REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ
Kralja Petra Krešimira IV br. 2
21300 Makarska
P-1295/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Makarskoj, po sucu toga suda Lariju Glavašu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa pun. Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u OD Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne, usmene i javne rasprave zaključene 15. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu presude održanom bez prisustva stranaka, 6. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8.2. Ugovora o kreditu br. 246- 53078514 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su tužitelj NG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877, kao kreditor zaključili dana 14.4.2016. godine, a koja glasi:“ U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. u iznosu pobliže naveden u informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu “, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju NG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 455,20 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 19.01.2019.godine do 31.12.2022.godine prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom u iznosu od 665,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od 6. studenoga 2025. do isplate prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 3.12.2024. navodi da je s prednikom tuženika društvom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, sklopio dana 14. 4. 2016. godine Ugovor o kreditu br. 246-53078514, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na iznos od 49.500,00 Eura, a kredit je odobren za refinanciranje ranijeg ugovora o stambenom kreditu. Tužitelj je iskoristio pravo ugovoreno člankom 8. st. 2. Ugovora o kreditu te je dana 18.1.2019. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je tom prilikom temeljem istog članka predmetnog ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 3.429,68 Kn / 455,20 EUR. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita razvidna je iz pregleda prometa po kreditu na ime tužitelja, kao i iz dopisa tuženika od dana 13.9.2024. godine, a u kojem dopisu tuženik izrijekom navodi kako je naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 3.429,68 Kn. U prilog tome tužitelj dostavlja Ugovor o kreditu br. 246-53078514, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, pregled prometa po kreditu, dopis tuženika od dana 13.9.2024. godine (list. 8.-19. spisa).
2. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, što je razvidno iz odredbe čl. 2. ugovora o kreditu kojom je utvrđeno da tuženik odobrava tužitelju stambeni kredit kao fizičkoj osobi, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno članku 3. toč.1. u vezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U tom pravcu predlaže se saslušanje tužitelja. Nadalje, ističe se da je odredba čl. 8.2 predmetnog ugovora o kreditu ništetna u smislu čl. 87.st. 1. Zakona o zaštiti potrošača jer se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Također, tužitelj nije mogao ishoditi brisanje upisanog založnog prava bez uplate navedene naknade, a uslijed čega ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj ističe kako je ugovorena odredba iz čl .8. st. 2 predmetnog ugovora suprotna prisilnim propisima odnosno čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1024. st. 4. i čl .6. istog zakona. Dalje navodi da u odredbi čl. 8. st. 2 ugovora o kreditu eksplicite govori o „naknadi“, a ne o „šteti“ koju bi tuženik eventualno trpio prijevremenom otplatom kredita. Slijedom navedenog, nije jasno na koji bi način tuženik u trenutku zaključenja ugovora mogao znati kolika će mu biti "šteta" pa da bi istu mogao propisati Odlukom o naknadama banke za usluge koja se primjenjuje na sve korisnike kredita. Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a.
3. Prema navodima iz tužbe proizlazi da je odredbama Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca. Nadalje, kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornoj ugovornoj odredbi nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknade bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. U tom smislu predlaže se pored saslušanja tužitelja, saslušati po potrebi službenika banke te podatke zatražiti od tuženika. Predmetnim ugovorom o kreditu u čl. 8. st. 2 regulirano je pravo tužitelja, kao korisnika kredita, na prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita koja se može izvršiti pri čemu je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika. Sporna odredba čl. 8. st. 2 predmetnog ugovora o kreditu, čije utvrđenje ništetnom tužitelj traži, glasi: "U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. u iznosu pobliže naveden u informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu". U skladu s prethodno iznesenim, tužitelj navodi da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača, kojim zakonom je propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, a i u važećem Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018) u čl. 1024. st .2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, iz čega je razvidno da je tužitelj, kao korisnik kredita, imao pravo iskoristiti svoje ovlaštenje koje mu je dano zakonom, te izvršiti prijevremenu otplatu kredita, a što je i učinio dana 18. 1 .2019. godine. Pri tome tužitelj u trenutku vraćanja kredita nije dogovarao nikakve uvjete s bankom, a vezano za povrat kredita, već mu je tuženik sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika zaračunao predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, bez da je tužitelj imao bilo kakvu mogućnost utjecaja na uplatu navedene naknade i na visinu iste. Također, člankom 1024.st.3. ZOO-a je propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iako je odredba čl.8.st.2. lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, te je jasna, jer čitanjem teksta iste odredbe nedvojbeno proizlazi zaključak kako u slučaju prijevremene otplate korisnik kredita može vratiti kredit uz uvjete dogovorene s tuženikom sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika, ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru, nadalje time što je za izračun naknade ugovoreno da će se izvršiti prema Odluci o naknadama za usluge tuženika.
4. Slijedom navedenog tužitelj ističe da visina iste naknade nije bila ili mogla biti poznata tužitelju, kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužitelj ne zna što mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši. Tužitelj smatra da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka suprotna odredbi članka 1024. stavku 4. ZOO-a, a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema gore citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna. Ništetnost sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi iste nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (2003. godine) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Tužitelj smatra da je sporna ugovorne odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Tužitelj ističe i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Kao dokaz predlaže se pregled zaključaka usvojenih na sastanku dana 05. studenog 2020. godine. Opetovano se ponavlja da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe da je iz priložene dokumentacije i to pregleda prometa za klijenta i dopisu tuženika od dana 13.9.2024. godine razvidno da je tužitelj s osnove naknade za prijevremenu otplatu ( zatvaranje ) kredita isplatio iznos od 3.429,68 Kn / 455,20 Eura. Posebno se napominje i da u odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, a sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.
5. Tužbom se ističe kako je predmetna odredba nepoštena odnosno ništetna jer je ugovorena na nepošten način. Tuženik nije objasnio, niti obrazložio, a niti upozorio tužitelja vezano za navedenu naknadu, temeljem čega se ista određuje, temeljem kojih parametara, navedena odredba nije jasna, nije uočljiva, a pogotovo nije razumljiva prosječnom potrošaču, Navedena odredba je tipska odredba koja je unesena u ugovor, a o kojoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, niti je tužitelj na bilo koji način utjecao, a niti mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe. Predmetne odredbe nisu sročene jasno i razumljivo, tužitelj nije upozoren na sve rizike i opasnosti koje nosi ugovorna odredba o prijevremenoj naknadi, a predmetne odredbe nisu niti jasno, a niti razumljivo sastavljene. Tužitelj od strane tuženika opće nije informiran o rizicima navedene odredbe, opće tužitelju nisu prezentirani uvjeti pod kojima i kako dolazi do utvrđenja visine naknade za prijevremenu otplatu, tužitelj nije informiran , niti je pregovarao s tuženikom o navedenoj odredbi, već je ista ostala u tipiziranom ugovoru, u kojem tužitelj kao potrošač nije mogao sudjelovati, a niti utjecati na promjene istog na niti jedan način. Nastavno, na navedenu okolnosti informiranosti odnosno na okolnost da li ga je tuženik informirao i ako jest kako o njegovoj potencijalnoj obvezi plaćanja naknade za prijevremeni povrat kredita predlaže izvesti dokaz saslušanjem tužitelja. Pored toga, da postupanjem tuženika, ovdje tužitelj na niti jedan način nije mogao shvatiti ekonomske posljedice takve naknade, a ovo iz jednostavnog razloga, jer mu tuženik prilikom zaključenja ugovora i kasnije tijekom trajanja ugovorne obveze navedeno nije niti prezentirao, a niti ga je informirao o istom, a niti mu je omogućio sudjelovanje i mijenjanje ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom trajanja istog. Poziva se tužitelj i na dvije odluke Vrhovnog suda RH i to br. Rev-112/18 i Rev -43/22, a koji se upravo odnose na izlazne naknade prilikom prijevremene isplate kredita i kojim se potvrđuju navodi tužitelja iz ovog predmeta. Smatra da iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva, međutim tužitelj predlaže, opreza radi, izvođenje financijskog vještačenja na okolnost visine naknade koji je tužitelj isplatio tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita dana 18.01. 2019. godine, temeljem čl. 8.st.2 Ugovora o kreditu. sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-2561/2006, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 99.400,00 CHF obračunatom prema prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Zbog svega, tužitelj predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika i na plaćanje parničnih troškova.
6. U odgovoru na tužbu od 2. siječnja 2025. godine, tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Nadalje, kako je Ugovor o kreditu nesporno otplaćen. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 49.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 455,20 EUR, tuženik smatra da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje u tekstu: ZOO). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik, nadalje, ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 8. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome mu je objašnjeno i u kojem iznosu. Sukladno članku 2. ZOO-a, sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Tuženik smatra da je sporna odredba ugovorena sukladno citiranom načelu dispozitivnosti jer njezino ugovaranje nije bio zabranjeno. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO- a propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.. Naknada za prijevremenu otplatu je uvjet davanja kredita. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Na tužitelju je teret dokazivanja ako tvrdi suprotno. Nadalje, kako je u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navedeno da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. U prilog tome dostavlja se Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014). Novac s kojim tuženik posluje je novac za koji se on zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu. Tuženik matičnoj banci za to plaća kamatu te se navodi da se ne zadužuje beskamatno. Kako tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci - dakle nastavlja plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci do kraja ugovornog odnosa - u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu. To je, ukratko, razlog zašto članak 1024. ZOO-a glasi: Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
7. Zakonska odredba identičnog sadržaja nalazila se i u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, koji je nastao u drugom ekonomskom sustavu. Dakle, zakonodavac je i tada imao na umu da banke uslijed prijevremene otplate kredita trpe financijsku štetu koju korisnici kredita moraju naknaditi kako bi bankarski sustav mogao uredno funkcionirati. Naknada za prijevremenu otplatu kredita višedeseljetni je standard bankarskog poslovanja u svim zemljama s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Hrvatska narodna banka, koja kao regulator strogo nadzire tuženikovo poslovanje, nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja predmetne naknade. Tuženik uslijed prijevremene otplate kredita trpi štetu. Na ovu okolnost, tuženik predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Ovaj prijedlog tuženik podnosi podredno jer smatra da je na temelju članka 173. Zakona o bankama, članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredita, članka 1022. ZOO-a i sukladno načelu dispozitivnosti imao pravni temelj za ugovaranje sporne odredbe, a čak i ako je sporna odredba ništetna riječ je o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326., stavka 2. ZOO-a. Predlaže financijsko-knjigovodstveno vještačenje. U privitlu se dostavlja i ovjerene izjava DG, direktora riznice i financijskog kontrolinga i ovjerenu izjavu PG, direktorice transakcijskog poslovanja i operativnih poslova. U izjavama je objašnjen razlog ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita a tuženik predlaže da se sasluša i tužitelja a nakon čega sud i donese odluku kojom se odbija tužbeni zahtjev i nalaže tužitelju platiti troškove postupka. Dokazi na koje se tuženik poziva priloženi su u predmetni spis (list. 43.-95. spisa).
8. U podnesku od 28. travnja 2025. i 23. lipnja 2025. godine, tužitelj navodi kako tuženik nije učinio spornim utuženi iznos slijedom čega nema niti potrebe za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine potraživanja. Ustrajava na saslušanju tužitelja.
9. Na pripremnom ročištu održanom 8. srpnja 2025. u izočnosti uredno pozvanog tuženika, sud je odlučio prihvatiti prijedloge za izvođenje dokaza uz napomenu da se tijekom postupka može i odustati od izvođenja pojedinih dokaza ako je to suvišno za presuđenje. Nakon što je zaključen prethodni postupak, sud je odlučio najprije izvesti dokaz saslušanjem tužitelja što su stranke i predlagale u tužbi i odgovoru na tužbu. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. listopada 2025. godine, ponovno u izočnosti uredno pozvanog tuženika, sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja nakon čega je i zaključeno raspravljanje u predmetnoj pravnoj stvari. Prethodno je tuženik dostavio sudu podnesak od 3. listopada 2025. godine u kojem je naznačio i pitanja koja bi se imala postaviti tužitelju na ročištu na kojem je imao biti saslušan (list. 102. spisa).
10. Sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava koje su stranke priložile u predmetni spis te je izveden i dokaz saslušanjem tužitelja.
11. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev utemeljen.
12. Stranke su popisale parnične troškove.
13. Nije prijeporna među strankama aktivna i pasivna legitimacija jer su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 14. travnja 2016. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 246-53078514, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim Ugovorom je prednik tuženika, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.500,00 EUR. Nije sporno niti da je tužitelj iskoristio svoje pravo temeljem Ugovora te je 18. siječnja 2019. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita a da mu je pri tome zaračunata naknada za prijevremenu otplatu u iznosu od 3.429,68 HRK/455,20 EUR.
14. U ovom postupku je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva a kojom se traži od suda donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 8.2. Ugovora o kreditu br. 246-53078514 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koju su stranke zaključile 14. travnja 2016. godine. Navedena odredba se odnosi na slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita slijedom čega Banka ima ovlaštenje zaračunati naknadu prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge. U vezi s tim je i postavljen zahtjev za isplatu iznosa od 455,20 EUR, koliko je isplaćeno od tužitelja s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik nije učinio spornim visinu zahtjeva za isplatu a koja se referira na iznos plaćen s osnova naknade za prijevremenu otplatu, međutim, osporava zahtjev tužitelja da bi se radilo o postupanjima tuženika protivnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o bankama. Pored toga, tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja.
15. U pogledu istaknutog prigovora zastare potraživanja sud je stajališta kako nije utemeljeno istaknut ovakav prigovor. U tom pravcu ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine (Su-IV- 4/2020), prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim.
16. Pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu broj: 246-53078514 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koje su stranke zaključile 14. travnja 2016. godine, sud je utvrdio da su stranke člankom 2. Ugovora zaključile da se kredit odobrava za refinanciranje kredita hypo Alpe –Adria-Bank d.d., u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.500,00 EUR prema srednjem tečaju HNB-a za EUR važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, prema članku 8. stavak 2. predmetnog Ugovora, razvidno je da u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u iznosu pobliže navedenom informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu. Upravo u tom smislu i upire tužitelj navodeći kako je takva odredba ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača jer se o ovakvoj odredbi nije niti pregovaralo a sam tuženik je ostavio sebi na dispoziciji određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita.
17. Člankom 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (ranije članak 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine br. 96/03-79/07), propisano je da Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Nadalje, člankom 54. stavak 1. ZZP- a, propisano je da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača, dok je člankom 55. ZZP-a, propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
18. Člankom 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05- 78/2015, dalje: ZOO), propisano je da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Člankom 1024. ZOO-a, propisano je da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određe- nog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
19. Točni su navodi tužitelja prema kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, još 5. studenoga 2020. godine, donio zaključak broj. Su IV-308/2020, prema kojemu proizlazi da: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Sporna je visina vrijednosti predmeta spora.
20. Uzimajući u obzir da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO- a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je po izvršenom pregledu i čitanju odredbe članka 8. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno pravo korisnika kredita prijevremeno otplatiti kredit uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu, stajališta da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora pa je Sud Europske Unije postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine, na način da je utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, u koje odredbe se svakako ubraja odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.
21. Iz iskaza tužitelja na ročištu 15. listopada 2025., proizlazi da je prvenstveno spreman odgovoriti na sva pitanja koja je tuženik dostavio uz podnesak od 3. listopada 2025. Tako je tužitelj istaknuo da je u Hypo Alpe –Adria-Bank d.d., Zagreb (prednik tuženika) podignuo sredstva a vezano za stambeni kredit i to tijekom 2006. godine. Nadalje, da su banke slale pozive klijentima obzirom da se radilo o smanjenju kamatnih stopa od nešto više od 6% na 4,9 % pa se tako radilo i o refinanciranju (vezano za stambeni kredit) i to baš 2016. godine kada je zaključen predmetni ugovor koji je priložen uz tužbu. Tužitelj je kazao da je pročitao i analizirao ugovor prije potpisa ali da nikakvo upoznavanje s odredbama od javnog bilježnika nije bilo. Nadalje, da niti od strane djelatnika banke prije potpisivanja ugovora nije bilo ukazivano za odredbu o prijevremenoj otplati kredita, odnosno, vezano za članak 8. predmetnog Ugovora. Sam tužitelj je čitajući Ugovor primijetio odredbu i spomenuo "je li moguće da bi prijevremena otplata kredita praktično predstavljala kažnjavanje za klijenta ako već mora platiti…", na što mu je kazano od djelatnika banke kako se radi o nekakvom sitnom iznosu i da je to standardna procedura. Prema riječima tužitelja u konkretnom slučaju nije bilo prostora za bilo kakvo mijenjanje ili razgovaranje već je sve bilo prilično brzo riješeno od strane banke a sam tužitelj je prvenstveno bio zainteresiran za smanjenje kamatne stope na način kako je to banka i naznačila u pozivu. U tom kontekstu nije bilo prostora i za njegovo pitanje o micanju odredbi koje bi se odnosile na plaćanje predmetne naknade niti je banka u tom smislu intervenirala. Sud je prihvatio ovakav iskaz saslušanog tužitelja kao životno logičan i uvjerljiv. Sam tužitelj je prethodno otišao u banku radi refinanciranja stambenog kredita koji je s prednikom tuženika zaključio još 2006. godine a zapravo se odazvao pozivu banke jer su u tom razdoblju klijenti bili pozivani a radi smanjenja kamatnih stopa. Dakle, prethodno se radilo o rješavanju stambenog pitanja putem kredita, a kasnije o refinanciranju istog s time da je prije sklapanja ugovora sam tužitelj postavio pitanje o plaćanju naknade za prijevremenu oplatu kredita, ali mu od strane banke nije objašnjeno zašto mora platiti tu naknadu i što konkretno plaća tom naknadom. Iz navedenog iskaza proizlazi da je i tužitelj imao dojam da bi inzistiranje na micanje odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu značilo i nerealiziranje kredita, pa je na to pristao, a ujedno mu niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz te naknade, pa je u tom smislu sud poklonio povjerenje ovakvom iskazu tužitelja, jer je logičan i uvjerljiv. Nadalje i iz dijela iskaza tužitelja prema kojemu je djelatnik banke rekao na njegov upit o naknadi za prijevremenu otplatu "da je to nekakav sitan iznos i da je to standardna procedura…", jasno proizlazi da tužitelju nije objašnjeno zašto tu naknadu mora platiti i što točno time plaća.
22. Sud je mišljenja kako sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe prethodno citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao neprijeporno jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a o istoj odredbi tužitelj niti je mogao pregovarati a niti utjecati na sadržaj iste.
23. Na tuženiku je pored predloženih dokaza od tužitelja još u podnesenoj tužbi bilo valjano osporiti i pobiti navode i dokaze protivnika. Međutim, tuženik ničim uspješno nije pobio navode i tvrdnje protivnika koji su uostalom i valjano dokumentirani (članak 219. ZPP- a). U tom pravcu za naglasiti je kako je tuženik uz odgovor na tužbu priložio i izjave djelatnika tuženika DG i PG iz kojih izjava (list. 29. – 35. spisa), bi proizlazilo da je objašnjen razlog ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, sud nije prihvatio ovakve dokaze tuženika prvenstveno jer se radi o osobama koje očito nemaju direktnih saznanja o Ugovoru o kreditu br. 246-53078514 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 14.4.2016. godine. Isti djelatnici nisu uopće sudjelovali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu a uz to riječ je očito i o izjavama koje tuženik dostavlja i inače u sudskim postupcima koji su pokrenuti od strane potrošača a vezano za izlaznu naknadu, dakle, svojevrsnim tipskim izjavama na što je tužitelj i osnovano ukazao u podnesku od 28. travnja 2025. godine. Ovo tuženik do zaključenja raspravljanja ničim nije valjano pobio a njegova je obveza i dužnost u postupku (pored osporavanja) bila i jasno predložiti djelatnika banke koji je bio prisutan prilikom zaključenja predmetnog ugovora osobito da se i izvede dokaz njegovim saslušanjem na okolnost zaključenja ugovora kao i eventualnih radnji usmjerenih i na objašnjenje ali i mogućnost razgovora i razmatranja odredbi ugovora koje se odnose na prijevremenu otplatu kredita.
24. Sud nije prihvatio niti prigovor tuženika da su osim kreditnog referenta i javni bilježnik koji je solemnizirao predmet ugovor jasno naznačili tužitelju i stavili na znanje kako je će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada a da mu je i objašnjeno i u kojem iznosu se radi. Solemnizirani Ugovor o kreditu nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. izlaznoj naknadi tužitelju kao potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, koji prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, nije niti mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi izlazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova koja se plaća tom naknadom, jer to nije učinio niti tuženik.
25. Nije sud prihvatio niti prigovor tuženika da bi uslijed prijevremene otplate kredita isti trpio štetu. U tom pravcu je u odgovoru na tužbu predloženo provesti financijsko- knjigovodstveno vještačenje. Prije svega, radi se o prijedlogu koji nije niti pravilno preciziran i određen a to je tuženik morao učiniti da bi sud uopće odlučivao o ovakvom prijedlogu, posebno u situaciji da uopće stavlja nalog ovlaštenom sudskom vještaku prije provođenja vještačenja. Dakle, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da uslijed prijevremene otplate kredita trpi štetu pa u tom smislu podredno predlaže provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik uopće nije u tom pravcu postavio niti precizirao nikakav zahtjev prema tužitelju a podredno podneseni prijedlog temeljem članka 173. Zakona o bankama, članka 1022. ZOO-a, za koji tuženi smatra da je prema načelu dispozitivnosti imao pravni temelj za ugovaranje sporne odredbe, te čak i ako je sporna odredba ništetna jer je riječ o zabrrani manjeg značaja u smislu odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a, sud nije prihvatio jer je baš na tužitelju bila obveza kod zaključenja ugovora obavijestiti tužitelja o ugovaranju sporne odredbe, omogućiti pregovaranje o istoj što nije učinio pa je stoga i uvjetovano plaćanje naknade kod prijevremene otplate kredita što takvu odredbu čini nepoštenom.
26. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj: 1201/17) od 12. listopada 2017. ukinuta dotadašnja praksa zaračunavanja izlazne naknade kod prijevremene otplate kredita. Izričito je navedeno da banka odnosno kreditna institucija ne smije potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok je člankom 3. Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/14) izrijekom dopuštena naknada. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za slučaj prijevremene otplate kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo prilikom otplate (vraćanja) kredita (nesporno 18. siječnja 2019.), od tuženika, istom je zaračunao naknadu za prijevremenu otplatu kredita a sam tužitelj nije imao nikakvu mogućnost utjecati na uplatu navedene naknade niti na visinu iste. Iako je odredba članka 8. stavak 2. Ugovora uočljiva kao takva i nesporno je pisana istom veličinom slova (na što ukazuje tužitelj), ovdje vrijedi ukazati i na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13, u kojoj se navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Shodno navedenom, sud i prihvaća tvrdnje tužitelja da odredba u slučaju prijevremene otplate uz uvjete dogovorene s tuženikom sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika nije odredba lako razumljiva prosječnom potrošaču a prvenstveno iz razloga što iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru a nadalje i zato što je za izračun naknade ugovoreno da će se izvršiti prema Odluci o naknadama za usluge tuženika. Evidentno je da visina naknade nije bila i nije mogla biti poznata tužitelju kao potrošaču jer u ugovoru i nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, pa time niti tužitelj nije znao što točno mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši. Dakle, iako prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, sud je stajališta da potrošaču (ovdje tužitelju) moraju biti jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
27. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.
28. Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade. i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti ekonomske razloge za naknadu, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade a razlog je tome što ekonomskog opravdanja i nema. Jasno proizlazi i iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu održanom 15. listopada 2025. kako mu nije ništa bilo ukazano a vezano za odredbu o prijevremenoj otplati a od djelatnika banke je na vlastito traženje dobio odgovor kako se "radi o sitnom iznosu i da je to standardna procedura…", što ovaj sud nije mogao prihvatiti a isto upućuje kako u konkretnom slučaju doista nije bilo prostora za bilo kakvo pregovaranje ili objašnjenje kako je to tužitelj i iskazao. Ovo tuženik nije do zaključenja raspravljanja ničim valjano pobio niti je dokazao suprotno a to jest u ovoj situaciji bila njegova dužnost i obveza.
29. Nastavno, treba naglasiti da je odredbom članka 1024. stavka 2. i stavka 3. ZOO- a propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, kao i naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, s time da sukladno odredbi članka 1024. stavka 3. ZOO-a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Međutim ukoliko je tuženik zaista prijevremenom otplatom predmetnog Ugovora o kreditu pretrpio određenu štetu (koju tuženik sukladno odredbi članka 221. a ZPP-a i teretu dokazivanja niti nije dokazao), treba imati na umu da visina te štete, čiju bi naknadu tuženik mogao osnovano zahtijevati od tužitelja kao korisnika kredita i potrošača nikako ne bi smjela biti ista ili viša od iznosa kamata koje bi potrošač platio tijekom razdoblja od dana prijevremene otplate kredita do dana kada je kredit trebao vratiti, jer bi se na taj način u potpunosti anulirala srž odredbe članka 1024. stavka 3. ZOO-a, po kojoj u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, kao uostalom i pravo potrošača da vrati kredit prije roka određenog za vraćanje propisanog odredbom članka 1024. stavka 2. ZOO-a. Razumljivo je da potrošači koji prijevremeno otplaćuju kredit to čine kako bi smanjili ukupne troškove kredita a koje smanjenje troškova uključuje smanjenje kamata i drugih troškova koji se odnose na preostalo trajanje ugovora o kreditu, pa bi zauzimanje stajališta da svaka prijevremena otplata kredita nanosi štetu kreditoru direktno utjecalo na osnovna načela obveznog prava, odnosno načelo savjesnosti i poštenja, načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, kao i načelo jednake vrijednosti činidaba na štetu potrošača, „slabije strane“ u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima o potrošačkim kreditima. U tom pravcu je Vrhovni sud RH je Zaključkom poslovni broj Su IV-308/20 od 05. studenog 2020. godine i izrazio pravni stav da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo.
30. Sud je stajališta da je odredba sadržana u članku 8.2 predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, nepoštena ugovorne odredbe, a time sukladno odredbi članka 55. ZZP-a ništetne. Uvažavajući okolnost da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njihov sadržaj, u pitanju su odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovaj sud je mišljenja da je ta ugovorna odredbe nepoštena, a time i ništetna, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, što je tužitelja kao korisnika kredita dovelo u neravnopravan položaj. Za samo pitanje da li je ugovorna odredba, o tzv. izlaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. izlazna naknada, o kojima se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“ a isto je jasno naznačio i sam tužitelj u svojem iskazu 15. listopada 2025. godine, što je ovaj sud i prihvatio.
31. S obzirom da je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, sud je utvrdio da je prednik tuženika, koji je dakle odgovoran za ugovaranje tih ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada do isplate. Valja napomenuti da je u tom pravcu Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH, poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.
32. Slijedom navedenog, ovaj sud je temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 49., 54. i 55. ZZP-a, 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 1024. stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOO-a, ujedno vodeći računa da je visina naplaćene naknade nesporna, prihvatio tužbeni zahtjev kao utemeljen u smislu utvrđenja ništetnim odredbe članka 8. 2. predmetnog Ugovora o kreditu br. 246-53078514 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koje su stranke zaključile 14. travnja 2016. godine, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada te naložio tuženiku platiti tužitelju na ime tzv. izlazne naknade iznos od 455,20 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 19. siječnja 2019. (nakon izvršene prijevremene otplate kredita), te je radi toga odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.
33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i vrijednosti predmeta spora od 455,20 EUR. Tužitelju je s obzirom na uspjeh u sporu prihvaćen trošak sastava tužbe od 3. prosinca 2024., trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 8. srpnja 2025. i 15. listopada 2025., trošak sastava podnesaka od 28. travnja 2025., te 23. lipnja 2025. godine, sve radnje po 100,00 EUR (50 bodova x2), ukupno 500,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a, 125,00 EUR, te sudske pristojbe za presudu suda u iznosu od 40,00 EUR, sveukupno 665,00 EUR, na koji iznos tužitelja pripadaju i zakonske zatezne kamate prema članku 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, od dana presuđenja pa do isplate, radi čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.
U Makarskoj, 6. studenoga 2025.
S U D A C
Lari Glavaš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka ove presude. Žalba se podnosi pozivom na poslovni broj predmeta, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena (članak 335. ZPP- a).
Dostaviti:
1. pun. tužitelja,
2. tuženiku po punomoćniku,
3. u spis.
