Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-498/2024-30

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja PJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Davorinu Tamašu, odvjetniku iz Slatine, protiv I tužene RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II tužene ŽJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćnici Tatjani Denisov, odvjetnici iz Slatine, radi predaje u posjed i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 25. rujna 2025., održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, 7. studenoga 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se I-tuženoj RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tuženoj ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju PJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], predaju u posjed nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] koje se sastoje od kč. br. [katastarska čestica] kuća br. 122 i dvor [adresa] sa 386 m2, sve u roku 15 dana.

Nalaže se I-tuženoj RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tuženoj ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju PJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno isplate iznos od 526,58 EUR-a na ime bespravnog korištenja njegovog suvlasničkog dijela (koji iznosi 1/2 suvlasničkog dijela) za razdoblje od 1.8.2024. godine, kao dana kada je tužitelju onemogućeno korištenje nekretnina, do 1.10.2024. godine, kao dana podnošenja tužbe, sve u roku 15 dana, te da tužitelju ubuduće na ime naknade za korištenje 1/2 tužiteljevog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine solidarno isplaćuju iznos od 263,29 EUR-a mjesečno, najkasnije do 15. - og u mjesecu za tekući mjesec počev od dana 1.10.2024. godine, pa sve do predaje predmetnih nekretnina tužitelju u posjed, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženicama da solidarno tužitelju naknade troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

II Tužitelj je dužan I tuženoj i II tuženoj, na jednake dijelove, naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.320,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je suvlasnik u 1/2 dijela nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koje se sastoje od kč. br. [katastarska čestica] - kuća br. 122 i dvor [adresa] sa 386 m2. Predmetne nekretnine u faktičkom posjedu drže I tužena RJ i II tužena ŽJ, a od 1. kolovoza 2024. tužitelju odbijaju pristup i korištenje predmetnih nekretnina, na koje tužitelj kao suvlasnik ima pravo. Tužitelj je do 1. kolovoza 2024. kao suvlasnik predmetnih nekretnina imao pristup istima, ali od kritične zgode kada je tužena napala njihovu bolesnu kćer, u cilju da zaštiti kćer, tuženice su zabranile pristup i fizički brane pristup tužitelju kao vlasniku njegovo pravo na posjed. O kritičnom događaju izvještena je i policija jer bolesna kćer tužitelja smještena na liječenje a tužitelj upućen da podigne tužbu jer se radi o građansko- pravnom odnosu. Kako je tužitelj suvlasnik predmetnih nekretnina, temeljem čl. 38. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ima pravo zahtijevati od tuženica da mu omoguće posjed predmetnih nekretnina. Također tužitelj kao suvlasnik ima pravo zahtijevati od tuženica naknadu za korištenje nekretnine, a koja naknada iznosi barem koliko bi iznosila mjesečna najamnina za korištenje predmetne nekretnine, za vremenski period u kojem mu je onemogućeno korištenje njegove nekretnine. S obzirom da prosječna visina najamnine za predmetnu nekretninu iznosi minimalno 400,00 mjesečno, tužene su dužne platiti tužitelju naknadu u iznosu od 200,00 EUR mjesečno počev od 1. kolovoza 2024. pa nadalje, sve do konačne predaje u posjed. Slijedom navedenoga, tužitelj je predložio da nakon provedenog postupka sud donese presudu kojom će naložiti tuženima da tužitelju predaju u posjed predmetne nekretnine te solidarno isplate iznos od 400,00 EUR na ime bespravnog korištenja njegovog suvlasničkog dijela u 1/2 dijela za razdoblje od 1. kolovoza 2024. godine, kao dana kada je tužitelju onemogućio korištenje nekretnina, do 1. listopada 2024., kao dana podnošenja tužbe, te da tužitelju ubuduće na ime naknade za korištenje njegovog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine solidarno isplaćuju iznos od 200,00 EUR mjesečno, najkasnije do 15-og u mjesecu za tekući mjesec, počev od 1. listopada 2024. pa sve do predaje predmetnih nekretnina tužitelju u posjed, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tužene se protive tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, kako u odnosu na tužbeni zahtjev za predaju u posjed, tako i u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatom naknade za korištenje nekretnine. Naime, da bi tužitelj imao pravo zahtijevati predaju u posjed, kao i isplatu po osnovi korištenja nekretnine, morao je prije pokretanja ovog postupka pismenim putem tražiti predaju u posjed, što nije učinio, a navedeno je vidljivo iz opomene pred tužbu. Opomenom tužitelj zahtijeva omogućavanje posjeda nekretnine, što nužno ne znači i predaju u posjed, a obzirom da je suvlasnik u 1/2 dijela tužitelj nije ovlašten potraživati predaju u posjed cijele nekretnine. Kako nekretnina nije etažirana niti parcelirana, neodredivo je koji dio nekretnine tužene trebaju predati u posjed. Poriču se navodi da je tuženiku onemogućen pristup i posjed nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] - kuća br. 122 i dvor [adresa] sa 386 m2. Točno je da je tuženik oduvijek ima omogućen pristup nekretnini jer mu tužene, kao i suprug I tužene UJ, koji također živi u predmetnoj nekretnini, nikada nisu branili niti onemogućavali pristup nekretnini. Tužitelj propušta navesti kako je samoinicijativno prije 31 godinu odselio iz predmetne kuće u kojoj je živio s tadašnjom suprugom, ovdje II tuženom ŽJ, i preselio se kod izvanbračne supruge, s kojom i danas živi, i nikada nije tražio predaju u posjed nekretnine. Tužitelj se nikada nije protivio da tužene žive u kući, čak štoviše one cijelo vrijeme žive u kući, i to I tužena u gorenjem dijelu kuće, a II tužena u donjem dijelu kuće, te plaćaju sve režijske troškove u kući, a I tužena, koja je kćerka tužitelja, i njezin suprug UJ su uložila znatna novčana sredstva u renoviranje drugog kata kuće. Tužitelj unazad 31 godinu nikada nije uložio ništa u renoviranje kuće, a što će I tužena potraživati u zasebnom postupku. Netočni su navodi da je II tužena fizički napala drugu kćerku AJ, a da je tužitelj branio kćer pa da bi zbog navedenog tužene zabranile tužitelju pristup u kuću. U prilog navedenom prilaže se rješenje ODO u Virovitici broj KP-DO-222/2024 od 13. rujna 2024., kojim je odbačena kaznena prijava protiv II tužene ŽJ, a radi sumnje u počinjenje kaznenog djela nasilja u obitelji iz čl. 179. a KZ-a i kaznenog djela nanošenja tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ-a na štetu kćerke OJ. Iako tužitelj ne navodi u tužbi, u kući živi i suprug I tužene UJ koji je teško bolesna i teško pokretna osoba sa više dijagnoza, od kojih je najteža astma zbog koje otežano diše i teško je pokretan, te PTSP uslijed sudjelovanja u Domovinskom ratu. Tužene su u istinitom i poštenom posjedu nekretnine koja im ujedno predstavlja i jedini dom. Tužene bi iseljenjem pretrpjele tešku i nenadoknadivu štetu s obzirom da na raspolaganju nemaju drugi smještaj, a preseljenjem bi štetu pretrpio i suprug I tužene. Iseljenjem tuženih bilo bi povrijeđeno pravo iz čl. 34. Ustava Republike Hrvatske zajamčeno čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koju je Republika Hrvatska ratificirala i koja je u primjeni od 1997. godine. Kako je ista međunarodni ugovor i čini dio unutarnjeg pravnog poretka RH, ista je po svojoj pravnoj snazi iznad zakona. II tužena je osoba starije životne dobi koja bi iseljenjem pogotovo pretrpjela tešku i nenadoknadivu štetu. Tužitelj je prije dvije godine prodao nekretninu koju je naslijedio i u kojoj je mogao živjeti, a sada živi u drugoj nekretnini sa sadašnjom suprugom, tako da je u povoljnijoj poziciji u odnosu na tužene. Slijedom navedenog, s obzirom da nisu ispunjeni svi zakonski uvjeti kojima bi se tuženima naložila predaja u posjed i plaćanje naknade za korištenje nekretnine, propisani čl. 162. u svezi sa čl. 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tužene su predložile da sud odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane te obveže tužitelja na naknadu troškova postupka.

3. Podneskom od 21. srpnja 2025. tužitelj je preinačio tužbu promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjev za predajom u posjed predmetne nekretnine (st. I tužbenog zahtjeva), na način da više ne zahtjeva predaju predmetne nekretnine u posjed već u suposjed.

3.1. U istom podnesku tužitelj je preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatom (st. II tužbenog zahtjeva), na način da na ime korištenja njegovog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine za razdoblje od 1. kolovoza 2024. pa do 1. listopada 2024. solidarno isplate iznos od 526,58 EUR, te da tužene ubuduće na ime naknade za korištenje tužiteljevog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine tužitelju solidarno isplaćuju iznos od 263,29 EUR-a mjesečno, počev od 1. listopada 2024., pa sve do predaje predmetne nekretnine u posjed, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3.2. Sud je procesnim rješenjem na ročištu od 25. rujna 2025. temeljem odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) dopustio preinačenje tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatom (st. II tužbenog zahtjeva). Iako je tužba u tom dijelu preinačena nakon zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu od 5. prosinca 2024., sud je dopustio preinaku budući da tužitelj bez svoje krivnje tužbu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka jer je tek nakon provedenog gospodarskog vještačenja došao do saznanja koliko iznosi mjesečna zakupnina za predmetne nekretnine u utuženom razdoblju. Naime, odredbom čl. 190. st. 1. ZPP određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno, sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

3.3. Procesnim rješenjem donesenim na istom ročištu sud nije dopustio preinačenje tužbe promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva za predajom u posjed predmetne nekretnine (st. I tužbenog zahtjeva), budući da je tužitelj prekludiran u pravu na ovakvu preinaku tužbe. Naime, tužitelj je imao mogućnost preinačiti tužbu promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva za predajom u posjed predmetne nekretnine samo do zaključenja prethodnog postupka, budući da je tužitelj prije podnošenja tužbe bilo poznato da je I tužena suvlasnik predmetne nekretnine u 1/2 dijela, tužitelju je, s obzirom da je zastupan po stručnoj osobi - odvjetniku, moralo biti poznato da I tužena, sukladno odredbi čl. 42. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN- 91/06, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje ZVDSP), ima pravo na suposjed predmetne nekretnine i da stoga od I tužene ne može osnovano zahtijevati predaju predmetne nekretnine u cijelosti u posjed.

4. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem verificiranog zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], opomene pred tužbu od 26. kolovoza 2024. (list 6), Izviješća PP Slatina o događaju od dana 6. kolovoza 2024. (list 15), preslike rješenja ODO u Virovitici br. KP-DO-222/2024-2 od 13. rujna 2024. (list 19-21), uvidom u medicinsku dokumentacija za supruga I tužene UJ (list 23-28), gospodarskim vještačenjem po vještaku Zlatku Mlinariću, stalnom sudskom vještaku, saslušanjem vještaka i svjedoka BJ, FJ, SJ, TJ, EJ, JJ i ZJ te saslušanjem tužitelja i tuženih u svojstvu stranaka.

5. Nije sporno da su na predmetnoj nekretnine označenoj kao kč. br. [katastarska čestica] - kuća br. 122 i dvor [adresa] sa 386 m2, u naravi obiteljska kuća i dvorište na adresi [adresa], tužitelj i I tužena upisani kao suvlasnici, svatko u 1/2 dijela, što proizlazi iz priloženog verificiranog zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], niti je sporno da se tužene nalaze u neposrednom posjedu predmetne nekretnine.

6. U odnosu na tužbeni zahtjev za predajom predmetne nekretnine u posjed sporno je da li su tužene dužne predmetnu nekretninu predati tužitelju u posjed, da li se u posjedu tužene nalaze temeljem valjane pravne osnove, da li su tužene tužitelju 1. kolovoza 2024. onemogućile pristup predmetnoj nekretnini i onemogućile mu posjed iste, te da li bi predajom predmetne nekretnine tužitelju u posjed došlo do povrede prava tuženih na dom.

7. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatom sporno je da li su tužene dužne tužitelju platiti utuženi iznos na ime naknade za korištenje tužiteljevog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine u utuženom razdoblju od 1. kolovoza 2024., kao dana kada je tužitelju, kako se navodi u tužbi, od strane tuženih onemogućeno korištenje predmetne nekretnine, pa do dana podnošenje tužbe 1. listopada 2024., te da li su tužene dužne ubuduće, počevši od 1. listopada 2024. pa do predaje predmetne nekretnine tužitelju u posjed, tužitelju solidarno plaćati iznos od 263,29 EUR mjesečno na ime naknade za korištenje tužiteljevog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine.

8. Na navedene sporne okolnosti izvedeni su dokazi čitanjem izviješća PP Slatina o događaju od dana 6. kolovoza 2024., preslike rješenja ODO u Virovitici br. KP-DO- 222/2024-2 od 13. rujna 2024., uvidom u medicinsku dokumentacija za supruga 1. tužene UJ, gospodarskim vještačenjem po vještaku Zlatku Mlinariću, stalnom sudskom vještaku, saslušanjem svjedoka BJ, FJ, SJ, TJ, EJ, JJ i ZJ, te saslušanjem tužitelja i tuženih u svojstvu stranaka.

9. Temeljem provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud smatra neosnovanim tužbeni zahtjev za predajom predmetne nekretnine tužitelju u posjed.

10. U odnosu na I tuženu RJ neosnovanost tužbenog zahtjeva za predajom predmetne nekretnine tužitelju u posjed temelji se na činjenici da se u posjedu I tužena nalazi temeljem valjane pravne osnove, jer je u zemljišnim knjigama ista uknjižena kao suvlasnik predmetne nekretnine u 1/2 dijela, koje pravo predstavlja valjanu pravnu osnovu temeljem koje je I tužena ovlaštena odbiti zahtjev za predajom predmetne nekretnine u posjed tužitelju. Naime, odredbom čl. 42. st. 1. ZVDSP određeno je da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje. Nije sporno da i tužitelju, kao suvlasniku predmetne nekretnine, temeljem citirane zakonske odredbe pripada pravo na suposjed predmetne nekretnine, no postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj nije zatražio predaju u suposjed predmetne nekretnine već u posjed, koji zahtjev, s obzirom na odredbu čl. 42. st. 1. ZVDSP, u odnosu na I tuženu nije osnovan, jer bi deposjedacijom I tužene bilo suprotno pravu I tužene na suposjed, koje pravo I tuženoj pripada temeljem citirane zakonske odredbe.

11. U odnosu na II tuženu ŽJ neosnovanost tužbenog zahtjeva za predajom predmetne nekretnine tužitelju u posjed temelji se na činjenici da bi usvajanjem takvog tužbenog zahtjeva došlo do povrede prava II tužene na dom, proklamiranog Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje Konvencija). Naime, odredbom čl. 8. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (st. 1.), kao i da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina ili radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (st. 2.).

11.1. U konkretnom slučaju suprostavljena su dva prava, pravo suvlasništva tužitelja na spornoj nekretnini i pravo II tužene na dom. Sud smatra da, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, pravo suvlasništva tužitelja na spornoj nekretnini ne preteže nad pravom II tužene na dom.

11.2. Nije sporno da II tužena predmetnu nekretninu koristi za stanovanje, kako je navela u svom iskazu, neprekidno još od vremena kada je bila u braku s tužiteljem, za vrijeme kojeg su zajednički sagradili predmetnu kuću, a koji brak je trajao do 1994. godine, kada se tužitelj samovoljno odselio. U predmetnoj kući živi u prizemlju, dok na katu kuće živi njezina kćerka RJ (ovdje I tužena) i njezin suprug. Od nekretnina nema u vlasništvu ništa, nema kuću niti kakav objekt u kojem bi mogla stanovati. Nakon što je odselio 1994. godine tužitelj nikada nije tražio da mu se preda posjed ove kuće, niti je ikada izrazio želju da bi se vratio živjeti u ovu kuću. Na predmetnoj kući bila je upisana kao suvlasnik u 1/2 dijela, no svoju polovinu djela kuće darovala je kćerki RJ prije nekoliko godina, a nakon darovanja ostala je stanovati u predmetnoj kući, uz suglasnost i odobrenje kćerke RJ.

11.3. Sud prihvaća iskaz II tužene da predmetnu nekretninu koristi za stanovanje još od vremena kada je bila u braku s tužiteljem, da je brak trajao do 1994. godine, kada se tužitelj samovoljno odselio te da u vlasništvu nema drugih nekretnina, odnosno da u vlasništvu nema kuću niti kakav objekt u kojem bi mogla stanovati. Istaknuti navodi između stranaka nisu sporni, jer iste tužitelj nije osporio te u svom iskazu naveo da mu je poznato II tužena u vlasništvu nema drugih nekretnina.

12. Slijedom navedenih utvrđenja, sud smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva za predajom predmetne nekretnine u posjed tužitelju bilo u suprotnosti sa pravom II tužene na dom. Naime, predmetna nekretnina jedina je nekretnina koju II tužena može koristiti za stanovanje, jer u vlasništvu nema drugih nekretnina u kojima bi mogla živjeti. Dugogodišnjim neprekidnim korištenjem predmetne nekretnine za potrebe stanovanja, još od vremena kada je bila u braku s tužiteljem, II tužena je prema predmetnoj nekretnini nesporno razvila posebnu emocijalnu povezanost, doživljavajući ju opravdano svojim domom, slijedom čega II tužena uživa ne samo zaštitu u smislu citirane odredbe čl. 8. Konvencije, prema kojoj svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (st. 1.), već i ustavno pravnu zaštitu prava na dom, kao jednog od temeljenih ustavnih prava zaštićenog Ustavom Republike Hrvatske, u smislu odredbe čl. 34. st. 1. Ustava RH, kojom je određeno da je dom nepovrediv.

13. Utvrdivši da su tužitelj i I tužena suvlasnici predmetne nekretnine, svatko u 1/2 dijela, i da se stoga I tužena nalazi u posjedu predmetne nekretnine temeljem valjane pravne osnove, te utvrdivši da II tužena predmetnu nekretninu neprekidno koristi za stanovanje više od 40 godina te da joj je ista jedina nekretnina koju može koristiti za stanovanje, jer u vlasništvu nema drugih nekretnina u kojima bi mogla živjeti, te utvrdivši da u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, pravo suvlasništva tužitelja na spornoj nekretnini ne preteže nad pravom II tužene na dom, sud je tužbeni zahtjev za predajom predmetnih nekretnina tužitelju u posjed u cijelosti odbio kao neosnovan te presudio kao u izreci.

14. Tužbeni zahtjev za isplatom utuženog iznosa od 526,58 EUR na ime naknade za korištenje tužiteljevog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine u utuženom razdoblju od 1. kolovoza 2024. pa do 1. listopada 2024., te isplatom iznosa od 263,29 EUR mjesečno ubuduće, počevši od 1. listopada 2024. pa do predaje predmetne nekretnine tužitelju u posjed, specificiran u podnesku tužitelja od 21. srpnja 2025. (st. II tužbenog zahtjeva), sud smatra u cijelosti neosnovanim.

15. U vještačkom nalazu i mišljenju od 3. lipnja 2025. gospodarski vještak Zlatko Mlinarić naveo je da je predmetna obiteljska kuća u [adresa], smještena na kč. br. [katastarska čestica] - kuća br. 122 i dvor [adresa] iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi prizemna obiteljska kuća s izgrađenim i uređenim potkrovnim prostorijama. Ulaz u prizemlje obiteljske kuće se nalazi na istočnoj (uličnoj) strani kuće, dok se stambenom prostru u potkrovlju obiteljske kuće pristupa preko betonske staze s južne strane kuće i preko stepeništa koje je smješteno na zapadnoj (dvorišnoj) strani kuće. Visina mjesečne zakupnine za ukupni neto stambeni prostor iznosi 198,83 EUR mjesečno, a za utuženo razdoblje od 1. kolovoza 2024. do 1. listopada 2024. iznosi 397,65 EUR (132,55 m2 x 1,50 EUR/m2 x 2), dok zakupnina za okućnicu, odnosno za građevinsko zemljište, iznosi 0,167 EUR/m2 mjesečno. Prema izvodu iz zemljišne knjige površina okućnice, odnosno građevinskog zemljišta kč. br. [katastarska čestica] - kuća br. 122 i dvor [adresa] iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] iznosi 386 m2, te sukladno naprijed navedenoj i utvrđenoj jediničnoj visini zakupnine zemljišta, za utuženo razdoblje od 1. kolovoza 2024. do 1. listopada 2024. visina zakupnine iznosi 128,92 EUR (386 m2 x 0,167 EUR/m2 x 2). Slijedom navedenog vještak je mišljenja da visina zakupnine za stambeni prostor obiteljske kuće i za okućnicu u razdoblju od 1. kolovoza 2024. do 1. listopada 2024. iznosi ukupno 526,57 EUR.

16. Iako tužitelj tužbeni zahtjev za isplatom (st. II tužbenog zahtjeva) uskladio sa rezultatima provedenog gospodarskog vještačenja te u postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje isplatu na ime naknade za korištenje suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, sukladno veličini njegovog suvlasničkog dijela, iznosa koji su sukladni vještačenjem utvrđenim iznosima zakupnine za predmetnu nekretninu, sud je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.

16.1. Naime, polazeći od specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, odnosno cijeneći da su tužitelj i I tužena suvlasnici na predmetnim nekretninama, svatko u 1/2 dijela, da tužene neprekidno, uz znanje i prešutnu suglasnost tužitelja, dugi niz godina koriste predmetnu nekretninu za potrebe stanovanja, iz čega proizlazi da su tužene pošteni posjednici predmetne nekretnine, sud smatra da se u konkretnom slučaju u odnosu na I tuženu imaju primijeniti odredbe ZVDSP o izvršavanju prava vlasništva suvlasnika (čl. 38. ZVDSP), a u odnosu na II tuženu odredbe ZVDSP o pravnom položaju poštenog posjednika (čl. 164. ZVDSP), te da stoga nema mjesta primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) o stjecanju bez osnove, odnosno konkretno odredbe čl. 1120. ZOO o isplati naknade zbog uporabe tuđe stvari u svoju korist, po kojoj osnovi tužitelj temelji tužbi i postavljene tužbene zahtjeve. Naime, odredbom čl. 38. st. 1. ZVDSP određeno je da svaki suvlasnik, ako nije što drugo određeno, može izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika, dok je odredbom čl. 164. st. 1. ZVDSP određeno da pošteni posjednik tuđe stvari nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

17. Iz iskaza svjedoka BJ, FJ, SJ, EJ, JJ i ZJ te iskaza stranaka nesporno je utvrđeno da se tužene u posjedu predmetne nekretnine nalaze dugi niz godina te da se tužitelj, nakon što se razveo od II tužene 1994. godine, iste godine odselio iz predmetne nekretnine, te da se nikada nije protivio da tužene ostanu u posjedu predmetne nekretnine niti im je ikada branio taj posjed.

18. Naime, svjedok BJ ne zna kada je tužitelj odselio iz predmetne kuće, no poznato mu je da tužitelj tuženima nikada nije osporavao posjed navedene kuće. Svjedokinja FJ, supruga tužitelja, navela je da s tužiteljem živi od 1994. godine, a da se s njim vjenčala prije 5-6 godina, istaknuvši da tužitelj tuženima nikada nije osporavao posjed na predmetnoj kući, jer su u toj kući živjeli njegova kćerka AJ zajedno sa majkom ŽJ (bivša supruga tužitelja, ovdje II tužena), a u gornjoj etaži kuće stanuje druga kćerka RJ sa svojim suprugom, i koliko zna tužitelj nikada ranije nije tražio od tuženih da u navedenoj kući on stanuje, odnosno nastavi živjeti. Svjedokinja SJ navela je da je tužitelj iz predmetne kuće iselio neposredno nakon Domovinskog rata, da su predmetnoj kući ostale živjeti njegova bivša supruga ŽJ (ovdje II tužena) te kćerke RJ i AJ, te da bivšoj supruzi niti svojoj kćerkama tužitelj nikada nije osporavao posjed na predmetnoj kući. Svjedok EJ, kćerka I tužene te unuka II tužene, iskazala je da od drugih osoba ima saznanja da se tužitelj iz predmetne kuće odselio 1992. ili 1993. godine te da je jednom godišnje dolazio u ovu kuću, primjerice kada je trebalo popraviti kolica njegovoj kćerki AJ koja je inače invalidna osoba. Svjedok JJ iskazao je da tužitelj u predmetnoj kući ne živi 30-ak godina, dopušta da je tužitelj tamo dolazio u posjet kćerki AJ, no nikada nije čuo da bi tužitelj osporavao kćerki RJ i bivšoj supruzi ŽJ posjed navedene kuće, niti je ikada nije čuo, a niti ima saznanja, da bi tužene osporavale, odnosno branile tužitelju da dolazi u ovu kuću. Svjedok ZJ iskazao je da je tužitelj prije 30-ak i više godina iselio iz navedene kuće, zna da je nakon toga znao dolaziti kod svoje djece koja su ostala živjeti u toj kući. U toj kojoj su nekada živjeli tužitelj i njegova bivša supruga ŽJ (ovdje II tužena) jer je to bila njihova kuća, a tko je kao vlasnik upisan u zemljišnim knjigama nije mu poznato.

19. Iskaze svjedoka sud prihvaća jer su uvjerljivi, logični, međusobno sukladni te nisu u suprotnosti sa utvrđenjima koja proizlaze iz drugih dokaza, a niti sa danim iskazima stranaka.

19.1. Naime, tužitelj je u iskazu potvrdio da u predmetnoj kući u [adresa], ne živi od 1994. godine, odnosno od kada se razveo od II tužene, te da nikada od tuženih nije zahtijevao da mu se omogući suposjed predmetne kuće. U kuću je povremeno dolazio, s obzirom da je u kući ostala živjeti kćerka AJ koja je invalidna osoba, no ona je iz te kuće krajem 6. mjeseca prošle godine odselila i tada smještena u jednu udomiteljsku obitelj u [adresa], a sada se nalazi u drugoj udomiteljskoj obitelji u Virovitici. Nije mu primarno da se useli u predmetnu kuću, odnosno da stupi u suposjed ili posjed iste, ali s obzirom da u toj kući živi njegova bivša supruga, ovdje II tužena ŽJ, smatra da je ista dužna plaćati barem stanarinu za stanovanje u ovoj kući, jer bi u suprotnom, kao suvlasnik, tražio drugog stanara koji bi plaćao najam za smještaj u kući. Ukoliko II tužena želi ostati stanovati u ovoj kući ,tada joj daje izbor da mu plati za stanarinu od 1. kolovoza 2024. te da stanarinu plaća nadalje dok u toj kući živi. O mogućnosti plaćanja stanarine od strane, odnosno o mogućnosti smještaja nekog drugog stanara u ovu kuću nije posebno dogovarao sa I tuženom kao suvlasnicom, ali znao je napomenuti da bi on mogao drugog stanara pustiti u ovu kuću. Koliko mu je poznato II tužena nema drugih nekretnina pa niti neke druge kuće u svom vlasništvu.

19.2. U iskazu I tužena je u bitnom navela da je tužitelj **.**.2024., sa BJ, došao do predmetne kuće u kojoj žive ona i II tužena kako bi odvezao neke stvari tadašnjeg partnera njezine sestre AJ, i oko preuzimanja spomenutih stvari nije bilo nikakvih problema niti verbalnog sukoba između njih. Policiju je nazvala 6. kolovoza 2024. s obzirom da je tužitelj u međuvremenu svaki dan dolazio i maltretirao nju i njezinu majku, ovdje II tuženu, na način da ih tjerao iz ove kuće i govorio je kako će u kuću dovesti neke stanare. Netočno je da se tužitelj brine o njezinoj sestri AJ, koja je invalidna osoba i psihički bolesnik. Tužitelj je znao dolaziti u predmetnu kuću za vrijeme dok je njezina sestra stanovala s njima u ovoj kući, ali samo ako je nešto trebalo popraviti na invalidskim kolicima kojima se ona služi, ali nije skrbio o njoj, to činile ona i njezina majka (II tužena). Istaknula je da da 1. kolovoza 2024. tužitelj uopće nije dolazio do ove kuće, niti je imao namjeru toga dana odvesti neke stvari. Trenutno u predmetnoj kući žive ona i njezin suprug UJ, koji je teško bolestan, te njezina majka (II tužena).

19.3. U iskazu II tužena je u bitnom navela da nikada nije tužitelju branila dolazak u predmetnu kuću. U predmetnoj kući živi od kada je ista sagrađena još za vrijeme trajanja braka nje i tužitelja. U predmetnoj kući živi u prizemlju iste, dok na katu kuće živi njezina kćerka RJ (I tužena) i njezin suprug. Ne slaže se s tim da tužitelju plaća bilo kakvu naknadu za stanovanje u predmetnoj kući, jer je kuću gradila zajedno s tužiteljem i u nju je puno uložila. Tužitelj joj nikada nije spomenuo da bi od nje tražio bilo kakvu naknadu za stanovanje u ovoj kući niti je o tome s njom ikada dogovarao, a o tome nije razgovarao ni sa njihovom kćerkom RJ, jer joj o tome kćerka nikada nije ništa govorila. Od nekretnina nema u vlasništvu ništa, tako nema nikakvu kuću niti nekakav objekt u kojem bi mogla stanovati. Tužitelj nikada prije nije tražio da mu se preda posjed ove kuće, niti je ikada izrazio želju da bi se vratio živjeti u ovu kuću nakon što je iz nje odselio 1994. godine Na predmetnoj kući bila je upisana kao suvlasnik u 1/2 dijela, a tužitelj u drugoj polovini dijela, no svoju polovinu djela kuće je darovala kćerki RJ prije nekoliko godina, ne zna točno kada, ali ne prije više od 10 godina, te je nakon izvršenog darovanja ostala stanovati u predmetnoj kući, uz suglasnost i odobrenje kćerke RJ.

20. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, utvrđeno je da je posjed tuženih na predmetnoj nekretnini ne samo istinit, jer posjed predmetne nekretnine tužene nisu stekle niti silom, ni potajno ili prijevarom, a niti zlouporabom povjerenja (čl. 18. st. 2. ZVDSP), već je u odnosu na I tuženu posjed zakonit, a u odnosu na obje tužene posjed je pošten. Naime, odredbom čl. 18. st. 1. ZVDSP određeno je da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja (pravo na posjed), što u odnosu na I tuženu nije sporno jer je ista suvlasnica predmetne nekretnine, dok je odredbom čl. 18. st. 3. ZVDSP određeno da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Naime, iz provedenih dokaza utvrđeno je da I tužena (kćerka tužitelja i II tužene), kao član obitelji, te II tužena (bivša supruga tužitelja) u spornoj kući sagrađenoj na predmetnoj nekretnini žive od kada su tužitelj i II tužena tijekom trajanja njihove bračne zajednice zajedničkim sredstvima sagradili navedenu kuću, te su u vrijeme stjecanja posjeda imali valjanu pravnu osnovu za posjed predmetne nekretnine te stoga nisu imali razloga niti sumnjati da im ne pripada pravo na posjed.

20.1. Cijeneći da tužitelj, kako je to utvrđeno iz iskaza saslušanih svjedoka i stranaka, nikada od tuženih nije zahtijevao, pa niti tužbom, predaju predmetne nekretnine u posjed ili suposjed, što znači da o pravu tužitelja na posjed, odnosno na suposjed predmetne nekretnine, nikada pravomoćno nije odlučeno u sudskom sporu, a niti je o tom pravu tužitelja odlučivalo neko drugo tijelo, utvrđeno je da posjed tuženih nikada nije postao nepošten u smislu odredbe čl. 18. st. 4. ZVDSP. Naime, citiranom odredbom određeno je da ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu, što na odgovarajući način vrijedi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.

20.2. U odnosu na I tuženu potrebno je istaknuti da je tužbeni zahtjev za isplatom neosnovan i zbog činjenice što su tužitelj i I tužena suvlasnici predmetne nekretnine, svatko u 1/2 dijela te I tužena kao suvlasnik može u pogledu cijele predmetne nekretnine izvršavati sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti tužitelja, jer s obzirom na način stjecanja posjeda predmetne nekretnine nije došlo do povrede prava tužitelja kao suvlasnika . Naime, odredbom čl. 38. st. 1. ZVDSP određeno da svaki suvlasnik, ako nije što drugo određeno, može izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, cijeneći pri tome da s obzirom na način stjecanja posjeda predmetne nekretnine i postojanje dogovora ranijih suvlasnika o načinu korištenja istih, nije došlo do povrede prava tužitelja kao suvlasnika.

20.3. Da u konkretnom slučaju izvršavanjem ovlasti I tužene kao nositelja dijela prava vlasništva u pogledu cijele predmetne nekretnine nije došlo do povrede prava tužitelja kao suvlasnika, proizlazi iz činjenice da se u posjedu predmetne nekretnine radi korištenja iste za potrebe stanovanja I tužene i njezine obitelji, odnosno njezinog supruga i njezine majke, ovdje II tužene, nalazi uz znanje i prešutno odobrenje tužitelja kao suvlasnika, te nesporne činjenice da se tužitelj, nakon što se razveo od II tužene 1994. godine i iste godine odselio iz predmetne nekretnine, nikada nije protivio da tužene ostanu u posjedu predmetne nekretnine niti im je ikada taj posjed branio, kao i iz činjenice da tužitelju, kako je to u svom iskazu sam naveo, nije primarno da se useli u predmetnu kuću, odnosno da stupi u suposjed ili posjed iste.

21. Što se tiče navoda tužitelja da mu tužene od 1. kolovoza 2024. brane pristup predmetnoj nekretnini, sud smatra, sve da su ti navodi i osnovani, da istaknuti navodi s obzirom na činjeničnu i pravnu osnovu tužbenih zahtjeva nisu od relevantnog značaja za donošenje meritorne odluke u ovom postupku. Naime, nije sporno da tužitelju, kao suvlasniku, pripada pravo na suposjed predmetne nekretnine, jer to proizlazi iz odredbe čl. 42. st. 1. ZVDSP, kojom je određeno da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ovlasti ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje, s tim da je donošenje takve odluke posao redovite uprave, kao i odlučivanje o izmjenama i opozivu prijašnje odluke o tome (čl. 42. st. 2. ZVDSP). Prema odredbi čl. 40. st. 1. ZVDSP o poslovima koji se tiču redovitog upravljanja stvarju odlučuju suvlasnici većinom glasova, koja većina se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika, no ukoliko se ne može postići većina, a poduzimanje nekog posla redovite uprave je nužno za održavanje stvari, na zahtjev bilo kojega od suvlasnika odluku će donijeti sud. Tužitelj, kao suvlasnik, s obzirom da ustraje na zahtjevu da mu tužene plaćanju naknadu za korištenje njegovog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, što tužene odbijaju jer smatraju da je to za njih neprihvatljivo, ima mogućnost zahtijevati razvrgnuće suvlasništva na predmetnoj nekretnini. Naime, kada se radi o poslovima koji premašuju okvir redovitog upravljanja (izvanredni poslovi), kao što su primjerice promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari ili davanje stvari u zakup ili najam na dulje od godinu dana i sl., prema odredbi čl. 41. st. 1. ZVDSP za poduzimanje takvih poslova potrebna je suglasnost svih suvlasnika, a ako se suvlasnici ne mogu suglasiti, onaj suvlasnik koji je predložio posao predvidivo koristan za sve, može zahtijevati razvrgnuće suvlasništva, pa makar to inače u tom času ne bi mogao.

22. S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da je posjed tuženih istinit i pošten, a u odnosu na I tuženu i zakonit, tužbeni zahtjev za isplatom utuženih iznosa na ime naknade za korištenje suvlasničkog dijela tužitelja, specificiran u podnesku tužitelja od 21. srpnja 2025., sud je u cijelosti odbio kao neosnovan, pozivom na odredbu čl. 164. st. 1. ZVDSP, kojom je određeno da pošteni posjednik tuđe stvari nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

23. Potrebno je istaknuti da sud nije posebno cijenio Izviješće PP Slatina o događaju o 6. kolovoza 2024., presliku rješenja ODO u Virovitici br. KP-DO-222/2024- 2 od 13. rujna 2024. te medicinsku dokumentaciju za supruga I tužene UJ, jer navedeni dokazi nisu od nikakvog relevantnog značaja za donošenje meritorne odluke.

23.1. Naime, iz navedenog Izviješća PP Slatina proizlazi da su policijski službenici dana 6. kolovoza 2024. zaprimili dojavu I tužene RJ da njezin otac, ovdje tužitelj, dolazi na njezinu adresu te od nje traži da ga novčani isplati jer je vlasnik jednog dijela predmetne kuće, što nije od nikakvog značaja za utvrđenje odlučnih činjenica u ovom postupku, kao što nije od relevantnog značaja niti činjenica što je rješenjem ODO u Virovitici br. KP-DO-222/2024-2 od 13. rujna 2024. odbačena kaznena prijava protiv II tužene zbog kaznenog djela nasilja u obitelji iz čl. 179. a KZ7 i kaznenog djela tjelesne ozljede iz čl. Medicinsku dokumentaciju za supruga I tužene UJ sud nije posebno cijenio, budući da njegovo zdravstveno stanje nije od nikakvog značaja za donošenje meritorne odluke, budući da isti nije stranka u ovom postupku niti je na bilo koji način obuhvaćen postavljenim tužbenim zahtjevima tužitelja.

24. Utvrdivši da su neosnovani i tužbeni zahtjev za predajom predmetne nekretnine tužitelju u posjed (st. I tužbenog zahtjeva) i tužbeni zahtjev za isplatom utuženih iznosa (st. II tužbenog zahtjeva), specificiran u podnesku tužitelja od 21. srpnja 2025., sud je iste u cijelosti odbio te presudio kao u izreci.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tužitelja da tuženima, na jednake dijelove, naknadi troškove postupka u iznosu od 1.320,00 EUR, i to 220,00 EUR na ime nagrade punomoćnice za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 40. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-1138/23, dalje Tarifa), 220,00 EUR na ime nagrade punomoćnika za sastav obrazloženog podneska od 2. rujna 2005. (Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 40. st. 1. Tarife) te 880,00 EUR za zastupanje na ročištima od 5. prosinca 2024. te 13. siječnja, 18. veljače i 25. rujna 2025. (Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 40. st. 1. Tarife).

25.1. Na dosuđeni iznos troškova tužitelj je dužan tuženima platiti zakonske zatezne kamate, po stopi čija visina je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, počevši od dana donošenje presude 7. studenoga 2025. pa do isplate.

U Slatini, 7. studenoga 2025.

S u d a c :

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. Davorin Tamaš, odvjetnik iz Slatine - punomoćnik tužiteljice.

2. Tatjana Denisov, odvjetnica iz Slatine - punomoćnik tužene.