REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-304/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja LT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 1. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 7. studenog 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u članku 3 ugovora o kreditu broj 320-50-4313590 kojeg su 13. kolovoza 2007. sklopili tužitelj LT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 i kojeg je 14. kolovoza 2007. ovjerila javna bilježnica Nada Vidović Džidić pod brojem OV- 7184/07 i koji glasi: „3,30 % (tri zarez tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju LT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 515,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju LT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 36,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. lipnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju LT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 553,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. studenog 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. ožujka 2025. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u kojoj navodi da je 13. kolovoza 2007. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 320-50-4313590 kojim se tuženik kao kreditor obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 26.462,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize na dan isplate, a tužitelj se obvezao vratiti taj iznos s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Prema čl. 3 tog ugovora tužitelj je bio dužan podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja je iznosila 3.885,98 eura odnosno 515,75 eura[1] i koju je on uplatio 16. kolovoza 2007. Sporna odredba ugovora glasi: „NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto), od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ Tužitelj je također 26. lipnja 2013. platio i naknadu prilikom prijevremene otplate kredita u iznos od 276,80 kn odnosno 36,73 eura. Tužitelj navodi i da je spornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu naknade, jer iz ugovora proizlazi da će se naknada za obradu kredita naplatiti u skladu s aktima banke i jer sam ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, a tvrdi i da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba sadržana u standardiziranom ugovoru kojeg je unaprijed priredio tuženik i da je sporna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik je pritom kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Dodaje i da odredba nije dovoljno jasna i da nije jasno određeno na što se odnose ti troškovi te da nije logično da visina tih troškova ovisi o visini iznosa kredita. Tužitelj smatra i da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ta ugovorna odredba ništetna. Ističe i da nije dovoljno da sporna odredba bude samo gramatički razumljiva da bi se smatrala jasnom i da je tuženik nepošteni stjecatelj. Svojim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnost dijela odredbe čl. 3 predmetnog ugovora o spornoj naknadi i da se tuženiku naloži da tužitelju plati iznos od 515,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 17. kolovoza 2007. do isplate i iznos od 36,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 27. lipnja 2013. do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su- 198/2025-3 od 4. travnja 2025.

3. Tužba je tuženiku dostavljena 7. svibnja 2025. i on nije podnio odgovor na tužbu niti je pristupio na ročište na koje je bio uredno pozvan.

6. Sud je pročitao isprave u spisu i to: knjigovodstvenu karticu (str. 7-9), otplatni plan (str. 10-13), otplatnu tablicu (str. 14-16), ugovor o kreditu (str. 17-21), potvrdu tuženika (str. 23) i saslušao je tužitelja.

7. Financijsko vještačenje nije provedeno jer visina tužbenog zahtjeva proizlazi iz potvrde koju je tužitelju izdao sam tuženik pa izvođenje ovog dokaza nije bilo potrebno za utvrđenje činjeničnog stanja u ovom sporu.

8. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Uvidom u ugovor o kreditu broj 320-50-4313590 (str. 17-21) utvrđeno je da su ga 13. kolovoza 2007. sklopili tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, a solemnizirala ga je javna bilježnica Nada Vidović Džidić iz Novog Marofa 14. kolovoza 2007. pod brojem OV-7184/07. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 26.462,30 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita i ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika s tim da je početna kamatna stopa iznosila 5,79 % godišnje. Prema čl. 6 ugovora namjena kredita je bila kupnja novog vozila Opel. Sporna odredba sadržana je u čl. 3 ugovora i glasi: „3,30 % (tri zarez tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“. Rok otplate kredita je 84 mjeseca tj. 7 godina.

10. Iz potvrde koju je tuženik 5. veljače 2025. (str. 23) izdao tužitelju proizlazi da je tužitelj bio korisnik kredita prema broju ugovora 320-50-4313590 i da je taj kredit isplaćen tužitelju 16. kolovoza 2007., a otplaćen je 26. lipnja 2013. Prilikom isplate odobrenog kredita tužitelju je naplaćena/ustegnuta naknada za obradu kredita u iznosu od 3.885,98 kn, a 26. lipnja 2013. naplaćena mu je naknada za konačnu otplatu kredita u iznosu od 276,80 kn.

11. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je uzeo ovaj kredit kako bi kupio automobil za svoje potrebe i da su mu u banci kao najpovoljniji ponudili kredit s valutom u CHF. Taj ugovor je začas napravljen tako što mu je banka dala gotov tekst ugovora u kojem su popunili njegovo ime i prezime, a iznos kredita i kamatna stopa su bili povoljni. Naveo je da je ugovor pročitao prije potpisivanja i da mu je prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika objašnjeno što znači solemnizacija. Dodao je da je sve napravljeno u jednom danu i pojasnio je da u ovom sporu potražuje naknade koje je platio za taj kredit. Iskazao je da su mu u banci rekli da mora platiti naknadu za odobrenje kredita i da ne može dobiti kredit bez toga, a nisu mu dali nikakva dodatna obrazloženja. Naveo je i da mu nisu ništa rekli ni o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

12. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelji je predmetnim kreditom ishodio sredstva za kupnju osobnog automobila kojeg je koristio za osobne potrebe pa je on aktivno legitimiran u ovom sporu.

13. Prema čl. 1021 ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 99 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

14. Predmet ovog spora su jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita i one prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nisu ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatraju akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 99 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

15. Prema čl. 96 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 96 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita iz čl. 3 ugovora. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 96 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio i da mu nije bilo objašnjeno na što se točno odnose naknade koje je platio prilikom isplate kredita i njegove prijevremene otplate tj. koji se troškovi njima podmiruju.

16. U tekstu predmetnog ugovora navedeno je da jednokratna naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, a u ugovoru nije naveden konkretan opis troškova ni usluga koje se podmiruju plaćanjem te naknade u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Prema ocjeni ovog suda ti troškovi i usluge koji se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi, a pogotovo nije razumno zaključiti da bi se ti troškovi namirivali naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita jer je za očekivati da su troškovi poput troškova uredskog materijala, informatičke opreme i korištenja energenata koji bi mogli biti obuhvaćeni tom naknadom jednaki za sve kredite neovisno o iznosu pojedinog odobrenog kredita. Ovaj sud stoga ocjenjuje da određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita iako je transparentno, jer je tužitelj mogao znati iznos te naknade u vrijeme sklapanja kredita, nije jasno.

17. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 96 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik nije predlagao nikakve dokaze pa nije ni dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita plaća jednokratnu naknadu u visini od 3,30 % od iznosa kredita je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje, a to je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba iz čl. 96 st. 1 ZZP-a je prema čl. 102 st. 1 ZZP-a ništetna.

19. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetan dio odredbe čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu kojom je određeno plaćanje 3,30 % od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

20. S obzirom na to da je odredba predmetnog ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO-a dužan vratiti tužitelju iznos koji mu je naplaćen za tu naknadu. Prema potvrdi tuženika tužitelju je 16. kolovoza 2007. naplaćena jednokratna naknada u iznosu do 3.885,98 kn što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 515,76 eura, no tužitelj potražuje iznos od 515,75 eura pa kako sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva u skladu s čl. 2 st. 1 ZPP-a, sud je u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužitelju plati iznos od 515,75 eura. Tužitelj na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništetna pa je sud tuženiku naložio da tužitelju na iznos od 515,75 eura plati zakonske zatezne kamate od 17. kolovoza 2007. do isplate kako je to tužitelj i potraživao.

21. Prema potvrdi tuženika tužitelj je 26. lipnja 2013. tuženiku platio i naknadu za konačnu otplatu kredita u iznosu od 276,80 kn što je 36,74 eura. Budući da je ugovoreni rok otplate kredita bio 7 godina, radi se zapravo o prijevremenoj otplati kredita. U odredbama ugovora o kreditu nije ugovoreno plaćanje te naknade pa se radi o iznosu kojeg je tuženik stekao bez osnove u smislu čl. 1111 ZOO-a i on ga je prema čl. 1115 ZOO-a dužan vratiti tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama od dama kad je stekao taj iznos. Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 36,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 27. lipnja 2013. do isplate što je osnovano pa je sud u točki III izreke presude naložio tuženiku da tužitelju plati i taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, a taj je trošak odmjeren prema troškovniku izjavljenom na zapisnik od 1. listopada 2025. Tužiteljev trošak obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu koja je tužitelju priznata u iznosu od 26,55 eura što je polovica iznosa propisanog u Tbr. 1/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23 – dalje: Uredba) jer je tužitelj prilikom podnošenja tužbe mogao iskoristiti zakonsku mogućnost iz čl. 7 st. 1 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23 – dalje ZSP) i platiti samo polovicu propisane pristojbe, no on je to propustio učiniti pa teret njegovog propusta ne treba snositi tuženik. I sudska pristojba na presudu mu je u skladu s čl. 7 st. 2 ZSP-a priznata u iznosu od 26,55 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe jer se ova presuda punomoćnici tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je on dužan platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Tužiteljev trošak zastupanja obuhvaća nagradu za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT) i za zastupanje na ročištu 1. listopada 2025. 200,00 eura prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 400,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 100,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 553,10 eura pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

23. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe na rješenje o pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 eura jer je taj trošak skrivio sam tužitelj time što nije pravovremeno platio pristojbu na tužbu pa je sud morao donositi rješenje o pristojbi iz čl. 28 ZSP-a.

U Sesvetama 7. studenog 2025.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnica Vinka Brundula Tadić

2. Raiffeisenbank Austria d.d.