Republika Hrvatska Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama-Buie
Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia Tribunale Comunale di Pisino
Sezione distaccata di Buje-Buie
Buie, Via dell’ Istria 1

Poslovni broj P-299/2022-21

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie po sutkinji: M.
V., u pravnoj stvari tužiteljice: R. B., OIB …, L. H.
J.. 5/3, V., A., zastupane po punomoćniku V. P.,
odvjetniku iz P., protiv tuženika: A. Z., OIB …, R. 4,
S., … U., zastupanog po punomoćniku M. A., odvjetniku iz
Z., radi Obvezno – ništetnost, nakon javne glavne rasprave zaključene 11. rujna

2023. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, tužiteljice osobno, punomoćnika tuženika
i tuženika osobno, 05. listopada 2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom sudska nagodba sklopljena između tužiteljice R. B.
iz P., B. V. 19B, OIB: … (ranija adresa I.L. R. 20) i
tuženika A. Z. iz U., R. 4 (ranije iz P., B. V. 19B), OIB:
…, kod Općinskog suda u Poreču-Parenzo, pod posl.br. O-4/11 od dana

24. veljače 2012.g.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka, u roku od petnaest dana."

III. Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku ukupno prouzročeni trošak u iznosu od
745,67 eura/5.618,25 kuna parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama po
stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15
(petnaest) dana. koje ne ukupan iznos troškova parničnog postupka teku počev od
dana donošenja presude pa do isplate.

___________________

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj P-299/2022-21

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj sudu 18. travnja 2022. navodi da je dana 05.
siječnja 2011.g. kod Općinskog sudu u Poreču-Parenzo, posl.br. O-4/11, iza pok. M.
Š. iz P., pokrenut ostavinski postupak. Na nasljedstvo temeljem zakona
pozvani su R. B., kći ostaviteljice, ovdje tužiteljica i A. Z.,
izvanbračni drug ostaviteljice ovdje tuženik. Na ostavinskoj raspravi održanoj dana 24.
veljače 2012.g. u predmetu pod posl.br. O-4/11, tužiteljica i tuženik su između ostalog,
sklopili sudsku nagodbu kojom je tužiteljica prepustila tuženiku na trajno korištenje
jedno parkirno mjesto (prvo sa šahtom) nekretnine i to 2. etaže, 43/563 dijela k.č.br.
4702/2 k.o. Poreč, prema situaciji korištenja okućnice označeno slovom „B“ (točka I.
Nagodbe). Točkom II. Nagodbe stranke su se usuglasile da su sklapanjem nagodbe
razriješile sve svoje odnose u pogledu ostavine i izvanbračne stečevine tuženika i pok.
ostaviteljice Mare Šošić, te da jedan prema drugome nemaju više nikakvih
potraživanja. Tužiteljica ističe da unatoč potpisanoj nagodbi, ona nije mogla prepustiti
tuženiku na trajno korištenje jedno parkirno mjesto obzirom da pravni institut „trajno
korištenje“ ne postoji u hrvatskom pravnom sustavu. Radi se o „pravu“ koje se ne može
upisati u zemljišne knjige, niti u bilo koji drugi javni upisnik i očevidnik. Pravo trajnog
korištenja kao takvo nije regulirano Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima,
niti kojim drugim zakonskim aktom. Isti je stav zauzeo i Županijski sud u Zagrebu, Gž-
3760/11 od 12.02.2013. Upravo glede konkretnog prepuštanja trajnog korištenja
izjasnio se je i Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, u svome
rješenju posl.br. Gž-1285/2020-2 od dana 22. veljače 2021.g. u kojem je utvrdio da
„Pravo korištenja nije stvarno pravo koje bi bilo propisano Zakonom o vlasništvu i
drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,
146/08, 38/09,153/09, 143/12 i 152/14 – dalje u tekstu: ZVDSP), a ne radi se niti o
drugom pravu koje bi se temeljem nekog posebnog zakona upisivalo u zemljišnu
knjigu“. Dakle, predmetnom sudskom nagodbom ugovorena je činidba koja se sastoji
u prepuštanju „prava“ koje zapravo hrvatski pravni sustav ne poznaje, pa je ispunjenje
takve činidbe za tužiteljicu nemoguće. Obzirom da se sudska nagodba smatra
ugovorom, sukladno članku 270. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, kad je
činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
Tužiteljica kao vlasnica nekretnine oznake: 2. Suvlasnički dio: 43/563 ETAŽNO
VLASNIŠTVO (E-2), s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u
prizemlju sjevernog dijela zgrade, površine 42,87 m2, koji je u planu posebnih dijelova
zgrade označen 3 sa "B", s kojim stanom se povezuje i trajno pravo uporabe dva
parkirna mjesta i dio okućnice neposredno ispred predmetnog stana, sve u Situaciji
korištenja okućnice označeno sa "B", ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti
predmetne sudske nagodbe te time od sebe otkloniti ispunjenje obveze čiji je predmet
nemoguća činidba. Tuženik je u predmetu koji se kod Općinskog suda u Pazinu, Stalne
službe u Poreču – Parenzo, posl.br. P-148/2020, tražio utvrđenje da tuženiku pripada
pravo trajnog korištenja parkirnog mjesta na nekretnini tužiteljice, ali je isti zahtjev
odbijen presudom istog suda posl.br. P-148/2020-22 od dana 07. listopada 2020.g.
Tužiteljica predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci.

2. Tuženik smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Ističe da ispunjenje
činidbe koja obuhvaća radnju prepuštanja određene stvari na trajno korištenje, nije
nedopušteno, a još manje neodređeno ili neodredivo. Pojam korištenje je poznat u
hrvatskom pravnom sustavu te je jedan od alternacija prava vlasništva kojim je

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

- / -

Poslovni broj P-299/2022-21

dopušteno raspolagati odnosno osnivati ga u korist drugih. Odredbom čl. 30. st. 2.
Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, vlasnik ima, među ostalim, pravo
posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari. Tako će npr.
zakupodavac predati zakupniku određenu stvar na korištenje a najmodavac na
uporabu. Isto se odnosi i na ograničena stvarna prava koja vlasnik može osnivati u
korist drugih osoba a koja prava čine uporabu i/ili korištenje određen stvari. Osnivanja
prava korištenja zasigurno izaziva obvezno pravni učinak među stranaka, a moguće je
osnivanja i stvarno pravnih učinaka. „Polazeći od prve promašene ideje“ koju tužiteljica
iznosi, a odnosi se na to da se sporno pravno korištenja ne može upisati u zemljišnu
knjigu, potrebno je razjasniti prije svega da li su stranke sklapanjem Sudske nagodbe,
imale namjeru osnovati stvarno pravni ili obvezno pravni učinak Sudskom nagodbom.
Naime, tužiteljica ističe kako se radi o nemogućoj činidbi čije ispunjenje želi otkloniti
ovim postupkom, iako je nejasno na koju konkretnu činidbu misli. Radi detaljnije
analize tog pravnog pitanja, nužno je izvršiti uvid u opis nekretnine čiji sastavni dio je
Parkirno mjesto, koje je tužiteljica nesporno prepustila tuženiku na trajno korištenje –
parkiranje vozila, a čije ispunjenje joj je, nakon deset godina od sklapanja Sudske
nagodbe, odjednom postalo nemoguće iz razloga jer hrvatski pravni sustav ne pozna
pravo korištenja. Uvidom u zk. ul. 3976. k.o. Poreč proizlazi da je tužiteljica vlasnica 2.
suvlasničkog dijela: 43/563 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) S kojim je neodvojivo
povezano pravo vlasništva sa stanom u prizemlju sjevernog dijela zgrade, površine
42,87 m2, koji je u planu posebnih dijelova zgrade označen sa "B", s kojim stanom se
povezuje i trajno pravo uporabe dva parkirna mjesta i dio okućnice neposredno ispred
predmetnog stana, sve u Situaciji korištenja okućnice označeno sa "B". Očito je da
nadležni sud uknjižio tužiteljicu kao nositeljicu trajnog prava uporabe a ne vlasništva
na dva parkirna mjesta, od kojih je ista jedno prepustila tuženiku na trajno korištenja.
Prema navedenoj evidenciji nadležnog suda tužiteljica je nositeljica trajnog prava
uporabe Parkirnog mjesta pa bi, sukladno tome, (stvarno pravno) raspolaganje, moralo
uključivati i prijenos trajnog prava uporabe. Nadalje, tuženik ističe da je vlasnik jednog
stana u istoj nekretnini i to 3. Suvlasničkog dijela: 74/563 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-
3) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom na prvom katu južnoj
dijela zgrade, površine 74,37 m2, koji je u planu posebnih dijelova zgrade označen sa
"C", s kojim stanom se povezuje i trajno pravo uporabe ostave u prizemlju zgrade koja
je u planu označena sa "9". Iz navedenog proizlazi da je nadležni sud u Poreču sve
pripatke samostalnih uporabnih cjelina (stanova), opisivao koristeći izraz trajno pravo
uporabe, pa tako tužiteljica ima trajno pravo uporabe parkirnih mjesta i okućnice dok
tuženik ima trajno pravo korištenja ostave u prizemlju zgrade. Tužiteljica već deset
godina voljno trpi tuženikovo korištenja njezinog parkirnog mjesta koje je i dalje
sastavni dio njezinog stana u zgradi. Takvo raspolaganje stvarima je moguće,
dopušteno i vrlo određeno. Dakle, tuženik je nesporni nositelj (obveznog) prava trajnog
korištenja Parkirnog mjesta a koje pravo je stekao temeljem valjane Sudske nagodbe.
Nadalje, točno je da pravo korištenja nije samostalno stvarno pravo koje bi bilo
propisano ZV-om, ali je istovremeno dopušteno i moguće osnovati samostalno
(obvezno) pravo trajnog korištenja u korist drugoga. Pravo korištenja je jedno od
alternacija prava vlasništva kojim je dopušteno i moguće raspolagati te izazvati
obvezno pravne učinke, što je ovdje slučaj. Što se tiče pitanja stvarno pravnog učinka
Sudske nagodbe o kojem je donesena nepravomoćna presuda Općinskog suda u
Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo broj P-148/2020 od 7.10.2020. tuženik
napominje da su utvrđenja iz tog predmeta sasvim suprotna idejama koje tužiteljica
ovdje navodi. U tom predmetu se radi o pitanju uknjižbe prava vlasništva odnosno
prijenosa/otpisa Parkirnog mjesta kao pripatka stana E-2, koja je u vlasništvu

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

- / -

Poslovni broj P-299/2022-21

tužiteljica, stanu E-3 koji je u vlasništvu tuženika. U tom predmetu je sud analizirao
pitanje je li Sudskom nagodbom bio određen otpis Parkirnog mjesta i povezivanje s
nekretninom tuženika odnosno postoji li takva obveza tužiteljice. Ovdje tužiteljica
pogrešno tvrdi da nije obvezna prepustiti tuženiku nikakvo pravo korištenja Parkirnog
mjesta iako je Sudskom nagodbom jasno preuzela takvu obvezu, a koju uredno
izvršava već deset godina na način da tuženiku dopušta korištenje Parkirnog mjesta
koje je u ovom trenutku nesporno njezino vlasništvo odnosno pripadak njezinog stana
E-2. Sudska nagodba je valjana jer je istom nesporno ugovorena obveza osnivanja
prava korištenja a koja činidba je dopuštena i moguća te je tužbeni zahtjev stoga
neosnovan i predlaže se da ga sud presudom odbije.

3. U slijedećem odgovoru na tužbu tuženik u bitnome ističe da su sudsku
nagodbu opisanog sadržaja stranke potpisale uz punomoćnike kao znak prihvata
sadržaja sudske nagodbe, - tužiteljica R. B. u tužbi elaborira da unatoč
potpisanoj nagodbi da nije mogla prepustiti tuženiku na trajno korištenje jedno parkirno
mjesto, obzirom da pravni institut trajno korištenje ne postoji u hrvatskom pravnom
sustavu, te u svezi s tim da je spomenuta sudska nagodba ništetna. Kroz sklopljenu
sudsku nagodbu stranke su izrazile svoju volju, na spomenutom parkirnom mjestu
tuženik ima sva vlasnička prava, pojam korištenje je sinonim i za posjedovanje, a isto
nije protivno zakonima koji su na snazi u Republici Hrvatskoj, a pored toga isto ne
isključuje i pravo stvarne služnosti, a što također nije protivno zakonima Republike
Hrvatske, - tužiteljica se poziva na presudu Općinskog suda u Pazinu, Stalna Službe
u Poreču, posl. br. P-148/2020-20, od 07. listopada 2020. god., te u svezi s tim tuženik
ističe da ista presuda još uvijek nije pravomoćna.

4. Tužiteljica nadalje ističe da, unatoč potpisanoj nagodbi, tužiteljica nije mogla
prepustiti tuženiku na trajno korištenje jedno parkirno mjesto obzirom da pravni institut
„trajno korištenje“ ne postoji u hrvatskom pravnom sustavu. Radi se o „pravu“ koje se
ne može upisati u zemljišne knjige, niti u bilo koji drugi javni upisnik i očevidnik.
Nepravomoćnom presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču –
Parenzo, posl.br. P-148/2020-22 od dana 07. listopada 2020.g. odbijen je tužbeni
zahtjev ovdje tuženika, jer je sud između ostalog utvrdio da nema osnove za
utvrđenjem da tuženiku pripada parkirno mjesto oznake „B1“ jer takvo što da stranke
nisu ni ugovorile. U svakom slučaju, volja stranaka koja je sadržana u Sudskoj nagodbi
od 24.02.2012.g. ne može se podvesti ni pod služnost, jer se pravo stvarne služnosti
osniva u korist nekretnine, dok se je predmetnom nagodbom „pravo korištenja“
osnovalo u korist osobe. Osobna služnost pak u slučaju kada je uspostavljeno
vlasništvo posebnog dijela nekretnine može i mora biti osnovana jedino sukladno
odredbi čl. 200. st. 2. ZV-a, a što ovdje nije slučaj. Tužiteljica ističe kako se na spornom
parkirnom mjestu nalazi šaht za vodu u kojem se nalazi brojilo za vodu i glavni ventil,
stoga ako tuženik parkira svoje vozilo preko spomenutog šahta, tada nije moguće doći
do spomenutog brojila i ventila. U slučaju kakvog kvara na vodovodnim cijevima ne bi
bilo moguće pristupiti šahtu gdje se nalazi glavni priključak za vodu i ventili, pa bi time
bila dovedena u pitanje sigurnost stanara u zgradi.

5. Među strankama nije sporno da se kod Općinskog suda u Poreču, pod posl. br.
O-4/11, vodio ostavinski postupak iza pok. M. Š., te da su na nasljedstvo
pozvani tužiteljica R. B., kao kćerka pok. M. Š., te tuženik A.
Z., kao izvanbračni drug pok. M. Š., da je na ročištu održanom dana 24.

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

- / -

Poslovni broj P-299/2022-21

veljače 2012. god., u predmetu Općinskog suda u Poreču, posl. br. O-4/11 između
stranaka sklopljena sudska nagodba, po kojoj nagodbi je tužiteljica R. B.
prepustila tuženiku na trajno korištenje jedno parkirno mjesto (prvo sa šahtom)
nekretnine i to 2. etaže, 43/56 dijela k.č.br. 4702/2 k.o. P., prema situaciji korištenja
okućnice označene slovom B, te da su stranke u 2 istoj nagodbi suglasile da su
razriješile sve svoje odnose u pogledu ostavine i izvanbračne stečevine Ante Zekušića
i pok. M. Š., te da jedan prema drugome nemaju više nikakvih potraživanja, da
je sudska nagodba potpisana po strankama i njihovim punomoćnicima. Nije sporno da
tuženik predmetno parkirno mjesto koristi preko 10 godina i da se na tom parkirnom
mjestu nalazi šaht.

6. Sporno je da li su stranke mogle zaključiti predmetnu sudsku nagodbu. Pri tom
je potrebno krenuti od toga što je bila prava volja strankama, a to je, kako će biti i
elaborirano dopuštenje tuženiku da trajno koristi za svoje potrebe predmetno parkirno
mjesto. Iz sudske nagodbe jasno proizlazi da nije u njoj bilo govora o nikakvim
stvarnopravnim učincima, već o obveznopravnim i to obveza tužiteljice da dadne
tužitelju pravo korištenja predmetnog parkirnog mjesta. Postavlja se pitanje da li je
takva sudska nagodba ništetna, zato jer ona kao takva ne udovoljava stvarnopravnim
učincima, međutim, sud zaključuje da ona, samo radi te okolnosti ne bi bila ništetna.
Da li ta sudska nagodba zadovoljava uvjete da se tužitelj sa određenim stvarnim
pravom može upisati u zemljišnoj knjizi kao ovlaštenik tog parkirnog mjesta, u ovom
konkretnom slučaju sud ne raspravlja, a budući je među strankama i nesporno da se
o vlasničkopravnom pitanju u odnosu na konkretno parkirno mjesto vodi drugi
postupak kod suda, u kojem je donesena nepravomoćna odluka prema kojoj je tuženik
(tamo tužitelj) odbijen sa svojim stvarnopravnim zahtjevom.

7. Kako je navedeno, Odlukom Općinskog suda u Pazinu, SS u Poreču-Parenzo
nepravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev, ovdje tuženika na utvrđenje da tužitelju
pripada pravo trajnog korištenja predmetnog parkirnog mjesta i otpis tog parkirnog
mjesta sa stana u vlasništvu tužiteljice, uz istovremeni pripis tog parkirnog mjesta (upis
i povezivanje) sa stanom tuženika, u tom predmetu tužitelja. Odlukom Županijskog
suda u Varaždinu, SS u Koprivnici preinačeno je rješenje Općinskog suda u Pazinu,
SS u Poreču-Parenzo , posl. br. P-148/2020-2 i odbijen je prijedlog za zabilježbu tog
spora, s obrazloženjem u bitnome da pravo korištenja parkirnog mjesta nije stvarno
pravo, sukladno zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, NN NN 91/96, 68/98,
137/99, 32/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 148/08, 38/09, 153/09, 143/12,
152/14, a ne radi se niti o drugom pravu koje bi se temeljem nekog posebnog zakona
upisivalo u zemljišnu knjigu.

8. Parkirno mjesto prikazano je na fotografiji na strani 63 i vidljiv je šaht za vodu.

9. U svom iskazu S. P., sudska savjetnica koja je bila nazočna zaključenju
sudske nagodbe u bitnome iskazuje da su u ostavinskom postupku stranke postigle
sporazum o načinu diobe ostavinske imovine i zaključile su sudsku nagodbu u odnosu na
jedno parkirno mjesto. Ona se ne sjeća ničeg vezano za zaključenje sudske nagodbe, vidjela
u predmetu da je ročište bilo u nekoliko navrata odgađano upravo radi postizanja dogovora,
a i vezano za konkretno parkirno mjesto. Stranke su bile zastupane po odvjetnicima. Što se
tiče termina trajno korištenje ona smatra da je intencija stranaka bila da vlasnica dozvoli
posjed parkirnog mjesta u njezinom vlasništvu. Ne sjeća se da bi si ona ikakvo pitanje
postavljala oko toga da bi nešto bilo sporno, a obzirom da se radi o kratkoj sudskoj nagodbi i

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

- / -

Poslovni broj P-299/2022-21

s obzirom da su stranke bile zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima, smatra da niti njima
nije bilo ništa sporno. Da je smatrala da je nešto sporno u nagodbi ili protivno zakonu, Ustavu
ili prisilnim propisima, sukladno čl.3.st.3. ZPP-a ne bi dozvolila zaključenje ovakve sudske
nagodbe.

10. Tužiteljica je iskazala da je do zaključenja sudske nagodbe došlo zato što je
njoj tuženik prijetio da će pobijati ugovor o doživotnom uzdržavanju sa majkom. On joj
je prijetio da će pobijati taj ugovor ako ne dobije ono što zahtijeva pod psihičkim
pritiskom. Te prijetnje nije prijavila policiji. Ona nema mira od tuženika, stalno ju tuži
i želi da to parkirno mjesto prijeđe u njegovo vlasništvo. Na tom parkirnom mjestu
nalazi se i šaht za vodu i svi stanari zgrade su dobili poziv da to parkirno mjesto mora
biti slobodno radi očitanja brojila vode. I tuženik također u toj zgradi ima svoj stan. Ona
nije pročitala nagodbu prije nego što je potpisala, to je sve bilo na brzinu. Ona je
shvatila da je tuženiku dano na korištenje parkirno mjesto kada je uvidjela da to
parkirno mjesto koriste i gosti i susjedi, a ona je odgovorna za to parkirno mjesto. Bila
je pod velikim pritiskom radi nagodbe, nije išla kod psihijatra, niti je pila neke lijekove.
Na tom parkirnom mjestu parkiraju gosti od tuženika. Nikada nije bila suglasna da
prenese tuženiku u vlasništvo ovo parkirno mjesto. Kada je potpisala nagodbu
zaključila je da ona tuženiku daje pravo da koristi ovo parkirno mjesto dok se ne snađe,
dok ne nađe neko drugo rješenje i dok ne kaže da mu to više ne treba. Ona nije dala
tuženiku neki rok u kojem se treba snaći da nađe neku drugu mogućnost parkiranja,
o tome nije bilo govora prilikom zaključenja sudske nagodbe, ona mu je dala pravo
trajnog korištenja, to je bila njegova prijetnja, njegova potražnja, a to ne dolazi u obzir
da bi on imao trajno pravo korištenja tog parkirnog mjesta. Na tom parkirnom mjestu
nalazi se šaht za vodu i glavni ventil za vodu za cijelu zgradu.

11. Tuženik je iskazao da je sa pokojnom M., majkom tužiteljice živio 22
godine, u zajednici. On i pokojna M. su se dogovorili da jedno parkirno mjesto bude
njegovo, a jedno njezino. Ona je platila oba parkirna mjesta, a on joj naknadno trebao
dati novac što je i učinio. Ovu sudsku nagodbu su zaključili zato jer oba parkirna mjesta
su glasila na pokojnu M.. On to parkirno mjesto koristi već dvadeset godina, on u
toj zgradi i živi. Što se tiče šahta, taj šaht je na tom parkirnom mjestu i kada treba doći
do šahta nazovu ga i on makne vozilo. On tužiteljici nikada nije prijetio. Smisao ove
nagodbe koju su zaključili je bio da on zauvijek ima ovo parkirno mjesto i to se pokojna
M. nije niti bunila. On smatra kad njega jednom ne bude da će to parkirno mjesto i
dalje moći koristiti onaj tko naslijedi stan, u toj zgradi je osam stanova i pet parkirnih
mjesta. Na stanu koji je glasio na M., a koji je danas od tužiteljice, bila su upisana
dva parkirna mjesta zato što je M. onda imala više novaca kad su kupovali stanove
i tako je zahtijevala i rekla je kada joj plati parkirno mjesto da će se ono prepisati na
njegovo ime, ali na kraju do toga nije došlo. Tužiteljica nikada nije koristila predmetno
parkirno mjesto. On je M. platio parkirno mjesto u M. na ruke, 3.500,00 eura,
krajem 2009. ili početkom 2010. jer su kupili stan 2002. On je htio upisati vlasništvo
na ovom parkingu jer je ionako vlasnik tog mjesta zato što je dao novce za njega,

3.500,00 eura. On je ovakvu nagodbu potpisao da ima pravo trajnog korištenja jer je
tako sud odlučio. Želi da mu tužiteljica i dalje dozvoli da trajno koristi ovo parkirno
mjesto i da s time nema problema, da joj nije bitno da li on parkira na tom mjestu ili
nećaci.

12. Izvedenim dokazima u postupku, te uspoređujući svaki dokaz zasebno i u svojoj
ukupnosti, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan. U konkretnom

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

- / -

Poslovni broj P-299/2022-21

slučaju, analizirajući sudsku nagodbu, kao ugovor parničnih stranaka sud je ocijenio
da se radi o obveznopravnom odnosu, kojim je tužiteljica prepustila na trajno korištenje
parkirno mjesto tuženiku, bez prava ikakve naknade, a u svrhu razrješenja svih njihovih
odnosa u ostavinskom postupku iza pokojne majke tužiteljice, istovremeno vanbračne
supruge tuženika. Na temelju takve nagodbe tuženik nesmetano koristi parkirno mjesto
10 godina. Zaključena sudska nagodba nije bila protivna Ustavu, prisilnim propisima,
moralu društva, nije bila nemoguća i svakako je bila odrediva. Sudionici obveznih
odnosa slobodni su u ugovaranju svojih prava i obveza, (čl. 2 Zakona o obveznim
odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) i to su upravo parnične stranke i
učinile. Nadalje, iako tužiteljica ističe da je sudsku nagodbu zaključila pod prisilom ili
pod prijetnjom, za tako nešto nije predložila relevantne dokaze, osim svog iskaza
kojem sud u tom dijelu nije vjerovao. S druge strane, tužiteljica nije navodnu prijetnju
ili prisilu prijavila nadležnim tijelima, a niti je tražila u rokovima poništenje ugovora radi
mana volje. U ovoj parnici sud sagledava samo obvezno pravni odnos stranaka, a ne
stvarno pravni, koji bi dozvolio tuženiku upis određenog stvarnog prava u zemljišnoj
knjizi. Sud može, na temelju predočenog u postupku eventualno zaključiti da je
moguće i volja parničnih stranaka bila i pravo osobne služnosti parkirnog mjesta u
korist ovdje tuženika, međutim, za tako nešto nije zadovoljena forma. No, to samo po
sebi ne isključuje pravo tužitelja da se trajno koristi tim parkirnim mjestom, jer je to bila
svrha sudske nagodbe. Okolnost što na parkirnom mjestu postoji šaht nije od utjecaja
na ugovorni odnos stranaka. Sud upućuje i na odredbu čl. 150 ZOO-a, koja propisuje
da (1) Ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom
pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, prekidaju spor, odnosno otklanjaju
neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Upravo su to stranke učinile
zaključenjem sudske nagodbe, omogućile tužitelju nesmetano korištene parkirnog
mjesta. I sama tužiteljica je u svom iskazu jasno navela što je bila svrha nagodbe, da
tužitelj dobije parkirno mjesto, bez ikakvog roka. To što je tužiteljica navela da je ona
tuženiku prepustila parkirno mjesto "dok se ne snađe", sud nije cijenio kao uvjerljivo, a
budući je ona sama s druge stranke iskazala da je tuženika parkirno mjesto prepušteno
na trajno korištenje. S druge strane iskaz tuženika sud je ocijenio u potpunosti
uvjerljivim, logičnim i životnim. To što tuženik, bar za sada, ne može ostvariti upis svog
prava u zemljišnoj knjizi ne umanjuje njegovo obvezno pravo da koriti isto parkirno
mjesto, a koje dopuštenje mu je dala upravo tužiteljica, voljno pristajući na zaključenje
takvog ugovora-sudske nagodbe.

13. Na kraju sud ističe da sudska nagodba predstavlja mješoviti procesnopravni i
građanskopravni ugovor. Ugovorne odredbe obvezuju ugovorne stranke ( čl. 9. Zakona
o obveznim odnosima), pa tako i odredbe sudske nagodbe obvezuju stranke koje su
je sklopile. Nagodba je jasna i razumljiva, tužiteljica potvrđuje da je znala da daje
tuženiku parkirno mjesto dok mu bude trebalo. Stoga je ona jasno preuzela obvezu i
sudska nagodba nije ništetna.

14. Slijedom iznijetog, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

15. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

16. Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi
troškove izazvane vođenjem postupka, sukladno članku 154. st. 1. Zakona o
parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,
123/08, 57/11 i 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22.

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

- / -

Poslovni broj P-299/2022-21

17. Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljici parnične
troškove.

18. Tužiteljica je izgubila ovu parnicu, pa je dužna naknaditi tuženiku parnične troškove.

19. Tuženiku su priznati slijedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu
198,84 eura, (tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) i
za zastupanje na dva ročišta svako 198,84 eura (tbr. 9. t. 1.), ili ukupno 596,54 eura,
PDV 149,13 eura, ukupno 745,67 eura/5618,25 kuna..

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci.

Buje-Buie, 05. listopada 2023.

Sutkinja Margareta Vivoda

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja, uz Rješenje o pristojbi za presudu, 2. Pun. tuženika, M. A.,

3. P.. tuženika I. M..

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

- / -