Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Stalna služba u Ogulinu

Bernardina Frankopana 1

47300 Ogulin

P-228/2021-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, po sucu Marijanki Cindrić Županić, u parničnom postupku tužitelja JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon ročišta glavne rasprave zaključene 25. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, a objavljene 7. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb isplatiti tužitelju JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 471,45 eur (četiristo sedamdeset i jedan euro i četrdeset i pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 0,33 eur od 21.02.2005., pa do isplate

- 1,13 eur od 27.12.2008., pa do isplate

- 2,17 eur od 26.01.2009., pa do isplate

- 2,63 eur od 24.02.2009., pa do isplate

- 1,35 eur od 25.03.2009., pa do isplate

- 1,59 eur od 28.04.2009., pa do isplate

- 1,10 eur od 28.12.2009., pa do isplate

- 2,75 eur od 26.01.2010., pa do isplate

- 2,37 eur od 23.02.2010., pa do isplate

- 4,61 eur od 30.03.2010., pa do isplate

- 4,19 eur od 27.04.2010., pa do isplate

- 5,02 eur od 27.05.2010., pa do isplate

- 12,19 eur od 26.06.2010., pa do isplate

- 10,72 eur od 30.07.2010., pa do isplate

- 15,23 eur od 27.08.2010., pa do isplate

- 13,67 eur od 28.09.2010., pa do isplate

- 11,16 eur od 29.10.2010., pa do isplate

- 16,45 eur od 27.11.2010., pa do isplate

- 23,19 eur od 29.12.2010., pa do isplate

- 18,42 eur od 27.01.2011., pa do isplate

- 20,09 eur od 26.02.2011., pa do isplate

- 17,97 eur od 28.03.2011., pa do isplate

- 18,35 eur od 26.04.2011., pa do isplate

- 27,38 eur od 28.05.2011., pa do isplate

- 28,25 eur od 27.06.2011., pa do isplate

- 35,80 eur od 28.07.2011., pa do isplate

- 31,92 eur od 29.08.2011., pa do isplate

- 27,68 eur od 30.09.2011., pa do isplate

- 27,23 eur od 27.10.2011., pa do isplate

- 26,90 eur od 28.11.2011., pa do isplate

- 28,92 eur od 28.12.2011., pa do isplate

- 30,69 eur od 27.01.2012., pa do isplate

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], troškove postupka u iznosu od 2.145,29 eur (dvije tisuće sto četrdeset i pet eura i dvadeset i devet centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

I. Tužba se smatra povučenom za iznos od 128,55 eur (sto dvadeset i osam eura i pedeset i pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je 11. siječnja 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora 148-50-2621121 kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 11.220,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita te s kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene. Predmetni kredit tužitelj je u cijelosti otplatio. U prethodno navedeni Ugovor o kreditu, tuženik je ugradio odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, koja je ugovorena na način da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno članku 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, 46/2007., 79/2007., dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 87. st. 1. ZZP-a). Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF preplatio svoju obvezu, slijedom čega tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. Ugovora, ništetne.

1.1. U tužbenom zahtjevu u tužbi tužitelj potražuje iznos od 11. 000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, koji iznos će biti detaljno specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o opće mjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan.

2.1. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

2.2. Tuženik ističe kako je odredba ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

2.3. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a. U predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja.

2.4. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Tijekom postupka proveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu (list br. 6-13 spisa), otplatni plan (list br. 14-16 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list br. 17- 22 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list br. 93-94 spisa), vještačkog nalaza (list br. 98-102 spisa).

4. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 12. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Zagrebu.

4.1. Sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku. Prije svega valja reći da tužitelj ima prebivalište u [adresa], te da je konkretni ugovor o kreditu sklopljen između stranka u poslovnici tužene banke u [adresa]. Nadalje, u konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP).

4.2. Člankom 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

4.3 U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

4.4. Direktiva, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (članak. 3. „Narodne novine“ broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama članka 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

4. 5. Člankom 49. ZZP, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4. 6. Članak 50. ZPP-a navodi koje bi se te ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

4. 7. Na temelju naprijed izloženog prigovor mjesne nadležnosti nije osnovan.

5. Prigovor zastare istaknut po tuženiku nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članak 241. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine" broj: dalje ZOO-a) koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

5.6. Predmetna tužba podnesena 31. ožujka 2021., a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, donesena 14. lipnja 2018., pa kako se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, uslijed čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati neosnovanim.

6. Podneskom od 17. svibnja 2023., a prije zaključenja prethodnog postupka, tužitelj je povisio i preinačio tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 600,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, koji iznos će biti detaljno specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka.

6. 1. Tuženik se protivio preinaci (podneskom od 29. studenog 2023.). Temeljem odredbe iz čl. 190. stavak 1. i 3. ZPP-a, propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku je tužbe je potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi preinaci, sud može dopustiti preinaku, ako smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

6. 2. Kako je tužitelj preinačio tužbu do zaključenja prethodnog postupka, sud je dopustio preinaku, smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranka.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja), te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

8. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Iskazao je da je kredit podignuo radi kupnje osobnog automobila, a u auto kući su mu savjetovali podizanje kredita u CHF, obzirom da je isti bio najpovoljniji. U poslovnici banke također su mu ponudili kredit u CHF jer se radi o trenutno najpovoljnijoj valuti u odnosu na domaću valutu. Službenik banke ga nije upozorio na postojanje rizika zbog promjene tečaja niti da se ugovara promjenjiva kamatna stopa. Nije mu ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti. Nakon što je pristao na uvjete kreditiranja, pripremljen mu je ugovor koji mu je dan na potpis.

9. Tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje ĆJ, djelatnice tuženika. Predlagao je saslušanje javnog bilježnika JJJ u svojstvu svjedoka.

10. Sud nije provodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je ovjerio i solemnizirao ugovor o kreditu jer kao što je rečeno sud je u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz presude po kolektivnoj tužbi te je saslušanje javnog bilježnika, suvišno i nepotrebno, te njegovo saslušanje ne bi donijelo ništa novo ni drugačije u postupku od onoga što je već utvrđeno. Pored navedenog ističe se da je Ustavni sud zauzeo stanovište da se javni bilježnici u predmetima kao što je ovaj ne moraju saslušavati.

11. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku D&S d.o.o. Karlovac, a zadatak vještak je bio utvrditi da li je i koliki je iznos kredita tužitelj kroz mjesečne anuitete preplatio zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. utvrditi koliko je preplatio na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, sve to iskazati po pojedinačnim mjesečnim iznosima i u ukupnom iznosu.

12. U svom nalazu i mišljenju ( list 98-102 spisa) vještak navodi da je razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 1.544,06 kuna u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 3.552,16 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) 2.008,10 kuna. Iskazano u eurima razlika iznosi ukupno 204,92 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 471,45 eura, a negativne razlike (u korist tužene) 266,53 eura.

13. Na vještački nalaz stranke nisu imale primjedbe ni prigovora.

14. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud.

15. Nakon što je u postupku provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, tužitelj je podneskom od 11. srpnja 2024. uskladio i snizio tužbeni zahtjevu prema nalazu vještaka tako da na ime preplaćenog tečaja u CHF potražuje iznos od 471,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa (a kao to proizlazi iz točke I. izreke presude).

16. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

17. Prema pravnom shvaćanju VSRH broj: Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika".

18. Budući da je tužitelj tek nakon provedenog vještačenja mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev, sud je tužitelja odbio s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 128,55 EUR-a.

19. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

22. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19 dalje ZZP) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

23. Nesporna je činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 11. siječnja 2005. Ugovor o kreditu za kupnju vozila kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 11.220,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u 84 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećeg na dan dospijeća. Nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru, kakve je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita. Predmetni kredit tužitelj je u cijelosti otplatio.

24. Nesporno je da je tuženik za trajanja otplate kredita (osim što je povećavao kamatnu stopu), mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

25. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit otplatio, jer istim traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te otplatom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane. Kako tužitelj postavlja zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

26. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju promjene tečaja CHF na dan plaćanja anuiteta po srednjem tečaju HNB i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Dakle u konkretnom slučaju radi se o standardnom ugovoru tuženika, koji je kao takav opisan u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem ugovoru je sadržana odredba o valutnoj klauzuli.

27. Prema mišljenju ovog suda pobijana odredba iz toč. 7. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 11. siječnja 2005. je ništetna, jer je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu evidentno nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke vezano uz valutnu klauzulu, jer se radi o standardnom tipskom ugovoru, bez dodatnog pregovaranja. Naime, ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao za koji vrijede temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava.

28. Provedenim postupkom je utvrđeno da je ugovorna odredba iz točkr 7. kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je.

29. Načelo savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

30. Stoga je sud utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF. Kako su odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, to tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu bio jedini tečaj koji je tužitelju bio poznat.

31. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti iznose zajedno s kamatom, koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuiteta). Naime, tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19), te tužitelju trošak pripada u cijelosti.

32.2. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku, a koji pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), te troška plaćenog predujma za vještačenje i troška sudske pristojbe na tužbu.

33.3. Tužitelju pripada trošak zastupanja koji se odnosi na:

-sastav tužbe od 200,00 eur,

-sastav podneska od 17. svibnja 2023. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8. t.1.),

-sastav podneska od 29. rujna 2023. u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanje na ročištu 18. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eur,

- sastav podneska od 15. Studenog 2023. u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanje na ročištu 15. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eur,

-sastav podneska od 10. srpnja 2024. u iznosu od 100,00 eur,

- zastupanje na ročištu 11. veljače 2025. u iznosu od 100,00 eur,

- zastupanje na ročištu 25. rujna 2025. u iznosu od 100,00 eur,

- te pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 eur,

što ukupno iznosi 1.550,00 eur, što uvećano za iznos PDV-a od 387,50 eur iznosi 1.937,50 eur.

33.4. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eur te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eur.

Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 2.364,04 eur.

33.5. Tužitelju nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na presudu obzirom isti (kao potrošač) temeljem čl. 11 st. 1. t. 20 Zakona o sudskim pristojbama NN 118/18 i 51/23) ne plaća tu pristojbu jer je presuda donijeta nakon stupanja na snagu ZID ZSP (NN 51/23).

34. O trošku tuženika.

34.1. Kako je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 128,55 eur podneskom od 11. srpnja 2024., to tuženiku u smislu odredbe čl. 158 st. 1. ZPP-a, pripada trošak za radnje poduzete do djelomičnog povlačenja tužbe i to prema VPS za povučeni dio tužbe i to kako slijedi:

- trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 50,00 eur,

- trošak sastav podneska od 9. listopada 2023. u iznosu od 25,00 eur,

- trošak zastupanja na ročištu od 18. listopada 2023. u iznosu od 50,00 eur,

- trošak zastupanje na ročištu 15. svibnja 2024. u iznosu od 50,00 eur.

34.2. Ukupno priznati trošak tuženiku iznosi 175,00 eur, što uvećano za iznos od 43,75 eur na ime PDV-a iznosi 218,75 eur.

35. Trošak tužitelja iznosi 2.364,04 eur, a trošak tuženika je 218,75 eur, te proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 2.145,29 eur.

U Ogulinu 7. studenog 2025.

Sudac

Marijanka Cindrić Županić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba putem ovog suda na županijski sud u roku od 15 dana od dana objave presude.

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Irena Blauhorn, Karlovac, Tuškanova 10

2. Odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5