužbu), Izvadak sa službene internetske stranice HNB-a dostavljen uz odgovor na tužbu. Slijedom navedenoga, deklaratorni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva isplata na temelju ništetnosti Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita treba odbiti, a ne prihvatiti. Drugo, tuženik napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jer: predmetna odredba je sadržana u samom Ugovoru o kreditu na uočljivom mjestu te je na jasan način istaknuto kako se visina određuje sukladno odluci o tarifi naknada banke, a koja je objavljena na službenim stranicama tuženika, Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i odluka o tarifi naknade banke sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetna Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je jasna i razumljiva, predmetna odredba je sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a. Treće, ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita zaista i dopušten, tuženik navodi kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta i to da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.3. Stoga, uzimajući u obzir uvjete za utvrđenje nepoštenosti Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, Tuženik ističe kako sud treba utvrditi:da je predmetna Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu koji ne sadrži Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita,okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja Četvrto, tuženik opreza radi ističe kako niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita bila nepoštena i posljedično ništetna. Stoga, tužiteljev zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnost Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, posljedično i zahtjev za isplatu nastalu uslijed ništetnosti, treba odbiti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku sukladno troškovniku niže zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na cjelokupni parnični trošak teku od dana donošenja prvostupanjske odluke nadalje. Tuženik ovime, ujedno, upućuje zamolbu sudu da mu prije zaključenja prethodnog postupka, dozvoli podnijeti sudu i tužitelju pisani podnesak kojim će se dodatno očitovati na tužiteljeve navode i po potrebi dostaviti relevantne materijalne dokaze koje zbog iznimno velikog broja zahtjeva i tužbi koje je zaprimio u vrlo kratkom periodu nije mogao pribaviti iz arhive i u dodijeljenom mu roku za podnošenje odgovora na tužbu dostaviti sudu. Također, tuženik upućuje zamolbu sudu da mu u fazi glavne rasprave dozvoli podnošenje barem jednog pisanog podneska kojim će se očitovati na nalaz i mišljenje vještaka i eventualni podnesak tužitelja.

3. U podnesku tužitelj se na navode tuženika očituje da ugovornim odredbama kojima je ugovorena izlazna naknada nije se pojedinačno pregovaralo, a uz to je ta ugovorna odredba neodređena i neodrediva te je kao takva ta odredba ništetna. Tom ugovornom odredbom tužitelj je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, jer iz te odredbe nije vidljivo niti koliko ta naknada iznosi, niti na koje se točno troškove ta naknada odnosi, niti je to tuženik obrazložio tijekom postupka. Prema članka 12. ugovora visina troška izlazne naknade određuje se prema jednostranoj odluci tuženika, a tužitelju nije razjašnjeno po kojim se parametrima visina te naknade određuje. Naime, stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Pored navedenog, članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma ulazne naknade i prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Kako iz ugovora nije jasno na koje se troškove točno odnosi izlazna naknada, niti je tužitelj o tome informiran, a niti je bilo moguće u trenutku zaključenja ugovora jasno predvidjeti na koji će se način jednostranom odlukom tuženika određivati visina izlazne naknade, tužitelj nije bio u mogućnosti na pravilan i sveobuhvatan način sagledati sve obveze koje preuzima tim ugovornim odredbama. Kada se uz to ima u vidu da se radi o ugovornim odredbama o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, te da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer je morao znati da se radi o ugovornim odredbama koje nisu dovoljno jasno određene bilo po visini obveze, bilo po neodređenosti troškova na koje se odnose, a koje zbog svoje neodređenosti u trenutku zaključenja ugovora uzrokuju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a isti princip vrijedi i tzv. ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita. I prigovor zastare u odnosu na prošireni dio tužbenog zahtjeva ne stoji jer prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list br. 5-15 spisa), dopisa od 21. veljače 2025. (list br. 17 spisa), obračun prijevremene otplate kredita (list br.18 spisa), iskaznice HRVI (list br. 19-20 spisa) i izvadak Narodne banke (list br. 32- 34 spisa).

6. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika Splitskom bankom d.d. zaključio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva u poslovnici u [adresa] 22. kolovoza 2006. na iznos od 50.487,00 CHF. Korisnik kredita je BN, sudužnik UN te fiducijarni dužnik ZN. Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Ivanki Antić u Vrbovskom 22. kolovoza 2006.

7. Uvidom u dopis od 21. veljače 2025. OTP banka d.d. utvrđeno je da je naknada za prijevremenu otplatu kredita 027384 EUR (261103) naplaćena 15. rujna 2016. u iznosu od 995,54 eur. Te je u prilogu tablični prikaz obračuna otplate kredita od 15. rujna 2016.

8. Uvidom u iskaznicu za tužitelja utvrđeno je da ima priznat status HRVI iz Domovinskog rata, te je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u predmetu, odnosno dokazuje opće oslobođenje plaćanja sudskih pristojbi na temelju Zakona o sudskim, pristojbama.

9. Između parničnih stranka nije sporno da su bile u ugovornom odnosu na temelju ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, kao niti da je tužitelj platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

10. Sporno je da li je predmetna odredba ugovora o prijevremenoj naknadi ništetna, da li predmetni ugovor ima svojstvo potrošačkog ugovora ili se radi o plaćanju na temelju stjecanja bez osnove i da li je nastupila zastara potraživanja uplaćenog iznosa na ime predmetne naknade za prijevremeni raskid ugovora o kreditu.

11. Ugovor o kreditu zaključen 2006. smatra se potrošačkim ugovorom ako je sklopljen između fizičke osobe kao potrošača i vjerovnika u okviru njegove gospodarske ili profesionalne djelatnosti i ako je kredit namijenjen za osobne potrebe potrošača, a ne za obavljanje djelatnosti. Zakonska definicija potrošačkog ugovora o kreditu u Hrvatskoj temelji se na Zakonu o potrošačkom kreditiranju (kasnije doneseni zakoni), ali pojam potrošačkog kredita općenito uključuje ugovore u kojima fizička osoba uzima kredit za osobnu, a ne poslovnu svrhu, te na praksi prema kojoj je potrošač fizička osoba koja djeluje izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti prilikom sklapanja ugovora. Iako je Zakon o potrošačkom kreditiranju donijet nakon 2009. pravna praksa i opći pravni principi zaštite potrošača odnose se i na ranije ugovore ako su ugovori sklapanjem imali karakter potrošačkog ugovora i bili za osobnu potrošnju, a ne za poslovanje. Pregledom ugovora utvrđeno je da je isti sklopljen za privatne potrebe tužitelja.

12. U odnosu na ništetnost pojedine odredbe ugovora sud je izvršio uvid u ugovor u kojem je navedeno u točki 12. da korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća. Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom kreditora.

13. Prema članku 12. ugovora visina troška izlazne naknade određuje se prema jednostranoj odluci tuženika, a tužitelju nije razjašnjeno po kojim se parametrima visina te naknade određuje. Naime, stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Pored navedenog, članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma ulazne naknade i prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

14. Kako iz ugovora nije jasno na koje se troškove točno odnosi izlazna naknada, niti je tužitelj o tome informiran, a niti je bilo moguće u trenutku zaključenja ugovora jasno predvidjeti na koji će se način jednostranom odlukom tuženika određivati visina izlazne naknade, tužitelj nije bio u mogućnosti na pravilan i sveobuhvatan način sagledati sve obveze koje preuzima tim ugovornim odredbama. Kada se uz to ima u vidu da se radi o ugovornim odredbama o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, te da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer je morao znati da se radi o ugovornim odredbama koje nisu dovoljno jasno određene bilo po visini obveze, bilo po neodređenosti troškova na koje se odnose, a koje zbog svoje neodređenosti u trenutku zaključenja ugovora uzrokuju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

15. Članak 3. stavak 1. i članak 8. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis koji dopušta utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe kada na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizišlima iz ugovora, a da se u takvom slučaju ne ispituje zahtjev „dobre vjere” u smislu tog članka 3. stavka 1. Sukladno članku 52. ZZP- sud ocjenjuje poštenost ugovornih odredbi o predmetu ugovora i primjerenosti cijene koje su jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju ugovora nije jasno na koje se troškove točno odnosi izlazna naknada, niti je tužitelj o tome informiran, a niti je bilo moguće u trenutku zaključenja ugovora jasno predvidjeti na koji će se način jednostranom odlukom tuženika određivati visina izlazne naknade, tužitelj nije bio u mogućnosti na pravilan i sveobuhvatan način sagledati sve obveze koje preuzima tim ugovornim odredbama. Ustavni sud Republike Hrvatske je 13. srpnja 2023. donio odluku poslovni broj U-III-3231/2022 kojom je potvrdio da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita, te da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Nadalje i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u pravomoćnoj presudu poslovni broj Pž-1122/2023- 2 od 13. prosinca 2023. utvrdio je ništetnost izlazne naknade za prijevremenu otplatu.

15.1. Nadalje na temelju članka 1024. Zakona o obveznim odnosima, korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku, te je dužan naknaditi štetu ako ju je banka pretrpjela, a banka pri tome ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu nastali prijevremenom otplatom kredita, ali se ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju bi dobio da nije bilo prijevremene isplate.

16. Tuženik tijekom postupka ističe prigovor zastare utuženog potraživanja. U odnosu na prigovor zastare utvrđeno je da tužitelj ništetnost naknade za prijevremenu otplatu kredita može tražiti i nakon višegodišnjeg trajanja kredita, a zastara za povrat takve naknade( restitucije) teče od dana pravomoćnog utvrđenja ništetnosti i iznosi pet godina. Zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti, u smislu odredbe članka 323.stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje u tekstu: ZOO).

16.1. Tijekom ročišta održanog 5. studenoga 2025. tuženik je po punomoćniku učinio nespornim osnovu i visinu, ali nije priznao tužbeni zahtjev. Sud stoga nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje kao niti dokaz saslušanjem tužitelja. Provođenjem predloženih dokaznih sredstava ne bi se utvrdile nove činjenice, a osnova i visina je nedvojbeno utvrđena uvidom u priložene dokaze u predmetu. Slijedom svega navedenog riješeno je kao u točkama I. i II. izreke.

17. Temeljem odredbe članka 29. ZOO sud je tužitelju na dosuđeni iznos glavnice dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Zakonske zatezne kamate se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

18. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenjujući članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Odluka o troškovima određena je s obzirom na vrijednost predmeta spora i sukladno Tarifi o nagradama i naknadama za rad odvjetnika, te riješio kao u točki III. izreke.

18.1. Sud je tužitelju dosudio prema vrijednosti predmeta spora od 995,54 eur i vrijednosti boda 75 troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku u parničnom postupku prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 118/2014.) i to: trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eur uvećano za PDV od 25% ( Tbr. 7 točka 1), trošak sastava podneska od 14. travnja 2025. u iznosu od 150,00 eur uvećano za PDV od 25%( Tbr.8 toč.1), trošak zastupanja na ročištu od 5. studenoga 2025. u iznosu od 150,00 eur uvećano za PDV od 25% ( Tbr. 9 toč.1) i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 eur i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eur, te trošak zastupanja na ročištu za objavu (Tbr. 9. točka 3.) u iznosu od 37,50 bodova uvećano za PDV od 25% što iznosi 93,75 eur. Ukupno su tužitelju priznati troškovi postupka u iznosu od 735,89 eur.

18.2. Ukupno su tužitelju priznati troškovi postupka u iznosu od 735,89 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude 7. studenoga 2025. pa nadalje do isplate.

19. Slijedom provedenog dokaznog postupka odlučeno je kao u izreci.

U Ogulinu 7. studenoga 2025.

Sudac

Milka Keleuva-Ivošević

Prijedlog odluke izradio

Viši sudski savjetnik-specijalist

Željko Brozović

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno u 3 istovjetna primjerka putem ovog suda na nadležni županijski sud.

Sukladno odredbi članka 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku presuda se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalno prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovog Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe članka 370. ovog Zakona.

Dostaviti

1. Irena Blauhorn, odvjetnica, Karlovac, Tuškanova 10

2. Odvjetničko društvo Vukina i partneri, Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30