REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-602/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja DG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv prvotuženika ZAVOD ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ SIGURNOSTI d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 05494093403 i drugotuženika USTANOVA ZA OBRAZOVANJE ODRASLIH – ZIRS UČILIŠE, Zagreb, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 22228764473, koje zastupa punomoćnik Dejan Vukomanović, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 2. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljate zastupnika po zakonu i punomoćnika prvotuženika i drugotuženika, s danom objave 7. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se 1. tuženiku ZAVOD ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ SIGURNOSTI d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 05494093403 i 2. tuženiku USTANOVA ZA OBRAZOVANJE ODRASLIH ZIRS UČILIŠTE iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 22228764473 solidarno platiti tužitelju SLOBODAN ČASL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznosa od 200.000,00 kn/EUR 26.544,56 s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe sudu pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovac kim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se 1. tuženiku ZAVOD ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ SIGURNOSTI d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 05494093403 i 2. tuženiku USTANOVA ZA OBRAZOVANJE ODRASLIH ZIRS UČILIŠTE iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 22228764473 odmah prekinuti s oglašavanjem i nuđenjem predavanja putem svih tiskanih i elektroničkih medija, a koje je ovlašten provoditi isključivo tužitelj SLOBODAN ČASL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

3. Nalaže se 1. tuženiku ZAVOD ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ SIGURNOSTI d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 05494093403 i 2. tuženiku USTANOVA ZA OBRAZOVANJE ODRASLIH ZIRS UČILIŠTE iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 22228764473 odmah prekinuti s izvođenjem specijalističkih predavanja zaštite na radu po ovlaštenju države odnosno vratiti tužitelju D iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] elektronski zapis predavanja po ovlaštenju Fusion Safety Services Ltd. u vidu USB stickova u izvorniku, odmah vratiti sav pisani materijal, odnosno 50 primjeraka u izvorniku na engleskom jeziku, odmah vrati sve OSSA kartice koje su vlasništvo države Kanade, odmah vrati tronožac napravljen po tužitelju za potrebe spuštanja radnika u šahtove.

4. Nalaže se 1. tuženiku ZAVOD ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ SIGURNOSTI d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 05494093403 i 2. tuženiku USTANOVA ZA OBRAZOVANJE ODRASLIH ZIRS UČILIŠTE iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 22228764473 solidarno platiti tužitelju SLOBODAN ČASL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovac kim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženicima troškove postupka u iznosu od 3.300,00 EUR u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu 1.017,94 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 30. prosinca 2022. podnio tužbu radi isplate iznosa od 200.000,00 kn (26.544,56 EUR) s osnove povrede prava intelektualnog vlasništva, autorskih prava i isplate za neovlašteno održana i naplaćena predavanja. Navodi da je on dipl. ing. strojarstva i ovlašteni stručnjak zaštite na radu s 20-godišnjim iskustvom predavanja te je u RH jedini certificirani predavač specijalističkih predavanja zaštite na radu koji je ispunio sve preduvjete i položio sve stručne ispite postavljene od države Kanada za ovlaštenog predavača i instruktora te je ovlašten od strane državne kanadske agencije OSSA (Oil Sands Safety Association) osobno davati, naplaćivati i izdavati certifikate za specijalistička predavanja zaštite na radu predmetnog specijalističkog tipa na području RH. Dalje navodi da je prvotuženik temeljem Ugovora o posebnoj edukaciji od 25. travnja 2016. prihvatio financirati tužitelja kod Fusion Safety Servicec Ltd. u Kanadi za instruktora za osposobljavanje radnika i instruktora za rad na visini, za rad u zatvorenim prostorima i za rukovanje sredstvima za vertikalni prijenos po programu OSSA-e, a tužitelj se obvezao ostati redovito zaposlen kod prvotuženika i provoditi navedeni program za prvotuženika najmanje 36 mjeseci od sklapanja ugovora. Nadalje navodi da je drugotuženik s tužiteljem sklopio Ugovor o djelu od 17. veljače 2016. kojim je utvrđena obveza tužitelja da priprema i održava predavanja u obrazovnom programu stručnog usavršavanja za građevinskog poslovođu, uz naknadu od 100,00 kn (13,27 EUR) neto po satu predavanja, pri čemu je cijena predavanja iznosila 1.250,00 kn (165,90 EUR) + PDV po polazniku. Tužitelj ističe da mu tuženici nakon proteka roka od 36 mjeseci odnosno nakon 25. travnja 2019. nisu ponudili nastavak suradnje, nego su neovlašteno prisvojili specijalistička predavanja za izvođenje kojih je od države Kanada ovlašten jedino i isključivo tužitelj, na način da su bez pristanka i odobrenja tužitelja i države Kanada nastavili sa objavljivanjem, nuđenjem i naplaćivanjem navedenih stručnih predavanja u svojim obavijestima i biltenima za srpanj-prosinac 2019., siječanj-prosinac 2020., siječanj-prosinac 2021. i za 2022. čime su država Kanada i tužitelj oštećeni zbog bespravnog korištenja njihovog intelektualnog vlasništva koja je imao samo tužitelj te zbog nezakonitog i bespravnog predstavljanja u tužiteljevo ime te bespravnog stjecanja imovinske koristi, narušavanja tužiteljevog poslovnog ugleda, krivotvorenja iskaznica polaznika i priručnika za predavanja koja su u vlasništvu države Kanada. Ističe da je tužitelj bio dužan kupovati priručnike za predavanja i iskaznice za svakog polaznika kojeg je podučavao, iz čega je razvidno da su tuženici neovlašteno i protuzakonito pribavljali i umnožavali priručnike za predavanje i iskaznice za polaznike koje su zaštićene autorskim pravima i koje se moraju kupovati isključivo od Fusion Safety Services Ltd. Tužbenim zahtjevom sadržanim u tužbi, pored zahtijeva za isplatu iznosa od 26.544,56 EUR (točka 1. tužbenog zahtjeva), predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženicima da odmah prekinu s oglašavanjem i nuđenjem predavanja te da odmah prekinu s izvođenjem specijalističkih predavanja zaštite na radu uz povrat svih materijala i tronošca (točke 2. i 3. tužbenog zahtjeva) te uz naknadu troškova postupka (točka 4. tužbenog zahtjeva).

2. Tuženici su 20. travnja 2023. podnijeli odgovor na tužbu kojim su u cijelosti osporili tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, tuženici ističu prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor promašene pasivne legitimacije i prigovor zastare te osporavaju i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističu kako nije sporno da su između tužitelja i tuženika sklopljeni ugovori koje tužitelj navodi u tužbi. Prvotuženik je uputio tužitelja na edukaciju jer je on uvjerio zastupnika po zakonu prvotuženika da postoji veliki broj hrvatskih radnika koji bi željeli raditi u Kanadi, kao i kanadskih naftnih kompanija koje traže radnike, za što treba biti osposobljen prema kanadskom OSSA programu. Tužitelj je za vrijeme boravka u Kanadi obavio više razgovora sa predstavnicima kanadskih kompanija, međutim u Hrvatskoj jednostavno nije bilo zainteresiranih polaznika za takva osposobljavanja niti za rad u Kanadi niti na naftnim postrojenjima. Naime, tuženici u zadnjih pet godina nemaju niti jedan upit za OSSA osposobljavana. Prema tome, tuženici u zadnjih pet godina nisu održali i/ili organizirali, a kamoli naplatili bilo koje predavanje po tom programu jer za njega nije bilo interesa. Prvotuženik navodi da ugovor između njega i tužitelja nije raskinut nakon proteka roka od 36 mjeseci, a tužitelj je u trenutku podnošenja odgovora na tužbu još uvijek bio zaposlen kod prvotuženika i drugotuženika te su i Ugovor o posebnoj edukaciji i Ugovor o djelu još uvijek na snazi tako da nema zapreke da tuženici nude predavanja koja je ovlašten održati tužitelj ukoliko postoje zainteresirani kandidati. Naime, tužitelj nikad nije predlagao izmjene predmetnih ugovora niti ih je raskinuo. Što se tiče samih predavanja, tuženici navode da ista nikad ne bi mogli prisvojiti jer se ona od početka nalaze kod tužitelja, što proizlazi iz e-maila tužitelja od 12. svibnja 2022. u kojem navodi da je programe upotrebljavao na originalnim stikovima. Tuženici navode da je nejasna u tužbi navedena pozicija tužitelja kao nositelja bilo kakvog prava intelektualnog vlasništva. S tim se u vezi referira na e-mail tužitelja upućen 12. lipnja 2022. Fusion Safety Services Ltd. u kojem navodi da zapravo ne zna jesu li tuženici održali bilo kakve (kanadske OSSA) tečajeve bez njega, kao i na dopis tog društva od 15. svibnja 2022. u kojem se tužitelju navodi da je slobodan poduzeti pravne korake ako se tuženik koristi njihovim materijalom za osposobljavanje koji je zaštićen autorskim pravima, a nije angažirao tužitelja kao instruktora ili ako nije kupio priručnike za polaznike za tečaj koji održava. Zaključno tuženici navode da od 2019. nadalje nisu prisvojili specijalistička predavanja za izvođenje kojih je ovlašten tužitelj, nisu bespravno koristili intelektualno vlasništvo niti su se nezakonito i neovlašteno predstavljali u tužiteljevo ime, bespravno stjecali imovinsku korist, narušavali tužiteljev poslovni ugled, krivotvorili iskaznice polaznika ili priručnike koji su u vlasništvu države Kanada, jednako kao što nisu održali niti jedno predavanje prema kanadskom OSSA programu. Što se tiče intelektualnog prava vlasništva, tuženici navode da nositelj istog može biti samo Fusion Safety Services Ltd. ili neki kanadski pravni subjekt, a ne tužitelj. Osim toga, navode da iz tužbe nije jasno u kojem je dijelu intelektualno vlasništvo povrijedio prvotuženik, a u kojem drugotuženik, odnosno na koji način i kojim radnjama.

3. Tužitelj je u nastavku postupka ustrajao kod svih navoda s time da je dodatno pojasnio da mu je prvotuženik, suprotno njegovim navodima da je financirao edukaciju tužitelja, zapravo financirao produljenje licence koju je tužitelj posjedovao za razdoblje 2013.-2016. Tužitelj je licenca tada produljena za naredne tri godine. Ističe da mu drugotuženik nikad nije isplatio ugovorene novčane iznose po satu predavanja temeljem Ugovora o djelu, već je to obrazlagao činjenicom da tužitelj prima plaću za svoje radno mjesto. Naveo je da tuženici u odgovoru na tužbu nisu pojasnili zašto su neovlašteno, bez dozvole države Kanada i bez znanja i odobrenja tužitelja u razdoblju od lipnja 2019. do prosinca 2022. u svojim brošurama i programima reklamirali navedena predavanja. Tužitelj navodi da brošure i bilteni sa opisom predavanja i to na hrvatskom i engleskom jeziku koje je nudio prvotuženik predstavlja čin prisvajanja intelektualnog vlasništva i autorskih prava. Navodi da je tužitelju nanesena šteta u ugledu i poslovanju sa inozemnim suradnicima time što je zadržao prihode od predavanja kao kanadskog instruktora i predavača i to izravno od predavanja i neizravno putem nedozvoljenog reklamiranja. Tužitelj ističe da u ovom sporu on nastupa u svoje ime (jer su korištena njegova intelektualna vlasništva: diploma, iskustvo, znanje, kontakti u Kanadi, znanje stručnog engleskog jezika, položena i certificirana predavanja) i predstavlja kanadski državni program OSSA. Predavanja je tužitelj izvodio u službenim prostorijama prvotuženika sa dva dobivena stika u vlasništvu Fusion Safety Services Ltd. od čega je jedan ostao u posjedu tuženika, kao i preslike materijala i publikacija za ovlaštena predavanja i jedan tronožac koji je napravljen isključivo za predavanja, povrat čega tužitelj zahtijeva.

3.1. Tužitelj je pojasnio da je na njega preneseno pravo iskorištavanja autorskog djela odnosno sustava predavanja kojim se osposobljavaju radnici za rad na siguran način na naftnim bušotinama od strane Fusion Safety Servies Ltd. u Kanadi. Naveo je da je RG registrirao autorsko pravo u Kanadi i da mu je država Kanada dala žig da ga koristi na certifikatima. Naveo je da zahtijeva plaćanje svih predavanja koja je održao temeljem ugovora sklopljenih sa tuženicima. Pojasnio je da je Fusion Safety Servies Ltd. osmislio nastavne programe i protokole za zaštitu na radu za radnike na naftnim postrojenjima te je za obuku po tim programima dobio ekskluzivnu licencu OSSA-e. Naveo je da su OSSA certifikati priznati u cijelom svijetu te se programi i protokoli za obuku radnika na naftnim postrojenjima koje odobri OSSA smatraju jednim od najkvalitetnijih, a OSSA vodi registar polaznika programa kojima je dala licencu na cijelom svijetu i tome služe uvjerenja – iskaznice koje se za potrebe izdavanja potvrde daju polaznicima pod brojem registra OSSA-e. To je razlog zašto tužitelj zahtijeva da mu se vrate iskaznice jer je on za njih zadužen. Tužitelj navodi da iz navedenog proizlazi da je OSSA priznala autorsko pravo Fusion Safety Servies Ltd. za nastavne programe i protokole za obuku radnika koje je on osmislio i da ih je uvrstila među služene programe, a RG, koji je osnivač Fusion Safety Servies Ltd., je pravo iskorištavanja tog svog autorskog djela (nastavnih programa i protokola za zaštitu na radu za radnike na naftnim postrojenjima) kao i prava iz njegovog ugovora sa OSSA- om na izdavanje OSSA certifikata pod brojem registra OSSA-e prenio na tužitelja.

3.2. Tužitelj je to pravo iskorištavao na način da je sklopio Ugovor o posebnoj edukaciji sa prvotuženikom, u okviru poslovne suradnje s tuženicima. Tužitelj ističe da je licencirani instruktor (ovlašteni predavač) po OSSA programima, za što je morao imati posebne kvalifikacije. Naveo je da su tuženici odbili platiti novo produljenje certifikata za instruktora za tužitelja pa su, budući da su njihovi odnosi tada već bili narušeni, trebali raskinuti Ugovor o posebnoj edukaciji i tužitelju vratiti materijale (posebno iskaznice) za koje je on bio zadužen, međutim oni su se poslužili zavaravajućom poslovnom praksom kad su svojim polaznicima nudili programe za koje nisu imali ovlaštenje držati ih, a naročito ne izdati certifikate za iste.

3.3. Ističe da stoga zahtijeva plaćanje naknade za sva predavanja koja je obavio, a za koja nije dobio naknadu (po osnovi Ugovora o djelu), za predavanja koja su možda u međuvremenu održana jer su time povrijeđena tužiteljeva prava na isključivo izvođenje predavanja (naknada materijalne i nematerijalne štete), za to što su tužitelju odbili platiti produljenje licence, čime su povrijedili Ugovor o posebnoj edukaciji i zbog narušenog ugleda tužitelja (naknada nematerijalne štete). Dakle, tužbeni zahtjev temelji na povredi prava intelektualnog vlasništva i na povredi Ugovora o posebnoj edukaciji te na povredi pozitivnih propisa s time da je te segmente teško razgraničiti jer je sve međusobno isprepleteno.

3.4. Dodao je da je s tuženicima bio u ugovornom odnosu temeljem više različitih ugovora i da je 1. ožujka 2019. nakon ozljede na radu otišao na bolovanje jer je izgubio vid, da bi u srpnju 2020. dobio otkaz za vrijeme bolovanja, u vezi čega je pokrenuo radni spor.

4. Tuženici su osporili da bi se u konkretnom slučaju radilo o autorskom pravu ili autorskom djelu, kao i da bi na tužitelja bilo preneseno pravo iskorištavanja budući da nastavni program i protokol ne podliježe zaštiti autorskog prava. Osim toga, nejasno je iz tužiteljevih navoda tko bi uopće bio autor te tko je i temeljem čega prenio pravo iskorištavanja. Ukoliko je tužitelj imao certifikat koji je vrijedio do 2019., tada on nakon 2019. nije imao pravo iskorištavanja kako to tvrdi, a osim toga, tužitelj je u tom periodu bio na bolovanju. Ponovili su da niti jedno predavanje bez tužitelja nije održano niti naplaćeno. U odnosu na predavanje održano 19. travnja 2017. istaknuli su prigovor zastare. Tuženici su osporili da su iskaznice koje tužitelj spominje ikad bile u njihovom posjedu, a osim toga, one nisu vlasništvo tužitelja. Naveli su da nikad nisu niti usmeno niti pismeno preuzeli obvezu da će investirati u produljenje tužiteljevog certifikata. Naveo je da se na web stranicama i u biltenima tuženika ne nude OSSA osposobljavanja, a ispisi koje je tužitelj dostavio u spis su stari ispisi.

4.1. Zaključno tuženici navode da ne postoji naknada koja nije isplaćena za predavanja provedena temeljem Ugovora o djelu, ne postoje predavanja koja su eventualno održana po OSSA programima po nekom drugom predavaču te tuženici ničim nisu povrijedili ugled tužitelja.

5. Sud je primjenom odredbe čl. 233. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) rješenjem od 26. svibnja 2025. (list 177.- 178. spisa) pozvao tuženike da dostave podatke o broju i terminima predavanja koja je tužitelj održao temeljem Ugovora o djelu od 17. veljače 2016. nadalje; podatke o broju izdanih certifikata polaznicima po OSSA programu na osnovu održanih predavanja; podatke o visini isplaćene naknade tužitelju za održana predavanja i dokaze za navedeno te podatke o tome koliko su tuženici predavanja kanadskog programa OSSA eventualno održali i s kolikom brojem polaznika od lipnja 2019. do prosinca 2022.

5.1. Postupajući po traženju suda, tuženici su podneskom od 10. lipnja 2025. dostavili očitovanje navodeći da tužitelj od 17. veljače 2016. nadalje po Ugovoru o djelu nije održao niti jedno predavanje te je naveo da se taj ugovor ne odnosi na predavanja po OSSA programu; potom je naveo da je po OSSA programu tužitelj izdao certifikate polaznicima kojima je održao predavanja jer je on jedini za to bio ovlašten, a posljednje predavanje je obavljeno 19. travnja 2017. pri čemu tužitelju za ta predavanja nije isplaćena naknada jer je bio zaposlenik prvotuženika i drugotuženika i dobivao je mjesečnu plaću. Ujedno su se tuženici očitovali da od lipnja 2019. do prosinca 2022. nisu održali niti jedno predavanje kanadskog programa OSSA jer nije bilo zainteresiranih kandidata za predmetno osposobljavanje.

6. Tužitelju je podnesak tuženika od 10. lipnja 2025. dostavljen 17. lipnja 2025. (iza lista 194. spisa) te se tužitelj na navode tuženika nije očitovao u primjerenom roku. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. listopada 2025. tužitelj je naveo da o tom podnesku nije bio obaviješten od strane ranijeg punomoćnika (punomoćnik tužitelja je o prestanku zastupanja tužitelja sud obavijestio podneskom od 23. lipnja 2025. – list 195. spisa) te je zatražio rok radi očitovanja i kako bi od IG pribavio dokaze o predavanjima koja je tužitelj odradio po OSSA programima, međutim nakon što mu je sud ukazao na odredbu čl. 299. ZPP, odustao je od tog prijedloga.

7. Sud je tijekom postupka izvršio uvid i pročitao je dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis te su ujedno saslušani tužitelj DG (list 199.-201. spisa) i zastupnik po zakonu prvotuženika i drugotuženika DGŠ (list 201.-202. spisa) kao stranke u postupku.

8. Na temelju ocjene provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je došao do uvjerenja da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja usmjeren prema tuženicima kao solidarnim dužnicima za isplatu iznosa od 26.544,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate, za prestanak oglašavanja i nuđenja predavanja putem svih tiskanih i elektroničkih medija, za prekidom izvođenja specijalističkih predavanja zaštite na radu i za povrat tužitelju elektronskog zapisa predavanja u vidu USB stickova u izvorniku, kompletnog pisanog materijala (50 primjeraka u izvorniku na engleskom jeziku), svih OSSA kartica koje su vlasništvo države Kanade i tronošca napravljenog po tužitelju za potrebe spuštanja radnika u šahtove.

10. Između stranaka nije sporno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod prvotuženika i drugotuženika od 2. lipnja 2016. do rujna 2023. kad je otišao u invalidsku mirovinu (navedeno proizlazi iz obrazaca eM-2P HZMO-a na listu 91.-92. spisa, a to potvrđuje i sam tužitelj u svom iskazu – list 200. spisa). Nije sporno niti da je od 1. ožujka 2019. bio na bolovanju i da je za vrijeme bolovanja dobio otkaz, u vezi čega se među strankama vodi radni spor na Općinskom radnom sudu u Zagrebu. Nadalje nije sporno da su tužitelj i prvotuženik sklopili Ugovor o posebnoj edukaciji br. 3837/16 od 25. travnja 2016. (list 7. spisa), a tužitelj i drugotuženik Ugovor o djelu od 17. veljače 2016. (list 9. spisa). Niti jedna od stranaka ne tvrdi da bi predmetni ugovori prestali raskidom ili otkazom, a niti to proizlazi iz dokaza u spisu. Također nije sporno među strankama da je prvotuženik financirao edukaciju (radi produljenja licence) tužitelja kod Fusion Safety Servies Ltd. u Kanadi temeljem Ugovora o posebnoj edukaciji od 25. travnja 2016., što proizlazi i iz naloga za službeno putovanje na listu 51. spisa i obračuna troškova na listu 53. spisa, a iz kojih isprava proizlazi da je tužitelj u Kanadu otputovao 26. travnja 2016. i tamo boravio do 7. svibnja 2016. Nije sporno da se u biltenu tuženika za srpanj-prosinac 2019., siječanj-lipanj 2020. te siječanj-lipanj 2021. i srpanj-prosinac 2021. nudilo osposobljavanje radnika po OSSA standardu (list 64., 69., 72., 79. spisa), jednako kao i na web stranicama prvotuženika (list 77. spisa).

11. Među strankama su sporni aktivna i pasivna legitimacija, osnov i visina tužbenog zahtjeva u cijelosti te pitanje zastare utužene tražbine.

12. Prije svega se ističe da tužitelj svoje potraživanje prema tuženicima temelji na solidarnoj odgovornosti zbog povrede autorskih prava i zbog neispunjenja ugovornih obveza, međutim, suprotno tužiteljevim navodima, on se, prema sadržaju dokumentacije u spisu, jednako kao i prema sadržaju svog iskaza, ne može smatrati nositeljem autorskog prava odnosno nositeljem prava iskorištavanja autorskog djela u smislu relevantnih odredbi zakona kojima se štite autorska prava pa da bi mu eventualna povreda tog prava dala mogućnost zaštite.

12.1. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. i 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima ("Narodne novine" br. 167/03., 79/07., 125/11., 80/11., 141/13., 127/14., 62/17., 96/18., 111/21. – dalje: ZAPSP) autorsko djelo je originalna intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter. Također, prema odredbi čl. 14. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima ("Narodne novine" br. 111/21. – dalje: ZAPSP/21) koji se primjenjuje od 22. listopada 2021., autorsko djelo je originalna intelektualna tvorevina iz književnog, znanstvenog ili umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

12.2. Prema odredbi čl. 9. ZAPSP autor djela je fizička osoba koja je autorsko djelo stvorila, a prema odredbi čl. 44. st. 1. ZAPSP autor može za drugoga osnovati pravo iskorištavanja autorskog djela ili mu prepustiti ostvarivanje autorskog prava ugovorom, davanjem odobrenja (dozvole) za korištenje ili drugim pravnim poslom. Autor djela je onaj tko je djelo stvorio (čl. 8. ZAPSP/21). Svoja prava iskorištavanja djela autor prenosi na drugoga autorskim ugovorom, kao što su izdavački ugovor, ugovor o prikazivanju, ugovor o izvedbi, ugovor o kinematografskom djelu, ugovor o emitiranju djela preko radija ili televizije, ugovor o snimanju djela instrumentima za registraciju zvukova i slika, ugovor o preradi (adaptiranju) djela, ugovor o prijenosu prava na prevođenje djela i sl. (čl. 55. ZAPSP/21). Takav ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku (čl. 56. ZAPSP/21).

12.3. Predmetom autorskog prava su izražaji, a ne ideje, postupci, metode rada ili matematički koncepti kao takvi (čl. 8. st. 1. ZAPSP, odnosno čl. 18. st. 1. ZAPSP/21).

12.4. Nisu autorska djela službeni tekstovi iz područja zakonodavstva, uprave i sudstva, kao što su zakoni, uredbe, odluke, izvješća, zapisnici, sudske odluke i slično, službeni programi, kao što su školski i akademski programi, programi rada i slično, prostorni planovi, kao što su plan prostornog razvoja, urbanistički plan i slično, konzervatorske podloge, kao i njihove zbirke, zaštićeni su kao autorska djela od trenutka stvaranja, ako su originalne intelektualne tvorevine koje imaju individualan karakter. U trenutku kad budu predani u bilo kakav službeni postupak ili budu predani službenoj osobi radi informiranja javnosti ili javnog korištenja ili kad budu objavljeni radi službenog informiranja javnosti, prestaju biti zaštićeni autorskim pravom (čl. 18. st. 3. ZAPSP/21).

13. Materijali na temelju kojih se provode predavanja u pravilu predstavljaju autorska djela u smislu citiranih odredbi. Stručna predavanja u redovnoj nastavi koja se izvode u okviru nastavnog plana u pravilu ne predstavljaju autorska djela, međutim stručna predavanja na svim obrazovnim razinama mogu biti i autorska djela ako se radi o originalnim, intelektualnim ostvarenjima individualnog karaktera iz područja književnosti, znanosti ili umjetnosti.

14. U ovom konkretnom slučaju spisu ne prileži OSSA obrazovni program (nastavni programi i protokoli) da bi sud mogao preispitivati radi li se o originalnoj intelektualnoj tvorevini iz nekog od područja određenog ZAPSP odnosno ZAPSP/21. Stoga sud ne smatra dokazanim da predmetni obrazovni program (kao stručno predavanje) predstavlja autorsko djelo jer tužitelj za tu činjenicu nije predložio adekvatne dokaze (čl. 221.a, u vezi čl. 219. ZPP).

15. Iz isprava koje je tužitelj priložio kao dokaz svojim tvrdnjama, konkretno iz potvrde o završenoj obuci (list 79.-81. spisa), potvrde o licenci za 2011. i 2012. (list 110.- 112., 113.-116. spisa) i Ugovora s ugovornim instruktorom za osposobljavanje radnika za rad u skučenom prostoru od 20. listopada 2014. (list 145.-151. spisa) proizlazi da je Fusion Safety Services Ltd. nositelj licence OSSA-e za izdavanje potvrda o osposobljavanju za 2011. i 2012. za njihove akreditirane programe i da je tužitelj uspješno završio obuku društva Fusion Safety Services Ltd. za ugovornog instruktora za osposobljavanje za rad na samopokretnim hidrauličnim platformama koju je odobrila organizacija OSSA.

15.1. Iz navedenog sud zaključuje da se radi o ugovoru o licenciji koji je u hrvatskom zakonodavstvu reguliran čl. 699. do čl. 724. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.

– dalje: ZOO). Naime, ugovorom o licenciji obvezuje se davatelj licencije ustupiti stjecatelju licencije u cjelini ili djelomično pravo iskorištavanja izuma, znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela, a stjecatelj licencije obvezuje se platiti mu za to određenu naknadu. Ugovor o licenciji mora biti sklopljen u pisanom obliku. Davatelj licencije dužan je stjecatelju licencije u određenom roku predati predmet licencije, dokumentaciju potrebnu za praktičnu primjenu predmeta licencije te mu dati sve upute i obavijesti koje su potrebne za uspješno iskorištavanje predmeta licencije.

15.2. Jasno je iz sadržaja svih spisu priležećih isprava, što uostalom niti nije sporno, da je tužitelj bio licenciran od strane nositelja OSSA licence (Fusion Safety Services Ltd.) za održavanje predavanja (podučavanje) po OSSA programima pa je time neupitno njegovo ovlaštenje zahtijevati eventualni prestanak povrede prava nositelja licence. Naime, iako je njegova licenca istekla 2019., iz sadržaja e-maila Fusion Safety Services Ltd. od 15. svibnja 2022. (list 118. spisa) proizlazi da je to društvo navelo da je jedino tužitelj ovlašten, prema Ugovoru o podučavanju kojeg je potpisao (lis 145.- 151. spisa), podučavati u okviru tečaja osposobljavanja i koristiti se materijalom koji je zaštićen autorskim pravom, dok je prvotuženik ovlašten koristiti se tečajem za osposobljavanje društva Fusion Safety Services Ltd. samo ako se koristi tužiteljevim uslugama.

16. Iz Biltena tuženika za razdoblje od siječnja do lipnja 2024. (list 166. -170. spisa), kao i iz ispisa web stranice tuženika (list 165. spisa) proizlazi da oni više ne nude obrazovanje po OSSA programima.

17. Zastupnik po zakonu oba tuženika je u svom iskazu naveo da su prethodnih godina oglašavanja po inerciji tiskana u brošurama tuženika, da nije bilo zainteresiranih polaznika i da su tuženici s time prestali čim je to tužitelj od njih zatražio. Sud nije imao razloga ne povjerovati iskazu zastupnika po zakonu tuženika budući da njegov iskaz u tom dijelu nije niti nelogičan niti proturječan sam sebi ili ispravama u spisu.

18. Osim toga, tuženik je po nalogu suda (čl. 233. ZPP) dostavio svu dokumentaciju koja se odnosi na predavanja po OSSA programu, koja predavanja je obavio isključivo tužitelj do kraja 2017. iz čega uistinu proizlazi da prvotuženik na temelju navedenog oglašavanja nije vršio predavanja (za što niti nije imao ovlaštenje), a tužitelj nije dokazao suprotno (čl. 219. ZPP). Dodatno se ističe da temeljem Ugovora o posebnoj edukaciji nije bila propisana obveza prvotuženika isplatiti tužitelju naknadu za održana predavanja po OSSA programu. Upravo suprotno, iz sadržaja tog ugovora proizlazi da je prvotuženik financirao tužiteljevu edukaciju pa se stoga tužitelj obvezao tri godine ostati zaposlen kod prvotuženika i provoditi programe OSSA-e (čl. 2. navedenog ugovora). Neosnovano stoga tužitelj smatra da mu je prvotuženik bio dužan isplatiti naknadu za ona predavanja koja je obavio po OSSA programu. No, sve da tome i nije tako, svakako je od održanog posljednjeg predavanja 19. travnja 2017. do podnošenja tužbe (30. prosinca 2022.) nastupila zastara za podnošenje zahtjeva za isplatu naknade (čl. 225. ZOO).

19. Neosnovan je i zahtjev za isplatu naknade za predavanja temeljem Ugovora o djelu od 17. veljače 2016. za koji je zastupnik po zakonu tuženika naveo da po istome tužitelj nije držao predavanja za poslovođu na gradilištu, a tužitelj nije dokazao suprotno.

20. Tužitelj bi, prema ocjeni suda, da je obavljao navedena predavanja po tom Ugovoru o djelu, o tome morao imati barem neku evidenciju, odnosno barem okvirno navesti u kojem periodu i za koji broj polaznika je ta predavanja obavljao, međutim on u odnosu na ovaj ugovor nije naveo niti jednu relevantnu činjenicu u tom smislu pa se stoga njegovo potraživanje za isplatu naknade temeljem Ugovora o djelu ukazuje kao neosnovano u potpunosti. Tim više što tužitelj niti ne navodi određeno koji novčani iznos na ime naknade po tom ugovoru uopće potražuje od drugotuženika kao naručitelja djela i prvotuženika kao njegovog osnivača (čl. 59. Zakona o ustanovama, "Narodne novine" br. 76/93., 29/97., 47/99., 35/08., 127/19., 151/22.).

21. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je jedini ugovor koji regulira OSSA predavanja Ugovor o posebnoj edukaciji te da ne zna da je prvotuženik održao iti jedno predavanje bez znanja tužitelja, međutim da za navedeno postoji sumnja koju tužitelj temelji na reklamiranju. Dodao je da da licencu nije produljio nakon što je istekla 2019. jer je pretrpio ozljedu na radu pa od tog trenutka nije ovlašten za izdavanje OSSA iskaznica, ali je i dalje ovlašteni predavač. Naveo je i da je prvotuženik platio brošure, knjige, iskaznice i vodene žigove koje je donio RG, a tužitelj bi ih otkupio ili vratio novac koji je prvotuženik za to platio jer to treba vratiti Shane Fusionu budući da se bez njegovog odobrenja ne mogu izdavati.

22. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj završio posebnu edukaciju i postao licencirani izvođač predavanja po kanadskom OSSA programu za osposobljavanje radnika za rad na naftnim postrojenjima, a financiranje njegove edukacije, odnosno produljenja licence za period 2016. -2019. snosio je prvotuženik.

23. Suprotno stajalištu tužitelja, Ugovor o posebnoj edukaciji nije sklopljen na razdoblje od 36 mjeseci jer je taj rok u ugovoru naveden samo kao rok unutar kojeg se tužitelj obvezao za prvotuženika obavljati navedena predavanja. To je i poslovno logično budući da je prvotuženik financirao tužitelju stjecanje licence za obavljanje tih predavanja. Niti iz jedne ugovorne odredbe, jednako kao niti iz smisla cjelokupnog ugovornog odnosa stranaka, ne proizlazi da je ugovor nakon 36 mjeseci istekao ili da je prvotuženik nakon 36 mjeseci imao obvezu tužitelju financirati produljenje licence. Takav zaključak ne proizlazi niti iz ostalih dokaza provedenih tijekom postupka. Okolnost da je tužitelj pretrpio ozljedu početkom 2019. i da je zbog navedenog bio privremeno nesposoban za rad dovela je do toga da među strankama niti nije ispregovaran nastavak poslovne suradnje u smislu dodatnog financiranja za produljenje licence, međutim postojeći Ugovor o posebnoj edukaciji nije prestao istekom roka od 36 mjeseci. Ugovor nije niti raskinut ili otkazan (ova činjenica među strankama nije sporna).

24. Stoga, da je bilo zainteresiranih polaznika za osposobljavanje po OSSA programu nakon 2019., tuženici bi se za održavanje istih morali obratiti tužitelju, međutim niti on ih tada ne bi mogao održati zbog isteka licence, odnosno ista bi mogao održati jedino pod pretpostavkom produljenja licence.

25. Samim oglašavanjem stoga tuženici nisu prekršili ugovorne odredbe Ugovora o posebnoj edukaciji niti su povrijedili prava iz licence tužitelja. Do povrede bi došlo tek pod pretpostavkom da su tuženici samostalno, dakle bez sudjelovanja tužitelja ili nositelja licence (Fusion Safety Services Ltd.), održali predavanja, međutim u konkretnom se slučaju ne radi o takvoj situaciji. Samim time, ne radi se niti o neispunjenju ugovornih obveza niti o povredi bilo kakvih prava tužitelja ili izvornog nositelja licence.

26. Sud nije našao niti da bi tuženici spornim oglašavanjem narušili poslovni ugled tužitelja budući da je isti i dalje bio u ugovornom odnosu sa prvotuženikom i budući da tuženici nisu bez tužitelja održavali predavanja koja su se oglašavala za vrijeme dok je tužitelj bio njihov zaposlenik.

27. Niti zahtjev za prestanak oglašavanja i nuđenja predavanja putem svih tiskanih i elektroničkih medija, za prekidom izvođenja specijalističkih predavanja zaštite na radu i za povrat tužitelju elektronskog zapisa predavanja u vidu USB stickova u izvorniku, cjelokupnog pisanog materijala (50 primjeraka u izvorniku na engleskom jeziku), svih OSSA kartica koje su vlasništvo države Kanade i tronošca napravljenog po tužitelju za potrebe spuštanja radnika u šahtove, sud nije ocijenio osnovanim.

27. Navedeno iz razloga što je nedvojbeno da tuženici više ne vrše predmetna oglašavanja, dok nije dokazano da su vršili ili da vrše predavanja po OSSA programu, jednako kao niti da se kod njih nalaze materijali i stvari čiji povrat tužitelj potražuje.

28. Navedene činjenice ničim nisu dokazane, odnosno tužitelj nije predložio sudu, osim svog saslušanja, izvođenje niti jednog dokaza na tu okolnost, a sami navodima tužitelja da bi se kod tuženika nalazili materijali i stvari, koje navode su tuženici tijekom postupka osporavali, nisu dostatni za zaključivanje o toj spornoj činjenici u odnosu na koju je teret dokazivanja na strani tužitelja u smislu odredbe čl. 219. ZPP. Naime, tom je odredbom propisano da je ona stranka koja se poziva na neku činjenicu tu činjenicu dužna i dokazati, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP).

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

20. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, dužan je tuženicima naknaditi troškove postupka koji su im nastali i koji su bili potrebni za vođenje spora (čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP).

21. Tuženicima su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife) i podnesaka od 7. listopada 2024. i 10. lipnja 2025. u iznosima od po 500,00 EUR za svaki podnesak prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife te troškovi zastupanja na ročištima 13. rujna 2023., 16. listopada 2024. i 2. listopada 2025. u iznosima od po 500,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za 10% s osnove zastupanja više osoba (Tbr. 40. Tarife) iznosi 3.300,00 EUR.

22. Nisu im priznati troškovi sastava podneska od 19. studenog 2024. budući da je sud ocijenio da isti nije bio potreban za vođenje ovog spora (čl. 155. ZPP). Nisu im priznati niti troškovi sudskih pristojbi budući da je obveznik plaćanja sudske pristojbe za presudu osoba koja je pokrenula spor, dakle tužitelj (čl. 3. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama, "Narodne novine" broj 118/18., 51/23.), dok obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom okončanju spora i plaća se ovisno o uspjehu u sporu (čl. 4. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama). Prema tome, ukoliko tuženici uspiju u sporu, neće biti obveznici plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu pa im taj trošak neće nastati (čl. 151. ZPP), a ukoliko izgube spor i budu u obvezi snositi troškove navedene sudske pristojbe, te troškove neće moći potraživati od protivne strane (arg. iz čl. 154. st. 1. ZPP). Dakle, u svakom slučaju nema zakonskog uporišta da se tuženicima prizna pravo na naknadu troškova pristojbe za odgovor na tužbu na teret protivne strane.

23. Obzirom na izloženo, riješeno je kao pod točkama II. i III. izreke presude.

U Zagrebu 7. studenog 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.