Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Poslovni broj: P-1747/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima Siniši Bošneru i Andreju Staniču, odvjetnicima u Poreču, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 25. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i njezinog punomoćnika Andreja Staniča, odvjetnika u Poreču i zamjenice punomoćnika tuženika Jadranke Gržin, odvjetnice u Zagrebu, 07. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u članku 6 Ugovora o kreditu broj: 316-92/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. srpnja 2005. koji glasi:

"ugovorne strane su suglasne da je banka od 1. svibnja 2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune."

II Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 3. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 316-92/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koja glasi:

"kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 425,82 CHF, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke, počeši od 31. kolovoza 2005…"

III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati 10.646,83 eura (deset tisuća šesto četrdeset šest eura i osamdeset tri centa) uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja:

- na iznos od 5,33 EUR teče od dana 31.08.2005. godine pa do isplate;

- na iznos od 5,94 EUR teče od dana 30.09.2005. godine pa do isplate;

- na iznos od 5,97 EUR teče od dana 31.10.2005. godine pa do isplate;

- na iznos od 6,52 EUR teče od dana 30.11.2005. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,74 EUR teče od dana 02.01.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,93 EUR teče od dana 31.01.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,26 EUR teče od dana 28.02.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 19,05 EUR teče od dana 26.06.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 18,17 EUR teče od dana 30.06.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 16,80 EUR teče od dana 31.07.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 18,23 EUR teče od dana 31.08.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 18,45 EUR teče od dana 02.10.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 17,96 EUR teče od dana 31.10.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 16,57 EUR teče od dana 30.11.2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 14,01 EUR teče od dana 02.01.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,20 EUR teče od dana 31.01.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,12 EUR teče od dana 28.02.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,34 EUR teče od dana 06.04.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 8,84 EUR teče od dana 30.04.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 6,00 EUR teče od dana 31.05.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,07 EUR teče od dana 02.07.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 5,77 EUR teče od dana 06.08.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 7,20 EUR teče od dana 06.09.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 14,87 EUR teče od dana 01.10.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 14,31 EUR teče od dana 02.11.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 17,82 EUR teče od dana 03.12.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 16,37 EUR teče od dana 02.01.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 21,44 EUR teče od dana 01.02.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 24,26 EUR teče od dana 29.02.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 60,78 EUR teče od dana 31.03.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 52,79 EUR teče od dana 30.04.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 49,63 EUR teče od dana 02.06.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 53,52 EUR teče od dana 30.06.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 47,80 EUR teče od dana 01.08.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 48,09 EUR teče od dana 02.09.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 51,48 EUR teče od dana 01.10.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 77,15 EUR teče od dana 31.10.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 59,95 EUR teče od dana 02.12.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 89,06 EUR teče od dana 31.12.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 92,47 EUR teče od dana 02.02.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 94,03 EUR teče od dana 02.03.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 89,76 EUR teče od dana 03.04.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 90,58 EUR teče od dana 04.05.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 84,04 EUR teče od dana 01.06.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 79,23 EUR teče od dana 02.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 80,50 EUR teče od dana 31.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 83,05 EUR teče od dana 31.08.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 82,83 EUR teče od dana 30.09.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 80,26 EUR teče od dana 02.11.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 85,07 EUR teče od dana 30.11.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 88,92 EUR teče od dana 31.12.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 94,41 EUR teče od dana 01.02.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 93,16 EUR teče od dana 01.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 100,61 EUR teče od dana 02.04.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 99,19 EUR teče od dana 04.05.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 101,94 EUR teče od dana 31.05.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 125,76 EUR teče od dana 30.06.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 120,86 EUR teče od dana 10.08.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 135,84 EUR teče od dana 03.09.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 130,67 EUR teče od dana 01.10.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 122,35 EUR teče od dana 04.11.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 139,91 EUR teče od dana 02.12.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 152,41 EUR teče od dana 07.01.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 136,95 EUR teče od dana 03.02.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 142,90 EUR teče od dana 03.03.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 135,99 EUR teče od dana 04.04.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 137,25 EUR teče od dana 02.05.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 166,47 EUR teče od dana 02.06.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 169,31 EUR teče od dana 01.07.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 193,72 EUR teče od dana 01.08.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 181,19 EUR teče od dana 31.08.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 167,46 EUR teče od dana 30.09.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 146,45 EUR teče od dana 04.11.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 145,44 EUR teče od dana 30.11.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 151,69 EUR teče od dana 31.12.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 157,13 EUR teče od dana 31.01.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 157,87 EUR teče od dana 29.02.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 154,09 EUR teče od dana 04.04.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 156,64 EUR teče od dana 04.05.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 158,38 EUR teče od dana 05.06.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 155,45 EUR teče od dana 30.06.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 156,22 EUR teče od dana 31.07.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 154,02 EUR teče od dana 31.08.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 149,35 EUR teče od dana 01.10.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 154,41 EUR teče od dana 31.10.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 156,84 EUR teče od dana 30.11.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 155,06 EUR teče od dana 31.12.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 145,52 EUR teče od dana 31.01.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 153,63 EUR teče od dana 04.03.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 154,34 EUR teče od dana 02.04.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 151,16 EUR teče od dana 30.04.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 141,27 EUR teče od dana 31.05.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 141,03 EUR teče od dana 02.07.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 143,46 EUR teče od dana 02.08.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 147,35 EUR teče od dana 31.08.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 152,73 EUR teče od dana 03.10.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 149,95 EUR teče od dana 31.10.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 151,93 EUR teče od dana 30.11.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 154,15 EUR teče od dana 31.12.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,51 EUR teče od dana 31.01.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 80,91 EUR teče od dana 28.02.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 80,11 EUR teče od dana 31.03.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 77,46 EUR teče od dana 30.04.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 76,61 EUR teče od dana 31.05.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 77,01 EUR teče od dana 30.06.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 80,01 EUR teče od dana 31.07.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 82,54 EUR teče od dana 01.09.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 82,01 EUR teče od dana 30.09.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 84,21 EUR teče od dana 31.10.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 85,70 EUR teče od dana 01.12.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 84,81 EUR teče od dana 31.12.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 85,05 EUR teče od dana 31.01.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 85,05 EUR teče od dana 28.02.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 85,05 EUR teče od dana 31.03.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 85,05 EUR teče od dana 30.04.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 85,05 EUR teče od dana 01.06.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 85,05 EUR teče od dana 30.06.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 85,05 EUR teče od dana 31.07.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 85,05 EUR teče od dana 31.08.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 85,05 EUR teče od dana 30.09.2015. godine pa do isplate, i to po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine obračunava prema odredbama Uredbe o visini kamatne stope, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati 5.544,90 eura (pet tisuća petsto četrdeset četiri eura i devedeset centi) uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na navedeni iznos teče od 30. rujna 2015. godine pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati 547,63 eura (petsto četrdeset sedam eura i šezdeset tri centa) uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na navedeni iznos teče od 30. rujna 2015. godine pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnički trošak u roku od 15 dana u iznosu od 2.553,09 eura (dvije tisuće petsto pedeset tri eura i devet centi) uvećan za zatezne kamate sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima tekuće od donošenja presude pa do isplate.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnica kredita s tuženikom kao bankom sklopila Ugovor o kreditu broj: 316-92/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 7. srpnja 2005., solemniziranog 8. srpnja 2005. kod javnog bilježnika Đordana Pahovića iz Poreča pod brojem : OU-619/05-1, kojim joj je odobren i isplaćen iznos od 89.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjim tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita za kupovinu stana. Navodi da je tuženik sastavio predmetni ugovor kao unaprijed formulirani standardni ugovor u kojem je za korist tuženika ugovoreno pravo da jednostrano mijenja kamate. Ukazuje na pravomoćnu presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u parnici za zaštitu kolektivnih interesa, u kojoj je u točki II utvrđeno da su banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tvrdi da navedeno utvrđenje obvezuje i ovaj sud sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača i članku 502C. Zakona o parničnom postupku. Nadalje navodi da je predmetnim ugovorom ugovorena isplata u mjesečnim anuitetima, uz odredbu o valutnoj klauzuli u CHF. Obzirom da je tečaj CHF-a izrazito porastao nakon sklapanja predmetnog ugovora tuženik joj je zaračunao anuitete uz primjenu znatnog višeg tečaja tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. Ukazuje na pravomoćnu presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je presuđeno: "utvrđuje se da su petotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004 do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a o 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona obveznim odnosima tvrdi da navedena utvrđenja vezuju i ovaj sud sukladno odredbama članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.C. Zakona o parničnom postupku. Tvrdi da joj je tuženik dužan vratiti ono što je na opisani način stekao bez osnove i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog previše naplaćenog iznosa. Predložila je da sud donese presudu kojom bi utvrdio da su odredbe predmetnog ugovor o kreditu koje se odnose na primjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne te je naložio tuženiku da joj isplati – vrati sve ono što je stekao temeljem takvih ništetnih odredbi.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ne spori da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj: 316-92/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. srpnja 2005, ali ukazuje da je predmetni ugovor izmijenio u djelu valute obveze i kamatne stope sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, 17. ožujka 2016., što joj je bio dužan ponuditi sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15). Da je tužiteljica sklapanjem aneksa izmijenila odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu člankom 3. aneksa. Navodi da se aneks primjenjuje na pravni odnos stranka retroaktivno od dana sklapanja Ugovora o kreditu, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužiteljica primila uz aneks gdje je obračunata konverzija Ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Time je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i to od dana početka otplate Ugovora o kreditu. S obzirom na to tvrdi da je aneksom izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog djela kamatne stope i fiksnog djela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečnih EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Navodi da je termin EURIBOR (Euro Inerbank Offered Rate) obrazložen kako bi bio što jasniji korisniku kredita. Da isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od pedeset europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu tuženik nema utjecaja. Tvrdi da su navedene odredbe zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba članka 3. aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora, što da je u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju kojim je određeno da se svi korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti s korisnicima kredita s valutnom klauzulom u EUR valuti. Navodi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Ističe da sukladno članku 105. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora te se s toga na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba članka 107. stavak 1. istog Zakona koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Navodi da se smisao odredbe članka107. stavak 1. ogleda u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetni ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor. Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom članka 105. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi. Iz tog razloga su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima. Ističe da predmetnim aneksom ništetna odredba nije konvalidirala odnosno nije pravno osnažena, što u ostalom i nije moguće po odredbama Zakona o obveznim odnosima. Da je ovdje došlo do zamjene postojeće odredben novom i da nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe budući da više nije riječ o istoj odredbi. Navodi da Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/19 od 12. veljače 2019. nije utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod tzv. konvertiranih kredita već da je samo paušalno naveden mogući interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o krediti koje su prestale vrijediti i da se sud ni na koji način se nije bavio problematikom tzv. konvertiranih kredita niti osnovanošću imovinsko-pravnih zahtjeva temeljem takvih ugovora. Nadalje navodi da su sklapanjem aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tvrdi da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije promjenjiva u ovom postupku. Nadalje navodi da ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti ne uzrokuje znatno neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a niti danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Osim toga ističe da su tuženik i tužiteljica izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR aneksom prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa s toga tužiteljica ne može isticati prigovor kako je aneksom izmijenjena ništetna odredba. Osim toga da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula u CHF nosi. Da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima iz čega da je vidljivo da je vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta klijentima. Navodi da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoren rok otplate od 30 godina te da je u trenutku sklapanja ugovora bilo jasno da je neizvjesno kretanje kako kune tako i CHF. Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način bije mogla biti predvidljiva, a niti je mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Ističe da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatom stopom te da tužiteljica nije ni na koji način obrazložila kolika bi prema njenom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već da bi se trebala primijeniti početna ugovorena kamatna stopa. Smatra da na taj način tužiteljica stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je nudio za ugovore sa fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. S obzirom na to navodi da u slučaju i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navedene pretplate bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Nadalje ukazuje na odredbu članka 502. C Zakona o parničnom postupku temeljen koje se stranke na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu mogu pozivati samo u postupcima za naknadu štete, dok je ovdje riječ o isplati na temelju stjecanja bez osnove. Pored toga pravo tužiteljice na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da nije dužna dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, smatra da tužiteljica ne navodi nikakve činjenice niti dokaze iz kojih bi proizlazilo da joj je povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Nadalje osporava da bi predmetni ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Ističe i prigovor zastare eventualnog potraživanja tužiteljice jer da podnošenjem kolektivne tužbe nije došlo do prekida zastavnog roka. Radi svega navedenog predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže tužiteljicu da mu naknadi parnički trošak.

3.Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 29. travnja 2025. uskladila tužbeni zahtjev kako je to naznačeno u izreci ove presude.

Tuženik se protivio takvom usklađenju navodeći da isto predstavlja povećanje i proširenje tužbenog zahtjeva.

Odredba članka 190. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u nastavku ZPP) propisuje da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Stavak 2. propisuje da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Sud je dopustio ovakvu preinaku jer smatra da je tužiteljica tek po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, koje je provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka, saznala za novčane iznose koji joj zbog eventualno ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu pripadaju.

4.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu od 07. srpnja 2005. (5-13), aneks tome ugovoru uz osiguranje novčane tražbine (14-16), specifikaciju isplate kredita (17), tečajnu listu banke (18), tablicu kamatnih stopa (45- 53), obavijest banke o promjenama kamatnih stopa (87), specifikaciju uplata (88-91), pregled prometa za klijenta (92-104), otplatni plan (105-118), pročitao je nalaz i mišljenje Centra za financijska vještačenja d.o.o. (127-142), te je saslušao tužiteljicu (243-244).

5.U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.

6.U ovom postupku nije sporno:

- da je pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 316-92/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (5-13) dana 07. srpnja 2005., kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 89.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje stana, s promjenjivom kamatnom stopom od 3,99% dekurzivno godišnje, na rok otplate od 30 godina, a koji je solemniziran po javnom bilježniku iz Poreča, Đordanu Pahoviću pod brojem OU-619/05-1 dana 08. srpnja 2005.;

- da se je tužiteljica obvezala platiti banci kamatu koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kamatnim stopama ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada korisnik kredita;

- da je između stanaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-92/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (14-16) dana 17. ožujka 2016., koji je solemniziran po javnom bilježniku iz [adresa], Anki Poropat, dana 24. ožujka 2016. pod poslovnim brojem OV-1063/16, kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

7.Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je:

- da li su ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- da li tužiteljica ima pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- da li tužiteljica ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-92/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 17. ožujka 2016.

8.Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 u kojem je donesena presuda dana 04. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je tužena u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tužene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

9. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužiteljice na način da je sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženik, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužiteljice sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima inplementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 LD i HD od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

Sud je saslušao tužiteljicu (243-244) koja je izjavila da je namjeravala kupiti stan kojeg je i kupila i u kojem i danas živi. Radi toga je trebala podići kredit, te je otišla u tada Hypo Alpe Adria Bank d.d. gdje joj je ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF koji se je plasirao kao najpovoljniji, najbolji, o kojem su svi pričali tako da se ne sjeća da li je bila uopće spomenuta neka druga vrsta kredita. Banka je pripremila ugovor o kreditu koji je pročitala i koji joj je bio jasan. Zna da je u njemu promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula vezana uz CHF za koju valutu su joj govorili da je stabilna, da nema rizika, a što se tiče kamate da je ona idealna. Bila je i kod javnog bilježnika koji je ugovor pročitao. Nadalje je izjavila da je tada radila kao javnobilježnička prisjednica kod javnog bilježnika u kojem uredu su se potvrđivali slični ugovori što je tada bilo jako učestalo i koji posao je i ona radila, gdje je tada kao i danas klijentu pročitala ugovor, a što se tiče odredbi pojedinih ugovora koji se odnose na uvjete kreditiranja napominjala im je da o tome razgovaraju s bankom jer to nije njena struka. Ona kao javnobilježnička prisjednica nije imala informacije o bilo kakvim rizicima takvog kredita. Da su takve kredite podizali i drugi njeni kolege kao i mnogi drugi građani. Nakon sklapanja predmetnog ugovora rata kredita joj je rasla od početnih cca 2.000,00 kuna pa do cca 2.700,00 kuna mjesečno, međutim nije vezano uz to bila u banci tražiti objašnjenje. Godine 2016. sklopila je aneks ugovoru kojim je napravljena konverzija i koji je tada prihvatila kao jedini način rješavanja problema. Na pitanje da li je tražila da joj se pojedine odredbe toga ugovora ili uvjeti pojasne odgovorila je da tada nije ni znala da takvu mogućnost ima, a niti je imala razlog za to. Isto tako da je i aneks pročitala, te pristala na njega jer joj je on bio jedina opcija. Tom prilikom dobila je izračun konverzije kojem nije prigovorila. Vezano uz to izjavila je da je tada pratila udrugu Franak i došla sa svojim zahtjevom, ali on nije prihvaćen te joj je od strane banke ponuđena njihova verzija koju je prihvatila. Kreditom je kupila stan u kojem od početka živi i za nijednu drugu svrhu ga nije koristila.

Na temelju iskaza tužiteljice sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju ovoga suda sporne ugovorne odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

10. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala i da zato nema pravni interes za ovu tužbu nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi pa tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu GD protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tužene u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

11. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

Sklapanjem aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaju ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćeno banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022.

Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

Sklapanjem aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora u potpunosti biti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjena kredita, iste vrste i trajanja u eurima i kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka da li je sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa da li je prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

Nadalje, navedenim aneksom ugovora o kreditu uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog aneksa tužitelji i tužena su u skladu s odredbama ZID ZPK trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenom mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obvezno pravnog odnosa u kojem su bili potrošači kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe i banka kao njegov davatelj, ta njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12. Nije sporno da tužiteljica ima status potrošača. Naime, predmetnim ugovorom kupila je stan u kojem živi.

13. U ovom postupku provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb koji je u svom nalazu i mišljenju (127-142) utvrdio da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do izračuna konverzije kredita iznose 11.146,41 eura od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 5.454,39 eura, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 5.692,02 eura. Da ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila zbog pada kamatne stope i pada tečaja u odnosu na početno razdoblje iznosi 499,58 eura (255,58 eura na ime promjene kamatnih stopa i 244,00 eura na ime promjene tečaja).

Nadalje je utvrđeno da je izračunom konverzije utvrđena glavnica u iznosu od 48.213,16 eura odnosno 368.292,23 kn. Pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu preostala nedospjela glavnica tužiteljice prema prilagođenom početnom otplatnom planu bi na dan 30. rujna 2015. bila manja za 5.544,90 eura. Zatim da je utvrđen manjak po konverziji u iznosu od 547,63 eura. Ustvrdio je da je prilikom obračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužiteljice te da je postupio u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19.c.

Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka slijedom čega je i uskladili svoj tužbeni zahtjev na način kako je navedeno u izreci.

Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju na način da je iznio samo prigovore pravne prirode.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke na koji nalaz i mišljenje ni tuženik nije imao primjedbi financijske prirode.

14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

15. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplate veće kamate stope i većeg tečaja nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu odnosno tečaj koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tužene i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženik treba vratiti tužiteljici iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate, iznos od 5.198,81 eura s osnove preplate na ime promjene kamatne stope, iznos od 5.448,02 eura s osnova preplate zbog rasta tečaja i iznos od 5.544,90 eura s osnove manje nedospjele glavnice konvertiranog kredita, te s osnova manjka utvrđenog po konverziji iznos od 547,63 eura. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

S tim u vezi valja istači da je tužiteljica umanjila ukupan iznos preplata po osnovi promjenjive kamatne stope i tečaja za tzv. negativne razlike.

16. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.

Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog zavoda udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnijeta dana 10. svibnja 2019. iz kojeg razloga nije osnovan prigovor zastare. Isto vrijedi i za zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su kamate. Radi navedenog prigovor zastare nije osnovan.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku s obzirom na vrijednost predmeta spora od 16.739,36 eura, te s obzirom da tužiteljicu zastupa punomoćnica koji je odvjetnica, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe od 10. svibnja 2019., trošak zastupanja na ročištima dana 12. listopada 2023. i 25. rujna 2025. . u iznosima od po 500,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na te iznose tj. od po 125,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 625,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, ukupno 2.553,09 eura.

18. Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.

U Poreču-Parenzo 07. studenog 2025.

S u d a c:

Vlatka Markuš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.

U Poreču-Parenzo 07. studenog 2025.

S u d a c: