REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-933/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lidiji Repar Habulinec, u pravnoj stvari tužitelja IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Maji Šutalo, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika FILIA USLUGE d.o.o., [adresa], OIB: 03777302074, zastupanog po punomoćniku Željku Jutriša, odvjetniku u u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 31. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Maje Šutalo, odvjetnice i punomoćnika tuženika Željka Jutriša, odvjetnika, 7. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku FILIA USLUGE d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 03777302074 u roku od 15 (slovima: petnaest) dana tužitelju IŠ iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 480,00 eura (slovima: četiristo osamdeset) eura bruto, uvećano za zatezne kamate koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja zatezna kamata teče počevši s danom 11.4.2025. godine do isplate.

II. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi trošak ovog postupka, a sve u roku od 15 dana."

II./ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kod tuženika zaposlen neprekidno od 1. lipnja 2019., dakle, gotovo šest godina, a u vrijeme podnošenja tužbe, na radnom mjestu konobara. Tužitelj i tuženik do početka 2025. u radnom odnosu nisu imali nikakve sporne situacije te tuženik nije imao nikakve prigovore na rad tužitelja. Tuženik je tužitelju dana 17. veljače 2025., na isti dan, uručio dvije opomene zbog navodnih kršenja obveza iz radnog odnosa, jednu za mjesec siječanj, a drugu za mjesec veljaču 2025. godine. Opomene su izrečene isključivo na temelju ocjene tajnog kupca, pri čemu je procjena postotka uspješnosti rada tužitelja za mjesec siječanj 2025. godine bila 76% a za mjesec veljaču 2025. godine 83%. Poslodavac je navedenu ocjenu karakterizirao kao ocjenu koja je ispod propisanog standarda poslodavca, odnosno ispod očekivanih 90% uspješnosti (premda ti standardi i očekivanja nisu propisani nikakvim internim pravilima poslodavca) te je naveo da je radnik poslodavcu takvim postupanjem prouzročio štetu, premda nije jasno u čemu se šteta sastoji, u kojem dijelu je postupanje radnika protupravno te koja je uzročno- posljedična veza između protupravnog postupanja radnika i navodne štete pričinjene poslodavcu. Poslodavac se u opomenama pozvao na odredbe pravilnika o radu koji je za radnike zaposlene kod poslodavca nepoznat, odnosno nikad im nije predočen. Radnik je poslodavcu dana 27. veljače 2025. uputio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, zahtjev za dostavom internih pravnih akata poslodavca te zahtjev za dostavom informacija i dokumentacije radnika. Poslodavac se oglušio na navedeni zahtjev te punomoćniku radnika nije dostavio ništa od tražene dokumentacije pa tako, do dana podnošenja ove tužbe, radniku nije poznato je li Word verzija pravilnika verzija pravilnika koja je objavljena i stupila na snagu, odnosno proizvodi li pravne učinke za radnopravni odnos. Radnik je dana 10. travnja 2025. primio plaću za mjesec ožujak 2025. godine. Radnik je plaću dobio u umanjenom iznosu. U odnosu na mjesec ožujak je u obračunu vidljivo da je radniku ukinut stimulativni dio plaće. Pritom poslodavac radniku nije dostavio nikakvu odluku o ukidanju/ uskraćivanju dijela plaće. Kriteriji za obračun i isplatu stimulativnog dijela plaće kod poslodavca nisu definirani internim pravnim aktima, ali se neformalno, kod poslodavca određuju na temelju rezultata prodaje svakog od radnika sukladno interno vođenoj tablici. U periodu koji je prethodio isplati plaće za ožujak, koja je obračunata i isplaćena u travnju 2025., radnik je normalno radio te ostvarivao rezultate od restoranske prodaje. Međutim, stimulativni dio radnika u iznosu, koji bi usporedbom s prethodnim mjesecima, iznosio najmanje 480,00 eura bruto, je prilikom obračuna i isplate plaće u travnju u cijelosti izostao. To je radniku i usmeno u prolazu iskomunicirano od strane voditelja poslovnice na dan isplate plaće za ožujak, bez bilo kakve zasebne odluke, obrazloženja kriterija ili sl. Tužitelj skreće pozornost na čl. 28., st. 3. Kolektivnog ugovora za ugostiteljstvo (NN 39/2024: dalje u tekstu: „“Kolektivni ugovor), a kojim je propisano kako slijedi: „Radi stimuliranja i nagrađivanja radnika sukladno ciljevima, stanju, okruženju i strategiji razvoja pojedinog područja poslovanja poslodavca, kolektivnim ugovorom kod poslodavca mogu se utvrditi kriteriji i mjerila za dodatno uvećanje plaće radnika.“ U čl.49. Pravilnika o radu poslodavca (uzimajući u obzir samo Word verziju pravilnika, pri čemu radniku nije poznato je li pravilnik stupio na snagu i proizvodi li pravne učinke), propisano je kako slijedi: „Radnik može ostvariti pravo na stimulativni dio plaće za posebno zalaganje ili posebne rezultate rada, u skladu s pravilima utvrđenim odlukama poslodavca. Poslodavac je ovlašten u svako vrijeme i bez obrazloženja opozvati svoju odluku o dodjeljivanju stimulativnog dodatka, kao i povećati ili umanjiti navedeni dodatak.“ Iz navedenog je vidljivo da su prava radnika glede stimulativnog dijela plaće pravilnikom o radu (ako je isti uopće na snazi) uređena na nepovoljniji način nego Kolektivnim ugovorom. Stoga se u konkretnom slučaju ima primjenjivati citirana odredba Kolektivnog ugovora. S obzirom na to da radnik standardno dobiva stimulaciju na plaću te ista kontinuirano predstavlja sastavni dio plaće radnika, poslodavac je smislenom primjenom citiranog čl.28., st.3. Kolektivnog ugovora, radniku mogao uskratiti taj dio plaće samo na temelju raspisanih kriterija i/ili posebne odluke. U konkretnom slučaju se to nije dogodilo, odnosno poslodavac je bez obrazloženja i na temelju vlastite diskrecije radniku uskratio standardno isplaćivani stimulativni dio plaće .Radnik je poslodavcu i u odnosu na umanjenje, odnosno neisplatu plaće uputio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, međutim, nije dobio nikakvu povratnu informaciju od strane poslodavca. Radnik istovremeno na radnom mjestu trpi pritisak iz razloga što je, s ciljem zaštite svojih prava i interesa iz radnog odnosa, angažirao odvjetnika. Tako je u periodu 15. -16. travnja 2025. s nadređenima imao nenajavljene sastanke u kojima mu je prenesena informacija da poslodavcu nije drago što se radnik aktivirao na taj način. Radnik je, između ostalog, od primanja umanjene plaće u travnju, a iz razloga jer je i sam oštećen, odustao od usmenog dogovora nametnutog od strane poslodavca da od prikupljenog iznosa napojnica svi zaposlenici izdvajaju 2,00 eura dnevno te tako prikupljeni iznos daju voditelju poslovnice (a što se voditelju poslovnice faktično manifestira kao dodatak na plaću zbog veće odgovornosti/složenosti njegova radnog mjesta, koji dodatak nigdje nije evidentiran u poslovnim knjigama, odnosno plaća se na crno). S obzirom na to da je radnik (ovdje tužitelj) odustao od te prakse, zbog toga trpi dodatne pritiske od nadređenih osoba. Nadalje, radnik je od voditelja poslovnice, također usmeno, dobio informaciju da bi poslodavcu najviše odgovaralo da radnik sam izjavi otkaz, a u kojem smjeru se poslodavac očigledno i ponaša opisanim destimuliranjem radnika.

2. Stoga predlaže obvezati tuženika da mu s osnova stimulacije isplati iznos od 480,00 eura, s kamatama od 11.4.2025. do isplate, uz naknadu parničnog troška s kamatama od presuđenja do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Činjenični navodi iz tužbe netočni su i neutemeljeni, a pravna stajališta kao i sam tužbeni zahtjev neosnovani su u potpunosti. Tužba se temelji na subjektivnom doživljaju tužitelja o kvaliteti njegovog rada i zalaganja u radu koji ne odgovara niti njegovim rezultatima, niti njegovom odnosu prema radu, gostima koje uslužuje, kolegama s kojima surađuje i radnom kolektivu u kojem se nalazi. Tuženik je to jasno i višekratno davao tužitelju do znanja, pružajući mu priliku da popravi sve navedeno, međutim, kod tužitelja je to rezultiralo samo nezadovoljstvom, neprijateljstvom, daljnjim kršenjima uputa tuženika i stvaranjem lošeg radnog okruženja za sve druge zaposlenike koji sa tužiteljem dijele smjenu. Tužitelj odbija reagirati i na loše ocjene tajnih kupaca smatrajući svoj rezultat uspješnim, na opomene tuženika za koje smatra da su dane zbog zlobe i šikaniranja, a sada i na izostanak stimulacije na plaću jer smatra da mu to pravo pripada samom činjenicom da se pojavljuje na poslu. Nadalje navodi kako je čl. 10. st. 3. Ugovora o radu tužitelja jasno je određeno: "Poslodavac je ovlašten diskrecijskom odlukom odlučiti o isplati stimulativnog ili drugog dodatka plaći radnika, sukladno Pravilniku o radu." Čl. 49. Pravilnika o radu tuženika propisano je: "Radnik može ostvariti pravo na stimulativni dio plaće za posebno zalaganje ili posebne rezultate rada, u skladu s pravilima utvrđenim odlukama Poslodavca. Poslodavac je ovlašten u svako vrijeme i bez obrazloženja opozvati svoju odluku o dodjeljivanju stimulativnog dodatka, kao i povećati ili umanjiti navedeni dodatak. Čl. 28. st. 3. Kolektivnog ugovora ugostiteljstva određeno je: "Radi stimuliranja i nagrađivanja radnika sukladno ciljevima, stanju, okruženju i strategiji razvoja pojedinog područja poslovanja poslodavca, kolektivnim ugovorom kod poslodavca mogu se utvrditi kriterije i mjerila za dodatno uvećanje plaće radnika." Tuženik je tužitelju isplatio ono što je prema ugovoru o radu, pravilniku o radu i kolektivnom ugovoru bio dužan što je i vidljivo iz platnih lista koje tužbi prilaže tužitelj. Nejasno je temeljem čega od citiranih propisa tužitelj zaključuje da je tuženik obvezan i dužan isplatiti mu stimulativni dodatak na plaću. Isplata ovakvog dodatka na plaću nije obveza već pravo tuženika kao poslodavca. Obvezati poslodavca na isplatu stimulacije radniku s kojim nije zadovoljan ne samo da nije pravično već u potpunosti negira procjenu poslodavca i njegovo pravo da nagrađuje svoje radnike sukladno njihovom zalaganju i rezultatima. Time sama stimulacija gubi svoju svrhu i smisao i postaje destimulacija za ostale radnike jer se bez obzira na trud ionako ostvaruje. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz nadoknadu parničnog troška tuženiku.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u odluke o upozorenju na kršenje obveza iz ugovora o radu, zahtjev za zaštitu prava, zahtjev za isplatom plaće i rješavanjem spora, Pravilnik o radu, platne liste, Ugovore o radu, Kolektivni ugovor ugostiteljstva.

5. Sud je odbio prijedloge za saslušanjem tužitelja, svjedoka EŠ, dostavom dokumentacije za radnike po prijedlogu tužitelja, izvješća o rezultatima tajnog kupca, te ispise iz poslovne aplikacije, za saslušanjem svjedoka HŠ, te NŠ kao nepotrebne, obzirom je već i temeljem provedenih dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluke.

6. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, u smislu čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

7. Predmet spora je isplata tužitelju iznosa od 480,00 eura na ime stimulacije, pri čemu je sporno pripada li tužitelju pravo na isplatu navedenog iznosa po tom osnovu.

8. Iz Ugovora o radu sklopljenog između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca, čl. 10. st. 3. istoga, proizlazi da je istim određeno da je poslodavac ovlašten diskrecijskom odlukom odlučiti o isplati stimulativnog ili drugog dodatka plaći radnika, sukladno Pravilniku o radu.

9. Pravilnikom o radu tuženika, u čl. 49. st. 1. propisano je da radnik može ostvariti pravo na stimulativni dio plaće za posebno zalaganje ili posebne rezultate rada, u skladu s pravilima utvrđenim odlukama poslodavca. Istim člankom, stavkom 2. propisano je da je poslodavac ovlašten u svako vrijeme i bez obrazloženja opozvati svoju odluku o dodjeljivanju stimulativnog dodatka, kao i povećati ili umanjiti navedeni dodatak.

10. Također, čl. 28. st. 3. Kolektivnog ugovora ugostiteljstva određeno je da radi stimuliranja i nagrađivanja radnika sukladno ciljevima, stanju, okruženju i strategiji razvoja pojedinog područja poslovanja poslodavca, kolektivnim ugovorom kod poslodavca mogu se utvrditi kriteriji i mjerila za dodatno uvećanje plaće radnika.

11. Iz navedenih odredbi jasno proizlazi da ne postoji obveza tuženika isplatiti tužitelju stimulativni dodatak na plaću, obzirom isplata takvog dodatka na plaću nije obveza poslodavca, kako to pogrešno smatra tužitelj, već isto predstavlja pravo tuženika kao poslodavca. Obvezati poslodavca na isplatu stimulacije radniku s kojim nije zadovoljan ne samo da nije pravično već u potpunosti negira procjenu poslodavca i njegovo pravo da nagrađuje svoje radnike sukladno njihovom zalaganju i rezultatima. Time sama stimulacija gubi svoju svrhu i smisao i postaje destimulacija za ostale radnike jer se bez obzira na trud ionako ostvaruje.

12. Prema tome, pravo na isplatu stimulativnog dijela plaće ovisi isključivo o diskrecijskoj ocjeni poslodavca, obzirom je njegovim Pravilnikom o radu u članku 49. jasno određeno kako je poslodavac ovlašten u svako vrijeme i bez obrazloženja opozvati svoju odluku o dodjeljivanju stimulativnog dodatka, kao i povećati ili umanjiti navedeni dodatak. Takva je odredba Pravilnika u potpunosti u skladu i s odredbom Ugovora o radu, čl. 10. st. 3., jer iz istoga također proizlazi da je poslodavac ovlašten diskrecijskom odlukom odlučiti o isplati stimulativnog ili drugog dodatka plaći radnika.

13. To što je čl. 28. st. 3. Kolektivnog ugovora ugostiteljstva određeno da se radi stimuliranja i nagrađivanja radnika kolektivnim ugovorom kod poslodavca mogu utvrditi kriteriji i mjerila za dodatno uvećanje plaće radnika, ne predstavlja obvezu poslodavca, već samo mogućnost, odnosno pravo tuženika, koji to može učiniti, ali i ne mora.

14. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o primjeni povoljnijeg prava između različitih akata, u smislu čl. 9. st. 3. ZR, obzirom pravo na isplatu stimulativnog dijela plaće nije na drugačiji način određeno kolektivnim ugovorom, od onoga kako je isto uređeno ugovorom o radu i pravilnikom o radu, a kako po pogrešno smatra tužitelj.

15. Prema tome, iz svih navedenih odredbi proizlazi da isplata stimulativnog dijela plaće ne predstavlja obvezu poslodavca, te isti nije dužan tužitelju, pa ni drugim radnicima, isplaćivati stimulaciju kontinuirano, neovisno o tome što je ranije istu isplaćivao, već se radi isključivo o njegovoj diskrecijskoj ocjeni. Ostali navodi tužitelja istaknuti u postupku nisu posebno cijenjeni, obzirom nisu bili odlučni za ovaj spor.

16. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti, pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadu troškova za rad odvjetnika (dalje: OT), pa su tuženiku priznati troškovi sastava odgovora na tužbu - 50 bodova (Tbr.8.1. OT), pristupa na ročišta 12.9.2025. i 31.10.2025 - svako po 50 bodova (Tbr.9.1. OT), odnosno ukupno 150 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 300,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 375,00 eura.

18. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

19. Tužitelju nije priznat parnični trošak, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, obzirom je isti u cijelosti izgubio parnicu.

U Zagrebu 7. studenoga 2025.

Sudac:

Lidija Repar Habulinec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika