REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

P-354/2023-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri, Pisarnica Rijeka, Ulica Riva 8, protiv tuženika 1. Lovačka udruga "Šljuka", Belej, Belej 5, OIB: 50104586939 i 2. CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o. Rijeka, N. Tesle 9/V-VI, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 7. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika 2., dana 7. studenoga 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženicima 1. Lovačka udruga „Šljuka“ Belej, Belej 5, OIB: 50104586939 i 2. CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, solidarno isplatiti tužitelju EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, Ul. Grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, iznos od 1.877,84 eura (tisuću osamsto sedamdeset i sedam eura i osamdeset i četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 24. rujna 2020. do isplate, po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„1. Nalaže se tuženicima 1. Lovačka udruga „Šljuka“ Belej, Belej 5, OIB: 50104586939 i 2. CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, solidarno isplatiti tužitelju EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, Ul. Grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, iznos od 2.816,76 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 24. rujna 2020. do isplate, po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženicima 1. Lovačka udruga „Šljuka“ Belej, Belej 5, OIB: 50104586939 i 2. CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, naknaditi tužitelju EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, ul.Grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. studenoga 2025. do isplate po stopi obračunatoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tužitelju EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, ul.Grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, naknaditi tuženiku 2. CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, troškove parničnog postupka u iznosu od 275,00 eura (dvjesto sedamdeset i pet eura), u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika 2. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.725,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da se dana 7. lipnja 2020. godine dogodila prometna nezgoda na kolniku Državne ceste DC 100/2, u mjestu Belej, na 24 km + 600m. Nezgoda se dogodila na način da se vozač AO kretao navedenom cestom iz smjera sjevera u smjeru juga, upravljajući vozilom marke Mercedes B 180 CDI registarske oznake i broja [registarska oznaka] te mu je dolaskom kod kms 24 + 600 metara istrčala/iskočila divljač koja je udarila u prednji dio vozila i uslijed takvog naleta na vozilo uginula. Na vozilu koje je sudjelovalo u nezgodi nastala je materijalna šteta. Tužitelj je nadalje naveo kako je vlasnica vozila registarske oznake [registarska oznaka], AOS, kod tužitelja imala sklopljen Ugovor o kasko osiguranju za navedeno vozilo te joj je tužitelj na ime naknade štete na vozilu (koja je obračunata kao totalna šteta) dana 23. rujna 2020. isplatio iznos od 4.694,60 eura. Tužitelj je pojasnio kako se odgovornost tuženika 1. temelji na odredbi čl. 75. Zakona o lovstvu. Isticao je kako se divlje životinje i divljač smatraju opasnom stvari pa se za štetu uzrokovanu od strane divljači odgovara prema pravilima objektivne odgovornosti odnosno po principu uzročnosti. U tom kontekstu tužitelj se pozvao na odredbe čl. 1064. i čl. 1066. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Naveo je kako je tuženik 1. kod tuženika 2. imao zaključenu policu osiguranja od opće odgovornosti te je navedenom policom odgovornost tuženika 1. za štetu nastalu u predmetnom događaju osigurana kod tuženika 2. Zato tuženici solidarno odgovaraju za štetu za čiji nastanak je odgovoran tuženik 1. Isplatom iznosa od 4.694,60 eura temeljem ugovora o kasko osiguranju tužitelj je temeljem odredbe čl. 963. Zakona o obveznim odnosima stekao pravo na naknadu isplaćenog iznosa od tuženika 1. i tuženika 2., jer je za predmetnu nezgodu i nastanak štete isključivo odgovoran tuženik 1. Zato je tužitelj predložio donošenje presude iz izreke.

2. Tuženik 1. nije podnio odgovor na tužbu.

3. U odgovoru na tužbu, tuženik 2. nije osporio činjenicu sklapanja ugovora o osiguranju s tuženikom 1., niti činjenicu prema kojoj je je vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka], dana 7. lipnja 2020. oko 22:50 sati naletjelo kod mjesta Belej na divljač na kolniku, kojom prilikom je nastala totalna šteta na vozilu, a divljač je uginula. Naveo je i kako je zbog izazivanja prometne nesreće vozač vozila registarske oznake [registarska oznaka], AO kažnjen novčanom kaznom na licu mjesta. Tuženik 2. je osporio osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je kako je vozač zbog neprilagođene brzine kretanja osobinama i stanju ceste prouzročio prometnu nezgodu zbog čega je tužiteljevo potraživanje naknade štete cijelosti neosnovano. Pozvao se na odredbu čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 99/18, 32/19) ističući da je vozač upravljao vozilom suprotno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama te da tuženik 1. kao lovoovlaštenik lovišta nije u vrijeme štetnog događaja provodio lovnu aktivnost lova. Učinio je nespornom činjenicu da je na vozilu osiguranika tužitelja nastala totalna šteta, ali je isticao da visina te totalne štete iznosi 3.925,94 eura. Pojasnio je kako je vrijednost oštećenog vozila na dan štetnog događaja iznosila je 6.768,86 eura, a vrijednost ostataka vozila (spašenih dijelova) 2.842,92 eura. Istaknuo je i prigovor zastare zbog proteka roka od tri godine od dana nastanka štetnog događaja. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev.

4. U nastavku postupka tužitelj je ustrajao kod navoda iz tužbe.

5. Tuženik 2. je ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu. U postupku su saslušani svjedoci IO i AO te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku cestovnog prometa Albertu Grabovcu.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tuženik 2. s tuženikom 1. kao članom Hrvatskog lovačkog saveza u vrijeme nastanka štetnog događaja imao sklopljen Ugovor o osiguranju u odnosu na koji je izdana polica broj [broj police] (stranica 56 i 57 spisa). Nesporno je i da je 7. lipnja 2020. oko 22:50 sati, u mjestu Belej na otoku Cresu došlo do prometne nezgode uslijed naleta vozila registarskih oznaka [registarska oznaka], osiguranog kod tužitelja, na divljač (srndać, kako je to naveo vozač AO u svom iskazu). Nesporno je da je uslijed prometne nezgode nastala totalna šteta na vozilu. Sporna je odgovornost tuženika 1., a s tim u vezi osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na oba tuženika, kao i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je, je li nastupila zastara utužene tražbine.

9. Sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, u konkretnom slučaju se štetni događaj desio 7. lipnja 2020., prijava i zahtjev za naknadu štete su podneseni tuženiku 2. dana 7. srpnja 2020. (kako je to naveo i sam tuženik 2.), a 11. srpnja 2020. je tuženik 2. sačinio izvid štete (stranica 30 do 35 spisa) što je nesporno. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2023. kako proizlazi iz naznake datuma i vremena podnošenja tužbe na obavijesti o primitku elektroničkog podneska. Prema tome, u konkretnom slučaju nije protekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) u vezi sa čl. 234. st. 6. ZOO-a.

10. U odnosu na odgovornost tuženika 1. napominje se da odgovornost tog tuženika proizlazi iz čl. 76. st. 2 Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 99/18, 32/19, 32/20; dalje: ZL) kojim je odgovornost za štete uređena odredbama zakona koji uređuju obvezne odnose. Dakle, odštetna odgovornost tuženika 1. uređena je propisima obveznog prava kojima je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti i to odredbom čl. 1045. st. 3. ZOO-a, kojim je propisano da se za štetu od opasne svari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju te daljnjim odredbama čl. 1063. -1067. ZOO-a budući da divljač koja pretrčava cestu na kojoj se odvija promet motornim vozilima predstavlja opasnu stvar, a šteta nastala u vezi s opasnom stvari smatra se da potječe od te stvari (osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete). Odgovornost tuženika 2. kao osiguratelja tuženika 1. od izvanugovorne odgovornosti ocjenjuje se istovjetno odgovornosti tuženika 1. Drugim riječima, kako u ovom slučaju tuženici odgovaraju prema načelu kauzaliteta (objektivne odgovornosti), tužitelj je bio dužan dokazati da je šteta nastala i da potječe od opasne stvari (divljači). S druge strane, tuženici su se mogli osloboditi odgovornosti, pod uvjetom dokazivanja da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe koju tuženik 1. nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti. Vlasnik se djelomično oslobađa odgovornosti ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete (čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO-a). U tom smislu napominje se da za nastalu štetu može biti odgovoran vozač ako nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije postupao po prometnom pravilu ili znaku, a odgovornost može biti i na strani osobe ovlaštene upravljati javnom cestom ako nije poduzela potrebne mjere sukladno odredbama Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11,18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21; dalje: ZC).

11. U odnosu na okolnosti nastanka štetnog događaja i s tim u vezi odgovornosti za štetu, ističe se da iz provedenih dokaza proizlazi da se predmetna prometna nezgoda desila na otoku Cresu, u mjestu Belej, dana 7. lipnja 2020. u 22:55 sati, kada je na vozilo marke Mercedes, registarskih oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao AO i koje se kretalo u smjeru Malog Lošinja iz smjera Rijeke, u jednom trenutku došlo do naleta srne. Iz zapisnika o očevidu (stranica 86 do 88 spisa) proizlazi da je na mjestu nastanka prometne nezgode vrijedilo ograničenje brzine od 50 km/sat. Iz navoda svjedoka AO, vozača vozila, proizlazi također postojanje znaka ograničenja brzine u vrijeme nastanka nezgode, a prema njegovom iskazu i znaka opasnosti „divljač na cesti“ koji se nalazio 500 metara prije mjesta nastanka nezgode. Sada (u vrijeme održavanja uviđaja od strane ovog suda) na navedenoj dionici postavljen je znak ograničenja brzine od 60 km/sat, dok znak opasnosti „divljač na cesti“ nije uočen. Vozač je, prema vlastitom iskazu, vozio brzinom između 70 i 80 km/sat te je na licu mjesta platio kaznu zbog prekoračenja brzine, kako je sam iskazao, a što proizlazi i iz zapisnik o očevidu. Nadalje, prema nalazu i mišljenju vještaka Alberta Grabovca, vozač nije bio u mogućnosti zaustaviti vozilo prije udarca u divljač, neovisno o tome je li se kretao brzinom od 44, 54 ili 80 km na sat jer je vozač bio udaljen od divljači 10 metara kada se divljač pojavila na kolniku (kako je iskazao sam vozač). Divljač se na kolniku pojavila u skoku s lijeve strane skačući sa suhozida te ju prema utvrđenju vještaka vozač nije mogao uočiti na suhozidu s obzirom na to da se radilo o noćnim uvjetima vožnje pri čemu kolnik nije bio osvijetljen. Vještak je zaključio da je divljač predstavljala iznenadnu opasnost za vozača koju vozač nije mogao izbjeći.

12. Nalaz vještaka sud je ocijenio objektivnim i stručnim jer je vještak dao jasne razloge za iznesene zaključke, koje je sud ocijenio logičnim i sukladnim ispravama u spisu i iskazu saslušanog svjedoka AO.

13. Sud je utvrdio da je vozač vozila u većoj mjeri doprinio nastanku prometne nezgode, a posljedično tome i štete na vozilu. Taj doprinos prije svega proizlazi iz činjenice prema kojoj je vozač vozio brzinom od 70 do 80 km/sat, prema vlastitom iskazu (u čiju istinitost ovaj sud nije imao razloga posumnjati), na dionici ceste gdje je (u vrijeme nastanka štetnog događaja) bio postavljen znak ograničenja brzine do 50 km/sat, ali i znak opasnosti "Divljač na cesti" (kako je iskazao sam svjedok – vozač). Do nezgode je došlo po noći, na cesti koja nema javnu rasvjetu. U tom kontekstu napominje se da znak ograničenja brzine do 50 km/sat, uz znak opasnosti „divljač na cesti“ i noćne uvjete vožnje predstavljaju okolnosti koje upućuju na stupanj pažnje vozača koji mora uložiti dodatan, povećani oprez prilikom prolaska tom dionicom ceste i u tom smislu prilagoditi brzinu vožnje noćnim uvjetima na cesti i postojećem znaku opasnosti, a pri tome ne voziti brzinom većom od 50 km/sat. Vozeći brzinom od 70 do 80 km/ sat u navedenim okolnostima, prema shvaćanju ovog suda, a uzimajući u obzir i pravila životnog iskustva i znanja, vozač nije poduzeo mjere koje je dužan poduzeti radi izbjegavanja opasnosti na cesti, a na čiju je moguću prisutnost upozoren prometnim znakom, a vozio je i preko dozvoljenog ograničenja, prešavši dozvoljenu brzinu kretanja za 20 do 30 km na sat. Vještak je u svom nalazu naveo kako vozač u konkretnim okolnostima ne bi mogao izbjeći divljač ni da se kretao brzinom od 44 km/sat. Tako procijenjena brzina kretanja u konkretnim okolnostima predstavlja najveću brzinu kojom se vozač mogao kretati da bi izbjegao divljač, a s obzirom na činjenicu da se divljač iznenada pojavila na kolniku (iskočila je s lijeve strane) na udaljenosti od 10 m od vozila. Unatoč tome što bi prema mišljenju vještaka do nezgode došlo i da se vozač kretao brzinom manjom od dopuštenih 50 km/sat (44 km/sat), prema shvaćanju ovog suda vozač je, vozeći brzinom većom od dopuštene i ne prilagođavajući svoju vožnju mogućim opasnostima na cesti (divljač) koje je opasnosti bio svjestan kako zbog znaka opasnosti (na kojeg je sam ukazao), tako i zbog činjenice prema kojoj je vozač iz mjesta Mali Lošinj pa mu je moralo biti poznato postojanje opasnosti od divljači, vozač je, vozeći prekomjernom brzinom doprinio šteti koja je nastala. O silini udarca svjedoči totalna šteta na vozilu i uginuće divljači koju je vozač vozilom udario. U tom kontekstu se napominje da je notorno da pri većoj brzini uslijed udarca vozila u određenu prepreku nastane veća šteta od one koja nastane pri manjoj brzini. Drugim riječima, da je vozio unutar propisanog ograničenja brzine, šteta na vozilu bi zasigurno bila manja od one koja ja nastala. Vodeći računa o svim navedenim okolnostima slučaja, sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vožnjom koja nije bila prilagođena znaku opasnosti i znaku ograničenja brzine, vozač doprinio nastanku štete u omjeru od 60%.

14. Što se tiče visine utužene tražbine, napominje se da se šteta kao posljedica ovog štetnog događaja sastojala u materijalnoj šteti na automobilu i da se radilo o tzv. totalnoj šteti (što tuženik 2. nije osporavao), a navedeno je utvrdio i vještak ističući kako popravak vozila nije ekonomski isplativ. Takva utvrđenja prihvaća i ovaj sud jer su sukladna ostalim provedenim dokazima (ispravama u spisu, iskazu svjedoka AO). Vještak je tu visinu utvrdio u iznosu od 4.795,92 eura uzimajući u obzir nabavnu cijenu novog vozila, amortizaciju te ostale parametre kako je to navedeno u nalazu (starost vozila, prijeđene kilometre, predviđenu kilometražu) tj. vrijednost je utvrdio na uobičajeni način kako je i sam pojasnio, a ta vrijednost, gotovo je istovjetna procijenjenoj šteti koja je (nesporno) isplaćena osiguraniku tužitelja (4.694,60 eura/35.371,50 kn) što i proizlazi iz potvrde o izvršenom plaćanju (stranica 43 spisa) koju tuženik nije osporavao. Pri tom se napominje da tuženik nije dokazao svoje navode prema kojima je visina štete iznosila manje od one isplaćene tužiteljevom osiguraniku kako je to tvrdio u odgovoru na tužbu (čl. 219. st. 2. ZPP-a). Prema tome, sud nije imao razloga posumnjati u vjerodostojnost utvrđene visine štete od strane vještaka te je tu vrijednost utvrdio realnom i opravdanom.

15. Slijedom navedenog, a s obzirom na to da je sud utvrdio doprinos vozača nastanku štete u omjeru od 60%, tuženici su u istom omjeru oslobođeni odgovornosti (čl. 1067. st. 3. ZOO-a), slijedom čega im je naloženo platiti 40% utuženog iznosa. Zato je, primjenom odredbe čl. 963. st. 1. ZOO u vezi s odredbom čl. 1063., 1064. i 1066. st.1. te 1067. st. 3. ZOO-a odlučeno kao u točki I. izreke presude. Kako su na osiguratelja prešla sva osiguranikova prava prema osobi koja je odgovorna za štetu, tako je na njega prešlo i pravo potraživati od tuženika zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos koji je dospio u trenutku kada je tužitelj izvršio isplatu svom osiguraniku (čl. 1086. ZOO-a u vezi s čl. 963. st. 1. ZOO). S obzirom na navedeno, prihvaćen je i tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO (koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena).

16. U preostalom dijelu zahtjeva koji prelazi 40 % zatraženog iznosa, tužbeni zahtjev je odbijen te je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

17. Na kraju, dodaje se da sud nije posebno cijenio iskaz svjedoka IO saslušanog na uviđaju 25. studenoga 2024. jer ovaj svjedok nije imao saznanja o štetnom događaju. Zbog ekonomičnosti postupka te uvažavajući okolnost prema kojoj su odlučne činjenice utvrđene iz isprava u spisu, iskaza saslušanog svjedoka AO te iz nalaza i mišljenja vještaka, sud je odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedokinje AOS (čl. 220. st. 2. ZPP-a).

18. Dodatno se napominje da u odnosu na tuženika 1. koji nije podnio odgovor na tužbu sud nije donio presudu zbog ogluhe jer za to nisu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 331. b st. 1. t. 3. ZPP-a. Navedeno zato jer iz dopisa tuženika 2. dostavljenih uz tužbu (stranica 44 do 47 spisa) proizlazi da taj tuženik nije postupio po tužiteljevom zahtjevu za naknadu štete jer je vozaču vozila na mjestu štetnog događaja naplaćena novčana kazna (što je kasnije u postupku postalo nesporno) i što ukazuje na postojanje vozačevog prekršaja i upućuje na zaključak o njegovoj (mogućoj) odgovornosti za nastanak ovog štetnog događaja i štete, a koja je u konačnici u ovom postupku i utvrđena.

19. Odluka o troškovima postupka (točka III. izreke) donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

20. U konkretnom slučaju tužitelj je uspio sa svojim zahtjevom u omjeru od 40%, a tuženici su uspjeli u parnici u omjeru od 60%. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj dužan tuženiku 2. (koji je sudjelovao u postupku i zatražio naknadu troškova) naknaditi troškove parničnog postupka u omjeru od 20% (60-40) od ukupnih troškova tuženika 2., sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a. Da je tuženik 2. u cijelosti uspio u parnici, imao bi pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od po 200,00 eura za pristup ročištima od 14. svibnja 2024., 25. studenoga 2024., 12. svibnja 2025. i 7. listopada 2025. (Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) te za sastav podneska od 15. srpnja 2025. (Tbr. 8. t. 1. Tarife) i iznos od 100,00 eura za pristup ročištu od 28. ožujka 2025. (Tbr. 9. t. 2. Tarife) te pripadajući PDV u visini od 275,00 eura (Tbr. 42. Tarife), odnosno ukupno 1.375,00 eura. Kako je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. tužitelj dužan tuženiku 2. naknaditi 20% njegovog troška, trošak kojeg mu je dužan nadoknaditi iznosi 275,00 eura. Zato je odlučeno kao u točki II. izreke.

21. Tuženiku 2. nisu priznati troškovi postupka za sastav odgovora na tužbu (200,00 eura) te za podnesak od dana 2. listopada 2023. Naime, odgovor na tužbu tuženik 2. nije podnio zastupan po odvjetniku, dok se podnesak od 2. listopada 2023. ne nalazi u spisu. Za trošak pristupa ročištu od 28. ožujka 2025. ovom tuženiku je odmjeren trošak u visini od 100,00 eura, odnosno u odgovarajućem omjeru sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a. Uvažavajući naprijed izneseno kao i činjenicu prema kojoj tuženik 2. ima pravo na naknadu troška u visini od 20% od ukupnog troška, preostali zahtjev koji prelazi odmjerenih 275,00 eura je odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u točki IV. izreke.

U Rijeci 7. studenoga 2025.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Odluka u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. ZPP-a.).

Žalba ne odgađa ovrhu (čl.467.a ZPP-a).