REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-207/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Patriziji Muždeka Funčić, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB:52634238587, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, protiv tuženika GRAD MALI LOŠINJ, Mali Lošinj, Riva lošinjskih kapetana 7, OIB:72167903884, zastupan po punomoćnici Doris Rupe Margan, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri d.o.o., Rijeka, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne i javne rasprave zaključene 7. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika te objavljene 7. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica REPUBLIKA HRVATSKA, OIB:52634238587, vlasnik nekretnina upisanih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, Zemljišnoknjižnog odjela Mali Lošinj, u k. o. [katastarska općina] - Grad i to u zk. ul. br. [broj ZK uloška] i to: k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 329 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 1663 m² neplodno površine 63 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 707 m², k. č. br. [katastarska čestica] Bojčić šuma površine 366 m², k. č. br. [katastarska čestica] Bojčić šuma 27 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 2606 m², neplodno 520 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 1186 m², neplodno površine 40 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 640 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 358 m², neplodno površine 200 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 769 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 612 m², neplodno 321 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 142 m², neplodno površine 80 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 231 m², neplodno površine 98 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 510 m², neplodno 289 m², u 1/1 dijela pa je tužiteljica ovlaštena temeljem ove presude ishoditi upis prava vlasništva, a što je tuženik Grad Mali Lošinj, Riva lošinjskih kapetana 7, OIB:72167903884, dužan trpjeti.

II. Nalaže se tuženiku GRADU MALI LOŠINJ, Mali Lošinj, Riva lošinjskih kapetana 7, OIB:72167903884, da tužiteljici REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB:52634238587, naknadi parnični trošak u iznosu od 800,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 7. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 9. travnja 2025. podnijela tužbu protiv uvodno označenog tuženika navodeći da je isti u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, Zemljišnoknjižnog odjela Mali Lošinj, k. o. [katastarska općina] - Grad, zk. ul. br. [broj ZK uloška], upisan kao vlasnik nekretnina i to označenih kao k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 329 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 1663 m² neplodno površine 63 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 707 m², k. č. br. [katastarska čestica] Bojčić šuma površine 366 m², k. č. br. [katastarska čestica] Bojčić šuma 27 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 2606 m², neplodno 520 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 1186 m², neplodno površine 40 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 640 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 358 m², neplodno površine 200 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 769 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 612 m², neplodno 321 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 142 m², neplodno površine 80 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 231 m², neplodno površine 98 m², k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 510 m², neplodno 289 m², (Z-1145/97), raniji upis društveno vlasništvo s korisnikom Općinom Cres-Lošinj, u 1/1 dijela.

1.1. Tužiteljica je nadalje navela da su sve navedene nekretnine bile obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske u Gospodarskoj jedinici Čikat koji je važio u razdoblju od 1993. do 2002., a koji je sastavljen prema popisu odnosno gospodarenju prije 1990. Naime, iako da na dan 16. listopada 1990. nije bilo važećeg programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištem, navodi da za predmetno područje još 1963. izrađena šumsko- privredna osnova za Gospodarsku jedinicu „Čikat“ s početnim popisom nekretnina koji je kasnije nadopunjavan. Pored toga, navodi da iz predmetnog očitovanja Hrvatskih šuma je razvidno da su predmetne nekretnine i danas obuhvaćene važećim Programima gospodarenja u Gospodarskim jedinicama „Lošinj“ i „Park šume Lošinj“, kao i da je iz digitalne ortofoto karte razvidno da su predmetne nekretnine i dalje obrasle šumama (premda eventualne promjene učinjene na terenu ne bi, u pravilu, mogle utjecati na ex lege stečeno vlasništvo tužitelja).

1.2. Iz navedenoga da proizlazi da su sve predmetne nekretnine na dan 16. listopada 1990., kao dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine" broj 41/90., čl. 6.) predstavljale u naravi šumu pa su stoga temeljem odredbe čl. 18. (proč. tekst čl. 16.) Zakona o šumama ("Narodne novine" broj 54/83., 32/87., 47/89., 41/90., 5/91., 9/91., 61/91., 26/93., 76/93., 29/94., 76/99., 8/00., 13/02. i 160/04.), s obzirom da su bile u društvenom vlasništvu, postale vlasništvo Republike Hrvatske. Ujedno, tužiteljica navodi da sukladno sudskoj praksi za status šuma i šumskog zemljišta te stjecanje prava vlasništva u korist Republike Hrvatske nije bitno da li se nekretnina nalazi unutar ili izvan građevinskog područja na dan stupanja na snagu ZoŠ/90, odnosno 16. listopada 1990. (npr. Rev-450/11 od 11. siječnja 2012., Rev-2052/10 od 3. rujna 2013., Pž-5158/2022 od 1. veljače 2023., Pž- 5932/2015 od 12. srpnja 2017. i dr. ). Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev, kao i da tuženika obveže na naknadu parničnog troška.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, navodeći da je tuženikov upis na predmetnim nekretninama proveden temeljem posebnih propisa i isprava i to urbanističkih uvjerenja iz kojih proizlazi da su se sve te nekretnine nalazile unutar granica građevinskog područja kontinuirano pa i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o šumama (16. listopada 1990.). Taj upis da je dodatno (potvrđen) i nagodbom kojom da su ugovorne strane uređivale svoje cjelokupne međusobne odnose vezano uz status nekretnina koje se nalaze na području tuženika kao JLS, a koja je između tada ugovornih, a danas parničnih stranaka, bila sklopljena još u lipnju 2009. Predmetnom nagodbom da su ugovorne strane precizno odredile na koje se nekretnine ista odnosi, ali isto tako da su toč. III. iste, jednako tako precizirano odredile i na koje se nekretnine (i zašto) ista ne odnosi. Tako da je između ostalog, utvrđeno da se ona ne odnosi na one nekretnine koje su u trenutku sklapanja nagodbe već bile upisane kao vlasništvo tuženika, te one koje su upisane sa kulturom šuma i to u površini većoj od 1.000 m².

2.1. Tuženik nadalje navodi da na području Grada Malog Lošinja u to vrijeme, kao i niz godina prije, nije postojala šumsko gospodarska osnova koju, suprotno tvrdnjama iz tužbe, ne može zamijeniti šumsko privredna osnova iz 1963. ili program upravljanja šumama, a što da je notorna činjenica. U konkretnom slučaju, navodi da su sve predmetne nekretnine u trenutku sklapanja nagodbe već bile upisane kao vlasništvo tuženika i to većina u površini manjoj od 1.000 m². Slijedom iznijetog, tuženik navodi da je time ispunjen prvi navedeni razlog izuzeća jasno i precizno naveden u ugovoru o nagodbi (u ovom slučaju u korist tuženika). Nadalje, navodi da jedino nekretnina označena kao k. č. br. [katastarska čestica] u površini od 1663 m² te k. č. br. [katastarska čestica] u površini od 1186 m² (ali i 2606 m² upisano kao neplodno), kao i k. č. br. [katastarska čestica] u površini od 2606 m² imaju i to dijelom upisanu kulturu šume te bi teoretski gledano jedino one udovoljavale uvjetima za izuzeće u korist Republike Hrvatske koje se spominje u nagodbi. Sve ostale nekretnine ili imaju manju površinu, ili nemaju upisanu kulturu šume budući da kroz povijest i nisu bile šuma već su predstavljale maslinike, vrtove, oranice, pašnjake ili putove kako to i piše u vlasničkim listovima, a koje su kao takve u međuvremenu zbog napuštanja njihove dotadašnje funkcije u manjoj ili većoj mjeri obrasle raslinjem. Pored toga sve ili barem većina njih predstavljaju dio naselja ili se nalaze tik do raznih objekata koji predstavljaju naselje pa je tvrdnja vezana uz njihov status bez obzira na pogrešne, površne i netočne evidencije Hrvatskih šuma – Buzet životno gledano potpuno apsurdna.

2.2. Nadalje, tuženik osporava činjenicu da bi te nekretnine još od 1990. predstavljale šumu, obzirom da je od dana stupanja na snagu ZŠ-a proteklo 35 godina, a o čemu da itekako treba voditi računa. Tuženik osporava činjenicu da bi Hrvatske šume na bilo koji način upravljale predmetnim nekretninama. Pri tom, posebno napominje da su sve te nekretnine ili barem većina od njih koje su k tome „razbacane“ na različitim lokacijama (ne predstavljaju skupnu cjelinu) te da su u naravi bile u građevinskom području i u pravilu se ne koriste kao šuma onako kako to predviđa ZŠ- a jer se kao takve nalaze unutar zone u kojoj su izgrađeni razni objekti, o čemu se pri stipulaciji predmetne nagodbe prije šesnaest godina ispravno vodilo računa. Ujedno nadodaje da je upravo kada je u pitanju većina tih nekretnina za tuženika poštovanje odredbi ranije spomenutog ugovora od krucijalnog značaja za daljnji razvitak tuženika, budući da bi usvajanjem ovog, ali i drugih zahtjeva koje je pred tuženika postavio tužitelj, bio u potpunosti onemogućen prostorno planski, ali i bilo kakav uključujući i gospodarski razvitak tuženika. Ovisno o rezultatima po tužitelju predloženog dokaznog postupka moći će se procjenjivati i okolnost da li su se predmetne nekretnine nalazile unutar ili izvan građevinskog područja. Slijedom iznijetog, prvenstveno ističe da je ugovor o nagodbi temeljem kojeg su ugovorne strane još 2009. uredile svoje međusobne odnose i dalje na snazi i kao takav proizvodi pravne učinke u odnosu na sve nekretnine, pa i predmetne. Stoga, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev te tužiteljicu obaveže da mu naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U podnesku od 1. kolovoza 2025. tužiteljica se očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu te je navela kako nije osnovano pozivanje tuženika na stjecanje prava vlasništva temeljem izvansudske nagodbe sklopljene između stranaka, obzirom da su predmetnom tužbom utužene nekretnine iz katastarske općine [katastarska općina] - Grad, a koja katastarska općina nije obuhvaćena predmetnom nagodbom (članak I. nagodbe). Tužiteljica ujedno navodi da je tuženikovo tumačenje sklopljene nagodbe protivno stvarnim namjerama ugovornih strana prilikom sklapanja nagodbe, a time i cilju nagodbe, obzirom je svrha bila isključivo da se ubrza uknjižba prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu za koje su i jedna i druga strana imale valjanu zakonsku osnovu stjecanja prava vlasništva. Navedenom nagodbom nije se na Grad Mali Lošinj prenijelo pravo vlasništva na šumama u vlasništvu Republike Hrvatske, a što da je jasno razlučeno člankom IX. nagodbe.

4. Također, tužiteljica navodi da drugi specijalni propis je između ostalog Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine" broj 41/90., čl. 6.) tj. čl. 18. (proč. tekst čl. 16.) Zakona o šumama ("Narodne novine" broj 54/83., 32/87., 47/89., 41/90., 5/91., 9/91., 61/91., 26/93., 76/93., 29/94., 76/99., 8/00., 13/02., 160/04; dalje: ZŠ). U članku III. nagodbe, na što upire tuženik, navedeno je da se ona ne odnosi na nekretnine sa kulturom šume veće od 1.000 m², budući da je riječ o definiciji šume iz čl. 5. st. 1. ZŠ-a. Za te nekretnine vrijedi predmnijeva da je riječ o šumama, dok se u odnosu na šume manje od te površine navedeni status dokazuje podacima iz šumskogospodarskih osnova. Stoga je i dalje uglavljena obveza Republike Hrvatske da za nekretnine koje su površine manje od 10 ari pribavi uvjerenja iz šumskogospodarske osnove. No činjenica da spletom okolnosti šumskogospodarska osnova u jednom periodu nije bila na snazi, ne znači da nije bila riječ o šumama. Ujedno, ističe da se u smislu odredbe čl. 5. ZŠ-a prema kojem se šumom smatra zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari , ne pretpostavlja da je riječ o površini pojedine katastarske čestice (a o čemu je svoj stav u više navrata dao Vrhovni sud Republike Hrvatske pa tako npr. i u odluci Rev x 115/2018-2 od 8. siječnja 2019.), već da se može raditi i o površini zemljišnog kompleksa. Slijedom iznijetog, navodi da sve predmetne nekretnine čine kompleks šumskog zemljišta Gospodarske jedinice „Čikat“. Tuženikovo tumačenje da nekretnine koje imaju manju površinu od 1.000 m² nisu šuma je pogrešno i suprotno sudskoj praksi, odnosno predmetno tumačenje bi značilo da se npr. cijepanjem katastarske čestice veće od 1.000 m², koja predstavlja šumu na pojedine katastarske čestice površine manje od 1.000 m², „gubi“ status šume.

4.1. Nadalje, navodi da je sukladno očitovanju Hrvatskih šuma popis čestica koje su ušle u navedeni program sastavljen prema popisu, odnosno gospodarenju šumama prije 1990., a za predmetno područje da je još 1963. izrađena šumsko- privredna osnova za Gospodarsku jedinicu „Čikat“ s početnim popisom nekretnina obuhvaćenih istom koji je kasnije nadopunjavan. Sukladno relevantnim odredbama čl. 4. st. 1. i 3., čl. 16. st. 1. ZŠ-a te čl. 44. i čl. 45. ZID ZŠ-a, obrazlaže da je za stjecanje vlasništva tužiteljice na temelju zakona, mjerodavno stanje nekretnina kakvo je bilo na dan 16. listopada 1990. Prema toma da šume i šumsko zemljište koje se na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a 16. listopada 1990. nalazilo u društvenom vlasništvu, neovisno o tome da li se nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postalo je na temelju samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske. Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine" broj 90/92., 94/93., 117/97; dalje: ZLSU) iz 1992., nije mogao mijenjati vlasnički status nekretnina - šuma i šumskog zemljišta. Osim toga, obrazlaže da niti jednom odredbom ZLSU-a nije određeno da bi šume i šumsko zemljište unutar granica građevinskog područja postala vlasništvo jedinica lokalne samouprave i uprave na čijem se području pojedina nekretnina nalazi. Slijedom iznijetog, navodi kako nije odlučno je li zemljište Prostornim planom predviđeno za gradnju, time da provedba prostornih planova može biti razlog za izdvajanje iz šumsko gospodarskog područja, ali samim Prostornim planom ne može se mijenjati pravni status šume i šumskog zemljišta, jer to ne predviđa ZŠ kao specijalni propis, a niti je predviđena kao temelj za stjecanje vlasništva odnosno promjena u pravnom statusu zemljišta. Utužene predmetne nekretnine nalazile su se na dan 16. listopada 1990. u šumsko gospodarskoj osnovi te se nalaze i danas. Obzirom da su rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj Z-9242/2025 od 14. travnja 2025. utužene nekretnine promijenile broj zemljišnoknjižnog uloška, tužitelj je uredio s tužbeni zahtjev.

5. Podneskom od 4. rujna 2025. tuženik se očitovao da se radi o niz nekretnina koje su upisane u jedan ili nekoliko zemljišnoknjižnih uložaka, ali da te nekretnine ne čine cjelinu već se radi o više „prostorno razbacanih“ nekretnina od kojih neke danas mogu predstavljati šumu dok druge to nisu, ni danas ni 1990., ni u prostorno planskom smislu, a ni po namjeni. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o sudskom postupku u kojem među parničnim stranama nije prijeporno da ŠGO za to područje nije postojala, tuženik navodi da će se suzdržati od dodatnih tumačenja potvrda Hrvatskih šuma, Podružnica Buzet budući da je ta potvrda u kontekstu svega naprijed iznijetog ne samo nebitna već i netočna. O tome kako i na koji način Hrvatske šume gospodare šumama na području otoka Lošinja, navodi da je također izlišno raspravljati, ili je možda ipak za istaknuti da je njihov „trud“ vrlo lako uočljiv jer se uglavnom tamo gdje oni „gospodare“, šumi se ne može ni prići što je već kroz godine međusobnih postupaka ne jednom utvrđeno. Stoga da se ionako dvojbena praksa kojom se de facto mijenjaju kogentne pravne norme, ne može biti primjenjiva u ovom konkretnom slučaju.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje prava vlasništva nekretnina temeljem zakona, kao i zahtjev za trpljenje uknjižbe na predmetnim nekretninama, a koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo tuženika.

7. Među parničnim strankama nije sporno da se tužiteljica prije pokretanja predmetnog postupka tuženiku obratila sa zahtjevom za mirno rješenje spora (stranica 5-8 spisa). Nije sporno da je tuženik upisani zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnine, kao i da su parnične stranke 8. travnja 2009. zaključile izvansudsku nagodbu.

8. Među parničnim strankama je sporna osnovanost osnove, odnosno je li utužene nekretnine tužiteljica stekla temeljem odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90, dalje: ZID ZŠ) na dan stupanja na snagu tog zakona 16. listopada 1990. Također, sporno je da li su predmetne nekretnine obuhvaćene izvansudskom nagodbom iz 2009.

9. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze uvidom u materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu.

10. Na temelju ocjene svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; dalje: ZPP), ), sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

11. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine (stranica 9- 25 spisa), razvidno je da je tuženik upisan kao vlasnik istih. Uvidom u povijesni vlasnički izvadak za predmetne nekretnine (stranica 26-86 i 146-176 spisa), razvidno je da su predmetne nekretnine uknjižene kao društveno vlasništvo (Z-495/75 od 27. lipnja 1975.) te da je kao korisnik navedena Općina Cres Lošinj. Nadalje, uvidom u uvjerenje od 28. svibnja 1997. Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava Mali Lošinj, uz dostavljeni popis čestica u vlasništvu tuženika u k. o. [katastarska općina] - Grad (stranica 87-108 spisa), proizlazi da se potvrđuje da sve katastarske čestice u k. o. [katastarska općina] - Grad predstavljaju građevinsko zemljište, odnosno da se nalaze unutar građevinskog područja k. o. [katastarska općina] - Grad.

12. Uvidom u potvrdu Hrvatskih šuma – Uprave šuma, Podružnica Buzet od 29. siječnja 2025. (stranica 109-112 spisa), proizlazi da su predmetne nekretnine bile obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske u gospodarskoj jedinici Čikat koji je važio od 1993. do 2002. Nadalje, proizlazi da na dan 16. listopada 1990. nije bilo važećeg programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu tužiteljice, ali da je od 1963. izrađena šumsko privredna osnova za gospodarsku jedinicu „Čikat“ koja je važila do 1972. te da je prvi sljedeći program gospodarenja za predmetnu gospodarsku jedinicu stupio na snagu 1993. te je važio do 2002. U međuvremenu da se gospodarilo po godišnjim planovima gospodarenja, koji nisu sačuvani, kao ni popisi nekretnina uključenih u gospodarenje, ali da bez obzira na navedenu činjenicu je postojao kontinuitet gospodarenja na predmetnom području.

13. Uvidom u izvansudsku nagodbu od 8. travnja 2009. (stranica 195-199 spisa), konkretno odredbu čl. III. iste, proizlazi da predmet nagodbe nisu nekretnine upisane kao vlasništvo Grada Malog Lošinja, kao niti nekretnine koje su upisane sa kulturom šume veće od 1.000 m², a za koje postoji pravna pretpostavka o vlasništvu Republike Hrvatske temeljem odredbe čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno ZŠ-a temeljem odredbe čl. 16 istog. Slijedom iznijetog, neosnovana je tvrdnja tuženika da su predmetne nekretnine obuhvaćene izvansudskom nagodbom, obzirom katastarska općina [katastarska općina] - Grad nije obuhvaćena istom.

14. Sud je je odlučio da neće provesti dokazni prijedlog za provođenje uviđaja na licu mjesta zajedno sa geodetskim i šumarskim vještačenje, kao i saslušanje zastupnika po zakonu tuženika i djelatnika Hrvatskih šuma d.o.o. u svojstvu svjedoka, budući nije relevantno koja je kultura zemljišta danas, već koja je bila kultura zemljišta na dan 16. listopada 1990. Stoga, poštujući načelo ekonomičnosti, sud je zauzeo stav da se predloženim dokazima, stanje na dan 16. listopada 1990. nije moguće utvrditi te je iste raspravnim rješenjem od 7. listopada 2025., odbio kao suvišne.

15. Prema stavu ovog suda, za razrješenje konkretnog spora bilo je potrebno utvrditi:

- jesu li predmetne nekretnine na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a 16. listopada 1990. bile upisane kao društveno vlasništvo, te

- jesu li predmetne nekretnine na taj dan predstavljala šumu, odnosno da li se u naravi radilo o šumskom zemljištu.

16. Kako je već navedeno, iz povijesnog vlasničkog lista je razvidno da su na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a 16. listopada 1990. predmetne nekretnine bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine Cres Lošinj.

17. Nadalje, iz priložene potvrde društva Hrvatske šume d.o.o. od 29. siječnja 2025., proizlazi da na dan 16. listopada 1990., nije bilo važećeg programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu tužiteljice te proizlazi da je od 1963. izrađena šumsko privredna osnova za gospodarsku jedinicu „Čikat“ koja je važila do 1972., a nakon čega je prvi sljedeći Program gospodarenja za predmetnu gospodarsku jedinicu stupio na snagu 1993. te je isti važio do 2002.

18. Slijedom iznijetog, tvrdnja tuženika da predmetne nekretnine još od 1990. (pa i prije toga) ne bi predstavljale šumu, je neosnovana. Naime, iako na dan 16. listopada 1990. nije bilo važećeg Programa, valja istaći da iz provedenog dokaznog postupka nije utvrđeno da bi šumsko privredna osnova za gospodarsku jedinicu „Čikat“, a koja je bila na snazi od 1963. o 1972., kao niti prvi sljedeći Program gospodarenja za predmetnu gospodarsku jedinicu koji je stupio na snagu 1993. te je isti važio do 2002., bili opozvani. Radi se o upravnom aktu koji se ima smatrati valjanim. Također, nije dokazano (niti je to tuženik tvrdio) da bi predmetna gospodarska jedinica bila ukinuta ili da bi zemljište bilo izdvojeno iz šumskogospodarske osnove prije 1990., a koje se treba obavljati redovito svakih 10 godina u skladu s odredbom čl. 31. ZŠ-a. Stoga, činjenica da na sam dan 16. listopada 1990. predmetne nekretnine nisu bile obuhvaćene programom, ne isključuje primjenu odredbe čl. 3. ZŠ-a, budući da kontinuitet gospodarenja postoji prema ranijoj osnovi iz 1963. te je i nastavljen nakon 1993. Prema tome, ako su se predmetne nekretnine 1993. tretirale kao šuma jer su i ranije bile obuhvaćene gospodarskom osnovom, to retroaktivno potvrđuje da su iste i 1990. imale obilježje šume i šumskog zemljišta. Slijedom iznijetog, a uzimajući u obzir i dostavljene digitalne ortofoto snimke za predmetne nekretnine od 8. travnja 2025. (stranica 113 - 119 spisa), sud je utvrdio da predmetne nekretnine i danas predstavljaju šumu, odnosno šumsko zemljište, slijedom čega je utvrdio da su iste i na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a 16. listopada 1990. predstavljala šumu, odnosno da se radilo o šumskom zemljištu.

19. Nadalje, tvrdnja tuženika da Hrvatske šume d.o.o. ne upravljaju predmetnim nekretninama, čak i da se nekima nekretninama ne može niti prići, nije od utjecaja jer se u konkretnom slučaju vlasništvo tužiteljice stječe po sili zakona, a ne temeljem faktičkog upravljanja ili gospodarenja, slijedom čega faktično ne/upravljanje ne dovodi u pitanje prijelaz prava vlasništva temeljem zakona. U konačnici, nadležnost Hrvatskih šuma proizlazi iz kasnijih zakonskih odredbi ZŠ-a, ali ta nadležnost nije uvjet za postojanje prava vlasništva tužiteljice. Dakle, ukoliko i jesu neke od predmetnih nekretnina „prepuštene same sebi“ te se istima ne može pristupiti, iste nisu prestale biti šume u smislu relevantnih odredbi ZŠ-a.

20. Tvrdnja tuženika da je od 1990. proteklo 35 godina, a što da je dovoljan period za izmjenu stanja na terenu, kao i da se radi o nekretninama koje predstavljaju dio naselja ili se nalaze tik do raznih objekata koji predstavljaju naselje, nije od utjecaja. Kao što je već navedeno, odlučno je stanje predmetnih nekretnina na dan 16. listopada 1990. te urbanističko planiranje i prostorni razvoj, ne utječu na vlasnički status, odnosno na već stečeno pravo vlasništva tužiteljice.

21. Također, tvrdnja tuženika da iako se radi o nekretninama koje su upisane u jedan ili nekoliko zemljišnoknjižnih uložaka te da iste ne čine cjelinu već da se radi o više „prostorno razbacanih“ nekretnina, od kojih neke danas mogu predstavljati šumu, dok druge da to sigurno nisu, je također irelevantan. Činjenica da predmetne nekretnine ne čine jedinstvenu fizičku cjelinu ne dovodi u pitanje njihovu pravnu kvalifikaciju pojedinačno, sve sukladno odredbi čl. 3. ZŠ-a koja se odnosi na svaku pojedinu šumu ili šumsko zemljište, a ne na gospodarsku jedinicu kao prostornu cjelinu. Ujedno, u odnosu tvrdnju tuženike glede površine predmetnih nekretnina, valja istaći da površina pojedine čestice nije odlučna jer iz dostavljene dokumentacije (šumsko-gospodarskih osnova i digitalne ortofoto snimke) je razvidno da su predmetne nekretnine obrasle šumom. Također, ZŠ-a ne uvjetuje površinski prag niti uvjetuje da se čestice nalaze u jedinstvenom šumskom kompleksu, već je odlučno faktično stanje i narav zemljišta. Prema tome, tvrdnja tuženika da se radi o nekretninama čija je površina uglavnom manja od 10 ari, slijedom čega da ne mogu biti u vlasništvu tužiteljice, je neosnovana, sve temeljem odredbe čl. 4. st. 3. ZŠ-a (a o čemu je svoj stav u više navrata dao Vrhovni sud Republike Hrvatske pa tako npr. i u odluci Rev x 115/2018-2 od 8. siječnja 2019.), već da se može raditi i o površini zemljišnog kompleksa. Slijedom iznijetog, navodi tuženika da nekretnine koje imaju manju površinu od 1.000 m² nisu šuma, su pogrešni i suprotni sudskoj praksi.

22. Prema odredbi čl. 16. st. 1. ZŠ-a, šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske. Prema odredbi čl. 44. ZID ZŠ-a sredstva za osnivanje poduzeća za šume osiguravaju se iz sredstava (osnovna, obrtna i druga sredstva), postojeće samoupravne interesne zajednice šumarstva Hrvatske i radnih organizacija u djelatnosti šumarstva iz odredbe čl. 45. istog Zakona, utvrđenih bilancom na dan 31. prosinca 1990. Danom stupanja na snagu tog Zakona, navedena sredstva postaju državno vlasništvo. To znači da su šume i šumsko zemljište koje su se na dan 16. listopada 1990. nalazile u šumskogospodarskoj osnovi i nisu bile u privatnom vlasništvu, postale vlasništvo Republike Hrvatske.

23. Slijedom navedenog, u tijeku ovog postupka utvrđeno je da su predmetne nekretnine na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a 16. listopada 1990. bile u društvenom vlasništvu, kao i da se radi o nekretninama koje su na taj dan predstavljale šumu ili šumsko područje.

24. Odredbom čl. 6. ZID ZŠ-a izmijenjena je odredba čl. 18. st. 1. ZŠ-a tako da je istom propisano da šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske.“ Dakle, šumsko zemljište koje se na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a 16. listopada 1990. nalazilo u društvenom vlasništvu, neovisno o tome da li se nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postalo je temeljem samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske. Takav pravni stav, koji dijeli i ovaj sud, izražen je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-450/12-2 od 11. siječnja 2012. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

25. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Parnični trošak tužiteljice odnosi se na trošak sastava podneska (zahtjev za mirno rješenje spora) od 10. ožujka 2020. u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. toč. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa), trošak sastava tužbe od 9. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1.), trošak sastava obrazloženog podneska od 1. kolovoza 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1.) te trošak zastupanja na ročištu održanom 7. listopada 2025., u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1.), što sveukupno iznosi 800,00 EUR.

26. Slijedom navedenog, sud je obvezao tuženika da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 800,00 EUR te je odlučio kao u toč. II. izreke ove presude.

Rijeka, 7. studenog 2025.

Sutkinja

Patrizia Muždeka Funčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).