Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1608/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Roberti Pandža, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik u Požegi, D. Lermana 6, protiv tuženog UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210, kojeg zastupaju punomoćnici Damir Metelko, Kruno Knežević, Ivana Bačić Odrljin, Dino Miljak, Ivan Dilber, Ana Bago Martić i Petar Kovačević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-197/2023-7 od 23. siječnja 2024., 7. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog UniCredit Leasing Croatia d.o.o., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-197/2023-7 od 23. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastavljanja žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, podredno rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe s PDV-om u ukupnom iznosu od 125,00 eura.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije utvrđeno niti to da bi bila počinjena povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik u žalbi posebno upire, budući da pobijano rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama (navedeni su razlozi o tome zašto prvostupanjski sud odbija prigovor mjesne nenadležnosti), koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe.

5. Iz stanja spisa proizlazi da se postavljeni tužbeni zahtjev temelji na zaključenom Ugovoru o financijskom leasingu sa financiranjem PDV-a br. 22457/08 od 3. travnja 2008., sklopljenom izmežu tuženika, kao davatelja leasinga, i tužiteljice, kao primatelja leasinga, temeljem kojeg tužiteljica, kao potrošač, zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica na švicarski franak te posljedično tome, isplatu preplaćenog dijela prilikom otplate leasinga, za koju preplatu tužiteljica tvrdi da je došlo zbog ništetnosti naprijed navedene ugovorne odredbe (koja se odnosi na vezanost isplaćenog dijela kredita na valutu CHF).

6. Temeljem utvrđenja da je tuženica u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi (navodeći da je odredbom članka 17.11. Općih uvjeta Ugovora o financijskom leasingu, za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u [adresa], pa da je nadležnost sporazumno određena, slijedom čega je za suđenje mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu), pozivajući se na odredbu Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ o ništetnim odredbama potrošačkih ugovora od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) te na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), kao i na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15), prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli o kojoj nije posebno pregovarano, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica bila u obvezi putovati u [adresa], što bi joj otežalo pristup sudu i povećalo troškove, cijeneći da takva odredba uzrokuje znatnu financijsku neravnotežu s obzirom na cijenu putovanja u [adresa], pri čemu i iziskuje dodatno potrebito vrijeme te otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom, za razliku od tuženika kome takva ugovorna odredba omogućava da se sporovi vezani uz njegovu poslovnu djelatnost rješavaju u mjestu poslovanja, što njemu bitno olakšava pristup sudu, cijeneći i to da je navedena odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja na njezin sadržaj, temeljem čega u konačnome zaključuje da je takva ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti protivna načelu savjesnosti i poštenja, i da je kao takva ništetna, slijedom čega u smislu odredbe čl. 70.. ZPP-a odlučuje kao u izreci pobijanog rješenja.

7. Tuženik žalbenim navodima osporava zaključak suda prvog stupnja da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena i ništetna odredba, ukazujući na to da prvostupanjski sud pri ocjeni njezine nepoštenosti nije utvrdio uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ustrajući kod tvrdnje da ugovaranje mjesne nenadležnosti nisu okolnosti koje bi tužiteljici otežavale da svoja prava ostvari pred sudom. Žalbenim navodima ukazuje i na pogrešnu primjenu odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju.

8. Po stavu ovoga suda, odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti, sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Naime, imajući u vidu utvrđenja suda prvog stupnja koja tuženik žalbenim prigovorima ne spori, iz kojih slijedi da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odredbi o prorogaciji nadležnosti (članku 17.11. Općih uvjeta Ugovora o financijskom leasingu kojim je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u [adresa]), koja je bila unaprijed formulirana i u Ugovor unesena od strane tuženika, na koju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, na temelju zakonske presumpcije u smislu odredbe čl. 96. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o leasingu (s time da je istovjetno bilo propisano i odredbom čl. 81. st. 2. ZZP/03 na koji Zakon se poziva sud prvog stupnja), ima se smatrati da se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

10. Pored navedenog, odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., na koju se pravilno poziva i sud prvog stupnja, regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima (kao što je konkretan) te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, i da se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja, kako to pravilno u pobijanoj odluci ističe i sud prvog stupnja.

11. Cijeneći činjenice koja tuženik žalbenim prigovorima ne spori, konkretno, cijeneći udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice ([adresa]) od suda čija je nadležnost ugovorena ([adresa]), ovaj sud prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenoj neravnoteži u pravima i obvezama na štetu potrošača. U tom smislu ne stoje žalbene tvrdnje tuženice da sud prvog stupnja u konkretnom slučaju nije utvrdio uzrokuje li ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da bi tužiteljica za pristup sudu u [adresa] bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije sjedište je u [adresa]. Stoga, članak 17.11. Općih uvjeta Ugovora o financijskom leasingu kojim je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u [adresa], dakle, nadležnost suda u sjedištu tuženika, i prema ocijeni ovog suda, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je kao takva u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba i posljedično tome ništava sukladno čl. 102. st. 1. istog Zakona.

12. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020., usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

13. Takav stav suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 (na koju presudu se pravilno poziva i sud pprvog stupnja), prema kojem prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. U takvim činjeničnim i pravnim okolnostima, neosnovani su i bez uporišta u rezultatima provedenog prvostupanjskog postupka, žalbeni navodi kojima tuženik upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te potrebu provođenja kontradiktornog postupka (uz pozivanje na sudsku praksu Županijskih sudova i praksu suda Suda Europske unije), kao i na to da se radi o paušalnim zaključcima suda prvog stupnja, bez saslušanja stranaka, imajući u vidu da tuženik u odgovoru na tužbu na okolnost pregovaranja o klauzuli kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u [adresa] (članak 17.11. Općih uvjeta Ugovora o financijskom leasingu), niti nije predlagao izvođenje konkretnih dokaza (osim uvida u Opće uvjete (čiji sadržaj između stranaka nije bio sporan). Pri tome su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i žalbeni navodi kojima tuženik upire na pogrešnu primjenu Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102715 i 52/16), s obzirom na to da odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja temelji prvenstveno na odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

15. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, tuženiku je omogućeno raspravljanje o prigovoru mjesene nemadležnosti, pri čemu je sud prvog stupnja kod ocjene nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti, u dovoljnoj mjeri utvrdio, na temelju raspoloživih dokaza, može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom.

16. Dakle, primjenjujući citirano nacionalno pravo i inkorporirano europsko pravo, budući da prema ranije navedenoj odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

17. Zbog navedenih razloga, pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZZP-a.

18. Budući da je prorogacijska klauzula utvrđena ništetnom, mjesno nadležan može biti sud sjedišta tuženika (čl. 48. st. 1. ZPP-a), odnosno sud nadležan prema sjedištu poslovne jedinice tuženika u kojoj je sklopljen predmetni ugovor (čl. 59. ZPP-a), tako da je riječ o izberivoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnost.

19. Polazeći od svega navedenog, tužiteljica se podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Požegi, legitimno opredijelila za nadležnost tog suda, pa je prigovor mjesne nenadležnosti trebalo odbiti kao neosnovan, što je sud prvog stupnja pravilno i učinio.

20. Stoga je valjalo na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

21. Tuženik nije uspio sa žalbom, pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 7. studenog 2025.

Sutkinja:

Roberta Pandža