REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj: P-998/2023-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zorimir Ričković, odvjetnik u Zagrebu, Gundulićeva ulica 61, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 18. rujna 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika , dana 7. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 3205361070/05 od 2. rujna 2005., potvrđenog 6. rujna 2005. od strane javnog bilježnika Mladena Bureca iz Zagreba, Ivanićgradska 61, pod brojem OU-995/2005, sklopljenog između tužitelja ĐU i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i to:
- u dijelu članka 1. koji glasi: "...uz valutnu klauzulu, …”;
- u dijelu članka 2. koji glasi: "...sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja .”,
- u dijelu članka 7. koji glasi: "…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja”.
II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužitelju ČU iznos od 17.916,32 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 1. studenoga 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine s time da je referentna stopa, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče na pojedine iznose kako slijedi:
- 11,90 eura tekućom od 01. 11. 2008. do isplate,
- 16,21eura tekućom od 01. 01. 2009. do isplate,
- 22,10 eura tekućom od 01. 02. 2009. do isplate,
- 25,08 eura tekućom od 01. 03. 2009. do isplate,
- 18,04 eura tekućom od 01. 04. 2009. do isplate,
- 17,03 eura tekućom od 01. 05. 2009. do isplate,
- 5,97 eura tekućom od 01. 06. 2009. do isplate,
- 6,75 eura tekućom od 01. 09. 2009. do isplate,
- 2,70 eura tekućom od 01. 10. 2009. do isplate,
- 7,83 eura tekućom od 01. 12. 2009. do isplate,
- 16,44 eura tekućom od 01. 01. 2010. do isplate,
- 25,52 eura tekućom od 01. 02. 2010. do isplate,
- 23,16 eura tekućom od 01. 03. 2010. do isplate,
- 38,47 eura tekućom od 01. 04. 2010. do isplate,
- 34,56 eura tekućom od 01. 05. 2010. do isplate,
- 42,65 eura tekućom od 01. 06. 2010. do isplate,
- 86,47 eura tekućom od 01. 07. 2010. do isplate,
- 76,55 eura tekućom od 01. 08. 2010. do isplate,
- 114,04 eura tekućom od 01. 09. 2010. do isplate,
- 94,36 eura tekućom od 01. 10. 2010. do isplate,
- 79,55 eura tekućom od 01. 11. 2010. do isplate,
- 127,22 eura tekućom od 01. 12. 2010. do isplate,
- 155,80 eura tekućom od 01. 01. 2011. do isplate,
- 135,19 eura tekućom od 01. 02. 2011. do isplate,
- 138,29 eura tekućom od 01. 03. 2011. do isplate,
- 123,49 eura tekućom od 01. 04. 2011. do isplate,
- 128,14 eura tekućom od 01. 05. 2011. do isplate,
- 178,83 eura tekućom od 01. 06. 2011. do isplate,
- 186,04 eura tekućom od 01. 07. 2011. do isplate,
- 244,20 eura tekućom od 01. 08. 2011. do isplate,
- 223,77 eura tekućom od 01. 09. 2011. do isplate,
- 191,85 eura tekućom od 01. 10. 2011. do isplate,
- 83,44 eura tekućom od 01. 11. 2011. do isplate,
- 81,91 eura tekućom od 01. 12. 2011. do isplate,
- 86,99 eura tekućom od 01. 01. 2012. do isplate,
- 92,59 eura tekućom od 01. 02. 2012. do isplate,
- 92,76 eura tekućom od 01. 03. 2012. do isplate,
- 89,25 eura tekućom od 01. 04. 2012. do isplate,
- 90,68 eura tekućom od 01. 05. 2012. do isplate,
- 92,78 eura tekućom od 01. 06. 2012. do isplate,
- 90,52 eura tekućom od 01. 07. 2012. do isplate,
- 90,72 eura tekućom od 01. 08. 2012. do isplate,
- 88,64 eura tekućom od 01. 09. 2012. do isplate,
- 84,79 eura tekućom od 01. 10. 2012. do isplate,
- 89,50 eura tekućom od 01. 11. 2012. do isplate,
- 91,21 eura tekućom od 03. 12. 2012. do isplate,
- 90,53 eura tekućom od 01. 01. 2013. do isplate,
- 83,67 eura tekućom od 01. 02. 2013. do isplate,
- 88,44 eura tekućom od 01. 03. 2013. do isplate,
- 89,53 eura tekućom od 01. 04. 2013. do isplate
- 87,40 eura tekućom od 01. 05. 2013. do isplate,
- 81,07 eura tekućom od 01. 06. 2013. do isplate,
- 77,14 eura tekućom od 01. 07. 2013. do isplate,
- 80,63 eura tekućom od 01. 08. 2013. do isplate,
- 83,04 eura tekućom od 01. 09. 2013. do isplate,
- 89,18 eura tekućom od 01. 10. 2013. do isplate,
- 85,81 eura tekućom od 01. 11. 2013. do isplate,
- 87,33 eura tekućom od 01. 12. 2013. do isplate,
- 88,57 eura tekućom od 01. 01. 2014. do isplate,
- 84,32 eura tekućom od 01. 02. 2014. do isplate,
- 86,61 eura tekućom od 01. 03. 2014. do isplate,
- 85,43 eura tekućom od 01. 04. 2014. do isplate,
- 83,14 eura tekućom od 01. 05. 2014. do isplate,
- 82,11 eura tekućom od 01. 06. 2014. do isplate,
- 82,56 eura tekućom od 01. 07. 2014. do isplate,
- 85,44 eura tekućom od 01. 08. 2014. do isplate,
- 88,39 eura tekućom od 01. 09. 2014. do isplate,
- 88,12 eura tekućom od 01. 10. 2014. do isplate,
- 89,60 eura tekućom od 01. 11. 2014. do isplate,
- 91,72 eura tekućom od 01. 12. 2014. do isplate,
- 90,86 eura tekućom od 01. 01. 2015. do isplate,
- 92,06 eura tekućom od 01. 02. 2015. do isplate,
- 92,06 eura tekućom od 01. 03. 2015. do isplate,
- 92,06 eura tekućom od 01. 04. 2015. do isplate,
- 92,06 eura tekućom od 01. 05. 2015. do isplate,
- 92,06 eura tekućom od 01. 06. 2015. do isplate,
- 92,06 eura tekućom od 01. 07. 2015. do isplate,
- 92,06 eura tekućom od 01. 08. 2015. do isplate,
- 92,06 eura tekućom od 01. 09. 2015. do isplate,
- 92,06 eura tekućom od 01. 10. 2015. do isplate,
- 92,06 eura tekućom od 01. 11. 2015. do isplate,
- 92,06 eura tekućom od 01. 12. 2015. do isplate,
- 92,06 eura tekućom od 01. 01. 2016. do isplate,
- 121,27 eura tekućom od 01. 02. 2016. do isplate,
- 126,64 eura tekućom od 01. 03. 2016. do isplate,
- 119,96 eura tekućom od 01. 04. 2016. do isplate,
- 117,04 eura tekućom od 01. 05. 2016. do isplate,
- 114,41eura tekućom od 01. 06. 2016. do isplate,
- 122,60 eura tekućom od 01. 07. 2016. do isplate,
- 121,37 eura tekućom od 01. 08. 2016. do isplate,
- 117,19 eura tekućom od 01. 09. 2016. do isplate,
- 122,18 eura tekućom od 01. 10. 2016. do isplate,
- 123,22 eura tekućom od 01. 11. 2016. do isplate,
- 125,99 eura tekućom od 01. 12. 2016. do isplate,
- 129,40 eura tekućom od 01. 01. 2017. do isplate,
- 128,16 eura tekućom od 01. 02. 2017. do isplate,
- 126,06 eura tekućom od 01. 03. 2017. do isplate,
- 125,51 eura tekućom od 01. 04. 2017. do isplate
- 121,20 eura tekućom od 01. 05. 2017. do isplate,
- 116,33 eura tekućom od 01. 06. 2017. do isplate,
- 114,42 eura tekućom od 01. 07. 2017. do isplate,
- 99,03 eura tekućom od 01. 08. 2017. do isplate,
- 96,13 eura tekućom od 01. 09. 2017. do isplate,
- 101,05 eura tekućom od 01. 10. 2017. do isplate,
- 96,63 eura tekućom od 01. 11. 2017. do isplate,
- 96,74 eura tekućom od 01. 12. 2017. do isplate,
- 94,48 eura tekućom od 01. 01. 2018. do isplate,
- 92,14 eura tekućom od 01. 02. 2018. do isplate,
- 96,34 eura tekućom od 01. 03. 2018. do isplate,
- 88,28 eura tekućom od 01. 04. 2018. do isplate,
- 80,71 eura tekućom od 01. 05. 2018. do isplate,
- 94,22 eura tekućom od 01. 06. 2018. do isplate,
- 91,57 eura tekućom od 02. 07. 2018. do isplate,
- 91,35 eura tekućom od 01. 08. 2018. do isplate,
- 103,44 eura tekućom od 01. 09. 2018. do isplate,
- 102,37 eura tekućom od 01. 10. 2018. do isplate,
- 99,35 eura tekućom od 01. 11. 2018. do isplate,
- 100,69 eura tekućom od 01. 12. 2018. do isplate,
- 102,93 eura tekućom od 01. 01. 2019. do isplate,
- 99,11 eura tekućom od 01. 02. 2019. do isplate,
- 101,03 eura tekućom od 01. 03. 2019. do isplate,
- 106,56 eura tekućom od 01. 04. 2019. do isplate,
- 97,86 eura tekućom od 01. 05. 2019. do isplate,
- 105,64 eura tekućom od 01. 06. 2019. do isplate,
- 107,70 eura tekućom od 01. 07. 2019. do isplate,
- 108,66 eura tekućom od 01. 08. 2019. do isplate,
- 114,38 eura tekućom od 01. 09. 2019. do isplate,
- 116,74 eura tekućom od 01. 10. 2019. do isplate,
- 114,28 eura tekućom od 01. 11. 2019. do isplate,
- 113,60 eura tekućom od 01. 12. 2019. do isplate,
- 119,52 eura tekućom od 01. 01. 2020. do isplate,
- 124,81 eura tekućom od 01. 02. 2020. do isplate,
- 128,05 eura tekućom od 01. 03. 2020. do isplate,
- 138,73 eura tekućom od 01. 04. 2020. do isplate,
- 136,44 eura tekućom od 01. 05. 2020. do isplate,
- 132,38 eura tekućom od 01. 06. 2020. do isplate,
- 132,53 eura tekućom od 01. 07. 2020. do isplate,
- 124,71 eura tekućom od 01. 08. 2020. do isplate,
- 126,05 eura tekućom od 01. 09. 2020. do isplate,
- 126,35 eura tekućom od 01. 10. 2020. do isplate,
- 127,46 eura tekućom od 20. 11. 2020. do isplate,
- 123,19 eura tekućom od 29. 12. 2020. do isplate,
- 125,68 eura tekućom od 01. 01. 2021. do isplate,
- 127,96 eura tekućom od 01. 02. 2021. do isplate,
- 122,16 eura tekućom od 01. 03. 2021. do isplate,
- 118,13 eura tekućom od 01. 04. 2021. do isplate,
- 119,97 eura tekućom od 01. 05. 2021. do isplate,
- 118,71 eura tekućom od 01. 06. 2021. do isplate,
- 117,46 eura tekućom od 01. 07. 2021. do isplate,
- 125,54 eura tekućom od 01. 08. 2021. do isplate,
- 123,30 eura tekućom od 01. 09. 2021. do isplate,
- 122,11 eura tekućom od 01. 10. 2021. do isplate,
- 131,62 eura tekućom od 01. 11. 2021. do isplate,
- 139,75 eura tekućom od 01. 12. 2021. do isplate,
- 143,50 eura tekućom od 01. 01. 2022. do isplate,
- 140,42 eura tekućom od 01. 02. 2022. do isplate,
- 144,75 eura tekućom od 01. 03. 2022. do isplate,
- 149,07 eura tekućom od 01. 04. 2022. do isplate,
- 149,36 eura tekućom od 01. 05. 2022. do isplate,
- 145,73 eura tekućom od 01. 06. 2022. do isplate,
- 158,06 eura tekućom od 01. 07. 2022. do isplate,
- 169,36 eura tekućom od 01. 08. 2022. do isplate,
- 166,87 eura tekućom od 01. 09. 2022. do isplate,
- 176,85 eura tekućom od 01. 10. 2022. do isplate,
- 160,71 eura tekućom od 01. 11. 2022. do isplate,
- 166,25 eura tekućom od 01. 12. 2022. do isplate,
- 165,02 eura tekućom od 01. 01. 2023. do isplate,
- 156,86 eura tekućom od 01. 02. 2023. do isplate,
- 160,57 eura tekućom od 01. 03. 2023. do isplate,
- 159,65 eura tekućom od 01. 04. 2023. do isplate,
- 165,38 eura tekućom od 01. 05. 2023. do isplate , sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ĐU, u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 3205361070/05 od 2. rujna 2005., potvrđenog 6. rujna 2005. od strane javnog bilježnika Mladena Bureca iz Zagreba, Ivanićgradska 61, pod brojem OU - 995/2005, sklopljenog između tužitelja ĐU i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb i to:
- u dijelu članka 1. koji glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti od 143.000,00 CHF (slovima: stočetrdesettritisućešvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.”,
- u dijelu članka 2. koji glasi: "...od 143.000,00 CHF (slovima: stočetrdesettritisućešvicarskihfranaka)",
- u dijelu članka 7. koji glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti 1.087,36 CHF (slovima: tisućuosamdesetsedamšvicarskihfranakaitridesetšestrapena)"."
IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, prema tužitelju ĐU u iznosu od 1.293,02 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi do dana 31. prosinca 2007., koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. kolovoza 2007. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi propisanoj prema čl. 29.st.2. ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim na iznose od:
3,38 EUR od 11.2.2005 do isplate
7,74 EUR od 10.1.2006 do isplate
9,72 EUR od 10.2.2006 do isplate
18,02 EUR od 10.3.2006 do isplate
23,07 EUR od 10.4.2006 do isplate
23,02 EUR od 10.5.2006 do isplate
19,75 EUR od 10.6.2006 do isplate
25,26 EUR od 10.7.2006 do isplate
26,87 EUR od 10.8.2006 do isplate
21,59 EUR od 10.9.2006 do isplate
21,59 EUR od 10.10.2006 do isplate
22,18 EUR od 1.10.2006 do isplate
23,74 EUR od 1.11.2006 do isplate
26,29 EUR od 1.12.2006 do isplate
32,73 EUR od 10.1.2007 do isplate
37,18 EUR od 10.2.2007 do isplate
35,22 EUR od 10.3.2007 do isplate
36,72 EUR od 10.4.2007 do isplate
45,87 EUR od 10.5.2007 do isplate
52,47 EUR od 10.6.2007 do isplate
56,36 EUR od 10.7.2007 do isplate
53,95 EUR od 10.8.2007 do isplate
50,97 EUR od 10.9.2007 do isplate
59,05 EUR od 1.10.2007 do isplate
58,15 EUR od 1.11.2007 do isplate
52,45 EUR od 1.12.2007 do isplate
51,83 EUR od 1.1.2008 do isplate
41,4 EUR od 1.2.2008 do isplate
30,95 EUR od 1.3.2008 do isplate
22,48 EUR od 1.4.2008 do isplate
40,95 EUR od 1.5.2008 do isplate
47,14 EUR od 1.6.2008 do isplate
38,82 EUR od 1.7.2008 do isplate
52,16 EUR od 1.8.2008 do isplate
50,21 EUR od 1.9.2008 do isplate
41,24 EUR od 1.10.2008 do isplate
27,13 EUR od 1.12.2008 do isplate
3,76 EUR od 10.7.2009 do isplate
0,36 EUR od 10.8.2009 do isplate
1,25 EUR od 1.11.2009 do isplate.
V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb naknaditi tužitelju ĐU troškove parničnog postupka u iznosu od 7.129,19 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 7. studenoga 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se zahtjev tužitelja ĐU za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke.
Obrazloženje
1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 2. rujna 2005. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o namjenskom kreditu, broj 3205361070/05, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mladena Bureca iz Zagreba, pod brojem OU - 995/2005. Temeljem ugovora o kreditu tužitelj mu je odobrio i isplatio kredit u iznosu od 143.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz ugovoreni rok otplate kredita od 15 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 1.087,36 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Namjena kredita bila je kupnja stana, pobliže opisanog u čl. 13. ugovora, a stan je kupljen za privatne potrebe, slijedom čega se radi o potrošačkom ugovoru i o tužitelju kao potrošaču. Nakon sklapanja ugovora o kreditu, ugovorne strane su 28. listopada 2011. sklopile dodatak ugovoru, koji je potvrđen 16. studenoga 2011. kod javnog bilježnika Ljubice Čaklović iz Zagreba, pod brojem OV-6610/11, kojim je produljen rok otplate kredita. Tužitelj je naveo da je odredbama čl. 1., 2. i 7. ugovora određena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, čiju valjanost tužitelj osporava temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te temeljem pravomoćnih sudskih odluka iz kolektivnog postupka za zaštitu interesa i prava potrošača. Tužitelj je naveo da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a da je obrazac ugovora sastavljen od strane tuženika i dan je na potpis tužitelju, tako da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj niti jedne ugovorne odredbe, pa tako ni na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u. Naveo je da je tijekom otplate kredita stavljen u nepovoljni položaj zbog aprecijacije CHF-a u odnosu na kunu, na koju mogućnost prilikom sklapanja ugovora nije bio upozoren od strane tuženika, niti mu je obrazložena valutna klauzula te rizici povezani s ugovaranjem iste. Tužitelj je naveo da mu je, kao prosječnom potrošaču, iznos kredita izražen u valuti CHF značio manju kamatnu stopu, a da nikad nije bio upozoren od strane tuženika da bi tu nižu početnu kamatnu stopu mogao pratiti značajni rizik zbog ugovaranja predmetne valutne klauzule. Naveo je da nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u protivnom ne bi pristao na sklapanje takvog ugovora. S druge pak strane, tuženik je to znao ili mogao znati, pa prilikom ugovaranja nije postupao u dobroj vjeri prema tužitelju. Sve navedeno još više dolazi do izražaja kad se uzme u obzir da su predmetni ugovori bili „opterećeni“ na njegov teret s dva promjenjiva bitna elementa, a to su odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF-u. Nuđenjem najniže kamate za ugovore s valutnom klauzulom u CHF tužitelj je na nepošten način poticao potrošače na sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom, pri čemu je propustio dati informacije tužitelju da je CHF valuta utočišta, pa za takvu valutu rizik preuzima potrošač a da to i ne zna, pa već u trenutku sklapanja ugovora dolazi do znatne neravnoteže na njegovu štetu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, a da je tuženik time ostvario značajnu korist zbog očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti ugovornih strana te je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
1. 2. Tužitelj je stoga deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe čl. 1., 2. i 7 ugovora o kreditu u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF.
1. 3. Tužitelj je naveo da je zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u preplatio svoju kreditnu obvezu u visini razlike između iznosa anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita u ukupnom iznosi od 16.193,02 EUR, pa je temeljem pravnog instituta stjecanja bez osnove zatražio da se tuženiku naloži isplata tog iznosa. Tužitelj je također zatražio plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana plaćanja tuženiku svakog preplaćenog iznosa anuiteta, pa do isplate, uz obrazloženje da je tuženik bio nepošten stjecatelj i da je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio navode tužbe i tužbeni zahtjev te je istaknuo prigovor zastare u odnosu na sve ili bilo koji iznos koji je dospio prije 12. lipnja 2018. Nadalje, napomenuo je da se između stranaka već vodi parnica kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u kojemu se nalazi sva relevantna dokumentacija potrebna za ovaj predmet te se protivio prijedlogu tužitelja da dostavi u spis tu dokumentaciju, jer da tužitelj s istom već raspolaže. Također se protivio bilo kakvom budućem uređenju tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja.
2. 2. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev tuženik je naveo da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti iznosa početno odobrenog kredita, tužiteljevu obvezu da kredit vrati te iznos početnog anuiteta, a da ničim ne obrazlaže, niti dokazuje zašto bi takve odredbe bile ništetne, jer se radi o odredbama bez kojih ugovor o kreditu uopće ne može nastati.
2. 3. Tuženik je osporio osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz razloga što tužitelj nije prihvatio konverziju kredita, a prema odredbi čl. 19.e st. 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. t. 6. toga zakona, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima.
2. 4. Tuženik se protivio dokaznom prijedlogu tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, a u slučaju provođenja tog dokaza predložio je da se vještačenjem izračunaju i tzv. negativne tečajne razlike. Nadalje, osporio je tijek zakonskih zateznih kamata smatrajući da bi tužitelj eventualno mogao imati pravo tražiti zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, a ne od ranije. Također je tužitelju osporio svojstvo potrošača, navodeći da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da su se sredstva kredita koristila isključivo u potrošačke svrhe.
2. 5. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-u tuženik je naveo da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom, što je jasno navedeno u čl. 1. ugovora. Također je naveo da je prema pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, da je ista bila dopuštena te da se ne može smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Nadalje, naveo je da tužena banka nije znala, niti je imala razloga sumnjati u budući rast tečaja CHF jer je tečaj te valute bio stabilan dugi niz godina te da je projekcija stabilnosti te valute bila istaknuta od strane vice-guvernera Švicarske narodne banke, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponude banke. Za činjenicu da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune prema CHF-u, tuženik je naveo da se radi o javno dostupnoj informaciji, objavljenoj u mnogim novinskim člancima tijekom 2005. godine, na koju činjenicu je upozorio i tadašnji guverner Hrvatske narodne banke prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Tvrdio je da je tužitelja upoznao o svim dostupnim i poznatim informacijama vezanima za odobrenje predmetnog kredita te da je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredita u CHF-u, da iste nije reklamirala, niti nudila u većoj mjeri od kredita u EUR i u kunama, već da je naprotiv destimulirala potrošače da uzimaju takve kredite time što je na takve kredite nudila najviše kamatne stope u odnosu na konkurenciju.
2. 6. Tuženik je zaključno predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. Tijekom postupka i to u okviru podneska od 15. listopada 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja tražbine s osnove negativnih tečajnih razlika u iznosu od 1.301,97 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose manje plaćenih anuiteta kredita, pa do isplate.
4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 23. lipnja 2025. istaknuo kondemnatorni tužbeni zahtjev po osnovi pozitivnih tečajnih razlika i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u tražeći isplatu iznosa od 17.916,32 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.
5. Tuženik je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještačenja istaknuo prigovor radi prebijanja, tražeći da se utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju s osnova potplaćenih mjesečnih anuiteta kredita u ukupnom iznosu od 1.293,02 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate te je tražio da se njegova tražbine prebije s tužiteljevom tražbinom.
6. Tuženik se protivio preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, a za slučaj da sud dopusti preinaku tužbe, istaknuo je prigovor zastare na povišeni dio tužbenog zahtjeva. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 23. lipnja 2025. jer tužitelj bez svoje krivnje prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati za točan iznos svoje tražbine da bi u skladu s istim mogao postaviti tužbeni zahtjev prije upuštanja tuženika u raspravljanje i prije zaključenja prethodnog postupka, a povišeni tužbeni zahtjev temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev iz tužbe. Osim toga, sud je preinaku tužbe dopustio smatrajući da je ista svrsishodna za konačno rješenje spora između stranaka.
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu, koja se nalazi na stranicama 17-52 i 144-160 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama br. 191-206 spisa te u očitovanje vještaka na stranicama br. 227-229 spisa, izvršio je uvid u predmet Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9421/2019, saslušao je svjedoke ĐUK i AU te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.
8. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu, a pored toga je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.
9. 1. Među strankama je bilo nesporno da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak tom ugovoru, kojim je produljen rok otplate kredita. Nesporno je da tužitelj nije prihvatio konverziju kredita prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015) te da predmetni kredit nije konvertiran u EUR.
9. 2. Sporno je bilo svojstvo potrošača na strani tužitelja i potrošačka svrha ugovora o kreditu, informiranost tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora, pravna valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, postojanje i visina tužiteljeve tražbine, tijek zakonskih zateznih kamata, postojanje i visina tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te je li nastupila zastara tražbina tužitelja i tuženika.
10. Uvidom u predmetni ugovor o namjenskom kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ugovor je sklopljen 2. rujna 2005., a potvrđen kod javnog bilježnika 6. rujna 2005. Prema odredbi čl. 1. ugovora tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 143.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Prema odredbi čl. 2. ugovora tužitelj se obvezao tuženiku platiti u anuitetima iznos kretida od 143.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveza po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Odredbom čl. 7. ugovora o kreditu ugovoren je način otplate kredita i to u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.087,36 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. U čl. 6. ugovora navedeno je da je namjena kredita kupnja stana, pobliže opisanog u čl. 13. ugovora.
11. Uvidom u predmet Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9421/2019 utvrđeno je da je u istome vođena parnica između stranaka iz ovog predmeta, predmet spora bio je isti ugovor o kreditu, a tužbenim zahtjevom tražilo se utvrđenje ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci o kamatnim stopama tuženika te isplata iznosa temeljem ništetnosti takvih ugovornih odredbi. Pravomoćnom presudom od 26. svibnja 2022. prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za isplatu iznosa od 46.078,05 kn sa zakonskim zateznim kamatama.
12. Svjedokinja ĐUK (supruga tužitelja) iskazala je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelj i ona još nisu bili u braku, ali su njih dvoje bili u vezi te joj je poznato da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kako bi sredstvima kredita kupio stan u [adresa] u [adresa]. U tom su stanu jedno vrijeme živjeli njih dvoje, a 2010. ili 2011. preselili su se u drugi stan, dok se u stan u [adresa] doselio tužiteljev brat sa svojom djevojkom, sada suprugom, koji u tom stanu još uvijek žive. Stan nikad nisu iznajmljivali te su u istome cijelo vrijeme živjeli članovi njihove obitelji. Navela je da je tužitelj ranije imao neki obrt ili firmu koji zapravo nisu poslovali i nisu imali zaposlenih osoba, a isti više ne pos toje. Prema njezinom saznanju, sredstva od predmetnog kredita iskorištena su isključivo za kupnju stana za stanovanje tužitelja i članova njegove obitelji te nisu korištena za bilo kakve poslovne svrhe.
13. Svjedok AU (brat tužitelja) iskazao je da nema neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu , ali pretpostavlja da je tužitelj kredit uzeo radi kupnje stana u [adresa] u [adresa]. U tom je stanu živio tužitelj s tadašnjom djevojkom, sada suprugom, a nakon njih u stan se doselio on te sada u stanu živi sa suprugom i kćerkom. Naveo je da stan nikad nije iznajmljivao trećim osobama, korišten je isključivo za stanovanje te se u njemu n ije obavljala nikakva poslovna djelatnost, a to mu je poznato jer je tužitelja posjećivao u tom stanu. Sjeća se da je tužitelj ranije imao neki obrt, ali detalji o tome mu nisu poznati.
14. 1. Tužitelj je iskazao da je ugovor o kreditu sklopio kako bi kupio stan u [adresa] u [adresa]. U vrijeme kupnje stana radio je u inozemstvu te je u stanu povremeno boravio kad bi dolazio u Hrvatsku, a od 2008. godine živio je u tom stanu jer se definitivno vratio u Hrvatsku. Nakon godine dana od njegovog povratka u Hrvatsku u stan se doselila i njegova djevojka, sada supruga te su zajedno živjeli u tom stanu, a nakon što su odselili iz tog stana, u istome stanuje njegov brat sa svojom obitelji. Stan nikad nisu iznajmljivali trećim osobama. Nadalje, tužitelj je iskazao da je osnovao obrt radi izvođenja jednog građevinskog projekta, koji se na kraju nije realizirao, tako da obrt nikad nije aktivno poslovao, nije imao zaposlenih osoba i ugašen je po sili zakona. Jedno vrijeme je sjedište obrta bilo prijavljeno na adresu u [adresa], ali se djelatnost obrta nije obavljala, tako da stan nikad nije korišten u poslovne svrhe.
14. 2. Tužitelj je iskazao da je odlučio sklopiti predmetni ugovor o kreditu na preporuku osobne bankarice koja mu je objasnila da je to najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom te da je rok za obradu i isplatu kredita kraći u odnosu ne druge vrste kredita te da za osiguranje predmetnog kredita nisu potrebni sudužnici, koji su pak bili potrebni kod kredita s valutnom klauzulom u eurima. U to je vrijeme više njegovih poznanika uzimalo kredite s valutnom klauzulom u CHF i takva vrsta kredita bila je česta i uobičajena u to vrijeme. Njemu po pitanju valutne klauzule ništa nije bilo dvojbeno, o tome nije postavljao nikakva posebna pitanja, a ništa posebno nije znao o kretanju tečaja CHF-a i o okolnostima koje utječu na promjenu tečaja te valute, o tome mu nitko ništa posebno nije govorio, a on ništa posebno o tome nije ni pitao te nije znao, niti mu je itko rekao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. S današnje perspektive zaključuje da je trebao biti oprezniji u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i da se trebao bolje informirati o uvjetima kredita, ali u ono vrijeme mu ništa nije bilo sporno te nije imao nikakvih dvojbi. Tijekom otplate kredita došlo je do znatno i kontinuiranog rasta CHF-a te u jednom trenutku više nije mogao otplaćivati kredit pod ranije ugovorenim uvjetima, a kako bi kredit mogao dalje otplaćivati, bio je prisiljen tražiti reprogram kredita na način da mu je produljen rok otplate. Predmetni kredit još uvijek otplaćuje. Naveo je da je predao zahtjev za sklapanje dodatka ugovoru kojim bi bila provedena konverzija kredita, ali kako je bio u inozemstvu, do njegovog povratka u Hrvatsku istekao je rok za potpisivanje dodatka ugovoru, tako da predmetni kredit nije konvertiran u EUR.
14. 3. Odgovarajući na pitanja tužitelj je izjavio da ga osobna bankarica nije upozorila na rizik valutne klauzule u CHF, odnosno na rizik od mogućeg povećanja tečaja te valute. Na temelju dobivenih informacija nije mogao očekivati da bi došlo do tolikog povećanja tečaja CHF-a i do tako velikog rasta mjesečnih anuiteta. Izjavio je da ne može znati je li osobna bankarica znala za moguće povećanje tečaja CHF -a ili ne. Također je izjavio da se kredit cijelo vrijeme otplaćuje njegovim sredstvima, iako on više ne živi u tom stanu. Naveo je da je njegov obrt zatvoren znatno kasnije od sklapanja ugovora o kreditu i to negdje nakon 2008. godine, nakon što se vratio u Hrvatsku, nije se mogao sjetiti u kojem je razdoblju taj obrt bio formalno aktivan, ali se to može provjeriti u obrtnom registru. Ugovor o kreditu je pročitao te je s osobnom bankaricom prošao kroz sadržaj ugovora. Ugovor je sastavila banka i rečeno mu je da ne može tražiti izmjenu bilo koje ugovorne odredbe.
15. 1. Ocjenjujući je li tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača i je li svrha ugovora bila potrošačka, sud je primijenio odredbu o definiciji potrošača, sadržanu u čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.
– u daljnjem tekstu: ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, prema kojoj odredbi je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Đ, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
15. 2. Iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, namjena kredita bila je kupnja stana u kojem je stanovao tužitelj sa svojom djevojkom, sada suprugom, što potvrđuju i podaci o njegovom prebivalištu na str. 126 spisa te z.k. izvadak na str. 144 -150 spisa iz kojeg proizlazi da je tužitelj upisan kao vlasnik stana koji je kupljen sredstvima obrta. U predmetnom stanu sada stanuje tužiteljev brat sa članovima svoje obitelji, što su svojim iskazima potvrdili saslušani svjedoci. Iz iskaza tužitelja i svjedoka utvrđeno je da stan nikada nije iznajmljivan trećim osobama. Prema iskazu tužitelja, na adresi stana jedno je vrijeme bilo prijavljeno sjedište tužiteljevog obrta, ali iz njegovog iskaza također proizlazi da taj obrt zapravo nikad nije aktivno poslovao te da je brisan iz registra ubrzo nakon osnivanja, a kako se u ugovoru o kreditu ne spominje bilo kakva poslovna djelatnost tužitelja, niti korištenje stana koji se kupuje sredstvima kredita u poslovne svrhe, sud je utvrdio da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovor o kreditu imao svojstvo potrošača te da je svrha ugovora o kreditu bila potrošačka. Da se radilo o potrošačkom kreditu potvrđuje i činjenica da je tuženik tužitelju ponudio konverziju kredita prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koji zakon propisuje upravo potrošačke kredite.
15. 3. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao potrošač s tuženikom kao trgovcem i da je svrha kredita bila potrošačka, slijedom čega se na predmetni slučaj primjenjuju odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
16. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.
16. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.
16. 3. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
17. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž -7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
17. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.
17. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju neposredni učinak na ovaj postupak.
17. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2. rujna 2005., a solemniziran kod javnog bilježnika 6. rujna 2005., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik nije dokazao.
18. 1. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
18. 2. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
18. 3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
19 1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim procesnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.
19. 2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao saznanja o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF jer ništa posebno nije znao o kretanju tečaja te valute i o okolnostima koje na to utječu, a da ga djelatnici banke o tome nisu informirali. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Predmetni ugovor tužitelju je ponuđen kao najpovoljniji s najnižom kamatnom stopom, s rokom za obradu kreditnog zahtjeva i za isplatu kredita kraćim od rokova kod drugih vrsta kredita te s manjim potrebnim sredstvima osiguranja kredita (nisu bili potrebni sudužnici), čime su ga dodatno motivirali da prihvati takav kredit. Vezano uz tuženikove tvrdnje da je tužitelju bio javno dostupan podatak o tome da Hrvatska narodne banka nije štitila tečaj kune u odnosu na CHF te vezano uz novinske članke priložene uz odgovor na tužbu ističe se da je upravo tuženik takve informacije trebao pružiti tuženiku prije sklapanja ugovora, a iz iskaza tužitelja proizlazi da to nije učinio. Osim toga, tuženik je istaknuo da niti on nije mogao predvidjeti rizik od iznenadnog i velikog rasta tečaja CHF-a prema kuni, a ako to on, kao što tvrdi, nije mogao znati kao kreditna institucija, ne može se očekivati da bi to znao prosječni potrošač. Moguće da to nisu znali ni neki dje latnici banke (npr. osobni bankari koji su radili na poslovima kreditiranja građana), ali je banka kao kreditna institucija to morala znati, što potvrđuje i navod tuženika iz odgovora na tužbu da je on bio posljednja banka koja je u svoju ponudu stavila CHF kredite te da je demotivirala potrošače da ne sklapanju takve ugovore na način da je za takve kredite nudio veću kamatnu stopu od konkurentskih banaka. Ako tuženik nije znao za veći tečajni rizik CHF-a od ostalih stranih valuta, postavlja se pitanje zašto bi demotivirao potrošače da prihvate takvu valutnu klauzulu, kako to tvrdi u odgovoru na tužbu. Iz svega navedenog proizlazi zaključak da je tuženik znao za tečajni rizik CHF -a, da o istome nije na jasan i razumljiv način informirao tužitelja te je taj tečajni rizik u cijelosti prebacio na njega. Tuženik je time postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što potvrđuje i činjenica da je tužitelj sve teže otplaćivao kredit te je tražio produljenje roka otplate istoga.
20. 1. Slijedom navedenog, sud je utvrdio neosnovanom tvrdnju tuženika da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluka u spomenutom kolektivnom sporu te je temeljem tih utvrđenja i temeljem provedenih dokaza utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF prema tečaju na dan plaćanja mjesečnih anuiteta, u čl. 1. ugovora u dijelu u kojem se navodi da je tužitelj dužan kredit vratiti uz valutnu klauzulu, u čl. 2. u dijelu u kojem se navodi da je tužitelj dužan vratiti iznos anuiteta koji je naveden u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja te u čl. 7. ugovora u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po tečaju za CHF na dan plaćanja. Dakle, smisao ništetnosti ugovorne odredbe valutne klauzule postoji u obvezi tužitelja da kredit otplaćuje prema tečaju CHF -a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.
20. 2. Nisu ništetne ugovorne odredbe u dijelu čl. 1. ugovora u kojem je navedena kunska protuvrijednost iznosa kredita u CHF-u prema tečaju na dan isplate kredita jer je tuženik tužitelju doista isplatio ugovoreni iznos kredita u CHF-u u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan isplate kredita , tužitelj je znao i bio valjano informiran o tada važećem tečaju CHF-a prema kuni, a također nisu ništetne ugovorne odredbe koje sadrže iznos mjesečnih anuiteta izražen u CHF-u. To su ujedno i bitni sastojci ugovora o kreditu, bez kojih takav ugovor ne bi mogao niti postojati.
20. 3. Sud je stoga odbio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 1. ugovora, koji glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti od 143.000,00
CHF (slovima: stočetrdesettritisućešvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.", zatim za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. ugovora, koji glasi: "… od 143.000,00 CHF (slovima: stočetrdesettritisućešvicarskihfranaka)" te za utvrđenje ništetnosti dijela čl. 7., koji glasi:
"…
u
kunskoj
protuvrijednosti
1.087,36CHF(slovima:tisućuosamdesetsedamšvicarskihfranakaitridesetšesttrapena)"
20. 4. Deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prihvaćen je na način kako je to navedeno pod točkom I. izreke ove presude, jer se ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u očituje upravo na način tako citiranih dijelova ugovornih odredbi.
21. 1. Tužiteljev kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate kredita je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.
21. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZPP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
21. 3. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. - u daljnjem tekstu: ZOO), koji se primjenjuje u ovom predmetu s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
21. 4. Prema čl. 105. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
22. Što se tiče spornog pitanja o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je plaćanje mjesečnih iznosa vezano uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu mogao biti valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita, iz čega proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na taj dan. Financijskom vještaku je stoga naloženo utvrditi razliku uplata vršenih od strane tužitelja, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja te valute u odnosu na kunu.
23. 1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb utvrđeno je da ukupni iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 17.916,32 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 1.293,02 EUR.
23. 2. Tuženik je uočio da je financijski vještak u svom zaključku pogrešno naveo ukupni iznos negativnih tečajnih razlika (35,17 EUR), a da iz tablice s prikazanim mjesečnim iznosima negativnih tečajnih razlika proizlazi da iste ukupno iznose 1.293,02 EUR.
23. 3. Financijski vještak se očitovao na navedenu primjedbu navodeći da se radilo o omašci u pisanju te da zbroj negativnih tečajnih razlika iznosi 1.293,02 EUR.
23. 4. Stranke nisu imale drugih primjedbi, niti prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, a kako su nalaz i mišljenje izrađeni temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, zatim uzimanjem u obzir rezultata vještačenja i odluke iz predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9421/2019 te u skladu sa zadatkom sudu, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje.
24. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je podneskom od 23. lipnja 2025. postavio tužbeni zahtjev, dok je tuženik u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka precizirao svoj prigovor radi prebijanja s osnova negativnih tečajnih razlika.
25. 1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda obavi prijeboj tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužitelj plaćao manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a.
25. 2. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.
25. 3. U smislu odredbe čl. 210. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužitelj uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platio manje anuitete za ukupno 1.293,02 EUR, međutim on time nije stekao nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebao vratiti sukladno odredbi čl. 214. ZOO-a. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužitelja.
25. 4. Nadalje, prema odredbi čl. 108. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem, niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.
25. 5. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 210., 214. i 108. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF-a je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.
25. 6. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.
25. 7. Kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužitelja. Osim toga, kad bi i postojala tražbina tuženika, ista bi bila u zastari.
25. 8. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 1.293,02 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.
26. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj kao korisnik kredita, ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana kada su tuženiku plaćeni pojedini mjesečni iznosi, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev.
27. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO -a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 371. ZOO-a. Prema odredbi čl. 388. ZOO-a, zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.. Prema odredbi čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača iz 2009., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/12, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“
27. 2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 392. ZOO-a, nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare za preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev u tužbi, pa je podnošenjem tužbe prekinut tijek roka zastare i u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva.
28. Sud je stoga u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev koji se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog povećanja tečaja CHF-a u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, što ukupno iznosi 17.916,32 EUR i to sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta od strane tužitelja kao korisnika kredita tuženiku, pa do dana isplate.
29. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a te je tuženiku, koji je u pretežitom dijelu izgubio parnicu, naloženo da tužitelju naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka . Naime, tužitelj nije uspio s neznatnim dijelom deklaratornog tužbenog zahtjeva zbog čega nisu nastali nikakvi dodatni troškovi i što u konačnici nije dovelo u pitanje osnov njegove tražbine, jer je utvrđeno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je bio dužan otplaćivati kredit prema tečaju CHF-a na dan plaćanja.
29. 2. Sud je tužitelju odmjerio troškove zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, prema kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.
29. 3. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku, kako slijedi:
- za sastav tužbe po tbr. 7. t. 1. u visini od 250 bodova,
- za sastav podnesaka od 8. travnja 2024., 23. prosinca 2024., 23. lipnja 2025. i 4. rujna 2025. po tbr. 8./1. u visini od 250 bodova za svaki podnesak,
- za sastav podneska od 21. siječnja 2025. i 5. ožujka 2025. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova za svaki podnesak,
- za sastav podneska od 23. travnja 2025. po tbr. 8./3. u visini od 125 bodova
- za zastupanje na ročištima 23. siječnja 2025., 12. ožujka 2025., 2. srpnja 2025. i 18. rujna 2025. po tbr. 9./1. u visini od 250 bodova za svako ročište,
- za zastupanje na ročištu od 23. listopada 2024., na kojem se raspravljalo od procesnim pitanjima po tbr. 9./2. u visini od 125 bodova,
- za zastupanje na ročištu za objavu i uručenje odluke po tbr. 9./3. u visini od 50 bodova,
- što ukupno iznosi 2.650 bodova ili 5.300,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 1.325,00 EUR, pa ukupni tužiteljevi troškovi zastupanja po punomoćniku iznose 6.625,00 EUR.
29. 4. Tužitelju su dosuđeni troškovi s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR te s osnova plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 104,19 EUR, pa njegovi sveukupni troškovi iznose 7.129,19 EUR.
29. 5. Sud tužitelju nije dosudio troškove sastava podneska od 4. rujna 2022., u prilogu kojeg je dostavio potvrdu o uplati sudske pristojbe na tužbu, a koju je mogao platiti putem e-komunikacije te podneska od 25. ožujka 2024., kojim je molio produljenje roka za očitovanje na odgovor na tužbu, jer navedeni podnesci nisu bili potrebni za svrhovito vođenje postupka. Sud tužitelju nije odmjerio trošak sudske pristojbe na presudu jer je Zakonom o sudskim pristojbama tužitelj u međuvremenu oslobođen od obveze plaćanja istih kao potrošač u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.
29. 6. Preko dosuđenog iznosa troškova postupka, sud je odbio tužiteljev zahtjev kao neosnovan.
29. 7. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24).
30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 7. studenoga 2025.
Sudac
Nada Mohač
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvjetnik Zorimir Ričković, Zagreb, Gundulićeva ulica 61
2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII
