Poslovni broj: P-288/2024-20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

STALNA SLUŽBA U KRKU

Bodulska 2/d, 51500 Krk

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici – Stalna služba u Krku, po sutkinji Tini Gorički, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika JĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nikoli Kožuharovu, odvjetniku u Krku, protiv tuženica-protutužiteljica 1. JĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. ZĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 5. NĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao slijednica u zemljišnoj knjizi upisane SĐ, [adresa], koje zastupaju punomoćnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ana Albaneze Babić i Jasmina Milosavljević iz Krka, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 7. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 7. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj-protutuženik JĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], stekao pravo suvlasništva na 1/4 dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pa se slijedom navedenog ovlašćuje po pravomoćnosti ove presude na uknjižbu prava suvlasništva na citiranoj nekretnini uz ispis SĐ na ¼ dijela, a što su I., II. i III. tuženice-protutužiteljice dužne trpjeti.

II. U preostalom dijelu, u kojem tužitelj-protutuženik traži utvrđenje da je suvlasnik i u preostale 3/4 dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

III. Utvrđuje se da su tužene-protutužiteljice MĐM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u ¼ dijela, ZĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u ¼ dijela, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u ¼ dijela vlasnice na k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

IV. Ovlašćuju se tužene-protutužiteljice da po pravomoćnosti ove presude zatraže upis prava vlasništva sa imena upisane z.k.vlasnice SĐ, [adresa], na svoje ime i u svoju korist u odnosu na k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to svaka u ¼ dijela.

V. Nalaže se tužitelju da tuženicama naknadi trošak postupka u iznosu od 1.300,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 18. ožujka 2024. podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva protiv JĐM kao nasljednice u zemljišnoj knjizi upisane SĐ. Već iz činjeničnih navoda tužbe da su upisanu vlasnicu, majku stranaka, naslijedili tužitelj, JĐM, ali i LĐ te AĐ proizlazilo je da tuženica nije uz tužitelja jedina nasljednica u zemljišnoj knjizi upisane SĐ. Pribavljen je stoga temeljem čl. 3 st. 3 ZPP-a ostavinski spis ovoga suda poslovnog broja O-186/2005 vođen iza SĐ, čitanjem kojeg je utvrđeno da bi upisanu zemljišnoknjižnu vlasnicu naslijedili tužitelj, JĐM, VĐ i ZĐ pa je rješenjem posl. br. P-288/2024-3 od 23. rujna 2024. tužitelj pozvan dopuniti tužbu na način da kao tuženice označi sve nasljednice upisane vlasnice SĐ. Tužitelj je 30. rujna 2024. dostavio dopunjenu tužbu u kojoj je kao tuženice označio JĐM, ZĐ te ZĐM, NĐ i MĐ kao nasljednice VĐ koja je također bila nasljednica SĐ. Uz podnesak od 19. prosinca 2024. tuženice su dostavile pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. VĐ poslovnog broja O-1284/19-9 od 3. lipnja 2019. prema kojem je u odnosu na nekretninu koja je predmet postupka VĐ naslijedila samo MĐ, jer je ta nekretnina pripala njoj. Stoga tuženice NĐ i NĐM nisu pasivno legitimirane pa je tužbu u odnosu na njih već iz tog razloga valjalo odbiti.

2. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na z.č. 1383/16 k. o. [katastarska općina] i ovlaštenje na uknjižbu prava vlasništva, što da su tuženice dužne trpjeti. Navodi da je vlasnik z.č. 1383/16 k. o. [katastarska općina], u naravi šume – pašnjaka, bio djed tužitelja FĐ, kojeg da su nakon smrti naslijedila njegova djeca majka tužitelja SĐ te ČĐ i FĐ. Usmenom diobom za stolom provedenom u cijelosti 1976. samovlasnik nekretnine da je postala majka tužitelja SĐ, koja da je tada stupila u posjed, krčila šumu i napasala ovce. SĐ da su nakon smrti naslijedila njezina djeca - tužitelj i dvije sestre LĐ i AĐ. Usmenom diobom za stolom provedenom u cijelosti 1985. da je samovlasnik postao tužitelj koji da je 1985. stupio u posjed i u mirnom da je posjedu od tada do danas. Na te okolnosti predlaže saslušati dva svjedoka HĐ i KĐ.

3. Tuženice u odgovoru na tužbu osporavaju da bi 1985. bila izvršena usmena dioba temeljem koje bi tužitelj postao samovlasnikom k. č. [katastarska čestica], jer da je u to vrijeme vlasnik nekretnine bio FĐ pok. ČĐ, djed odnosno pradjed stranaka. Dioba svih naslijeđenih nekretnina iza pok. FĐ i FĐ BĐ da je izvršena između njegove djece FĐ, FĐ J i FĐ SĐ tek 1998. godine, kada predmetna nekretnina je pripala majci odnosno baki stranaka. Nakon što je 2005. godine umrla majka odnosno baka stranaka SĐ njezina djeca - tužitelj JĐ te prvotuženica JĐM, drugotuženica ZĐ i majka treće, četvrto i peto tuženice VĐ da su sačinili pisani sporazum temeljem kojeg su raspodijelili ostavinsku imovnu na način da su taksativno navedene nekretnine pripale svakome od njih u samovlasništvo osim ove nekretnine koja je ostala u suvlasništvu te je temeljem tih diobenih listića i sporazuma i doneseno rješenje o nasljeđivanju. 2019. da je preminula VĐ i temeljem rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-1284/19 ova nekretnina da je pripala MĐ. Osporavaju da bi tužitelj bio samovlasnik jer da je iza pok. SĐ stekao samo ¼ dijela što tužene ne spore. Podnose i protutužbu kojom traže da se JĐM, ZĐ i MĐ utvrdi suvlasnicima k. č. [katastarska čestica] svaku u ¼ dijela te potražuju parnični trošak.

4. Tužitelj-protutuženik u odgovoru na protutužbu (list 45-48 spisa) istu osporava u cijelosti, smatra da su navodi tuženica-protutužiteljica pušalni, izneseni bez ikakve osnove te usmjereni na pribavu nepripadajuće imovinske koristi. Dokazi priloženi uz protutužbu da ne dokazuju ništa. Kada se tužba temelji na dosjelosti to da se u pravu zove probacio dioabolica, đavolski dokaz, jer da je potrebno dokazati svoj pošteni posjed i posjed svojih prednika najmanje dvadeset godina. Posjed da se dokazuje isključivo svjedocima a u protutužbi da nije predložen niti jedan svjedok. Tuženice da neće ni imati svjedoka jer da je u posjedu prijepora od 1985. isključivo tužitelj. Kada sud izađe na lice mjesta sa vještakom geodetske struke da će vidjeti da na licu mjesta površina od 44.000 m[2] čini jednu cjelinu ograđenu u cijelosti suhozidom, a sastavni dio te cjeline da je k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja da je uknjižena kao vlasništvo tužitelja-protutuženika temeljem rješenja iza pok. majke SĐ a druga čestica koja čini tu cjelinu da je upravo k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. K. č. [katastarska čestica] da je nastala cijepanjem k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na k. č. [katastarska čestica] te novu k. č. [katastarska čestica] temeljem sporazuma nasljednika iza pok. FĐ, njegove djece SĐ i njenog brata FĐ. Iako je zemljište cijepano obje nekretnine da i danas čine jedinstvenu cjelinu od 44.000 m[2] ograđenu suhozidom. Tužitelj da je FĐ u zamjenu za njegovu k. č. [katastarska čestica] predao u vlasništvo svoje masline također na području Svetog Jurja što da će potvrditi nasljednici pok. PĐ, s čime da tuženice nemaju ništa. Tužitelj da se složio da se novo cijepana z.č. 1383/16 nakon cijepanja upiše sa DĐ na tužiteljevu majku jer su dijelili i druge nekretnine, jednostavnosti radi, ali između SĐ i ŽĐ da je bilo nesporno da je z.č. 1383/16 postala vlasništvo tužitelja. Tužitelju da je još za života roditelja diobom sa ostalim nasljednicima pripala u vlasništvo i posjed ova nekretnina i jedini je u posjedu od 1985., krčio je šumu, imao ovce a od tuženika nitko da nikada nije bio u posjedu prijepora. Tužitelj da je kao laik smatrao da se cijela površina od 44.000 m[2] ograđena jednim zidom vodi kao z.č. 1383/7, mislio je da je prijepor spojen nazad na osnovnu nekretninu. Sada kada ima kupca izveo je geodeta koji ga je upoznao da se u sklopu cjeline od 44.000 m[2] nalazi i k. č. [katastarska čestica] te je ustao tužbom. Predlaže odbiti protutužbu uz naknadu mu troškova postupka.

5. Tuženice-protutužiteljice osporavaju tvrdnju da bi nekretnina nastala cijepanjem iz k. č. [katastarska čestica] ko. [katastarska općina], jer da obje postoje od osnutka zemljišne knjige. Što se tiče navoda da se radi o cjelini navode da je moguće da je to točno jer su obje pripadale SĐ, majci tužitelja i majci odnosno baki tuženica. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je nekretninu stekao diobom 1985. ističu da je SĐ pravo vlasništva stekla tek 1998. diobom sa svojom braćom FĐ i J o čemu je priložen diobni ugovor. Ističu da 2005. kada je umrla majka tužitelja tužitelj nije istaknuo da ta nekretnina pripada njemu već je temeljem sporazuma ta nekretnina pripala svim nasljednicima a navedena je u rješenju o nasljeđivanju kao izvanknjižno vlasništvo.

6. Očitujući se na te navode tužitelj tvrdi da majka tužitelja nije potpisala ugovor o diobi iz 1998. Nasljednici u ostavinskom postupku iza SĐ da nisu niti znali koja je to nekretnina odnosno tužitelj da je bio u zabludi glede broja čestice pa su neznajući o kojoj se nekretnini radi istu raspodijelili na četiri dijela jer niti on nije znao o kojoj se nekretnini radi jer da je smatrao da je zamjenom sa DĐ, bratom SĐ, postao vlasnikom osnovne k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tužitelj da i dalje tvrdi da je nekretnina nastala cijepanjem i na tu okolnost da je predložio provođenje dokaza geodetskim vještačenjem.

7. Tuženice ističu da i iz povijesti promjena u katastarskom operatu proizlazi da k. č. [katastarska čestica] nije nastala cijepanjem iz k. č. [katastarska čestica] već da postoji od osnutka katastarskog operata. Iz priloženih isprava da ne proizlazi da bi nekretnine ikada pripadale DĐ pok. FĐ, stricu tužitelja (ispravno ujaku) već upravo suprotno k. č. [katastarska čestica] je sukladno diobi između DĐ pok. FĐ, ĆĐ pok. FĐ i SĐ pripala SĐ. Iz svih isprava proizlazi i da nekretnina nije mogla nikako biti predmet diobe 1985. jer je tek 1998. postala vlasništvo SĐ a niti ju je tužitelj mogao mijenjati sa ujakom koji nije bio vlasnik, jer nitko ne može prenijeti na drugog više prava nego što ga sam ima.

8. U dokaznom postupku pročitane su isprave priložene spisu i spis poslovnog broja O-186/05, dok su ostali dokazni prijedlozi odbijeni jer sud smatra da se temeljem samih isprava može odlučiti o tužbenom i protutužbenom zahtjevu te da saslušanje svjedoka ne bi moglo dovesti do drugačije odluke kako će biti u nastavku obrazloženo.

9. Uvidom u presliku zk. ul. [broj ZK uloška] iz ručno vođene zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] (list 52-61 spisa) utvrđeno je da je k. č. [katastarska čestica] upisana u gruntovno tijelo 5 (list 53 spisa), koje se kao novo tijelo otvara 1956. godine rješenjem poslovnog broja Z-336/56 (list 54 spisa). Iz lista B, upisa pod rednim brojem 8 (list 56 spisa) razvidno je da je pod tim istim brojem Z-336/56 provedena uknjižba temeljem diobene pogodbe od 21. svibnja 1956. između EĐ ud. J, BĐ i OĐ r. OĐ i ova nekretnina uknjižena kao vlasništvo BĐ. Iz upisa posl. br. Z-439/53 na listu AII (list 55 spisa) razvidno je da je z.č. 1383/16 nastala na temelju prijavnog lista broj 1/53 i to cijepanjem z.č. 1383/1 i 1383/2 na nove z.č. 1383/1, 1383/2 i 1383/16.

9.1. Dakle nisu u pravu tuženice kada tvrde da z.č. 1383/16 postoji od osnutka zemljišne knjige, već jest nastala cijepanjem 1953. godine (dok od osnutka katastarskog operata postoji jer je on osnovan 1954./55). Međutim, navedeno ne dokazuje tvrdnje tužitelja da je nekretnina nastala cijepanjem temeljem sporazuma nasljednika iza pok. FĐ. Naime, nekretnina je nastala cijepanjem ali ne iz z.č. 1383/7 već iz z.č. 1383/1 i 1383/2 i ne u navodnom postupku diobe između tužiteljeve majke i brata joj FĐ, već je nekretnina cijepana za potrebe diobe između EĐ, BĐ (bake tužitelja) i OĐ, koje su pod posl. br. Z-270/54 bile upisane kao suvlasnice svaka u 1/3 dijela temeljem rješenja o nasljeđivanju od 24. siječnja 1950. iza pok. OĐ FĐ.

9.2. Nadalje je iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige utvrđeno da je na temelju rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-200/74 iza pok. BĐ ž. FĐ (bake tužitelja) nekretnina uknjižena kao vlasništvo DĐ iz [adresa] (djeda tužitelja) a zatim već 1976. na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. DĐ Z88/76 upisani su kao vlasnici SĐ (majka tužitelja), SĐ RĐ i SĐ FĐ.

9.3. 26. studenog 2002. zaprimljen je pod poslovnim brojem Z-6194/02 na uknjižbu diobni ugovor zaključen 29. siječnja 1998. između SĐ FĐ, SĐ J i SĐ, kojim je ova nekretnina pripala SĐ (otpisana u gruntovno tijelo 17). Diobni ugovor tog datuma nalazi se i u spisu na listu 28-32 spisa. Budući da je tužitelj na ročištu 14. siječnja 2025. osporio da je istog SĐ potpisala, iako na istom stoji da je javni bilježnik ovjerio sva tri potpisa, zbog činjenice da se na tom primjerku doista ne vide potpisi pribavljen je izvornik iz zbirke isprava Z-6194/02 (list 97-101 spisa) na kojem su potpisi vidljivi.

10. Čitanjem diobnog ugovora od 29. siječnja 1998. utvrđeno je da je predmet diobnog ugovora imovina koju su FĐ pok. FĐ, FĐ RĐ pok. FĐ i SĐ naslijedili iza svojih roditelja DĐ pok. ČĐ i DĐ BĐ rođ. OĐ, koja se imovina nalazi u posjedovnom listu 162 za k. o. [katastarska općina] i da je prema istom SĐ pripala i k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] za koju tužitelj navodi da čini cijelinu sa predmetnom.

11. Čitanjem povijesti promjena za k. č. [katastarska čestica], ali i k. č. [katastarska čestica] (list 87-88 i list 81-82) utvrđeno je da su obje katastarske čestice od osnutka katastarskog operata bile upisane u posjedovni list broj 162 (koji se navodi i u diobnom ugovoru iz 1998. kao PL u kojeg je upisana imovina majke i oca diobenika), da je kao nositelj tog posjedovnog lista bio upisan FĐ pok. J, da je temeljem rješenja Z-1569/76 (pod kojim brojem je kako je to razvidno iz zemljišne knjige provedena ostavina iza pok. FĐ O-80/76) taj je PL prešao na DĐ pok. FĐ i druge, a 1993. prema rješenju O-88/76 upisani su svi posjednici SĐ, RĐ. FĐ i FĐ, a temeljem ugovora o diobi od 29. siječnja 1998. upisane su u posjedovni list broj 1555 SĐ iz [adresa].

12. Čitanjem ostavinskog spisa O-186/05 utvđeno je da je majka tužitelja umrla 2005. godine, da je tom spisu bio priložen posjedovni list broj 1555 u kojeg je bila upisana k. č. [katastarska čestica] a nije pribavljen zemljišnoknjižni izvadak i nekretnina je navedena kao izvanknjižno vlasništvo upisano u PL 1555 i sukladno sporazumu supruga ostaviteljice HĐ, tužitelja, prvotuženice, drugotuženice i prednice treće– peto tuženica ova je nekretnina raspoređena djeci ostaviteljice svakome u ¼ dijela.

13. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno čl. 8 ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zathev tužitelja osnovan samo u odnosu na ¼ dijela, a nije osnovan u odnosu na ¾ dijela, dok je protutužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

14. Predmet postupka je zahtjev tužitelja koji svoju tužbu činjenično temelji na diobi ali i dosjelosti, naime tvrdi u posjedu je od 1985.

15. Tužitelj navodi da je vlasnik nekretnine bio djed FĐ kojeg su nakon smrti naslijedili SĐ, ČĐ i FĐ. To je među strankama neposrno, a proizlazi i iz upisa u zemljišnoj knjizi jer je FĐ uknjižen kao vlasnik ovosudnim Z-276/75 temeljem rješenja o nasljeđivanju iza BĐ rođene OĐ. Radilo se kako to proizlazi iz zemljišne knjige zapravo o imovini njegove BĐ koja se djevojački prezivala OĐ i naslijedila je TĐ te se 1956. podijelila sa sestrama M i SĐ.

16. Nesporno je između stranaka i da su djeda tužitelja FĐ nasljedila njegova djeca majka tužitelja SĐ, RĐ i FĐ, što je vidljivo i iz zemljišne knjige - upisa Z-1569/76 izvršenog temljem rješenja O-80/76.

17. Međutim, isprave ukazuju na suprotno od tužiteljevih tvrdnji da je 1976. bila zaključena usmena dioba kojom bi predmetna nekretnina pripala majci tužitelja a da bi on ušao u posjed 1985. Pri tome valja reći da najprije u tužbi tvrdi da bi vlasnikom postao diobom provedenom 1985. (a majka umire 2005.) a onda u podnesku od 20. prosinca 2024. tvrdi ipak da bi mu nekretnina pripala "za života roditelja diobom sa ostalim nasljednicima". Isprave kako je rečeno ne potvrđuju te tužiteljeve tvrdnje. Iz ugovora o diobi potpisanog po majci tužitelja i njezinoj braći FĐ i J jasno proizlazi da su oni tek 1998. podijelili nekretnine koje su stekli nasljedstvom iza svojih roditelja. Tada je ova nekretnina doista pripala majci tužitelja (upis pod Z-6194/02). Suprotne ispravama su stoga i tvrdnje tužitelja da se zamijenio sa ujakom FĐ čija da je bila nekretnina. Iz diobnog ugovora proizlazi suprotno, a to je da su i k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] diobom pripale majci tužitelja a ne FĐ. Neosnovanom se ukazuje i tvrdnja tužitelja da bi bio u zabludi o broju čestice na ostavinskoj raspravi na način da je mislio da cijela nekretnina čiju površinu od 44.000 m2 više puta ističe, nosi jedan broj i to 1383/7. Naime i u diobenom ugovoru iz 1998. i u diobenom listiću na listu 33 spisa navodi se površina k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i k.č.

1383/16 k. o. [katastarska općina] i naziv nekretnine.

18. Konačno i najvažnije, tužitelj je sudjelovao na ostavinskoj raspravi iza svoje majke na kojoj su nasljednici postigli sporazum o tome kome će koja nekretnina pripasti, pri čemu je predmetna nekretnina pripala djeci ostaviteljice svakome u ¼ dijela. Odredbom čl. 232 Zakona o nasljeđivanju propisano je da što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može pobijati jedino onaj koji po odredbama Zakona o nasljeđivanju nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju i to može pobijati jedino putem parnice s osobama u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava. Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im pripada neko pravo glede onoga za što je utvrđeno da je u sastavu ostavine, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi niti su na nju bile uredno osobno pozvane. Tužitelj je sudjelovao u ostavinskom postupku iza svoje pokjne majke, bio je na njoj osobno, dao je nasljedničku izjavu da se ostavinska imovina podijeli sukladno sporazumu, rješenje o nasljeđivanju postalo je pravomoćno 3. listopada 2005., slijedom čega je tužitelj vezan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. majke te je njegov tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na ¾ dijela. U odnosu na ¼ dijela tužitelj je stekao pravo vlasništva nasljeđivanjem iza majke, što je između stranaka nesporno pa je u odnosu na utvrđenje prava vlasništva u ¼ dijela tužbeni zahtjev osnovan a u odnosu na ¾ dijela neosnovan.

19. Tužitelj se ne može uspješno pozivati niti na dosjelost sve i da je bio u posjedu, jer je njegov posjed nepošten budući da svaki od sunasljednika zna da mu ne pripada pravo na isključivi posjed.

20. Protutužbeni zahtjev ukazuje se osnovanim iz samog rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-186/05 od 3. listopada 2005. i rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Krku posl. br. O-1284/19-9 od 3. lipnja 2019. pa je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke.

21. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st.1 i 155 ZPP-a. Tuženice su uspjele u cijelosti u protutužbi, dok u odnosu na tužbu nisu uspjele u neznatnom dijelu, odnosno radi se zapravo o dijelu koji nisu ni sporile, a kao osnovan priznat im je trošak odgovora na tužbu 200,00 EUR temeljem Tbr. 8 /1. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), trošak sastava podneska od 22. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR temeljem Tbr. 8/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 14. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR temeljem tbr. 9/1 Tarife i trošak zastupanja na ročištu 7. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR temeljem Tbr. 9/1 Tarife. Priznato im je i uvećanje za zastupanje više osoba temeljem tbr. 40 Tarife, ali za 30 posto sukladno toj odredbi pa to iznosi ukupno 1.040,00 EUR. Na taj iznos obračunat je i PDV pa trošak kojeg je tužitelj dužan nadoknaditi tuženicama iznosi 1.300,00 EUR.

U Krku 7. studenoga 2025.

Sutkinja:

Tina Gorički

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od petnaest dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena i to putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.