REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-887/2019-56

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Luki Mardešić, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 30. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Luke Mardešić, odvjetnika i punomoćnika tuženika Hane Porobija, odvjetnice iz Zagreba, 7. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, br. 3207922835 od 24.11.2006. sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kao kreditora i tužitelja SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 119.500,00 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika ( članak 2. Ugovora o kreditu)

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 7.355,66 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

43,08 eur od 15.11.2007.

42,27 eur od 14.12.2007.

43,60 eur od 15.01.2008.

43,61 eur od 18.02.2008.

83,62 eur od 14.03.2008.

83,02 eur od 16.04.2008.

80,31 eur od 15.05.2008.

81,32 eur od 16.06.2008.

80,51 eur od 15.07.2008.

80,19 eur od 14.08.2008.

80,28 eur od 15.09.2008.

83,34 eur od 15.10.2008.

86,82 eur od 14.11.2008.

82,53 eur od 15.12.2008.

89,68 eur od 15.01.2009.

89,74 eur od 16.02.2009.

87,31 eur od 16.03.2009.

87,85 eur od 15.04.2009.

87,94 eur od 15.05.2009.

86,97 eur od 15.06.2009.

87,12 eur od 15.07.2009.

117,56 eur od 25.08.2009.

118,10 eur od 15.09.2009.

116,56 eur od 15.10.2009.

117,53 eur od 16.11.2009.

117,34 eur od 15.12.2009.

119,96 eur od 15.01.2010.

121,63 eur od 15.02.2010.

121,97 eur od 19.03.2010.

122,96 eur od 30.04.2010.

125,95 eur od 15.05.2010.

110,24 eur od 15.06.2010.

113,36 eur od 15.07.2010.

113,22 eur od 15.08.2010.

119,73 eur od 15.09.2010.

116,76 eur od 15.11.2010.

118,87 eur od 30.11.2010.

84,57 eur od 30.12.2010.

82,63 eur od 04.03.2011.

80,29 eur od 08.04.2011.

80,63 eur od 13.04.2011.

163,55 eur od 19.04.2011.

87,04 eur od 15.06.2011.

89,81 eur od 25.07.2011.

138,52 eur od 13.09.2011.

67,80 eur od 11.11.2011.

68,06 eur od 16.12.2011.

68,97 eur od 31.12.2011.

69,35 eur od 16.01.2012.

69,81 eur od 22.02.2012.

69,36 eur od 21.03.2012.

69,66 eur od 27.04.2012.

138,88 eur od 28.06.2012.

257,15 eur od 07.09.2012.

259,18 eur od 29.10.2012.

258,04 eur od 10.12.2012.

125,77 eur od 18.01.2013.

127,89 eur od 26.02.2013.

127,01 eur od 12.03.2013.

128,04 eur od 29.04.2013.

124,81 eur od 31.05.2013.

124,67 eur od 29.06.2013.

126,63 eur od 30.08.2013.

252,69 eur od 17.09.2013.

127,53 eur od 25.10.2013.

127,35 eur od 14.11.2013.

128,51 eur od 19.12.2013.

128,61 eur od 31.01.2014.

do 31. prosinca 2007. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova preplaćenog zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 28.669,23 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

1,04 eur od 14.03.2008.

0,20 eur od 15.10.2008.

15,59 eur od 14.11.2008.

28,34 eur od 15.01.2009.

28,67 eur od 16.02.2009.

18,05 eur od 16.03.2009.

20,49 eur od 15.04.2009.

20,97 eur od 15.05.2009.

16,78 eur od 15.06.2009.

17,51 eur od 15.07.2009.

16,63 eur od 25.08.2009.

18,47 eur od 15.09.2009.

13,53 eur od 15.10.2009.

16,72 eur od 16.11.2009.

16,22 eur od 15.12.2009.

24,83 eur od 15.01.2010.

30,36 eur od 15.02.2010.

31,55 eur od 19.03.2010.

34,89 eur od 30.04.2010.

44,73 eur od 15.05.2010.

46,89 eur od 15.06.2010.

58,73 eur od 15.07.2010.

58,33 eur od 15.08.2010.

82,87 eur od 15.09.2010.

71,88 eur od 15.11.2010.

79,95 eur od 30.11.2010.

103,69 eur od 30.12.2010.

93,09 eur od 04.03.2011.

80,26 eur od 08.04.2011.

82,36 eur od 13.04.2011.

178,01 eur od 19.04.2011.

118,68 eur od 15.06.2011.

134,45 eur od 25.07.2011.

253,60 eur od 13.09.2011.

116,79 eur od 11.11.2011.

118,96 eur od 16.12.2011.

125,74 eur od 31.12.2011.

128,73 eur od 16.01.2012.

132,32 eur od 22.02.2012.

129,36 eur od 21.03.2012.

131,75 eur od 27.04.2012.

261,39 eur od 28.06.2012.

250,88 eur od 07.09.2012.

259,65 eur od 29.10.2012.

256,23 eur od 10.12.2012.

116,04 eur od 18.01.2013.

124,40 eur od 26.02.2013.

121,27 eur od 12.03.2013.

125,53 eur od 29.04.2013.

113,37 eur od 31.05.2013.

113,07 eur od 29.06.2013.

120,93 eur od 30.08.2013.

240,50 eur od 17.09.2013.

125,28 eur od 25.10.2013.

124,86 eur od 14.11.2013.

129,64 eur od 19.12.2013.

130,33 eur od 31.01.2014.

129,91 eur od 13.02.2014.

260,86 eur od 29.04.2014.

128,14 eur od 09.05.2014.

128,14 eur od 28.06.2014.

129,78 eur od 10.07.2014.

136,21 eur od 30.08.2014.

136,27 eur od 02.10.2014.

138,50 eur od 24.10.2014.

140,47 eur od 10.12.2014.

139,70 eur od 30.12.2014.

141,53 eur od 15.01.2015.

141,26 eur od 12.02.2015.

141,26 eur od 15.04.2015.

141,26 eur od 13.05.2015.

141,26 eur od 15.05.2015.

141,26 eur od 16.06.2015.

141,26 eur od 27.07.2015.

141,26 eur od 15.09.2015.

282,53 eur od 11.11.2015.

141,26 eur od 11.11.2015.

141,26 eur od 25.11.2015.

141,26 eur od 15.12.2015.

141,26 eur od 13.01.2016.

185,13 eur od 15.02.2016.

181,34 eur od 17.03.2016.

178,76 eur od 19.04.2016.

170,60 eur od 19.05.2016.

185,50 eur od 16.06.2016.

179,90 eur od 16.07.2016.

180,27 eur od 25.08.2016.

178,90 eur od 21.09.2016.

181,15 eur od 17.10.2016.

190,10 eur od 15.11.2016.

192,17 eur od 20.12.2016.

191,75 eur od 17.01.2017.

188,55 eur od 15.02.2017.

182,29 eur od 21.03.2017.

186,66 eur od 20.04.2017.

173,20 eur od 16.05.2017.

173,82 eur od 19.06.2017.

167,73 eur od 21.07.2017.

150,90 eur od 22.08.2017.

147,50 eur od 26.09.2017.

148,13 eur od 24.10.2017.

150,19 eur od 23.11.2017.

145,87 eur od 21.12.2017.

146,44 eur od 15.02.2018.

145,76 eur od 28.02.2018.

136,06 eur od 31.03.2018.

125,46 eur od 27.04.2018.

129,84 eur od 17.05.2018.

140,59 eur od 30.06.2018.

140,03 eur od 31.07.2018.

153,61 eur od 31.08.2018.

155,43 eur od 01.10.2018.

150,93 eur od 12.11.2018.

307,27 eur od 14.12.2018.

157,24 eur od 15.01.2019.

151,61 eur od 18.02.2019.

152,63 eur od 12.03.2019.

151,69 eur od 20.04.2019.

151,70 eur od 30.04.2019.

159,05 eur od 19.06.2019.

164,08 eur od 29.07.2019.

173,03 eur od 20.08.2019.

169,94 eur od 17.09.2019.

169,60 eur od 17.10.2019.

169,60 eur od 30.10.2019.

175,06 eur od 18.11.2019.

172,31 eur od 09.12.2019.

186,61 eur od 11.02.2020.

205,70 eur od 20.03.2020.

200,14 eur od 29.04.2020.

202,28 eur od 04.05.2020.

187,86 eur od 08.06.2020.

197,14 eur od 10.07.2020.

188,36 eur od 20.08.2020.

190,38 eur od 09.10.2020.

193,52 eur od 14.10.2020.

189,78 eur od 14.11.2020.

189,77 eur od 15.12.2020.

192,57 eur od 18.01.2021.

189,50 eur od 15.02.2021.

176,99 eur od 15.03.2021.

180,14 eur od 14.04.2021.

178,87 eur od 12.05.2021.

176,70 eur od 30.06.2021.

186,03 eur od 30.07.2021.

189,50 eur od 23.08.2021.

178,80 eur od 15.09.2021.

198,31 eur od 03.11.2021.

199,25 eur od 17.11.2021.

206,82 eur od 03.12.2021.

211,99 eur od 03.01.2022.

208,75 eur od 03.02.2022.

216,31 eur od 21.03.2022.

227,09 eur od 14.04.2022.

206,76 eur od 12.05.2022.

232,01 eur od 01.07.2022.

512,12 eur od 19.09.2022.

251,75 eur od 04.10.2022.

245,83 eur od 05.10.2022.

242,50 eur od 11.11.2022.

239,74 eur od 09.12.2022.

230,29 eur od 12.01.2023.

224,48 eur od 23.02.2023.

217,29 eur od 14.03.2023.

224,96 eur od 11.04.2023.

213,70 eur od 31.05.2023.

423,80 eur od 04.10.2023.

206,15 eur od 31.10.2023.

419,24 eur od 03.11.2023.

204,11 eur od 04.12.2023.

199,08 eur od 08.12.2023.

201,72 eur od 15.12.2023.

205,07 eur od 27.02.2024.

204,35 eur od 01.03.2024.

219,87 eur od 08.04.2024.

217,83 eur od 03.05.2024.

212,38 eur od 14.06.2024.

212,56 eur od 23.07.2024.

201,12 eur od 14.08.2024.

193,81 eur od 12.09.2024.

198,66 eur od 01.10.2024.

198,24 eur od 08.11.2024.

do 31. prosinca 2007. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev i prigovor tuženika radi prebijanja tražbine s osnove negativnih tečajnih razlika u iznosu od 226,07 eura zajedno sa zateznim kamatama po stopi od dospijeća do isplate.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove parničnog postupka u iznosu od 5.370,92 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

VI. Odbija se tužitelj s dijelom troškova postupka u iznosu od 15.801,41 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207922835 od 24.11.2006.

1.1. Ističe da je u članku 2. istog ugovora navedeno kako redovna kamatna stopa iznosi 4,50 % godišnje u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, te je navedeno da je ista promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, ovdje tuženika, te da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O navedenim člancima u ugovoru nije se posebno pregovaralo, niti je za tužitelja postojala takva mogućnost te se nisu utvrdili egzaktni parametri ili metode parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope, odnosno kamatna stopa je mijenjana temeljem nepoštenih ugovornih odredbi glede jednostrane i netransparentne promjenjivosti redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je bez prethodnog obavještavanja tužitelja jednostranom odluku uprave banke mijenjao kamatnu stopu.

1.2. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7219/13-4 od 13.6.2014. i presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9.4.2015. kojima je pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije se pojedinačno pregovaralo čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

1.3. Poziva se i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14.6.2018. kojima je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, koje su nerazumljive i time i ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o rizicima vezanim uz svaku valutu, o rizicima intervalutanih promjena vezanim uz švicarski franak, o izvjesnosti rasta tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja valute euro i o povećanom riziku ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

1.4. Postavlja tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu kojim traži utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i kondemnatrni zahtjev sukladno odredbama članka 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku, kojeg označava u pretpostavljenoj visini od 155.000,00 kn (sada 20.572,04 eura). Predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev opisan pobliže u izreci presude uz naknadu parničnog troška tužitelju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

2.1. Protivi se postavljanju stupnjevite tužbe jer ista ne udovoljava pretpostavkama iz članka 186.b.st.3. ZPP-a.

2.2. Ističe prigovor promašene aktivne legitimacije pozivom na shvaćanje Ustavnog suda iz odluke broj U-III/3176/2007 od 6.svibnja 2021.

2.3. Ističe prigovor zastare navodeći da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala i nastupa protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate.

2.4. Nadalje tuženik smatra da kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. Poziva se na čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojima je sud u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača a tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare.

2.5. Vezano uz istaknuti prigovor zastare poziva se i na Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

2.6. Vezano uz istaknuti zahtjev temeljem valutne klauzule smatra da je korisnik kredita bio upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 18 P Ugovora gdje se navodi: „pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora“. Navodi da je valutna klauzula zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba i nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa.

2.7. Nadalje, tužitelj navodi da banka nije znala niti mogla ili morala znati za rast tečaja CHF a tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Smatra da je banka prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije.

2.8. Tužitelj navodi da standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita.

2.9. Podneskom od 19. studenog 2021. tuženik je dopunio odgovor na tužbu i istakao kako tužitelj nije dokazao svoj status potrošača.

2.10. Vezano uz način promjene kamatne stope, tuženik ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve.

2.11. Slijedom tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. U nastavku postupka, stranke su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Tužitelj je podneskom od 23. rujna 2025. nakon provedenog financijskog vještačenja specificirao i uredio tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od ukupno 36.024,89 eura, od čega na ime stečenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 7.355,66 eura i 28.669,23 eura na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli.

5. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva koju je sud dopustio temeljem odredbe čl. 190. st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine –Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete, čime se tužitelju dalje nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljevog prava na pristup sudu.

6. Predmet ovog parničnog spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa po Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3207922835 od 24.11.2006. i to po osnovi valutne klauzule kojom se glavnica veže za valutu CHF i po osnovi promjenjive kamatne stope za koje odredbe tužitelj smatra da su ništetne i potražuje stečeno bez osnove temeljem navedenih odredbi.

7. Nesporno je u postupku utvrđeno da je tužitelj, kao korisnik kredita 24. studenog 2006. s bankom, navedenim tuženikom, sklopio Ugovor o kreditu broj 3207897275 na iznos od 119.500,00 CHF u protuvrijednosti od kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, promjenjivom kamatnom stopom od 4,50 % godišnje i rokom otplate od 30 godina. Nesporno je i da je kredit i dalje u tečaju, da nije otplaćen i da ga tužitelj i danas otplaćuje u anuitetima protuvrijednosti vezane uz valutu CHF, odnosno da nije potpisao dodatak ugovora o konverziji kredita.

8. Sporno je da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presude Trgovačkog suda Zagreb poslovni broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. i da li su odredbe Ugovora o kreditu broj 3207922835 od 24.11.2006. sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetne. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača. Sporno je da li tužitelj ima aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

9. Radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207922835 od 24.11.2006. (list 7-11 i str. 243-247 spisa), u pregled promjena kamatnih stopa (list 12 spisa), u članke dostavljene uz odgovor na tužbu (list 32-69 spisa), u Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim stranim i fizičkim osobama od 11. prosinca 2012. ( list 71-76 spisa), u promet po kreditu (str. 145-160 i 172-187 spisa), u nalaz financijskog vještaka Filipa Tolić od 16. prosinca 2024. (str. 204-281 spisa), u dopunu nalaza financijskog vještaka – očitovanje od 18. kolovoza 2025. ( str. 315-316 spisa). Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Filipu Tolić iz [adresa] koji je neposredno saslušan na ročištu kao i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke i svjedoka FĐ i ZĐ.

10. Nije proveden dokaz saslušanjem službenika banke od kojeg dokaza je tuženik odustao na pripremnom ročištu taksativno navodeći koje dokaze predlaže u postupku.

11. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. ZPP-a sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

12 U odnosu na istaknuti prigovor nedostataka aktivne legitimacije tužitelja zbog činjenice da tuženik ne zna tko je vraćao kredit treba ukazati kako su u obveznopravnom odnosu na temelju predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik. Tuženik je ugovoreni iznos kredita isplatio tužitelju i on je bio u obvezi vratiti iznos plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta kroz određeno razdoblje, a eventualni modalitet plaćanja prema tuženiku ne oduzima tužitelju pravo biti aktivno legitimiran u ovom postupku. To stoga što je odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba, dok je stavkom 3. tog članka propisano da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze istu treba ispuniti dužnik osobno. Odnos između dužnika, ovdje tužitelja i treće osobe ne tiče se tuženika kao kreditora, pa je pravno neodlučno je li rate kredita otplaćivao tužitelj ili netko u njegovo ime i za njegov račun. Dakle, tužitelj je u svojstvu korisnika kredita sklopio ugovor o kreditu, koji je otplaćivan u ime i za račun tužitelja, pa je on kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa aktivno legitimiran zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita.

13. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207922835 od 24.11.2006. (list 7-11 i str. 243-247 spisa) utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u svrhu kupnje kuće (čl.6.) u iznosu od 119.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (čl. 1.) s redovnim ugovorenim kamatama po promjenjivoj stopi 4,50% godišnje (čl.2.) i rokom otplate od 30 godina (čl.3). Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (čl.7).

14. Vezano uz odluku o glavnoj stvari za istaći je da se na konkretni spor primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 24.11.2006.

15. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- Odredba čl.81. st.1. ZZP kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati,

- Odredba članka 82 .Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Isto tako mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

- odredba članka 96. kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

- odredba članka 99. kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

- odredba članka 100. kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

- odredba članka 101. kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

- odredba članka 102. kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je u tijeku 2006. realizirao kredit za kupovinu stambenog objekta, u naravi obiteljske kuće a da je prethodno ocijenio da je tuženik u to vrijeme imao najpovoljnije kredite. Istakao je da mu je predmetni kredit ponuđen s najmanjim rizikom i najvećom koristi a da u prodajnom razgovoru nije bilo govora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi , što on nije niti razumio ali da je pretpostavljao da je bilo kakvog rizika da bi na to bio i upozoren. Ugovor je pročitao u dijelu u kojem ga je zanimao i početna rata je iznosila oko 2.100,00 kuna, u konačnici narasla na 4.800,00 kuna. Istakao je da i danas otplaćuje kredit i da su mu i dalje rate kredita vezane uz tečaj CHF i da nikada nije radio konverziju. Ugovor o konverziji nisu htjeli potpisati jer se nisu slagali s ugovornim odredbama . Istakao je da u vrijeme realizacije kredita na sebi nije imao nikakav obrt niti udjele u trgovačkom društvu. Posebno je istakao da je osobno sam vraćao kredit i da je zbog visine rate morao raditi i dva posla. Zbog toga je morao otkazati i podstanarski stan i vratiti se živjeti sa roditeljima . Vezano uz obrt istakao je da je isti imao u periodu od 2016. do 2018. godine. Istakao je i da ga nitko nije upozorio na nikakav rizik ugovaranja predmetnog kredita.

18. Svjedok DĐ u svom iskazu je iskazao da mu je poznato da je tužitelj realizirao predmetni kredit jer je u ugovoru naveden kao založni dužnik te je svoju obiteljsku kuću dao u zalog kao sredstvo osiguranja povrata kredita. Istakao je da prije potpisivanja ugovora nije bio u banci već samo kod javnog bilježnika. Nadalje, iskazao je i da mu je poznato da su rate značajno rasle jer su počele stizati i opomene zbog čega je tužitelj, njegov sin, bio i u inozemstvu kada je slao njima, svojim roditeljima, novac za plaćanje rata kredita koji je u cijelosti sam otplaćivao.

19. Svjedok ZĐ je istakla da je prisustvovala prodajnom razgovoru prije sklapanja ugovora o kreditu i da se sjeća da je službenica banke njezinom sinu nudila navedeni kredit i uvjeravala ga da je kredit vezan uz CHF najpovoljniji za njega. U ugovoru je stupila kao sudužnik. Istakla je da u prodajnom razgovoru nije bilo govora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi već samo vezano uz potrebnu dokumentaciju za realizaciju kredita. Istakla je da su oni kao roditelji znali pomoći sinu u plaćanju kredita ali da je on to njima vratio.

20. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.

21. Jednako tako proizlazi i iskaza svjedoka, posebno svjedoka ZĐ koja je iskazala o načinu na koji se odvijao prodajni razgovor koji se u konačnici svodio samo na prikupljanje materijalne dokumentacije potrebne za realizaciju kredita, u kojem razgovoru je predmetni kredit nuđen kao najpovoljniji za tužitelja bez ikakvog upozorenja i pojašnjenja vezanog uz sporne ugovorne odredbe.

22. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realiziran kao stambeni kredit za osobne potrebe za dovršenje izgradnje stambene obiteljske kuće. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Činjenica da je na sebi imao obrt u periodu od godinu dana, otvoren 12 godina nakon realizacije kredita, nije bitna za ocjenu statusa tužitelja koji se cijeni kao relevantan u ovom postupku u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

23. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Nije dokazao da je tužitelja informirao na valjani način o razlozima zbog kojih može doći do promjene tečaja CHF, niti o razlozima i faktorima koji utječu na promjenu kamatne stope, niti u konačnici o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, niti je tuženik dokazao da je o uvjetima poslovanja na koje se poziva u ugovoru o kreditu razgovarao s tužiteljem.

24. Dokazi priloženi po tuženiku i to članci dostavljeni uz odgovor na tužbu (list 32- 69 spisa) i Opći uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim stranim i fizičkim osobama od 11. prosinca 2012. ( list 71-76 spisa) nisu relevantni za donošenje odluke o glavnoj stvari jer se njima ne dokazuje na koji način se odvijao prodajni razgovor, a i dostavljeni Opći uvjeti datiraju 6 godina nakon sklapanja ugovora.

25. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 1. i 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit od strane zaposlenika tuženika prezentiran kao najpovoljnijim za njega, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

26. Stoga je odredba čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata i iskaza tužitelja. Prihvaćajući sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

27. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju europski magistar zdravlja i tjelesne aktivnosti i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

28. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

29. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 1. i 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača. Sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

30. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

31. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva.

32. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

33. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

34. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

35. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

36. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Tolić iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje od 16. prosinca 2024. i naknadno se dopunski očitovao podneskom od 18.kolovoza 2025. i na ročištu održanom 30. rujna 2025.

37. Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je u periodu od početka otplate kredita do 8. studenog 2024., kao dana izrade nalaze jer je kredit još uvijek u tečaju, preplatio ukupni iznos od 36.024,89 eura, od čega na ime stečenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 7.355,66 eura i 28.669,23 eura po osnovi ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli.

38. Vještak je prikazao i negativne tečajne razlike iz perioda u kojem je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF, tako da one ukupno iznose 226,07 eura.

39. Tužitelj je istakao primjedbe na matematički izračun vještaka o kojima se vještak dopunski očitovao u pisanom podnesku i na održanom ročištu, nakon kojih očitovanja je nalaz prihvatio u cijelosti i u skladu sa istim, podneskom od 23. rujna 2025. uredio i specificirao tužbeni zahtjev.

40. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, no ostao je i dalje kod svih istaknutih prigovorio u postupku i dodatno istakao prigovor prijeboja, uvažavajući nalaz vještaka u kojem je iskazao da je u tijeku otplate kredita u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni tečaj, tuženik isplatio manje iznos od 226,07 eura.

41. Sud je naveden prigovor (prijeboja) tuženika odbio kao neosnovan iz razloga što sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Navedeno je u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023.

Ukazuje se ovdje i na odredbe Zakon o zaštiti potrošača u kojima se navodi da se smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne i ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga banka ne može tražiti isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove, jer takvog stjecanja na strani potrošača nije bilo. Ovaj je sud stava da tuženik svoju tražbinu mora utemeljiti na konkretnom pravnom institutu, a što u ovom postupku ne čini, već istu temelji posljedično na argumentaciji tužitelja. Međutim, njihove su pozicije prilikom sklapanja ugovora bile u mnogočemu drugačije pa tako tuženik nije niti naveo, a niti dokazao da bi primjena predmetnih ništetnih odredaba dovela do očitog nesrazmjera u ispunjenju obveza na štetu banke.

Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

42. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

43. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

44. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji nije osnovan.

45. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti, pozivom na članak 328. ZOO-a.

46. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

47. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope, sud je da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. donesena pravomoćna presuda Pž-7129/13, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

48. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

49. Kako je tužba podnesena 11. lipnja 2019. to do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a koji se za valutnu klauzulu računa počev od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a za promjenjivu kamatnu stopu počev od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

50. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, odnosno kako su utvrđene nalazom vještaka, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO- a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

51. Slijedom navedenog, tužitelju je priznato pravo na isplatu stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je to zatraženo konačno postavljenim tužbenim zahtjevom skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to navedeno u izreci presude pod točkom II. i III.

52. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno ostavljeni tužbeni zahtjev i slijedom, sud tužitelju dodjeljuje puno pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

53. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 21.172,33 eura. Priznat mu je je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora u zatraženom iznosu vrijednosti radnje u predmetu, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 500,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 29.11.2021. (odgoda prije početka raspravljanja) u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 9/5 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 4.4.2024. i 30.9.2025., za svako u iznosu od 500,00 eura ili ukupno 1.000,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 22.10.2021, 23.11.2021., 26.3.2024. i 23.9.2025. (očitovanja na odgovor na tužbu, dopunu odgovora na tužbu i nalaz vještaka) za svako 500,00 eura ili ukupno 2.000,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 26.11.2021. (opoziv punomoći), 25.1.2024. (dostava nove punomoći) i 23.7.2025. (dostava nove punomoći), za svaki u iznosu od 50,00 eura ili ukupno 150,00 eura (Tbr.8/4 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 3.775,00 eura skupa s pridodanim PDV-om od 25% u iznosu od 943,75 eura, ukupno 4.718,75 eura.

54. Tužitelju je priznat i daljnji trošak na ime plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 252,17 eura i trošak naknade za provedeno financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura.

55. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 5.370,92 eura kako je to i odlučeno pod V. izreke presude.

56. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022).

57. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročišta 29.1.2024. i 5.6.2025. jer su navedena ročišta odgođena pisanim putem prije zakazanog termina za održavanje. Nisu priznati i zatraženi troškovi na ime podnesaka od 9.9.2019, 13.1.2020., 10.4.2020., 21.5.2020., 17.9.2020., 23.11.2020., 26.1.2021., 11.3.2021., 22.4.2021., 7.7.2021., 15.10.2021. i 13.1.2025., u naravi požurnice na rad suda koje nisu bile potrebne za donošenje odluke o glavnoj stvari. Nadalje podnesci od 25.11.2021., 26.5.2025. i 22.7.2025. su podnijeti po punomoćniku, fizičkoj osobi koja nije odvjetnik. Podnesak od 3.4.2024. nije priznat jer je tužitelj sve navedeno mogao iznijeti u podnesku predanom sedam dana prije, 26.3.2024. koji je priznat u troškovniku. Podnesci od 13.1.2024. i 29.1.2024. nema u spisu a podneskom od 7.5.2024. tužitelj dostavlja dokaz o plaćenom predujmu što je sudu vidljivo odmah po uplati na račun. Nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer na isto punomoćnik tužitelja nije pristupio. Tužitelju nije priznat niti zatraženi trošak pristojbe preko plaćenog i priznatog iznosa od 252,17 eura do zatraženih 315,22 eura. Tužitelju nije priznat zatraženi iznos od 168,50 eura za preliminarno vještačenje o kojem nema niti dokaza da je provedeno. Nije mu priznat niti trošak pristojbe na presudu koje je oslobođen pozivom na čl. 11. st. 1. t. 20. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine 118/18, 51/23).

58. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova ovog postupka u ukupnom iznosu od 15.801,41 eura kako je to i navedeno pod VI. Izreke presude

Slavonski Brod, 7. studenog 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. OD Hećimović i partneri, Slavonski Brod,

2. OD Porobija i Porobija, Zagreb.