REPUBLIKA HRVATSKA

P-2464/2024

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J. F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja SLADOVIĆ d.o.o., OIB 90591097530, Zagreb, Palinovečka ulica 43, kojeg zastupa punomoćnik Frane-Matej Barišić, odvjetnik iz Zagreba, Radnička cesta 27, protiv tuženika KAP4 d.o.o., OIB 68965490837, Zagreb, Ulica Augusta Harambašića 19, kojeg zastupa punomoćnica Antonija Šimunković, odvjetnica iz Zagreba, Ulica kneza Branimira 71D, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 16. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 7. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku KAP4 d.o.o. iz Zagreba, Ulica Augusta Harambašića 19, OIB: 68965490837 isplatiti tužitelju iznos od 99.542,11 EUR / 750.000,00 KN sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos:

- 66.361,40 EUR / 500.000,00 kn od 12. siječnja 2019.g.

- 33.180,70 EUR / 250.000,00 kn od 17. siječnja 2019.g.“

po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku 15 dana“, kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 746,57 eura u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 24.359,57 eura, kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 15.169,10 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu 29. ožujka 2023. radi isplate iznosa od 99.542,11 eura. U tužbi je naveo da je s računa tužitelja otvorenog kod BKS Bank AG izvršena transakcija bez odobrenja tužitelja na račun tuženika. Transakcija je izvršena 11. siječnja 2019. u iznosu od 500.000,00 kn/66.361,40 eura i 16. siječnja 2019. u iznosu od 250.000,00 kn/33.180,70 eura. Navodi da ne postoji pravna osnova za navedenu isplatu.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo kako osporava da su plaćanja izvršena bez pravne osnove i bez tužiteljeve autorizacije. Navodi i da je uvjetima poslovanja po transakcijskim računima poslovnih subjekata BKS Bank AG određeno da u slučaju izvršenja neautorizirane platne transakcije banka će platitelju izvršiti povrat iznosa te neautorizirane transakcije te da tuženik ne može odgovarati za propuste banke. Na vodi da postoji pravna osnova za plaćanje jer je tuženik kao nalogoprimac za nalogodavca Megalit d.o.o. obavljao radove projektiranja i nadzora na izgradnji trgovačkog centra Marisa u Trogiru te je sve radove izvršio. Megalit d.o.o. nije ispunio tražbinu tuženika. Navodi da je 12. svibnja 2017. održan sastanak kojem je tema bila naplata potraživanja i dogovoreno je da će BKS Bank AG pratiti projekt i vršiti plaćanja prema kooperantima putem sklopljenih cesija i direktnim plaćanjem kooperantima. VH, kao odgovorna osoba BKS Bank AG je tuženiku i ostalim izvođačima dostavio ugovore o cesiji i asignaciji. Između BKS Bank AG i tuženika sklopljeni su ugovori o ustupu potraživanja 2. studenog 2016. i 26. travnja 2017. Tuženik je sklopio više ugovora o ustupu potraživanja s društvima Megalit d.o.o.. Megst d.o.o. i Sladović d.o.o. Između tuženika kao cedenta i tužitelja kao cesionara sklopljen je ugovor o cesiji kojim se tužitelj obvezao platiti iznos od 190.032,89 kn. Usluge koje je naručio Megalit d.o.o., a izvršio tuženik, su bile plaćane od strane trećih osoba, uključujući i tužitelja, a koja plaćanja su išla putem BKS Bank AG. Ističe prigovor zastare.

3. Tužitelj je u tijeku postupka naveo da stranke nisu bile u ugovornom odnosu koji bi opravdao sporne uplate te da tužitelj nije potpisao ugovor o cesiji od 16. siječnja 2019.

4. Tuženik je u tijeku postupka naveo kako imovina tužitelja nije umanjena jer tužitelj nije niti imao imovinu, odnosno sav novac uplaćen na račun tužitelja nije niti bio imovina tužitelja, već trećih osoba, a račun tužitelja je služio isključivo za prijenos novca. Navodi i to da za nastanak odnosa stjecanja bez osnove, činidba zbog koje se dogodila promjena u imovini ne smije biti štetna radnja u smislu građanskog delikta, odnosno povrede ugovornog odnosa, a da ta pretpostavka u ovom slučaju nije ispunjena.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao izvadak o stanju i prometu po računu (list 5-6 spisa), izjavu VH (list 7-8 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 9-13, 354-378 spisa), uvjete poslovanja po transakcijskim računima poslovnih subjekata (list 32-67 spisa), ugovore o izvođenju radova (list 68-97, 105-111 spisa), e-mail korespondenciju (list 98-104, 112-125, 128-129, 163, 328 spisa), ugovore o cesiji (list 126-127, 152-154 spisa), otvorene stavke (list 130 spisa), karticu komitenta (list 131 spisa), dopise (list 132-134, 164, 329-332, 352-353 spisa), ugovor o ustupu potraživanja (list 135-140 spisa), ugovor o asignaciji (list 141-142 spisa), ugovor o okvirnom iznosu zaduženja (list 143-151 spisa), prijedlog za otvaranje predstečajnog postupka (list 171-177 spisa), godišnji financijski izvještaj (list 178-203 spisa), izjavu (list 204 spisa), odgovor na tužbu u predmetu P-1313/22 (list 205-208 spisa), promet po transakcijskom računu (list 209-320 spisa), iskaz SH u predmetu P-1313/22 (list 322-324 spisa), prijavu tražbine (list 326-327, 333-351 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Splitu St-424/2022 od 22. prosinca 2022. (list 379- 388 spisa), saslušani su zastupnik po zakonu tužitelja SH (list 394-396 spisa), zastupnik po zakonu tuženika UH (list 396-397 spisa) i svjedok VH (list 478-481 spisa).

6. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 99.542,11 eura sa zateznim kamatama.

8. Nije osnovan tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti suda. U ovom predmetu radi se o sporu između pravnih osoba pa postoji nadležnost trgovačkog suda sukladno odredbi čl. 34.b t. 1. ZPP-a. Suprotno tuženikovim navodima, za postojanje nadležnosti trgovačkog suda nije potrebno da se radi o sporu iz trgovačkog ugovora, već je dovoljno da su stranke pravne osobe. U odnosu na tuženikove navode kako je čl. 4. ugovora o cesiji ugovorena nadležnost općinskog suda, valja istaknuti da se sporazum o nadležnosti iz čl. 70. ZPP-a može odnositi samo na mjesnu nadležnost, a nije dopušteno ugovaranje stvarne nadležnosti. Neovisno o tome, u ovom predmetu ne radi se o sporu iz ugovora o cesiji, već o sporu po osnovi stjecanja bez osnove, dakle, izvanugovornoj obvezi, a ne obvezi koja bi proizlazila iz ugovora o cesiji.

9. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare jer se potraživanje odnosi na povrat stečenog bez osnove pa zastarni rok iznosi pet godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO). Isplata na račun tuženika izvršena je u siječnju 2019. godine, a tužba je podnesena 29. ožujka 2023., dakle prije isteka zastarnog roka. Podnošenjem tužbe zastara se prekida sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a.

10. U postupku nije sporno da je s računa tužitelja na račun tuženika izvršena uplata iznosa od 500.000,00 kn 11. siječnja 2019. i iznosa od 250.000,00 kn 16. siječnja 2019. Iz izvatka o stanju i prometu po računu proizlazi kako je kao opis plaćanja naznačeno plaćanje po ugovoru.

11. U postupku je sporno je li postojao nalog tužitelja za predmetnu uplatu, odnosno je li banka izvršila prijenos sredstava s tužiteljevog na tuženikov račun bez naloga tužitelja i radi li se prelasku tužiteljeve imovine u imovinu tuženika bez pravne osnove.

12. Prema odredbi čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

13. Iz ugovora o cesiji od 16. siječnja 2019. proizlazi da su ga sklopili tuženik kao cedent i tužitelj kao cesionar. Čl. 1. ugovora određeno je da tuženik ustupa tužitelju tražbinu prema Megalit d.o.o. u iznosu od 190.032,89 kn, a čl. 2. je određeno da se tužitelj obvezuje platiti tuženiku iznos od 190.032,89 kn u roku od 8 dana. Iz tog ugovora o cesiji ne proizlazi da je on osnova za uplatu 500.000,00 kn 11. siječnja 2019. i 250.000,00 kn 16. siječnja 2019., s obzirom na to da se radi o cesiji na znatno manji iznos, a također, prva uplata izvršena je prije sklapanja ugovora o cesiji, a druga uplata na isti dan. Također, iz e-maila od 19. veljače 2019. i 4. veljače 2020. koje je tuženik poslao BKS Banci proizlazi da se predmetna cesija ne odnosi na te uplate jer je tuženik u e-mailu naveo kako „imamo uplate od Sladović d.o.o. na iznos od 500.000 i 250.000 za koje mislim da će se također raditi cesije.“ Dakle, sam tuženik u e-mailu govori o budućem sklapanju ugovora o cesiji za te uplate, te potom u e-mailu od 4. veljače 2020. navodi da se to i dalje nije riješilo. Stoga, predmetni ugovor o cesiji ne predstavlja osnovu po kojoj bi tužitelj vršio plaćanje tuženiku iznosa od 500.000,00 kn 11. siječnja 2019. i 250.000,00 kn 16. siječnja 2019.

14. Zastupnik po zakonu tužitelja SH iskazao je da je račun u BKS banci otvorio samo za dizanje kredita a da posluje preko Raifeisen banke, te da mu je taj kredit isplaćen i u cijelosti da je vratio banci zbog čega mu je račun bio i blokiran. Iskazao je da je banka bez njegovog znanja vršila uplate na njegov račun i isplate s njegovog računa, te da su bez njegovog znanja napravljene pozajmice trećim osobama, čije tražbine je osporio u predstečajnom postupku.

15. Prema tome, iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja proizlazi da on račun u BKS Banci nije koristio za poslovanje, već samo za jednokratno podizanje kredita koji mu je isplaćen i kojeg je i vratio banci. Iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja proizlazi da su na tužiteljev račun vršene uplate za koje on nije niti znao. Dakle, tužitelj je taj račun otvorio samo za dizanje kredita koji kredit je iskorišten te je tužitelj potom i kredit vratio banci. Sve ostale uplate na račun tužitelja vršene su bez njegovog znanja i volje radnjama tadašnje ovlaštene osobe banke VH. Stoga, na računu tužitelja nisu bila njegova sredstava, već su novčana sredstava na njegov račun dospjela tako što je VH kao ovlaštena osoba banke bez znanja i volje tužitelja vršio uplate u višemilijunskim iznosima kuna na njegov račun u banci.

16. Potom su prema činjeničnim navodima tužitelja sredstva s računa tužitelja prebacivana na račun raznih trećih osoba bez naloga, odobrenja i znanja tužitelja, tj. nezakonitim radnjama VH.

17. Iz toga slijedi da je VH kao ovlaštena osoba banke prvo vršio uplate na tužiteljev račun bez znanja i volje tužitelja te potom za te iznose vršio uplate s tužiteljevog računa na račune trećih osoba, uključujući i predmetnu uplatu od 500.000,00 kn tuženiku 11. siječnja 2019. i 250.000,00 kn 16. siječnja 2019., također bez znanja i volje tužitelja.

18. Dakle, na računu tužitelja se nisu nalazila sredstva tužitelja, već je tužiteljev račun korišten kao "prolazni" račun na način da je VH kao ovlaštena osoba banke vršio transakcije bez znanja i volje tužitelja na način da je prvo određene iznose prebacivao s drugih računa na račun tužitelja, a onda te iznose prebacivao s računa tužitelja na račune trećih osoba, uključujući i na račun tuženika.

19. Stoga, ne radi se o tome da bi tužiteljeva imovina prešla u imovinu tuženika, već su to novčana sredstava koja je VH, kao odgovorna osoba banke, bez pravne osnove i bez znanja i volje tužitelja prvo prebacio s drugih računa na račun tužitelja, a potom s računa tužitelja na račun tuženika. Takvim radnjama VH to nije postala tužiteljeva imovina pa da bi onda tužiteljeva imovina prešla u imovinu tuženika. Kada bi tuženik bio dužan sada taj novčani iznos platiti tužitelju time bi zapravo došlo do obogaćivanja tužitelja jer on na računu nije imao nikakva novčana sredstva i nije postojala njegova imovina na računu, već je VH njegov račun koristio kao prolazni račun za prebacivanje novaca prvo s računa trećih osoba na račun tužitelja i potom s računa tužitelja na račun pojedinih trećih osoba. Stoga nema osnove da se taj iznos sada isplaćuje tužitelju jer bi takvim vraćanjem tužitelj sada stekao novčana sredstava koja nisu bila njegova imovina, već su to novčana sredstava koja je VH po tvrdnjama samog tužitelja nezakonitim radnjama prvo uplaćivao na račun tužitelja s računa trećih osoba, a potom isplaćivao trećim osobama s računa tužitelja.

20. Zbog toga, već iz činjeničnih navoda tužitelja i iskaza zastupnika po zakonu tužitelja proizlazi da se ovdje ne radi o situaciji da je tužiteljeva imovina prešla u imovinu tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 1111. ZOO-a prema kojima bi tuženik trebao tužitelju vraćati stečeno bez osnove. Stoga je tužbeni zahtjev neosnovan.

21. Svjedok VH iskazao je da je za svaku uplatu s računa tužitelja na račune trećih osoba postojao nalog odgovorne osobe tužitelja. Sud nije povjerovao iskazu ovog svjedoka jer nije potvrđen niti jednim drugim dokazom te ga smatra nastojanjem izbjegavanja bilo kakve eventualne vlastite odgovornosti. Nadalje, iz pisane izjave VH ovjerene kod javnog bilježnika (list 7-8 spisa), proizlazi da je u toj izjavi naveo kako SH nije bio upoznat s radnjama koje je VH provodio u svojstvu odgovorne osobe BKS Bank AG, a koje nisu bile u skladu s pozitivnim propisima i internim procedurama i pravilnicima banke te da SH nije bio upoznat sa stvarnim stanjem. Dakle, iskaz svjedoka u ovom postupku u suprotnosti je s njegovom pisanom izjavom danom 9. svibnja 2022., zbog čega sud također nije prihvatio njegov iskaz kao vjerodostojan.

22. Zastupnik po zakonu tuženika UH nije imao saznanja o tome je li tužitelj davao naloge banci za isplatu novčanih sredstava na račun tuženika pa njegov iskaz nije bio odlučan.

23. Kako već iz činjeničnih navoda tužitelja u ovom postupku i iskaza zastupnika po zakonu tužitelja proizlazi da je tužbeni zahtjev neosnovan, to za utvrđivanje važnih činjenica nije bilo potrebno izvođenje financijskog vještačenja, saslušanja svjedoka VHN, TH, GH, HH, IH, NH, RH i CH pa je sud te dokazne prijedloge stranaka odbio sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a.

24. Tužitelj je izgubio parnicu pa je dužan nadoknaditi parnične troškove tuženiku sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tuženiku uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

25. Prema Tbr. 52. t. 3. Tarife sud primjenjuje tarifu koje je na snazi u vrijeme donošenja odluke.

26. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva postavljenog u troškovniku, kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a

27. Vrijednost predmeta spora je 99.542,11 eura.

28. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.498,16 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, sastava podneska od 12. lipnja 2023. u iznosu od 1.498,16 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, podneska od 18. travnja 2024. u iznosu od 50,00 eura prema Tbr. 8. t. 3. Tarife, zastupanja na ročištima od 18. rujna 2023., 29. siječnja 2024., 7. ožujka 2024., 4. veljače 2025., 8. travnja 2025. i 16. svibnja 2025. u iznosu od 749,08 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za ročišta od 8. prosinca 2023., 11. srpnja 2025. i 16. listopada 2025. u iznosu od 1.498,16 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za ročište od 22. travnja 2024. u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 9. t. 5. Tarife jer je odgođeno prije početka raspravljanja, što ukupno iznosi 12.135,28 eura. Tuženiku je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 3.033,82 eura pa ukupni priznati troškovi iznose 15.169,10 eura.

29. Tuženiku nije priznat trošak pristojbe za odgovor na tužbu jer je obveznik plaćanja te pristojbe ona stranka koja pravomoćno izgubi parnicu sukladno odredbi čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18), a straka koja izgubi parnicu nema pravo na naknadu troškova postupka od protivne stranke sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Dakle, ne postoji pravna situacija u kojoj bi trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu jedna stranka mogla potraživati od druge jer ju plaća ona stranka koja pravomoćno izgubi parnicu. To znači da bi tuženik tu pristojbu platio samo ako pravomoćno izgubi parnicu, a u toj situaciji nema pravo na naknadu troškova postupka. Isto tako, ako tužitelj pravomoćno izgubi parnicu, onda je obveznik plaćanja te pristojbe tužitelj.

30. Tuženik nije priznat trošak podneska od 29. travnja 2024. jer nije bio potreban radi vođenja parnice s obzirom na to da taj podnesak sadržajno predstavlja samo troškovnik (zahtjev za naknadu troškova postupka).

31. Tuženiku nije priznat trošak podneska od 18. listopada 2023. jer njime samo obavještava sud kako zastupnik po zakonu tuženika ne može pristupiti na ročište od 23. listopada 2023. zbog službenog putovanja pa predlaže odgodu ročišta. Ovdje se radi o slučaju koji se dogodio tuženiku koji nije mogao pristupiti na ročište zbog službenog puta pa tuženik nema pravo na naknadu tog troška sukladno odredbi čl. 156. st. 1. ZPP-a.

32. Tužitelj je na ročištu od 23. listopada 2023. zatražio naknadu troškova tog ročišta neovisno o uspjehu u parnicu u iznosu od 1.493,13 eura. Na to ročište pozvani su zastupnici po zakonu stranaka radi izvođenja dokaza saslušanjem stranaka. Na ročište je pristupio punomoćnik tužitelja i zastupnik po zakonu tužitelja, dok nije pristupio zastupnik po zakonu tuženika koji je izostanak opravdao službenim putovanjem ranije spomenutim podneskom od 18. listopada 2023. Nemogućnost dolaska zastupnika po zakonu tuženika na određeno ročište zbog službenog putovanja je slučaj koji se dogodio tuženiku. Odredbom čl. 156. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio. Ročište od 23. listopada 2023. je odgođeno jer nije pristupio zastupnik po zakonu tuženika pa je zbog potrebe istovremenog saslušanja stranaka to ročište moralo biti odgođeno te je zakazano sljedeće ročište radi saslušanja stranaka. Zbog toga, trošak ročišta od 23. listopada 2023. na kojem nije mogao biti izveden dokaz saslušanjem stranaka zbog čega je to ročište bilo određeno, već je ročište moralo biti odgođeno, nastao je slučajem koji se dogodio tuženiku. Stoga, sukladno odredbi čl. 156. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju troškove tog ročišta neovisno o ishodu parnice. Na tom ročištu raspravljalo se samo o procesnim pitanjima pa je tužitelju priznat trošak ročišta u granicama postavljenog zahtjeva u iznosu od 746,57 eura.

Zagreb, 7. studenog 2025.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku