REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-18/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, a po prijedlogu sudskog savjetnika Lordana Ćošića, u pravnoj stvari tužiteljice CR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krešimir Orlović, odvjetnik u Sesvetama, I. G. Kovačića 28, protiv tuženika DEKRA za privremeno zapošljavanje d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 826, OIB: 69914640215, kojeg zastupa punomoćnik Mateo Erceg, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Crnkić, Gotovac & Erceg, Zagreb, Radnička cesta 30, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Krešimira Orlovića, odvjetnika, i punomoćnice tuženika Tamare Crnkić-Gotovac, odvjetnice, dana 7. studenoga 2025., objavio je i

p r e s u d i o  je

I. Nalaže se tuženiku DEKRA za privremeno zapošljavanje d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 82/6, OIB: 69914640215, isplatiti tužiteljici CR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sa osnova razlike plaće i pripadajućih dodataka na plaću, iznos od 9.405,96 eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim:

- na iznos od 186,10 EUR od 16.07.2017. godine,

- na iznos od 400,65 EUR od 16.08.2017. godine,

- na iznos od 430,92 EUR od 16.09.2017. godine,

- na iznos od 334,48 EUR od 16.07.2018. godine,

- na iznos od 955,70 EUR od 16.08.2018. godine,

- na iznos od 928,62 EUR od 16.09.2018. godine,

- na iznos od 446,80 EUR od 16.10.2018. godine,

- na iznos od 306,63 EUR od 16.05.2019. godine,

- na iznos od 523,50 EUR od 16.06.2019. godine,

- na iznos od 576,78 EUR od 16.07.2019. godine,

- na iznos od 674,05 EUR od 16.08.2019. godine,

- na iznos od 624,23 EUR od 16.09.2019. godine,

- na iznos od 276,28 EUR od 16.10.2019. godine,

- na iznos od 180,58 EUR od 16.11.2019. godine,

- na iznos od 327,87 EUR od 16.01.2020. godine,

- na iznos od 259,42 EUR od 16.04.2020. godine,

- na iznos od 229,17 EUR od 16.07.2020. godine,

- na iznos od 655,90 EUR od 16.08.2020. godine,

- na iznos od 598,15 EUR od 16.09.2020. godine,

- na iznos od 490,13 EUR od 16.07.2021. godine,

do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi s osnove neisplaćene naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor iznos od 892,70 eura bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim

- na iznos od 58,81 EUR od 01.07.2018. godine,

- na iznos od 98,44 EUR od 01.07.2019. godine,

- na iznos od 428,32 EUR od 01.07.2020. godine,

- na iznos od 261,71 EUR od 01.07.2021. godine,

- na iznos od 47,42 EUR od 01.07.2022. godine,

do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima u točki I. i točki II. izreke presude.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 7. studenoga 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje kamate teku od, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica CR (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi od 4. travnja 2023. navodi da je bila u radnom odnosu kod tuženika u sljedećim razdobljima:od 20.06.2017. do 22.06.2017., od 23.06.2017. do 31.08.2017., od 08.06.2018. do 30.06.2018., od 01.07.2018. do 31.08.2018., od 01.09.2018. do 30.09.2018., od 12.04.2019. do 31.08.2019., od 01.09.2019. do 18.10.2019., od 01.12.2019. do 31.12.2019., od 01.03.2020. do 31.03.2020., od 19.06.2020. do 31.08.2020., te od 01.06.2021. do 20.06.2021. kao ustupljeni radnik na poslovima naplate cestarine – radno mjesto „blagajnik“ za korisnika Egis Road Operation Croatia d.o.o. na autocesti Zagreb – Macelj. Tužiteljica navodi da je sukladno čl. 46. st. 5 i 6. Zakona o radu obveza tuženika bila da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika, ovdje tužiteljice, ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada, radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom. Tužiteljica se pri tome poziva na Direktivu broj 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje, i to na odredbu čl. 3. st. 1.f, koja propisuje da „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znače uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću", te na odredbu čl. čl. 5. st. 1., "Načelo jednakog postupanja", prema kojoj su "Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku, najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik." Tužiteljica zaključuje da tuženik nije mogao ugovoriti i isplaćivati nižu plaću i dodatke na plaću nego su imali radnici koji su u predmetnom periodu bili u radnom odnosu kod Egis Road Operation Croatia d.o.o., a koja je propisana Kolektivnim ugovorom u trgovačkom društvu Egis Road Operation Croatia d.o.o. U navedenom kolektivnom ugovoru osnovna plaća propisana je odredbom čl. 65., koeficijent odredbom čl. 69., uvećanja plaće odredbama čl. 70., 71. i 72., obračun radnih sati odredbom čl. 22., a godišnji odmor odredbom čl. 51. Tužiteljici je u utuženom razdoblju ugovorena i isplaćivana niža plaća nego blagajnicima koji su bili u radnom odnosu kod korisnika, te je imala pravo na manji broj dana godišnjeg odmora, tj. nisu obračunata uvećanja prema određenim mjerilima propisanim čl. 51. Kolektivnog ugovora. Stoga tužiteljica potražuje isplatu razlike bruto plaće izračunate po Kolektivnom ugovoru korisnika i isplaćene plaće tužiteljici za radno mjesto blagajnika, sve sukladno odredbama čl. 65., čl. 69., čl. 70., čl. 71., čl. 72., čl. 22. i čl. 51. Kolektivnog ugovora Egis Road Operation Croatia d.o.o. iz 2017. godine, sve uz naknadu parničnog troška tužiteljici.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužiteljicu naknaditi tuženiku parnični trošak. Tuženik navodi da su navodi tužiteljice neosnovani i paušalni. Naime tužiteljica je sa tuženikom imala zaključene ugovore o radu na određeno vrijeme za privremeno obavljanje poslova te je za čitavog trajanja ugovornog odnosa tuženik tužiteljici isplaćivao plaću sukladno odredbama ugovora o radu, kolektivnog ugovora i zakona. Tuženik navodi da je odredbom čl. 46. st. 6. Zakona o radu na koji se poziva tužiteljica propisano da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno, nepovoljnijem od plaće, odnosno, drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, međutim uz iznimku stavka 7. istog članka kada postoji kolektivni ugovor u samoj agenciji kojim se uvjeti rada mogu ugovoriti i nepovoljnije. U ugovorima o radu navedeno je da je tužiteljica upoznata s Pravilnikom o radu tuženika kao i kolektivnim ugovorom sklopljenim između tuženika i sindikata. Nadalje tuženik navodi da su paušalni navodi tužiteljice kojima se poziva na navodne osobe koje rade ili su radile iste poslove kao i ona, ali bez navođenja tko su te osobe. Tuženik dodaje da se tužiteljica, sve i da jest imala kakvo pravo ili zahtjev iz ili u svezi s radnim odnosom prema tuženiku kao poslodavcu, takvog zahtjeva - tražbine, odnosno prava, izrijekom odrekla izjavom o otpustu duga sadržanom u svakom naredno-sklopljenom ugovoru o radu. Tužiteljica je sklapanjem svakog daljnjeg ugovora o radu za privremeno obavljanje poslova potvrdila da nema potraživanja prema tuženiku s osnove onih ranije sklopljenih, te je također sa tuženikom unutar utuženog razdoblja sklopila Sporazum o prestanku ugovora o radu od 18. listopada 2019. godine kao i Sporazum o prestanku ugovora o radu od 18. lipnja 2021. godine, a u kojima je također potvrdila da nema potraživanja prema tuženiku. Tuženik navodi kako nakon Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 18. lipnja 2021. između tužiteljice i tuženika nisu sklapani daljnji ugovori. Slijedom svega naprijed navedenog tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan, te predlaže sudu isti odbiti i obvezati tužiteljicu na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Podneskom od 7. ožujka 2023. tužiteljica u bitnome osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu. U odnosu na iznimku iz čl. 46. st. 7. Zakona o radu na koju se poziva tuženik, tužiteljica smatra da se treba primijeniti odredba čl. 9. Zakona o radu prema kojemu u slučaju da je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, a navedeno načelo, smatra tužiteljica primjenjuje se i u slučaju odnosa između više kolektivnih ugovora na različitim razinama te ono također znači da se kolektivnim ugovorom prava radnika mogu samo povećati u odnosu na Zakon o radu, ugovor o radu i druge propise. Tužiteljica dodaje da kolektivni ugovor tuženika, nigdje nije javno objavljen i samim time je nedostupan tužiteljici. U odnosu na navode tuženika kako se tužiteljica paušalno i poziva na navodne osobe koje rade ili su radile iste poslove, ali bez navođenja tko su te osobe, tužiteljica odgovara da se nije pozivala na konkretne zaposlenike korisnika, no da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz samog Kolektivnog ugovora korisnika Egis road operation Croatia d.o.o. temeljem kojeg su propisani osnovna plaća kao i ostali dodaci na plaću i druga materijalna prava. Tužiteljica smatra da je na temelju Direktive broj 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje, imala pravo na jednake osnovne uvjete rada koji su Kolektivnim ugovorom korisnika zagarantirani zaposlenicima korisnika za isto radno mjesto, a isto potvrđuje i sudska praksa županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revr 322/2018-2, Revr 258/2018-2 i Rev 2882/2019-2). Netočna je tvrdnja tuženika da se tužiteljica višekratnim sklapanjem Ugovora o radu s njim, odrekla potraživanja prema tuženiku, Nadalje, predmetna odredba čak i kad bi se tumačila na način kako je tuženik tumači, ne proizvodi za tužiteljicu nikakve pravne učinke iz razloga, jer tuženik nije upoznao tužiteljicu sa svim njenim pravima koja proizlaze iz gore navedenog Kolektivnog ugovora korisnika. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 21. svibnja 2025. specificirala tužbeni zahtjev u skladu sa izračunom sudskog vještaka i to na način da od tuženika potražuje razliku bruto plaće i dodataka na plaću koji bi joj bili isplaćeni u skladu sa Kolektivnim ugovorom korisnika u iznosu od 9.405,96 eura bruto, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama za razdoblje od lipnja 2017. do lipnja 2021., te isplatu neisplaćene naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor u visini od 892,70 eura bruto u utuženom razdoblju, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, sve uz naknadu parničnog troška

4. Tijekom postupka izvedeni su sljedeći dokazi: izvršen je uvid u Kolektivni ugovor Egis road operation Croatia d.o.o. od 7. veljače 2017. (str. 6-37 spisa), izvadak iz potvrde HZMO o radnom stažu tužiteljice (str. 39-42 spisa), ugovor o radu tužiteljice kod tuženika od 28. svibnja 2021. (str. 43-45 spisa), ugovore o radu na određeno vrijeme za privremeno obavljanje poslova tužiteljice kod tuženika (str. 53-84 spisa), obračunske liste plaće tužiteljice (str. 85-122 spisa), Sporazum o prestanku ugovora o radu od 18. lipnja 2021. (str. 123 spisa), Sporazum o prestanku ugovora o radu od 18. listopada 2019. (str. 124 spisa), Elektronički zapis HZMO-a o radnom stažu tužiteljice (str. 146-155 spisa), obračun plaće za lipanj 2021. (str. 158-159 spisa), evidencije rada tužiteljice u utuženom razdoblju (str. 160-179), u Nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije i računovodstvo Lidije Tkalec Gradinščak, Vještak Tkalec d.o.o., Zagreb, od 3. travnja 2025. (str. 183-192 spisa), na ročištu održanom 30. rujna 2025. saslušana je tužiteljica u svojstvu parnične stranke (str. 201-202 spisa), te je izvršen uvid u sudsku praksu koja prileži spisu i u ostalu priležeću dokumentaciju.

5. Sud je u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), na temelju svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan iz slijedećih razloga.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike bruto plaće, i neisplaćene plaće za neiskorišteni godišnji odmor, koju bi tužiteljica ostvarila da joj je plaća obračunavana primjenom odredbi kolektivnog ugovora Egis Road Operation Croatia d.o.o. (u daljnjem tekstu KU), i plaće koju je tužiteljica ostvarila u utuženom razdoblju od lipnja 2017. do lipnja 2021.

7. U postupku nije sporno da je tužiteljica u cijelom utuženom razdoblju zaposlenica tuženika, ustupljena za privremeno obavljanje poslova kod Korisnika Egis road operations Croatia d.o.o., na radnom mjestu Blagajnik naplate cestarine. U postupku je sporno ima li tužiteljica pravo na isplatu plaće i naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora korisnika, sporna je pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

8. Uvidom u Ugovore o radu od 16.06.2017., 21.06.2017., 30.05.2018., 29.08.2018., 27.03.2019., 29.04.2019., 26.11.2019., 26.02.2020., 17.06.2020., 29.06.2020., 31.07.2020., i 28.05.2021. koji prileže spisu (str. 43-45, str. 53-84 spisa), vidljivo je da su isti zaključeni između tužiteljice i tuženika za obavljanje posla radnog mjesta Blagajnika naplate cestarine kod korisnika Egis road operations Croatia d.o.o. na određeno vrijeme i to za razdoblja od 20.06.2017. do 22.06.2017., od 23.06.2017. do 31.08.2017., od 08.06.2018. do 30.06.2018., od 01.07.2018. do 31.08.2018., od 01.09.2018. do 30.09.2018., od 12.04.2019. do 31.08.2019., od 01.09.2019. do 18.10.2019., od 01.12.2019. do 31.12.2019., od 01.03.2020. do 31.03.2020., od 19.06.2020. do 31.08.2020., te od 01.06.2021. do 20.06.2021. Iz priloženih ugovora o radu proizlazi da su sadržajno identični. Prema čl. 4. Ugovora o radu tužiteljica će na temelju ugovora kod korisnika obavljati poslove ''Blagajnika naplate cestarine'' koji se sastoje od naplate cestarine i ostalih blagajničkih poslova. Prema odredbi čl. 5. Ugovora o radu agencijski radnik je upoznat s Pravilnikom o radu tuženika, i Kolektivnim ugovorom sklopljenim između Sindikata zaposlenika tuženika i tuženika. Prema članku 6. Ugovora radni odnos se zasniva na puno radno vrijeme od 40 sati tjedno, uz iznimku ugovora od 21.06.2017., 30.05.2018., 29.08.2018., 26.11.2019. i 26.02.2020., kojima je radni odnos zasnovan na nepuno radno vrijeme od 20 sati tjedno. U čl. 7. Ugovora propisana je cijena radnog sata tužiteljice, odnosno visina bruto plaće (4.250,00 kn / 564,07 eura bruto za 174 radna sata), te dodaci na osnovnu plaću za prekovremeni rad 20%, za rad nedjeljom 30%, za rad noću 30% i za rad blagdanom 30%, plaća se isplaćuje najkasnije u do 15. -og u mjesecu za prethodni mjesec, a radnik ima pravo i na naknadu za prijevoz. Sati godišnjeg odmora koji pripadaju agencijskom radniku za određeni period bit će obračunati prema Pravilniku o radu DEKRA-e i Kolektivnom ugovoru, a raspored korištenja godišnjeg odmora utvrđuje DEKRA. Prema odredbi čl. 15. ugovora o radu tužiteljica i tuženik potvrđuju da nemaju međusobnih potraživanja, a isto se navodi u Sporazumima o prestanku ugovora o radu tužiteljice i tuženika od 18.06.2021. i 18.10.2019. koji prileže spisu (str. 123-124 spisa).

9. Iz obračunskih lista plaće tužiteljice kod tuženika koji prileže spisu (str. 85- 122 spisa), proizlazi da je iste sačinjavao tuženik kao poslodavac, te je u obračunima plaće navedena osnovna plaća za redovni rad, za rad u dane blagdana ili neradnih dana, za prekovremeni rad te naknada za godišnji odmor.

10. Prema odredbi čl. 63. Kolektivnog ugovora korisnika Egis road operations Croatia d.o.o. (str. 6-37 spisa) za obavljeni rad kod poslodavca radnik ima pravo na plaću koja se sastoji od osnovne plaće i dodataka na osnovnu plaću. Prema odredbi čl. 65. st. 1. KU osnovnu plaću za puno radno vrijeme i uobičajeni radni učinak čini umnožak osnovice i koeficijenta složenosti poslova, a prema st. 2. visina osnovice utvrđuje se za mogući mjesečni fond sati na bazi 40-satnog radnog tjedna. Prema st. 3. istog članka osnovica za plaću iznosi 3.424.75 kn bruto, te se sukladno st. 4. korekcija osnovice plaće provodi u visini indeksa povećanje potrošačkih cijena u Republici Hrvatskoj, te se isplaćuje od 1. travnja svake tekuće godine.

10.1. Prema odredbi čl. 69. KU korisnika koeficijent za obračun plaće na bazi 174 satnog mjeseca za radno mjesto ''blagajnik'' iznosi 2,04. Nadalje, prema odredbi čl. 70. KU radnik ima pravo na povećanje plaće za radni staž, na način da se osnovica uvećava za 0,3% za svaku navršenu godinu radnog staža, a prema odredbi čl. 71. osnovna plaća radnika u odjelu Naplate Cestarine za rad sa strankama (blagajnik, i supervizor), u periodu: od 01.06. do 01.10. uvećava se za 10%.

10.2. Prema odredbi čl. 72. st. 1. KU osnovna plaća se uvećava za prekovremeni rad 30 %, za noćni rad 30 %, za rad nedjeljom 30 %, za rad na dane državnih praznika i blagdana 30 %, te za rad na dane Božića i Uskrsa 50 %, a prema odredbi čl. čl. 72. st. 4. KU dodaci iz prethodnog stavka se kumuliraju, osim u slučaju ako je državni praznik ili blagdan utvrđen zakonom nedjelja.

10.3. Prema odredbi čl. 51. st. 1. KU radnik ima pravo na godišnji odmor u trajanju od četiri tjedna koji se prema st. 2. uvećava ovisno o dužini radnog staža, s tim da sukladno st. 4. istog članka godišnji odmor ne može trajati dulje do 30 radnih dana.

11. Svu priloženu dokumentaciju sud je ocijenio vjerodostojnom, s obzirom da se radi o javnim ispravama, a njihovu vjerodostojnost stranke nisu osporavale.

12. Radi utvrđivanja visine potraživanja sud je izveo dokaz financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Lidiji Tkalec Gradinščak, koja je 3. travnja 2025. podnijela svoj pisani nalaz i mišljenje koji prileži spisu (str. 183-192 spisa). Sudski vještak navodi da prema zadatku suda u nalazu i mišljenju utvrđuje razliku između plaće koju bi tužiteljica ostvarila, a da joj je plaća obračunata i isplaćena primjenom odredbi kolektivnog ugovora korisnika (u daljnjem tekstu KU), i plaće koju je tužiteljica ostvarila kod tuženika u spornom razdoblju.

12.1. Na temelju dokumentacije koja prileži spisu, prvenstveno obračunskih lista plaće i evidencija rada tužiteljice, sudski vještak zaključuje da razlika između plaće koju bi tužiteljica ostvarila prema odredbama č1. 22., 65., 69., 70., 71. i 72. KU korisnika i plaće koju je ostvarila kod tuženika u razdoblju od lipnja 2017. do lipnja 2021. iznosi ukupno 9.405,98 eura bruto, ako se konvertira ukupan kunski iznos u valutu euro, odnosno 9.405,96 eura bruto ako se konvertiraju mjesečni iznosi. Mjesečni iznosi u kunama i u eurima vidljivi su u nalazu pod naslovom „Izračun razlike plaće“. Nadalje razlika između naknade za neiskorišteni godišnji odmor koju bi tužiteljica ostvarila prema odredbama č1. 51. KU i naknade koju je ostvarila kod tuženika u razdoblju od 2017. do 2021. iznosi ukupno 892,70 eura bruto. Mjesečni iznosi u kunama i eurima vidljivi su u nalazu pod naslovom „Izračun razlike naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor“.

13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, budući da je sačinjen stručno, jasno i obrazloženo, a stranke na pisani nalaz i mišljenje nisu imali primjedbi. Tužitelj je podneskom od 21. svibnja 2025. izjavio da je u cijelosti suglasan sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev u skladu sa istim, a tuženik je na ročištu 30. rujna 2025. istaknuo da matematički izračun visine tužbenog zahtjeva nije sporan.

14. Na ročištu 30. rujna 2025. saslušana je tužiteljica u svojstvu parnične stranke (str. 261-262 spisa), te tom prilikom u bitnome navodi da je bila u radnom odnosu kod tuženika počevši od 2017. godine, to je bio sezonski posao koji se obavljao tijekom ljetnih mjeseci, radila je u smjenama u pravilu puno radno vrijeme, s tim da je sigurno jedan mjesec radila na pola radnog vremena. Tužiteljica navodi da je radila na naplatnim postajama najčešće Zaprešić i Mokrice i to se ponavljalo više godina zaredom od 2017. do 2021. tijekom ljetnih mjeseci, s tim da je jedan ugovor bio i u prosincu. Tužiteljica dalje navodi da su na naplatnim postajama radili zaposlenici tuženika i zaposlenici korisnika Egis Road Operations, te da je primijetila da izravni zaposlenici korisnika imaju bolje uvjete i tretman nego zaposlenici tuženika. Primjerice oni zaposlenici korisnika su koristili pauzu kada su htjeli, a zaposlenici tuženika morali su zvati voditelja smjene i tražiti dopuštenje za pauzu, s tim da je voditelj smjene uvijek bio zaposlenik korisnika. Najveći broj blagajnika na postaji bili su zaposlenici tuženika, ali svakako je određeni broj blagajnika bio izravno zaposlen kod korisnika. Tužiteljica dalje navodi da nije bilo nikakve razlike između poslova koje je ona obavljala i poslova koje su obavljali zaposlenici korisnika na istom radnom mjestu, radili su potpuno identične poslove, preuzimali su smjene jadni od drugih i radili na istim radnim mjestima. Tužiteljica je tek nakon prestanka rada kod tuženika saznala da su zaposlenici korisnika, koji su radili zajedno s njom na radnom mjestu blagajnika, imali veće plaće od nje i ostalih zaposlenika tuženika, iako su radili iste poslove. U odnosu na ostale uvjete rada tužiteljica navodi da ne zna jesu li bili bolji kod zaposlenika korisnika jer njihov kolektivni ugovor nije vidjela. Navodi da je 2021. godine prestala raditi kod tuženika, a trenutno radi na radnom mjestu blagajnika naplate cestarine ali izravno u Hrvatskim autocestama. Tužiteljica također navodi da se ne može sjetiti da bi prilikom prestanka ugovora o radu kod tuženika potpisala da se odriče svih potraživanja prema tuženiku, jer su joj davali više dokumenata koja je morala potpisati prilikom prestanka ugovora, te smatra da bi za isto radno mjesto trebala biti isplaćena ista plaća i ne zna kako bi se u tom smislu ona nečega odrekla. Tužiteljica navodi da nije bila upoznata o postojanju kolektivnog ugovora tuženika, te navodi da je prilikom potpisivanja svakog ugovora znala kod kojeg korisnika ide raditi, na koje razdoblje i pod kojim uvjetima.

15. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio vjerodostojnim, jer je životan logičan i uvjerljiv, te suglasan sa dokumentacijom koja prileži spisu.

16. Sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a ostale dokaze sud nije izvodio, s obzirom da je utvrdio da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno već izvedenim dokazima i priloženim ispravama, a stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

17. Na temelju provedenog dokaznog postupka, uključujući provedeno financijsko vještačenje, iskaz tužiteljice i dokumentaciju priloženu spisu, sud je utvrdio da je u utuženom razdoblju tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu Blagajnika naplate cestarine kod tuženika, te ustupljena za privremeno obavljanje poslova kod korisnika Egis road operations Croatia d.o.o. Nadalje, za vrijeme rada kod korisnika na istom radnom mjestu blagajnika radili su i zaposlenici korisnika, te je tužiteljica često preuzimala smjene od njih i radili su identične poslove. Uvidom u ugovore o radu, obračunske liste tužiteljice i KU korisnika, te na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka sud je utvrdio da je tužiteljica primala nižu plaću i imala je nepovoljnije uvjete nego što je to propisano KU korisnika, odnosno nego su imali zaposlenici korisnika na istom radnom mjestu. Visinu potraživanja pravilno je utvrdio sudski vještak u svom nalazu i mišljenju prema kojem bi razlika plaće koju bi tužiteljica ostvarila kao zaposlenik korisnika na istom rednom mjestu i stvarno isplaćene plaće iznosila 9.405,96 eura bruto, a naknada za neiskorišteni godišnji odmor iznosila bi 892,70 eura bruto.

18. Odredbom čl. 46. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14., dalje u tekstu ZR/14) propisano je da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

18.1. Nadalje odredbom čl. 46. st. 6. ZR/14 drugi uvjeti rada ustupljenog radnika u smislu stavka 5. su radno vrijeme, odmori i dopusti, osiguranje mjera zaštite na radu, zaštita trudnica, roditelja, posvojitelja i mladih, te zaštita od nejednakog postupanja u skladu s posebnim propisom o suzbijanju diskriminacije.

18.2. Tužiteljica smatra da joj je tuženik u utuženom razdoblju, a s obzirom da je obavljala identične poslove kao i radnici koji su bili u radnom odnosu s korisnikom trebao isplaćivati istu plaću i druga materijalna prava koju su na temelju KU korisnika ostvarivali radnici izravno zaposleni kod korisnika.

18.3. Iz Direktive Europskog parlamenta i vijeća broj 2008/104/EZ od 19. studenog 2008. o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje (OJ L014, 20/01/2008, dalje u tekstu Direktiva 2008/104/EZ) proizlazi da se istom uspostavlja nediskriminirajući, transparentan i zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, kojim se istodobno poštuje raznolikost tržišta rada i industrijskih odnosa. Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja primjenjivi na radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje trebali bi biti najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenjivi kad bi ih na isto radno mjesto zapošljavalo poduzeće korisnika. Prema odredbi čl. 3. st. 1. podst. (f) Direktive 2008/104/EZ "osnovni uvjeti rada i zapošljavanja“ znače uvjete rada i zapošljavanja utvrđene zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste, državne praznike i plaću. Sukladno točki 16. preambule Direktive 2008/104/EZ države članice mogu dozvoliti socijalnim partnerima da utvrde uvjete rada i zapošljavanja, uz uvjet da se poštuje opća razina zaštite za radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.

18.4. Sukladno odredbi čl. 91. st. 3. ZR/14 plaća obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad. Iz navedene odredbe proizlazi da se plaća odnosi na sve isplate koje su ekvivalent za obavljeni rad i koje se temelje na činjenici obavljenog rada.

18.5. S obzirom da je odredbom čl. 46. st. 5. i st. 6. ZR/14 propisano da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem od ugovorene plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom, jasno je da se uvećanja plaće s naslova prekovremenog rada, rada nedjeljom, blagdanom i neradnim danom, te rada u drugoj smjeni, moraju primijeniti i na tužiteljicu kao ustupljenog radnika, na isti način kao i na radnike korisnika. Svaka isplata za izvršeni rad smatra se plaćom te je istu sukladno odredbi čl. 46. st. 5 i st. 6. ZR/14 Zakona o radu potrebno izjednačiti između radnika korisnika i ustupljenih radnika, stoga se navedena odredba primjenjuje kako na osnovnu plaću tako i na dodatke i uvećanja plaće. S obzirom da ugovorena plaća tužiteljice kod tuženika predviđa i dodatke na plaću koji se temelje na istim osnovama kao i dodaci koji su predviđeni KU korisnika, sukladno čl. 46. st. 5. i st. 6. ZR/14, visina dodataka na plaću, treba biti izjednačena između ustupljenog radnika i radnika koji se nalazi u radnom odnosu kod korisnika. Slijedom iznesenoga, sukladno čl. 46. st. 5. i st. 6. ZR/14 visina osnovne plaće, koeficijent koji se obračunava za radno mjesto tužiteljice, postotak minulog rada, i dodatke i uvećanja plaće, kako su definirani odredbama KU korisnika, valja primijeniti i na izračun plaće tužiteljice, a isto tako i odredbe o trajanju godišnjeg odmora odnosno isplatu naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor, s obzirom da je sukladno čl. 82. ZR/14 u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

19. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor da se na temelju čl. 46. st. 7. ZR/14 iznimno od čl. 46. st. 5. ZR/14 kolektivnim ugovorom sklopljenim između agencije, odnosno udruge agencija i sindikata, mogu ugovoriti nepovoljniji uvjeti rada od uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje obavlja ustupljeni radnik, te da je u ugovorima o radu navedeno da je tužiteljica upoznata s Pravilnikom o radu i kolektivnim ugovorom tuženika. U odnosu na navedeni prigovor, sud je primjenom pravila tereta dokazivanja iz čl. 135. ZR/14 i čl. 221.a. ZPP-a utvrdio da se navedena odredba u konkretnom slučaju ne primjenjuje, s obzirom da tuženik u spis nije dostavio kolektivni ugovor, nije dokazao da je kolektivni ugovor javno objavljen, niti je nedvojbeno dokazao da je isti bio poznat tužiteljici. Nije sporno da je tužiteljica potpisala ugovore o radu u kojima stoji da je upoznata sa Pravilnikom o radu i Kolektivnim ugovorom tuženika, no s obzirom da se radi o jednoobraznim, tipskim ugovorima o radu, a tuženik nije podnio druge dokaze da potkrijepi svoje tvrdnje, sud je ocijenio uvjerljivim navode tužiteljice da nije bila upoznata o postojanju kolektivnog ugovora tuženika. Nadalje sukladno čl. 9. st. 3. ZR/14 ovaj sud smatra da tužiteljica, a sukladno čl. 46. st. 5. i 6. ZR-a, ima pravo na plaću i druge uvjete rada prema za nju povoljnijem Kolektivnom ugovoru korisnika, a što je sukladno i odredbama Direktive 2008/104/EZ, te bi primjena iznimke iz čl. 46. st. 7. ZR/14 onemogućila primjenu ove direktive u konkretnom slučaju.

20. Nadalje u odnosu na prigovor tuženika da je tužiteljica, sve i da ima potraživanja prema tuženiku, potpisala je izjavu o odricanju od takvih potraživanja u svakom sljedećem ugovoru te u sporazumima o raskidu ugovora o radu, navedeni prigovor sud smatra neosnovanim, s obzirom da se u ovom slučaju radi o potraživanju plaće, pa bi odricanje od plaće tužiteljice za obavljeni rad bilo suprotno temeljnim pravima iz radnog odnosa iz čl. 7. st. 1. ZR-a, prava na plaću za obavljeni rad, a to se pravo odnosi na cjelokupnu plaću tužiteljice propisanu čl. 91. st. 3. ZR/3, pa se tužiteljica tog svog prava, prema stavu ovog suda ne može odreći, a prema njezinom iskazu nije joj poznato da bi se odrekla navedenog potraživanja, jer joj nije bio poznat niti KU korisnika, a prilikom potpisivanja ugovora o radu i sporazuma o raskidu ugovora o radu nije joj bilo poznato da bi se odrekla prava na istu plaću koju imaju zaposlenici korisnika na istom radnom mjestu.

21. Slijedom svega navedenoga, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je tužiteljica kao zaposlenik tuženika i ustupljeni radnik kod korisnika u utuženom razdoblju ostvarivala manju plaću i nepovoljnije uvjete rada nego zaposlenici korisnika na istim poslovima blagajnika naplate cestarine sukladno KU korisnika, te da je tužbeni zahtjev u cijelosti usklađen sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka kojega je sud ocijenio vjerodostojnim, odnosno da visina tužbenog zahtjeva nije sporna, valjalo je sukladno čl. 46. st. 5. i čl. 6. ZR/14 tužbeni zahtjev usvojiti i naložiti tuženiku da isplati tužiteljici razliku bruto plaće u iznosu od 9.405,96 eura bruto, te neisplaćenu naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 892,70 eura bruto, te je stoga odlučeno kao u izreci presude.

22. S obzirom da prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu. ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici zatezne kamate na svaki mjesečni iznos razlike bruto plaće tekuće od dospijeća tj. od 16.-og u mjesecu za protekli mjesec, s obzirom da se radi o razlici plaće koja se isplaćuje najkasnije 15.-og u mjesecu za protekli mjesec, sukladno čl. 92. st. 3. ZR-a. te na svaki iznos neisplaćene naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor od 1. srpnja sljedeće godine, s obzirom da ista dospijeva sukladno čl. 55. KU korisnika najkasnije 30. lipnja sljedeće godine za prethodnu godinu. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.

23. Odbijen je zahtjev tužiteljice u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak (''Narodne novine'' br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), te prema čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak (''Narodne novine'' br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, odnosno porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom plaće.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, prema kojoj jedna stranka nadoknađuje sve troškove protivne stranke ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. S obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva glede čega nisu nastali posebni troškovi (za dio zatezne kamate) dužan je tuženik naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka. Visina troška tužiteljice određena je sukladno čl. 155. ZPP-a i prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, nastavno: OT), budući je tužiteljica zastupana po odvjetniku.

25. S obzirom da je vrijednost predmeta spora određena između 1.327,00 eura i 13.272,00 eura, to je sukladno Tbr. 7/1 OT vrijednost pojedine radnje u postupku određena u visini od 100 bodova, odnosno sukladno Tbr. 54 OT u iznosu od 200,00 eura. Tužiteljici je u cijelosti priznat trošak za sastav tužbe u visini od 200,00 eura (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženih podnesaka od 7. ožujka 2023., i 21. svibnja 2025., za svaki u visini od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 OT), za sastav podneska od 8. studenoga 2024. u visini od 100,00 eura (Tbr. 8/2 OT), te za zastupanje na ročištima 11. rujna 2024. i 30. rujna 2025. za svako u visini od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 OT).

26. Slijedom navedenoga tužiteljici je priznat ukupni parnični trošak u visini od 1.100,00 eura, odnosno uvećano za iznos PDV-a po stopi od 25% sukladno Tbr. 46 OT u iznosu od 275,00 eura, te za trošak sudskog vještačenja koji je predujmila tužiteljica u iznosu od 250,00 eura, sveukupno 1.625,00 eura koji trošak je tuženik dužan naknaditi tužiteljici, dok je sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka odbijen kao neosnovan.

27. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

28. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 7. studenoga 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka o ročištu za objavu presude uredno obaviještena, bez obzira je li na isto pristupila, a u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovoga suda u četiri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku