REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1758/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, koje zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 16. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 7. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u ugovoru o kreditu, br. 9011898740 sklopljenog 2. siječnja 2006. između Avelina Crnković, Viškovo, Gornji jugi 42a, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732,, kao kreditor, kako slijedi:

- čl. 4. u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF…“

- čl. 5. u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog Stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“

- čl. 7. u dijelu koji glasi: …plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“

II. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 16.708,43 EUR, sa zateznim kamatama, koje teku:

- na iznos od 7,92 EUR od 10. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 20,23 EUR od 10. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 22,53 EUR od 10. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 36,72 EUR od 10. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 16,70 EUR od 10. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 17,72 EUR od 10. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,54 EUR od 10. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 16,88 EUR od 10. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 11,38 EUR od 10. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 15,43 EUR od 10. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 9,61 EUR od 10. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 12,92 EUR od 10. studenoga 2009 isplate,

- na iznos od 12,47 EUR od 10. prosinca 2009. isplate,

- na iznos od 22,25 EUR od 10. siječnja 2010. isplate,

- na iznos od 29,11 EUR od 10. veljače 2010. isplate,

- na iznos od 26,85 EUR od 10. ožujka 2010. isplate,

- na iznos od 36,24 EUR od 10. travnja 2010. isplate,

- na iznos od 42,10 EUR od 10. svibnja 2010. isplate,

- na iznos od 54,50 EUR od 10. lipnja 2010. isplate,

- na iznos od 66,34 EUR od 10. srpnja 2010. isplate,

- na iznos od 52,01 EUR od 10. kolovoza 2010. isplate,

- na iznos od 91,18 EUR od 10. rujna 2010. isplate,

- na iznos od 64,74 EUR od 10. listopada 2010. isplate,

- na iznos od 95,41 EUR od 10. studenoga 2010. isplate,

- na iznos od 110,69 EUR od 10. prosinca 2010. isplate,

- na iznos od 94,83 EUR od 10. siječnja 2011. isplate,

- na iznos od 100,30 EUR od 10. veljače 2011. isplate,

- na iznos od 90,76 EUR od 10. ožujka 2011. isplate,

- na iznos od 93,61 EUR od 10. travnja 2011. isplate,

- na iznos od 124,82 EUR od 10. svibnja 2011. isplate,

- na iznos od 121,19 EUR od 10. lipnja 2011. isplate,

- na iznos od 15.177,45 EUR od 16. lipnja 2011. isplate,

po stopi koja je do 31. prosinca 2007., određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena po stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a do 31. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.606,48 EUR sa zateznim kamatama počev od 7. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen manifestacijski zahtjev od 14. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 14. lipnja 2023. navodi da je 14. rujna 2006. tuženik s korisnikom kredita KR sklopio ugovor o kreditu br. 9011898740, a kojim ugovorom je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 94.635,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Navodi da je korisnik kredita s tužiteljem sklopio ugovor o cesiji zbog čega je tužitelj ovlašten ustati s tužbom u ovom predmetu. Poziva se na presudu ovog suda, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta švicarski franaka uz koju je vezana glavnica kredita. Ujedno postavlja zahtjev za isplatu, a koji iznos će definirati kada tuženik dostavi traženu dokumentaciju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da nisu ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu. Navodi da je tužitelj uz tužbu dostavio svu dokumentaciju potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Osporava vrijednost predmeta spora. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Poziva se na čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te navodi da se predmetna tražbina ne može ustupiti, odnosno da se ista po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ističe da ugovor o cesiji nema osnov i visinu. Presuda u kolektivnom sporu se ne primjenjuje u ovom postupku. U kolektivnom sporu radi se o apstraktnom potrošaču. Djelatnici tuženika bili su u direktnom kontaktu s korisnikom kredita. Korisnik kredita prihvatio je sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta. Djelatnik tuženika dao je korisniku kredita općenite informacije o kreditnim uvjetima, odnosno upoznato korisnika kredita s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na valutu. HNB je upozoravala javnost na oscilacije u tečaju kune naprema tečaju CHF. Korisnik kredita je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao mogućnost izbora, npr. mogao je sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR. Oscilacije na tržištu bile su izvanredne prirode. Dopušteno je ugovarati valutnu klauzulu po čl. 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima. Ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbene zahtjeve, kao neosnovane.

3. Tužitelj se u podnesku od 18. listopada 2023. navodi da su ispunjeni uvjeti iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku. Ističe da treba primijeniti čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. U ovom predmetu primjenjuju se utvrđenja iz kolektivnog spora. Poziva se na presude Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-3142/18, Rev-2245/17, Rev- 18/18 te presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17 i Pž-7129/13. Osporava prigovor zastare. U odnosu na tijek zateznih kamata poziva na čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima.

4. U podnesku od 30. listopada 2023. ukazuje na primjenu čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je Vrhovni sud RH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio dan početka tijeka zastare i to dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a čime je u tom trenutku nastupilo i dospijeće. Stoga je protekao trogodišnji zastarni rok te je potraživanje tužitelja zastarjelo.

5. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen između KR i tužitelja od 10. lipnja 2023. (listovi 8. – 12., 64. – 68. spisa), ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i KR od 14. rujna 2006. (listovi 13. – 17., 69. – 73. spisa), opće uvjete poslovanja s građanima (listovi 37. – 45. spisa), objava HNB-a Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak" (listovi 46. i 47. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 62. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe (list 63. spisa), saslušao svjedokinju KR (listovi 94. i 96. spisa), plan otplate (listovi 115. i 116., 129. i 130. spisa), pregled uplata po kreditu (listovi 117. i 118. spisa), knjigovodstvenu karticu (listovi 119. – 128. spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 13. svibnja 2025. (listovi 139. – 148. spisa), usmeno saslušao stalnog sudskog vještaka Darka Prpića (listovi 168. i 169. spisa).

6. Raspravnim rješenjem od 16. listopada 2025. (list 177. spisa) sud je odbio preostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica te jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri bilo razjašnjeno za donošenje meritorne odluke.

7. Ocjenom izvedenih dokaza, na temelju odredbe iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora jest zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu od 2. siječnja 2006., kojeg je sklopio korisnik kredita KR s tuženikom, i to dijela čl. 4., čl. 5. i čl. 7., u kojim odredbama je kamata i glavnica vezana uz valutu CHF te je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 16.708,43 EUR, a koji iznos je pravni prednik, odnosno korisnik kredita KR, preplatio tuženiku po prethodno ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 901189740 od 14. rujna 2006. kojim ugovorom je tuženik, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 94.635,00 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika. Između stranaka nije sporno da je tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF.

10. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja prenosiva ili je strogo osobne naravi. Između stranaka je sporno je li mogao korisnik kredita prenijeti tražbinu na tužitelja. Među strankama je sporno ima li ugovor o cesiji sve potrebne elemente. Sporan je osnov i visina. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporno je treba li tuženik platiti tužitelj iznos od u konačnici 16.708,43 EUR sa zateznim kamatama na ime stečenog bez osnove po ništetnim odredbama o valutnoj klauzulu iz ugovora o kreditu. Sporan je tijek zateznih kamata.

11. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja KR i tužitelja od 10. lipnja 2023. (listovi 8. – 12. spisa) vidljivo je da je korisnik kredita, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu br. 901189740 od 14. rujna 2006.

12. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

13. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

15. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko- pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

16. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

17. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

18. Zaključno, novčana tražbina potrošača (KR) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 901189740 od 14. rujna 2006.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

19. Nadalje, uvidom ugovor o kreditu br. 901189740 od 14. rujna 2006. (listovi 13. - 17. spisa) vidljivo je da je ugovor sklopljen između pravnog prednika tužitelja KR, kao korisnika kredita i tuženika za iznos od 94.635,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Namjena kredita je adaptacija stambenog objekta (posebice uvid u čl. 2. st. 1. navedenog ugovora o kreditu). Iz ugovora ne proizlazi da je kredit dan korisniku kredita, kao trgovcu. Iz ugovora ne proizlazi da je predmetni kredit dan radi obavljanja kakve trgovačke djelatnosti, suprotno upiranjima tuženika (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a). Takve navode potvrđuje i svjedok, korisnik kredita saslušan na glavnoj raspravi 15. listopada 2024. (listovi 94. i 95. spisa).

20. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

21. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d. (ovdje tuženika), Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

22. Presudom ovog suda, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu da je u tom predmetu drugotuženik, ovdje tuženik: "Utvrđuje se da je drugotužena P. b. Z. d.d. u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora drugotužena P. b. Z. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugotužena P. b. Z. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene P. b. Z. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotužena P. b. Z. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotužene P. b. Z. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time drugotužena P. b. Z. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."

23. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika u tom postupku i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kao što je prethodno naveden.

24. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, je suđeno da:

„Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

- u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Z. B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik P. B. Z. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik E. &. S. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik A. B. d.d. (ranije: H. A.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik O. B. H. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik S. B. d.d. (ranije: S. G.-S. B.) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

25. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

27. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik KR. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu, suprotno svim upiranjima tuženika.

29. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

30. Prema tome, suprotno svim upiranjima tuženika, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o vezivanju glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita i tuženik.

31. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 14. rujna 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

32. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja, odnosno da je tuženik korisniku kredita dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

33. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu, koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008., u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu ali na apstraktnoj razini.

34. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

35. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

36. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

37. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

38. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

39. Valja navesti da je već u u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 1. i čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja, odnosno korisniku kredita navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li korisnik kredita bio od strane tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

40. U slučaju da sud utvrdi da korisniku kredita valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava.

41. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe navode da je njegov djelatnik bio u izravnom kontaktu s korisnikom kredita, da je taj djelatnik korisniku kredita dao opće informacije o kreditnim uvjetima, kao i informacije o riziku podizanja kredita s valutnom klauzulom u CHF. Međutim, tuženik tijekom postupka, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, ne stavlja niti jedan dokazni prijedlog kojim bi dokazao takve navode. Dapače, tuženik tijekom postupka čak ne predlaže ni da se sasluša djelatnik tuženika koji je s korisnikom kredita razgovarao o kreditu.

42. Nadalje, sud je radi utvrđenja odlučnih činjenica je li korisnik kredita imao status potrošača ili je bio trgovac, namjene korištenja kredita, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli u CHF korisniku kredita bila razumljiva, odnosno jasna, odnosno je li mu objašnjen rizik podizanja kredita s valutnom klauzulom u CHF, saslušao pravnog prednika tužitelja, odnosno korisnika kredita KR, na glavnoj raspravi 15. listopada 2024. (listovi 94. i 95. spisa), koja je navela da je sa suprugom dignula stambeni kredit za izgradnju obiteljske kuće. U obiteljskoj kući i dan danas živi. Trebao joj je novac da kupe kuću. Tuženik im je ponudio kreditu u CHF i rekao da se radi o najpovoljnijem kreditu. Ne sjeća se jesu li joj objašnjeni rizici dizanja kredita u CHF. Ne sjeća se je li joj ponuđen kredit s drugim valutnim klauzulama. Ugovor je pročitala i nije joj baš sve bilo jasno zbog čega je tražila pojašnjenja ali se ne sjeća je li dobila odgovor.

43. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka KR jer je iskazivala životno, logično i uvjerljivo, a posebice stoga jer je iskazivala suglasno ispravama u spisu.

44. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

45. Pritom je valjalo otklonite kao neosnovane prigovore tuženika kojima navodi da je pravni prednik tužitelja imao mogućnost izbora različitih kredita te da se o valutnoj klauzuli pregovaralo. Navedeno stoga jer takve činjenične navode tuženik tijekom postupka nije s uspjelom dokazao, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a

46. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

47. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja i tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu.

48. Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio opće uvjete poslovanja s građanima iz listopada 2004. (dalje u tekstu: Opće uvjete, listovi 37. – 45. spisa). Navedeni Opći uvjeti uređuju osnove poslovnih odnosa između tuženika i građana (čl. 1. st. 1. navedenih Općih uvjeta). Navedenim Općim uvjetima uređeno je depozitno poslovanje (glava 2) te kreditno poslovanje (glava 3). U odnosu na kreditno poslovanje Opći uvjeti sadrže osnovne informacije (posebice uvid u listove 42. – 45. spisa). Uvidom u navedene Opće uvjete ne proizlazi da bi se u njima obrađivao pojam valutne klauzule, rizik podizanja kredita s valutnom klauzulom, posebice valutnom klauzulom u CHF. U Općim uvjetima samo stoji naznaka da se kreditu ugovaraju uz valutnu klauzulu ili u kunama, ovisno o vrsti kredita, a sukladno odluci banke o odobrenju kredita građanima.

49. Iz objave HNB-a Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak" od 25. kolovoza 2006. (listovi 46. i 47. spisa) vidljivo je da je HNB objavila da vodi monetarnu politiku usmjerenu na stabilnost cijena i politiku stabilnog tečaja kune, posebice u odnosu na EUR. Istakla je da je stvar izbora građana u kojoj će valuti štedjeti i uz koju će valutu vezati kreditne obveze. U navedenom HNB ne može sudjelovati no, HNB je stalo da građani pri ulazu u kreditne obveze budu što potpunije svjesni svih rizika. Stoga HNB u Biltenu o bankama objavljuje analizu mogućih učinaka tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze. Analiza je hipotetske naravi. Svrha je informacija građana o intenzitetu utjecaja valutnog i kamatnog rizika na vlastite odluke. Stoga je postavljen primjer u kojem su obveze korisnika kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosile 100.000,00 CHF, dignutog 1996., s rokom otplate od 20 godina i uz promjenjivu kamatnu stopu te startnu stopu od 5,58 %, gdje je početni mjesečni anuitet iznosio 3.201,19 kn, a promjenom tečaja kune u odnosu na CHF i referentne kamatne stope (K) tijekom proteklog desetljeća otplate mjesečna rata je oscilirala između 2.781,00 kn i 3.908,00 kn. Stoga HNB piše da simulacijom takvog povijesnog kretanja K i tečaja je za očekivati da bi mjesečni anuitet u ožujku iznosio 3.042,00 kn, a u ožujku sljedeće godine 3.582,00 kn. Procjena je temeljena na 95 postotnoj sigurnosti da će rata biti manja od 3.582,00 kn, a da će se povećati za 17,8 % u ožujku iduće godine naprema ožujka ove godine. HNB objašnjava da se radi o dobro namjernom upozorenju u biltenu o bankama i da sasvim uobičajene, naizgled beznačajne, promjene kamata i/ili tečaja mogu utjecati na preuzete obveze i mogućnost urednog izmirivanja te ne bi trebale nikome biti ni povod, ni opravdanje za senzacionalizam i proizvodnju tvrdnje. Valja navesti da se radi o objavi u biltenu o bankama, a što ističe i sam tuženik u odgovoru na tužbu. Pritom nije za očekivati da prosječni, razumni, dobro obaviješteni korisnik kredita u svom redovnom životu čita objave iz biltena o bankama. S navedenim u vezi, tuženik nije, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, dokazao da je korisnik kredita KR pročitao ili na bilo koji način bio upoznat sa sadržajem objave u biltenu o bankama, odnosno o rizicima kretanja tečaja CHF u odnosu na kunu.

50. Slijedom iznesenog, sud je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu iz ovog predmeta, a koji su sklopili pravni prednik tužitelja KR, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, a u kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, ništetne (dio čl. 4., čl. 5. te dio čl. 7. ugovora o kreditu od 14. rujna 2006.).

51. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

52. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

53. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli.

54. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

55. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 13. svibnja (listovi 139. - 148. spisa) vidljivo je da je vještak utvrdio da je s osnove valutne klauzule izračunao više plaćeni iznos od 16.708,43 EUR (posebice uvid u list 147. spisa). Takav izračun vještak je izvršio u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita.

56. Na nalaz i mišljenje od 13. svibnja 2025. tuženik nije imao prigovore (podnesak tuženika od 29. svibnja 2025. – listovi 156. – 158. spisa) dok je tužitelj istakao prigovore u podnesku od 6. lipnja 2025. (listovi 159. i 160. spisa).

57. Vještak se pisanim putem očitovao na prigovore tužitelja u podnesku od 7. srpnja 2025. (listovi 165. i 166. spisa).

58. Tužitelj je ustrajao u prigovorima u podneskuk od 17. kolovoza 2025. (list 167. spisa).

59. Zbog navedenog, sud je pozvao vještaka Darka Prpića na glavnu raspravu 26. rujna 2025. (listovi 168. i 169. spisa) na kojoj je vještak ostao kod nalaza i mišljenja te pisanog očitovanja. Stranke na usmeno iznošenje nalaza i mišljenja nisu imale pitanja, niti prigovora.

60. U nastavku se očitovao tužitelj u podnesku od 6. listopada 2025. (listovi 171. – 174. spisa) te naveo da više nema prigovora na nalaz i mišljenje te je postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi dijela čl. 4., čl. 5. i čl. 7. ugovora o kreditu te zahtjev za platež iznosa od 16.708,43 EUR sa zateznim kamatama.

61. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, dok je istovremeno vještak i pisano i na ročištu, prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, otklonio sve prigovore stranaka, to je sud prihvatio u cijelosti nalaz i mišlejnje.

62. Slijedom iznesenog, iz nalaza i mišljenja od 13. svibnja 2025. sud je utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 16.708,43 EUR, sve po tablično prikazanim pojedinim iznosima preplate i danom preplate, a sa zateznim kamatama od svake pojedine preplate (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a – posebice list 174. spisa).

63. Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

64. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi.

65. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

66. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

67. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

68. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

69. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

70. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023. (list 1. spisa), dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

71. Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

72. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

* Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ 3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

73. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

74. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241.

ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

75. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

76. Pravomoćnom presudom ovog suda, posl. br. P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

77. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

78. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu od 2. siječnja 2006. i to dio odredbe iz čl. 4., čl. 5. i čl. 7., a kojim je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF, zbog čega je sud odlučio kao u t. I. izreke presude.

79. Nadalje, s obzirom na to da je sud iz nalaza i mišljenja utvrdio da je ukupan iznos preplata po ništetnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule 16.708,43 EUR, to je za taj iznos valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev, zbog čega je odlučeno je kao u t. II. izreke presude.

80. O troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife).

81. Raspravnim rješenjem od 16. listopada 2025.(listovi 177. i 178. spisa) sud je odredio vps u iznosu od 16.708,43 EUR. Valja navesti da je tužitelj u tužbi naznačio vps od 6.650,00 kn (list 1. spisa). Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio prenisko označenom vps-u (list 23. spisa). U podnesku od 6. listopada 2025. (list 171. spisa) tužitelj je naznačio vps od 23.358,43 EUR. Pritom je tužitelj naveo da se početnih 6.650,00 EUR odnosi na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva dok se 16.708,43 EUR odnosi na konOdemnatorni dio tužbenog zahtjeva, a zbog čega je istakao ukupnu vrijednost predmeta spora od 23.358,43 EUR. Na glavnoj raspravi 16. listopada 2025. (list 177. spisa) tuženik je prigovarao na tako naznačeni vps. Na istom ročištu tužitelj je naveo da je tuženik prekludiran u podnošenju takvog prigovora. Objasnio je i da je vps od 23.358,43 EUR i od 16.708,43 EUR u istom tarifnom razredu (list 77. spisa). Sud je odredio vps u iznosu od 16.708,43 EUR na temelju čl. 40. st. 2. i 3. ZPP-a. Tužitelju valja ukazati da je tuženik prigovore na vps iznosio već u odgovoru na tužbu. Tuženik nije prekludiran u iznošenju prigovora. Odredbe ZPP-a ne uređuju rok do kada se može staviti prigovor na vps (čl. 35. – 40. ZPP-a). Tužitelj je novi vps postavio u podnesku od 6. listopada 2025., koji podnesak je tuženik primio 9. listopada 2025., dok je na prvom ročištu koje je održano nakon podneska u kojem je povećan vps i na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava tuženik ponovio prigovor na previsoko označen vps. Stav je ovog suda da je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pomoć, odnosno prethodno pitanje, o kojem se, kao o glavnom zahtjevu, može a ne mora odlučivati, uz kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva. Stoga je sud kao vrijednost predmeta spora odredio iznos od 16.708,43 EUR. Pritom je u pravu tužitelj kada navodi da su oba vps-a u istom tarifnom razdoblju (Tbr. 7.1. Tarife).

82. Stoga, a kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici (čl. 154. st. 1. ZPP-a), to je u odnosu na vrijednost predmeta spora od 16.708,43 EUR, tužitelju, kao potrebne za vođenje parnice, valjalo priznati troškove i to: za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, za sastav podnesaka od 18. listopada 2023., 9. siječnja 2024., 29. lipnja 2025. i 6. listopada 2025., za svaki iznos od 500,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, te za zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 4. lipnja 2024., 15. listopada 2024., 26. rujna 2025. i 16. listopada 2025., za svako iznos od 500,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife, sve uvećano za PDV-e. Tužitelju je valjalo dosuditi i troškove financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 213,54 EUR. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.606,48 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao u t. III. izreke presude.

83. Međutim, valjalo je, kao neosnovan, odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 625,00 EUR. Navedeno stoga jer podnesak od 8. lipnja 2025. nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a. Valja navesti da spisu ne prileži uopće podnesaka od 8. lipnja 2025. već podnesak od 6. lipnja 205. (listovi 159. i 160. spisa). Također, tužitelj previsoko postavlja zahtjeva za trošak sudske pristojbe na presudu. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. IV. izreke presude.

84. Također, uz tužbu tužitelj podnosi manifestacijski zahtjev dok pri uređenju tužbenog zahtjeva više ne ostaje kod manifestacijskog zahtjeva. Stoga je sud zaključio da je tužitelj povukao manifestacijski zahtjev pa je na temelju čl. 193. st. 2. ZPP-a riješio kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 7. studenoga 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 213,54 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana