REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I – 3832/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perica, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja MAČU, rođ. **.**.1995., državljanina Indije, sa smještajem u Prihvatnom centru za strance, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Pazin s ispostavom Buzet, Pazin, Muntriljska 2, radi određivanja ograničenja kretanja, 7. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Pazin s ispostavom Buzet, KLASA: NK-UP/I-216-04/25-01/3862, URBROJ: 511-08-26-25-2 od 22. rujna 2025.

II. Tužitelju se ne odobrava besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja da tužba ima odgodni učinak.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Pazin s ispostavom Buzet, KLASA: NK-UP/I-216-04/25-01/3862, URBROJ: 511-08-26-25-2 od 22. rujna 2025. tužitelju, državljaninu Indije, bez isprave o identitetu (identitet utvrđen putem Informacijskog sustava MUP-a Republike Hrvatske), određen je smještaj u Prihvatnom centru za strance Ježevo Ministarstva unutarnjih poslova, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 2 (točka 1. izreke), na vrijeme do dva mjeseca, a teče od dana donošenja rješenja (točka 2. izreke). Istim rješenjem određuje se tužitelju da ne smije napustiti Centar bez odobrenja i da je dužan pridržavati se pravila boravka u Centru (točka 3. izreke).

2. Pravodobnom podnesenom tužbom tužitelj osporava odluku tuženika iz svih zakonom dopuštenih razloga, u bitnome navodeći da u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) (npr. M.Z. protiv Hrvatske) smještaj mora biti izuzetno, krajnje sredstvo i samo ako se prisilno udaljenje ne može osigurati blažim mjerama, a u osporenom rješenju tvrdnja tuženika da se udaljenje ne može osigurati blažim mjerama je nedovoljno potkrijepljena i paušalno primijenjena. Iako tuženik obrazlaže individualnu procjenu tužitelj ističe da je morao analizirati i obrazložiti zašto kombinacija blažih mjera (poput redovitog javljanja policiji, polaganja jamčevine ili zabrane kretanja na određenom području, a koje su navedene u članku 213. stavku 1. Zakona o strancima „Narodne novine“ broj: 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25, dalje: Zakon), nije primjenjiva, budući da oduzimanje slobode mora biti nužna, a ne samo prikladna mjera.

2.1. Uputu tuženika da tužba ne odgađa izvršenje rješenja tužitelj smatra povredom prava na efikasan pravni lijek ističući da je tuženik bio dužan detaljno obrazložiti zašto je odgoda izvršenja rješenja neophodna za zaštitu javnog poretka ili drugih zakonom zaštićenih interesa.

2.2. Tužitelj ističe da je tuženik utvrdio rizike na temelju prethodnog ukidanja dozvole za boravak i rad (17.01.2025.), novčane kazne i rješenja o povratku s rokom napuštanja Europskog gospodarskog prostora (EGP) do 06.03.2025., nezakonitog boravka od 18.01.2025. do 21.09.2025., te određivanja protjerivanja s dvogodišnjom zabranom ulaska/boravka u EGP-u, međutim, nije obrazložio zašto je potreban pritvor od cijela 2 mjeseca, niti je obrazložio zašto je potreban pritvor odnosno prinudni smještaj uopće.

2.3. Predlaže da sud poništi osporeno rješenje, uz odobrenje besplatne pravne pomoći budući da tužitelj nema nikakvu imovinu kako u matičnoj državi tako niti u Republici Hrvatskoj i nalog tuženiku da plati troškove zastupanja opunomoćeniku.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi u cijelosti ostaje kod obrazloženja osporenog rješenja, iznosi kronologiju postupanja i donošenja odluka u predmetu tužitelja.

3.1. Netočnom cijeni tvrdnju tužitelja da je nedovoljno potkrijepljena te paušalno primijenjena i neobrazložena tvrdnja u rješenju o nemogućnosti primjene blažih mjera. Tuženik navodi da se vodio činjenicom da tužitelj nema putnu ispravu matične zemlje odnosno nema ispravu o identitetu koju bi mogao dati u polog (navedeno u točki 1. dispozitiva osporavanog rješenja), da tužitelj nema financijskih sredstava koje bi mogao dati u polog (navedeno u Službenoj zabilješci o pretrazi stranca sukladno članku 217. Zakona, koja je prilog spisu predmeta), da tužitelj nema prijavljenu adresu smještaja odnosno da je njegova adresa boravka nepoznata odnosno tužitelj ne zna adresu smještaja u kojem boravi, te se sukladno time nije mogla odrediti zabrana napuštanja određene adrese smještaja. Mjera javljanja u policijsku postaju u određeno vrijeme je jedina mjera koja se eventualno mogla primijeniti, no tuženik je stava da ista ne bi bila učinkovita. Ističe da je u obzir uzeo i razloge propisane u članku 214. Zakona odnosno da tužitelj nema ispravu o identitetu ili putnu ispravu, da tužitelj nema prijavljen boravak odnosno adresu smještaja (Zapisnik o uzimanju izjave od 22.09.2025. godine „... da je slabog imovinskog stanja, te da se na želi vraćati u Indiju.“), da je tužitelj izjavio da neće izvršavati ili da će onemogućavati izvršenje mjera za osiguranje povratka i da tužitelj ne izvršava ili nije izvršio rješenje o povratku, a takvo ponašanje tužitelja upućuje na to da bi mogao izbjegavati izvršenje obveze napuštanja Republike Hrvatske odnosno EGP-a. Duljina smještaja u Centru do 2 (dva) mjeseca je određena Pravilnikom o boravku u Prihvatnom centru za strance i izračunu troškova prisilnog udaljenja („Narodne novine“ broj: 145/21, 155/22. i 137/23.), a ista ovisi da li strani državljanin posjeduje putnu ispravu ili ne posjeduje putnu ispravu, odnosno određeno je minimalno vrijeme koje je potrebno da se ishoduje putni list u Veleposlanstvu države koje je stranac državljanin, provjeri identitet od strane nadležnih tijela te države, te organizira povratak u tu državu.

3.2. U odnosu na prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe tuženika navodi da tužba ne odgađa izvršenje rješenja, osim ako su u tužbi navedeni razlozi za zabranu prisilnog udaljenja, opisanim u članku 207. stavku 1. Zakona, i odlukom suda već nije utvrđeno da ne postoje razlozi za zabranu prisilnog udaljenja. Tuženik navodi da tužitelj u predmetnoj tužbi, kao ni tijekom provođenja upravnog postupka nije dao do znanja niti navodio da mu je u vlastitoj državi ugrožen život ili sloboda.

3.3. Tuženik predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

4. Sukladno članku 6. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24, dalje ZUS) 7. studenog 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja održana je usmena i javna rasprava, na kojoj je strankama omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora.

5. Na temelju odredbe članka 91. stavka 3. ZUS-a rasprava je održana u odsutnosti tuženika koji iako uredno pozan raspravi nije pristupio, a svoj je izostanak opravdao nemogućnošću dolaska. Odgodu ročišta nije predložio.

5.1. Na navedenoj raspravi tužitelj u bitnome navodi kao u tužbi ne predlaže izvođenje daljnjeg dokaznog postupka.

6. Sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sudski spis i uz odgovor na tužbu dostavljeni spis tuženika.

7. Pri donošenju odluke sud je uzeo u obzir dokaze izvedene i činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio ovom sporu, kao i činjenice koje je sam utvrdio.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, utvrđeno je da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je osporeno rješenje doneseno u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 216. stavka 1. Zakona, uz obrazloženje u kojemu se navodi kronologija postupanja i donesenih odluka u odnosu na tužitelja, u pogledu primjene odredba navedenog Zakona.

9.1. Ograničenje slobode kretanja tužitelja temelji se na odredbama članka 214. stavka 1. i 2. Zakona.

10. Iz dostavljene dokumentacije spisa proizlazi da je tužitelju od Policijske uprave splitsko – dalmatinske bila izdana dozvola za boravak i rad KLASA: UP/I-216-02/24- 09/50107, URBROJ: 511-12-43-24-1353 od 11. lipnja 2024. za poslodavca Glossy Look j.d.o.o. s rokom valjanosti do 10. lipnja 2025., a koja je ukinuta 17. siječnja 2025.

10.1. Nadalje, 5. veljače 2025. tužitelj je poradi nezakonitog boravka, budući da po ukidanju dozvole nije napustio Republiku Hrvatsku, sukladno članku 183. Zakona novčano kažnjen, te mu je donijeto rješenje o povratku s rokom napuštanja EGP-a do 6. ožujka 2025., po kojem rješenju tužitelj nije postupio, pa iz navedenog proizlazi da je u nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj od 18. siječnja 2025. do 21. rujna 2025.

10.2. Rješenjem o protjerivanju Policijske uprave istarske, Policijske postaje Pazin s ispostavom Buzet KLASA: NK-UP/I-216-04/25-01/3862, URBROJ: 511-08-26-25-1 od 22. rujna 2025. utvrđuje se da tužitelj nezakonito boravi u [adresa] i dužan je napustiti Europski gospodarski prostor (EGP), zabranjuje mu se ulazak i boravak u EGP-u u trajanju od 2 godine, računajući od dana prisilnog udaljenja i određuje da će ga se prisilno udaljiti u zemlju čiji je državljanin (točke 1. do 3. izreke).

10.3. Tuženik obrazlaže da je tijekom postupka protjerivanja utvrđeno da se prisilno udaljenje i povratak ne može osigurati blažim mjerama propisanima člankom 213. Zakona, stoga je u skladu s člankom 214. stavkom 2., podstavkom 1., 2., 3. i 6. Zakona utvrđeno kako je potrebno tužitelju ograničiti kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance.

11. Osporeno rješenje tuženika u postupku sudske kontrole zakonitosti ograničenja kretanja smještajem u Privatni centar za strance tužitelja, na temelju članka 216. stavka 4. Zakona potvrđeno je presudom ovog suda poslovni broj: Us I-3594/25-2 od 24. rujna 2025. potvrđeno je rješenje tuženika od 22. rujna 2025. Presuda je pravomoćna s danom 16. listopada 2025.

12. Sukladno članku 212. Zakona o strancima u svrhu ograničenja slobode kretanja radi osiguranja prisilnog udaljenja i povratka državljanina treće zemlje može se smjestiti u centar ako se prisilno udaljenje i povratak ne može osigurati blažim mjerama (stavak 1.), smještaj u centru može trajati samo najkraće vrijeme koje je potrebno za prisilno udaljenje i dok su u tijeku aktivnosti radi prisilnog udaljenja koje se izvršavaju s dužnom pažnjom (stavak 2.).

13. Zakon o strancima u članku 213. stavku 1. propisuje da se u smislu odredbe članka 212. stavka 1. ovog Zakona mjerama koje su blaže od smještaja u centar smatraju: 1. polog putnih isprava, putnih dokumenata i putnih karata; 2. polog određenih financijskih sredstava; 3. zabrana napuštanja određene adrese smještaja; i 4. javljanje u policijsku postaju u određeno vrijeme.

14. Prema članku 214. Zakona o strancima državljanina treće zemlje može se smjestiti u centar do šest mjeseci ako postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a odnosno Republike Hrvatske sukladno članku 183. stavcima 2. i 3. ovoga Zakona (stavak 1.).

14.1. Prema stavku 2. članka 214. Zakona okolnosti koje mogu upućivati na postojanje rizika od izbjegavanja iz stavka 1. ovoga članka su da: državljanin treće zemlje nema ispravu o identitetu ili putnu ispravu; da nema prijavljen boravak; da je izjavio da neće izvršavati ili da će onemogućavati izvršenje mjera za osiguranje povratka; da je u drugoj državi članici EGP-a pravomoćno osuđen za kazneno djelo; da je protiv njega u tijeku kriminalističko istraživanje ili kazneni postupak ili je pravomoćno osuđen za kazneno djelo u RH; da ne izvršava ili nije izvršio rješenje o povratku; da ne izvršava ili nije izvršio obvezu odlaska u drugu državu članicu; da je nezakonito ušao u EGP odnosno RH; i da njegovo prethodno ponašanje upućuje na to da bi mogao izbjegavati izvršenje obveze napuštanja EGP-a odnosno RH.

14.2. Prema stavku 3. članka 214. Zakona smatra se da postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a odnosno RH iz stavka 1. ovoga članka ako se utvrdi da je državljanin treće zemlje odbio dati osobne ili druge podatke i dokumente ili je dao lažne podatke; da se poslužio krivotvorenom ili tuđom ispravom; da je odbacio ili uništio ispravu o identitetu; da je odbio dati otiske prstiju; da silom ili prijevarom onemogućio prepratu u svrhu prisilnog udaljenja u zemlju u koju ga se prisilno udaljava; da se nije pridržavao obveza iz članka 213. stavka 1. ovoga Zakona; da je ušao u EGP odnosno RH prije isteka zabrane ulaska i boravka; da je boravio u drugoj državi članici EGP-a iz koje je nezakonito ušao u RH izravno ili tranzitom kroz treću zemlju (nedopušteno sekundarno kretanje) (stavak 3.).

15. Pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja, sud je polazio od sadržaja obrazloženja rješenja tuženika, podataka sadržanih u dostavljenoj dokumentaciji, te činjenica koje je sam utvrdio.

16. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, razmatrajući osnovanost tužbenih navoda utvrđeno je da istima pravilnost u postupku utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti primjena materijalnog prava, nije dovedeno u pitanje. U postupku nisu utvrđene povrede odredaba postupka zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito.

16.1 Kao što je iz obrazloženja osporenog rješenja razvidno tuženik je naveo razloge zbog kojih donosi odluku kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, pri čemu se valjano očitovao na sve u postupku utvrđene činjenice i okolnosti koje su od utjecaja na primjenu odredaba Zakona na koje se poziva donositelj rješenja i zaključak o potrebi ograničenja kretanja tužitelju smještajem u Prihvatni centar za stance.

16.2. Prema ocjeni suda postoji zakonska osnova i razlozi za donošenje rješenja, pa se isto ne može ocijeniti nezakonitim, a okolnosti na kojima je tuženik temeljio odluku ovaj sud u cijelosti prihvaća.

17. Tužitelj u tužbi, a niti tijekom spora nije osporio činjenična utvrđenja upravnih tijela na način kako su ona iznesena pod točkom 10. obrazloženja presude, a koja su dostatna za zaključak da postoji osnov za ograničenje slobode kretanja u skladu s odredbom članka 216. stavka 2. Zakona. U odnosu na razloge primjene mjere ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance ističe se da su isti valjano obrazloženi, odnosno u konkretnom predmetu nije opravdano primijeniti bilo koju od drugih mjera propisanih člankom 213. stavkom 1. Zakona s obzirom na činjenice koje proizlaze iz pregledane dokumentacije, stoga je pravilan zaključak donositelja rješenja da se drugim mjerama ne može ostvariti svrha ograničenja slobode kretanja.

17.1. Imajući u vidu mjere propisane člankom 213. stavkom 1. Zakona nedvojbeno je da iste ne mogu biti primijenjene budući da tužitelj nema isprave o identitetu, putne isprave, putne karte niti novčanih sredstava koje bi mogao položiti, a također nema niti adresu boravišta, pa sud prihvaća obrazloženje tuženika u osporenom rješenju.

18. U pogledu trajanja mjere ističe se da je mjera određena na vrijeme do 2 mjeseca u skladu s odredbom članka 212. stavka 1. i 2. Zakona, a istu sud prihvaća prikladnom i opravdanom u konkretnom slučaju, te primjerenom individualnim okolnostima tužitelja.

19. Stoga, navode tužitelja sud nije prihvatio osnovanima. Ovo zato, jer podaci spisa tuženika dostavljenog sudu uz odgovor na tužbu daju osnova za zaključak da je u konkretnom predmetu tužitelju zakonito ograničena sloboda kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, a pri tom se ističe da je tužitelj od dana isteka važenja dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj imao mogućnost dragovoljno napustiti Republiku Hrvatsku, a što nije učinio u roku određenom prethodnim rješenjem o protjerivanju, a niti u daljnjem roku, budući da je 21. rujna 2025. zatečen u nezakonitom boravku.

19.1. Povrede odredaba na koje ukazuje tužitelj sud nije našao.

20. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa se isto ne može ocijeniti nezakonitim.

20.1. Razlozi ništavosti pojedinačne odluke na koje sud pazi po službenoj dužnosti, nisu utvrđeni.

20.2. Na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci, pod točkom I.

21. Zahtjev za besplatnom pravnom pomoći u predmetnoj upravnoj stvari, nije osnovan.

22. Člankom 3. stavkom 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku povratka („Narodne novine“ broj: 132/21, dalje: Pravilnik) propisano je da besplatna pravna pomoć u postupku povratka (u daljnjem tekstu: pravna pomoć) obuhvaća davanje pravnog savjeta (u daljnjem tekstu: pravni savjet) ili pomoć u sastavljanju tužbe i zastupanje pred upravnim sudom (u daljnjem tekstu: pravno zastupanje), sukladno članku 198. Zakona o strancima.

22.1. Prema stavku 4. članka 3. Pravilnika pružatelj pravne pomoći je odvjetnik ili pravnik iz udruge registrirane za obavljanje pravne pomoći pri Ministarstvu pravosuđa i uprave (u daljnjem tekstu: udruga), koji je naveden na popisu pružatelja pravne pomoći koji sastavlja Ministarstvo.

23. Ostvarivanje prava na pravno savjetovanje propisano je člankom 7. Pravilnika.

23.1. Prema stavku 1. članka 7. Pravilnika državljaninu treće zemlje, koji nakon primljene obavijesti iz članka 5. ovoga Pravilnika ne podnese zahtjev za odobrenje pravnog zastupanja, uručit će se popis pružatelja pravne pomoći za određeno područje upravnog suda ovjeren službenim pečatom, koji će državljanin treće zemlje predati odabranom pružatelju pravne pomoći.

23.2. Prema stavku 2. članka 7. Pravilnika ako se državljanina treće zemlje iz stavka 1. ovoga članka smješta u prihvatni centar za strance, uručit će mu se popis pružatelja pravne pomoći za područje upravnog suda na kojem se nalazi prihvatni centar za strance.

23.3 Prema stavku 3. članka 7. Pravilnika popis iz stavaka 1. ili 2. ovoga članka uručuje se državljaninu treće zemlje odmah nakon što je potpisao obavijest iz članka 5. ovoga Pravilnika.

23.4. Prema stavku 4. članka 7. Pravilnika pravo na pravni savjet državljanin treće zemlje može ostvariti jednokratno u odnosu na svaku odluku u vezi povratka.

24. Člankom 8. Pravilnika propisano je rješavanje zahtjeva za pravno zastupanje.

24.1. Prama stavku 1. članka 8. Pravilnika ako državljanin treće zemlje koji je podnio zahtjev za pravno zastupanje ispunjava uvjete za odobrenje pravnog zastupanja, nadležna PU/PP iz članka 5. ovoga Pravilnika donijet će rješenje o odobrenju pravnog zastupanja i dostaviti ga podnositelju zahtjeva zajedno s popisom pružatelja pravne pomoći.

25. Uvidom u obavijest o besplatnoj pravnoj pomoći koja je prilog predmetnom Pravilniku, (u spisu na engleskom jeziku, sukladno odredbama Pravilnika) vidljivo je da je tužitelj navedenu obavijest zaprimio 22. rujna 2025., međutim, na istom obrascu „zahtjev za odobrenje besplatne pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje u upravnom sporu“ nije ispunjen niti je potpisan od strane tužitelja, pa slijedom navedenog, sud zaključuje da tužitelj nije zatražio besplatnu pravnu pomoć na ime pravnog zastupanja, odnosno za postupak koji se vodi pred sudom.

25.1. Pored navedenog, spisu prileži Lista pružatelja besplatne pravne pomoći državljanima trećih zemalja u postupku povratka – Upravni sud u Zagrebu, pregledom kojega je utvrđeno da se opunomoćenik tužitelja, odvjetnik Stjepan Babić na navedenoj listi ne nalazi.

25.2. Stoga, budući da tužitelj nije podnio zahtjev za besplatnu pravnu pomoć za pravno zastupanje, a u okviru ostvarivanja prava na besplatnu pravnu pomoć, te da imenovani opunomoćenik nije na Listi pružatelja besplatne pravne pomoći državljanima trećih zemalja u postupku povratka – Upravni sud u Zagrebu, nema osnova za odobrenje iste u predmetnom upravnom sporu.

25.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci, pod točkom II.

26. O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

26.1. Stoga, kako je odbijen zahtjev za poništenjem osporenog rješenja to je i zahtjev za naknadom troškova valjalo dobiti, kako je i riješeno u izreci, pod točkom III.

27. Prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe nije osnovan.

27.1. Člankom 42. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano.

27.2. Prema stavku 2. članka 42. ZUS-a sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

27.3. Iz citirane odredbe proizlazi da se odgodni učinak može tražiti samo ako je to nužno radi otklanjanja štete koja bi se teško mogla popraviti. Tužitelj ne tvrdi niti ne dokazuje da bi mu izvršenjem osporenog rješenja nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, već odgodni učinak predlaže imajući u vidu razloge kojima osporava zakonitost rješenja tuženika.

27.4. Prema ocjeni suda tužitelj kroz razloge nezakonitosti pobijanog rješenja koje ističe zahtjeva odgodu izvršenja, a što ne može biti smisao i svrha odgodnog učinka tužbe.

27.5. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 7. studenog 2025.

Sutkinja

Mirjana Harapin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnik Stjepan Babić, [adresa] Zagerb, Vodovodna 13/I

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, PU istarska, Policijska postaja Pazin s ispostavom Buzet, [adresa] Pazin, Muntriljska 2

3. U spis