REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-181/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari VU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Igoru Sieberu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika SU, [adresa] (ranije [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, radi isplate, nakon održane i dovršene, glavne i javne rasprave, dana 24. rujna 2025.god., održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja Igora Siebera, odvjetnika i punomoćnika tuženika Josipa Pintarića, odvjetnika, dana 06. studenog 2025.god.,

p r e s u d i o  j e :

I. U cijelosti s e o d b i j a tužbeni zahtjev tužitelja VU koji glasi : " Nalaže se tuženiku ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju VU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 255.000,00 EUR-a (dvjestopedesetipettisuća eura ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2016. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućim polugodištem za 3% poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referente stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine..

Nalaže se tuženiku da plati tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe. “.

II. Nalaže se tužitelju KU da tuženiku ČU naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 28.931,10 EUR (dvadesetiosamtisuća- devetstotridesetijedan eur i deset centi ), u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje :

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu dana 05. studenog 2021.god., a dana 08. studenog 2021.god. po pozivu suda i ispravak tužbe, radi isplate. U tužbi navodi da su dana 01.04.2005. godine stranke potpisale Sporazum kojim se tuženik obvezuje iznos pozajmice od 255.000,00 EUR-a sa pripadajućim kamatama vratiti tužitelju, a kao rok za povrat pozajmice naveden je kraj 2005. godine, odnosno 31.12.2005.god. Zatim su dana 10.11.2016. god. stranke zaključile i potpisale novi Sporazum kojim je tuženik potvrdio iznos svog duga utvrđenog Sporazumom od dana 01.04.2005. godine te činjenicu da navedeni dug još nije vratio tužitelju. Tuženik do podnošenja tužbe nije vratio tužitelju predmetni dug te stoga tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 255.000,00 EUR-a sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik je pravodobno podnio odgovor na tužbu, te je odmah u odgovoru na tužbu podnio prigovor zastare. Tuženik navodi da se on u Sporazumu koji je sklopio s tužiteljem dana 10. studenog 2016.god. ni u kojemu dijelu nije odrekao zastare odnosno priznao zastarjelu obvezu iz 2005.god. Ističe da taj Sporazum nema naveden nikakav iznos duga niti se on njime obvezao vratiti neki zastarjeli dug. Tim Sporazumom je samo i isključivo uređeno da prepušta tužitelju namirenje svojeg potraživanja koje je imao prema trećim osobama. Podredno tuženik navodi povijest svojih odnosa sa ovdje tužiteljem, u bitnome da je on svako potraživanje ovdje tužitelja višestruko otplatio i da je ova tužba samo još jedan u nizu pokušaja da tužitelj protupravno od njega nešto dodatno naplati. Navodi da je tužitelj na njega vršio psihološki pritisak, da mu je prijetio, pa je tako pod prijetnjom ishodovao i njegov potpis na tom Sporazumu iz 2016.god. Tuženik navodi da je u tom razdoblju osuđen na višegodišnju kaznu zatvora i stoga je bio u najranjivijem periodu života, pa je pod pritiskom potpisao taj sporazum ne vjerujući da time potpisuje obvezu koju nije imao. Navodi da između njega i ovdje tužitelja nikada nije postojao direktni poslovni odnos kao fizičkih osoba, već samo preko tuženikovih trgovačkih društava ( firmi), što onda dalje obrazlaže. Još navodi da je on ostao bez sve imovine još 2003.god., ostala mu je jedino skromna mirovina.

3. Stranke su se očitovale u daljnjim podnescima. Tužitelj ističe neosnovanost prigovora zastare tuženika. Tuženik je ostao kod podnesenog prigovora zastare potraživanja, kao i kod prijedloga da sud odluči o podnesenom prigovoru.

4. S obzirom da je tuženik podnio prigovor zastare, a o kojem je prvotno potrebno odlučiti, te kako se ne bi stvarali daljnji nepotrebni visoki troškovi, sud je dana 25. veljače 2022.god. donio Rješenje kojim se utvrđuje da je osnovan prigovor tuženika da je nastupila zastara tražbine tužitelja s osnova isplate, budući da tuženik potpisivanjem Sporazuma od 10. studenog 2016.god. nije izričito priznao zastarjeli dug prema tužitelju. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da kako sud, ukoliko utvrdi da je nastupila zastara potraživanja, treba o tužbenom zahtjevu tužitelja odlučiti presudom, a u kojoj presudi će sud detaljno obrazložiti zbog čega smatra da je nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženiku. Odlučeno je da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

5. Tužitelj se očitovao u podnesku od 09. ožujka 2022.god. gdje osporava navode iz Rješenja suda.

6. Nakon donošenja toga rješenja sud je za dan 30. ožujka 2022.god. zakazao pripremno ročište na kojem je utvrđeno da je sud dana 25. veljače 2022. donio rješenje protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, a kojim je utvrdio da je osnovan prigovor tuženika da je nastupila zastara tražbine. Punomoćnik tužitelja je na tom ročištu ostao kod tužbe i svih navoda iz podneska od 09. ožujka 2022., te kod dokaza saslušanjem tužitelja. Punomoćnik tuženika je naveo da ostaje u cijelosti kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda, te se protivi svim navodima tužitelja i protivi se provođenju bilo kakvih daljnjih dokaza, te je predlažio zaključiti raspravljanje u ovoj pravnoj stvari.

7. Sud je stoga na tom ročištu donio rješenje da s obzirom na ovosudno rješenje od 25. veljače 2022.g., te s obzirom da sud o navedenom prigovoru zastare kojeg je istaknuo tuženik odlučuje presudom, to je sud temeljem čl. 292. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – koji se tada primjenjivao, dalje: ZPP) odbio dokazni prijedlog tužitelja radi saslušanja tužitelja s obzirom da sud smatra da se odluka u ovom postupku može donijeti samo na temelju priložene pisane dokumentacije. Temeljem čl. 292. st. 5. ZPP-a protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba. Nadalje je sud na tom ročištu utvrdio da s obzirom na prednje rješenje suda sud je odmah donio i rješenje da se temeljem čl. 292. st. 7. i st. 8. ZPP-a zaključuje prethodni postupak, te će se odmah na tom ročištu provesti glavna rasprava i provesti dokazi uvidom u dokumentaciju, te će se nakon toga glavna rasprava i zaključiti. Sud je nakon toga na istom ročištu proveo glavnu raspravu, izvršio je uvid u dokumentaciju u spisu i nakon toga je zaključio glavnu raspravu.

8. Zatim je Općinski sud u Čakovcu pod brojem broj: P-433/2021-19 dana 05. svibnja 2022., donio Presudu kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje da je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

9. Povodom žalbe tužitelja na tu presudu Županijski sud u Puli - Pola je pod brojem Gž-863/2022 dana 12. rujna 2022.god. donio Rješenje kojim je prihvatio kao osnovanu žalbu tužitelja i ukinuo je ovosudnu presudu broj: P-433/2021-19 od 5. svibnja 2022. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. Ponovljeni postupak se provodio kod ovoga suda pod brojem P-276/2022.

11. Parnične stranke su u ovom ponovljenom postupku ostale kod svojih navoda iznijetih tijekom postupka. Sukladno uputi II-stupanjskog suda, a nakon što su se stranke po pozivu suda očitovale, sud je u ovom ponovljenom postupku proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je i saslušao parnične stranke u svrhu dokazivanja.

12. Tako je sud na ročištu održanom dana 01. prosinca 2022.god. nakon saslušanja tužitelja i tuženika, izvršio uvid u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu.

13. Zatim je Općinski sud u Čakovcu pod brojem P-276/2022 dana 12. siječnja 2023.god. donio Presudu kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja VU kojim bi se naložilo tuženiku ĐU, isplatiti tužitelju iznos od 255.000,00 EUR-a (dvjestopedesetipettisuća eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.11.2016. godine do isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Odlučeno je da je tužitelj dužan naknaditi troškove tuženiku. Odluka je donesena temeljem Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22- koji se primjenjivao, dalje: ZPP).

14. Po žalbi tužitelja VU na tu Presudu Županijski sud u Puli-Pola je pod brojem Gž-222/2023 dana 27. veljače 2023.god. donio Presudu da je žalba odbija kao neosnovana i da se potvrđuje ovosudna presuda pod brojem P-276/2022.

15. Na toj Presudi je istaknuta pravomoćnost i ovršnost iste.

16. Nakon toga je tužitelj VU pravodobno dana 27. travnja 2023.god. podnio Prijedlog za dopuštenje revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 24. siječnja 2024.god. pod brojem Revd 2826/2023 donio Rješenje kojim je dopustio podnošenje revizije tužitelju radi pravnog pitanja "Je li se pisani ugovor o ustupu tražbine može smatrati pisanim priznanjem zastarjele obveze u smislu odredbe čl. 220. Zakona o obveznim odnosima. "

18. Zatim je tužitelj dana 31. svibnja 2024.god. podnio pravodobnu Reviziju Vrhovnom sudu RH. U istoj u bitnome ističe da je tuženik u Sporazumu od 10. studenog 2016.god. jasno, izričito i nedvojbeno priznao da u cilju podmirenja nespornog i još nepodmirenog dugovanja svoje potraživanje prema MU i TU prepušta tužitelju.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je pod brojem Rev-1110/2024 dana 07. svibnja 2025.god. donio Rješenje kojim je ukinuo Presudu Županijskog sud au Puli-Pola broj Gž-222/2023 od dana 27. veljače 2023.god. i presudu Općinskog suda u Čakovcu broj P-276/2022 od dana 12. siječnja 2023.god. i predmet je vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

20. U toj odluci VSRH se navodi da je sporno da li je nastupila zastara potraživanja i da li je tuženik priznao zastarjeli dug. Mjerodavne odredbe su čl. 80., te i čl. 220., čl. 240. i čl. 246. Zakona o obveznim odnosima. VSRH još navodi da uzimajući u obzir svrhu cesije, a to je ispunjenje nekog pravnog posla, u ovom slučaju Sporazuma iz travnja 2005.god., prema shvaćanju toga suda ustupanje potraživanja može biti jedan od načina priznanja duga u smislu čl. 240. st. 2. ZOO, dakle na posredan način i takav sklopljen ugovor dovodi do odricanja od zastare sukladno čl. 220. ZOO.

21. Nakon te ukidne odluke Vrhovnog suda RH spis je kod ovog prvostupanjskog suda dobio novi broj P-181/2025 sukladno Sudskom poslovniku.

22. Postupak je sukladno čl. 399. u svezi s čl. 377. Zakona o parničnom postupku (sada i NN RH broj 155/23 ) u fazi glavne rasprave.

23. U ovom ponovljenom prvostupanjskom postupku parnične stranke su se očitovale u pisanim podnescima, te su ostale kod svojih navoda.

24. Tužitelj VU smatra da je tuženik potpisom Sporazuma iz studenog 2016.god. priznao zastarjelu tražbinu i to jasno, izričito i nedvojbeno, a u cilju podmirenja nespornog i još nepodmirenog dugovanja.

25. Tuženik ĐU pak ističe da je trenutku zaključenja predmetnog Sporazuma iz studenog 2016.god. stranke nisu bile u nikakvom poslovnom odnosu, da je već proveden stečaj nad tuženikovim društvima i da se isti nalazio u teškoj materijalnoj situaciji i morao se neposredno nakon potpisa toga Sporazuma javiti na izdržavanje dugogodišnje kazne zatvora, pa je tužitelj iskoristio tu tešku situaciju tuženika i naveo ga na potpis toga Sporazuma. Osim toga navodi da u Sporazumu nije naveden iznos navodnog dugovanja.

26. Stranke nisu predlagale provođenje daljnjih dokaza osim već provedenih u ranijem postupku.

27. Na ročištu održanom dana 24. rujna 2025.god. tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev u pogledu zakonskih zateznih kamata, te isti sada glasi kao u izreci. Tuženik je ostao kod svih navoda.

28. Stoga je sud na ročištu za glavnu raspravu održanoj dana 24. rujna 2025.god. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je uz suglasnost stranaka pročitao iskaze tužitelja i tuženika i zaključio je glavnu raspravu.

29. U ovom ponovljenom postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u sporazum od 01. travnja 2005. (list 4 spisa), u sporazum od 10. studenog 2016. (list 5 i 6 spisa), u podatke Jedinstveni registar osoba MUP RH za tuženika (list 13 spisa), sudsku praksu (list 27-29 spisa), zatim u sudsku praksu ( list 141 – 147 spisa ), te su uz suglasnost punomoćnika stranaka pročitani iskazi tužitelja VU i tuženika ČU sa raspravnog zapisnika od 01. prosinca 2022.god., koji su saslušani kao stranke u svrhu dokazivanja.

30. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbio.

31. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

32. Parnični postupak se vodi po tužbi tužitelja, protiv tuženika, radi isplate novčanog iznosa od 255.000,00 EUR-a (dvjestopedesetipettisćua eura ), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

33. U ovom postupku je sporno da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženiku s osnova isplate, pa sud treba o istome odlučiti na temelju predane dokumentacije i na temelju iskaza tužitelja i tuženika.

34. Kako je podnesen prigovor zastare, tako valja odlučiti o njemu, te se u nastavku odluke analiziraju dokazi i zakonske odredbe na temelju kojih se mora donijeti odluka o podnesenom prigovoru da je nastupila zastara potraživanja.

35. Člankom 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, te 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, sada i 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) je u st. 1. određeno da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, u st. 2. da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze i u st. 3. da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. U čl. 215. ZOO-a je određeno da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

36. Odredbom čl. 219. Zakona o obveznim odnosima je jasno određeno da se dužnik ne može odreći zastare prije nego protekne vrijeme određeno za zastaru. Nadalje, odredbom čl. 220. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare, a po odredbi čl. 240. st. 1. ZOO zastara se prekida kada dužnik prizna dug, dok je odredbom čl. 245. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru dok je stavkom 2. propisano da zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.

37. Nesporno je da je tužba, odnosno ovaj parnični postupak kod ovoga suda, pokrenut dana 05. studenog 2021.god., podnošenjem iste ovome sudu putem e- komunikacije.

38. Tuženik je već u odgovoru na tužbu stavio prigovor zastare tražbine, te je izjavio da se on potpisivanjem Sporazuma od dana 10. studenog 2016.god. nije odrekao zastare i nije priznao zastarjelu obvezu prema tužitelju.

39. Odricanje od zastare je jednostrana izjava volje dužnika kojom se on, u namjeri da se u pogledu zastarjele tražbine ponovno uredi pravni odnos između njega i vjerovnika, odriče svog prava koristiti se prigovorom zastare ( koja je već nastupila ).

40. Dakle, dužnik tim odricanjem od zastare priznaje dug koji je već zastario i toj izjavi volje stoga mora biti jasno i izričito naveden iznos duga koji dužnik duguje vjerovniku jer se priznanje zastarjele obveze odnosi samo na onaj iznos duga točno naveden u iznosu novčane valute koji dužnik izričito priznaje i ne može se proširiti izvan granica izričito navedenog ( određenog ) iznosa koji dužnik priznaje.

41. To stoga što se time u pogledu zastarjele obveze obvezno-pravni odnos vraća u pravno stanje u kojem se nalazio prije nego što je zastara počela teći, te ako se stranke ne sporazumiju o novom roku ispunjenja, zastarijevanje počinje ponovno teći u istom trajanju prvi dan nakon pismenog priznanja zastarjele obveze.

42. Bitno je istači da se odredbe o prekidu zastarijevanja mogu primijeniti samo u slučaju kad je radnja dužnika kojom je eventualno priznat dug poduzeta za vrijeme tijeka zastare, a kada se radnja za koju se tvrdi da predstavlja priznanje duga dogodila nakon isteka zastarnog roka tj. kad je već nastupila zastara potraživanja vjerovnika, tada se po priznanje duga ima ocijeniti u smislu eventualnog odricanja od zastare što će dalje biti obrazloženo.

43. Sud je izvršio uvid u cjelokupni spis i to u sadržaj Sporazuma od 01. travnja 2005.god. i Sporazuma 10. studenog 2016.god., ocijenio je iznesene navode stranaka, te je saslušao parnične stranke.

44. Tužitelj VU je u iskazu naveo da poznaje tuženika ĆU negdje od 1990-tih godina, bili su poslovni suradnici na način da su bili suvlasnici hotela Mozart u Opatiji gdje je tuženik bio većinski vlasnik, a on je bio suvlasnik u 1/3. Tuženik ga je tijekom 2002. godine zamolio da treba novac i da da svoju nekretnini u Ičićima u fiduciju te mu je rekao da će biti realiziran kredit, međutim na kraju je tuženik novce posudio od ZU kojeg on nije poznao, a onda on je svoju nekretninu u Ičićima pristao dati u fiduciju za korist tog ŠU, a za dug SU prema ŠU u visini od 255.000,00 eura i ta fiducija je već 2002. godine upisana na njegovu nekretninu u Ičićima. Međutim sporazum oko te pozajmice su sklopili tek 01. travnja 2005. kojeg je predao u spis, te su ga potpisali tuženik i on. U taj sporazum od 2005. godine su naveli na temelju čega je nastao dug. Tuženik nije vratio taj dug ŠU, a na njegovoj nekretnini je bila upisana fiducija za korist ŠU, pa je onda na kraju on vratio taj dug ŠU na način da je uzeo kredite drugdje, a to je sve realizirano u kancelariji Međimurske štedionice čiji je vlasnik bio tuženik i tijekom 2003. ili 2004. god. Kako je on vratio taj dug ŠU na temelju uzetih kredita, na njegovoj nekretnini u Ičićima su bili upisani tereti za te uzete kredite i onda u konačnici kako to nije uspio vratiti tako je na kraju ostao bez te nekretnine. Tuženik mu je obećavao da će to riješiti, te su onda u konačnici potpisali drugi sporazum 2016. god. u Varaždinu u kojem sporazumu su se pozvali upravo na tu obavezu iz 2005. godine i u tom sporazumu od 2016. godine je jasno navedeno da se isti sklapa uz svezi sporazuma od 01. travnja 2005. iz kojeg ovdje tuženik ČU njemu nije ništa podmirio kao vjerovniku. Taj sporazum je on sastavio, te su ga potpisali i ovjerili i jedan i drugi svoje potpise kod javnog bilježnika u Varaždinu 10. studenog 2016. On je taj sporazum napisao na temelju podataka koje mu je dao sam tuženik ČU budući da mu je on sam rekao da ima potraživanja prema gospodi iz Slovenije čije podatke mu je dao i da onda to dugovanje prepušta njemu. Kada je nakon potpisivanja tog sporazuma stupio u kontakt s tim ljudima iz Slovenije oni su mu rekli da ne postoji dug prema ovdje tuženiku V jer su oni tu obvezu podmirili tuženiku V još prije nekoliko mjeseci. Ne može vjerovati što je tuženik u ovom postupku napisao u rukom pisanom podnesku gdje je napisao da je prema njemu vršio prijetnje i prisile. On je za taj njegov dug dao u fiduciju svoju nekretninu u Ičićima koja je bila vrijedna 1.000.000,00 eura i bez koje je na kraju ostao. Kako se nije naplatio od S tako je od tuženika tražio da riješe taj dug, međutim tuženik je rekao da ide u zatvor i zamolio ga da ništa ne pokreće dok je on u zatvoru na što mu je dao riječ i istu je održao. Tuženik ČU mu se uopće nije javio kada izašao iz zatvora, niti mu se javljao na telefon i poruke. Zbog tuženika je osim ove nekretnine u Ičićima ostao i još bez jedne nekretnine i to poslovnog prostora u Zagrebu, gdje je isto za tuženikovo dugovanje dao fiducije, a opet na temelju povjerenja prema tuženiku. Nikakve prisile niti prijetnje prema tuženiku nije bilo. Nije pokretao nikakve kaznene postupke protiv tuženika, npr. zbog prevare i slično. On je sve svoje obveze prema Međimurskoj štedionici riješio. Što se tiče hotela Mozart u Opatiji tamo se ispostavilo da je tuženik kao većinski vlasnik radio svašta, pa je onda bilo puno nepodmirenih obveza, te je na kraju pokrenut i proveden stečaj i onda je on i tamo ostao bez tih svojih dionica. Kada su mu predočeni sporazumi s lista 4 i lista 5 i 6 spisa izjavio je da su to ti sporazumi, s time da na ovome iz 2005. nema ovjere, dok je ovaj iz 2016. ovjeren po javnom bilježniku. Javni bilježnik je pročitao taj sporazum prije ovjere potpisa i smatra da je javni bilježnik sve napravio što je bio u obvezi prije nego je ovjerio naše potpise. U sporazumu iz 2016. god. se ne navodi izričito koliko je taj dug jer je to napisano u sporazumu iz 2005. godine i taj sporazum iz 2016. godine je poveznica na onaj sporazum iz 2005. Prema sporazumu iz 2016. je dogovor bio da mu to tuženik vrati, a u sporazumu se navode Đ iz razloga jer je tuženik rekao da ima svoje potraživanje prema tim K. Prilikom potpisa sporazuma 2016. su kod sebe imali i sporazum iz 2005. Pokušavali su na sve načine da riješe problem na obostrano zadovoljstvo i on je čekao do zadnjeg trenutka s pokretanjem ove tužbe, a bilo je puno rokova i vremena da se to vrati.

45. Tužitelj je ostao kod navoda koje je iznio tijekom postupka s time da sada u iskazu dodatno pojašnjava međusobne odnose između sebe i tuženika, kao i spornu pozajmicu. Valja istači da u samoj predanoj tužbi je tužitelj je prilično šturo naveo činjenice na kojima temelji svoje potraživanje, a mogao je sve detaljnije opisati i razjasniti, sve sukladno čl. 299. Zakona o parničnom postupku.

46. Saslušan je i tuženik ĐU koji je u iskazu naveo da je njegova sadašnja adresa u [adresa], dok je ranije živio na adresi [adresa]. Tužitelja poznaje od 1994. godine kada su stupili u poslovni odnos i to jer je kupio 1/3 udjela u hotelu Mozart u Opatiji, a tužitelj je već sa svojim partnerom bio tamo kao osnivač firme. Kada mu je predočen sporazum na listu 4 spisa tuženik je izjavio da je to njegov potpis, a kada mu je predočen sporazum s lista 5 spisa izjavio je da je to njegov potpis. Tuženik je naveo da što se tiče tog sporazuma iz 2005. godine on uopće ne zna za što je taj sporazum, niti ne zna kako mu je i kada to bilo predočeno. Naime, poslovni odnosi između tužitelja i njega su iz 1997. godine kada je on otplatio jedan kredit za ovdje tužitelja VU u Raiffeisen banci Zagreb u Petrinjskoj, a za koji kredit je bila hipoteka na tom tužiteljevom objektu u Zagrebu kojeg je naveo u iskazu. Tuženik je rekao da je taj kredit za tužitelja vratio banci, a njemu ništa nije vraćeno niti pak je dobio tu nekretninu u Zagrebu koja mu je obećana. Tuženik u cijelosti ostaje kod onoga što je napisao u pisanom odgovoru na tužbu. Tužitelj ga je proganjao na sve moguće načine i prijetio mu. Što se tiče ovih sporazuma tužitelj mu je rekao da su mu ti papiri potrebni da riješi obiteljske probleme. Tužitelju je bilo jako dobro poznato da je on s datumom 15. listopada 2003. praktično prestao postojati, tj. bio je insolventan, a iz razloga jer je tada likvidirana Međimurska štedionica čiji je bio vlasnik te nije mogao ništa podmirivati. Živio je isključivo od mirovine koja je iznosila 3.000,00 kuna mjesečno. Što se tiče tih ljudi prezimena MU iz [adresa] koji su navedeni u sporazumu iz 2016. za te ljude je tužitelj dobro znao i prije nego je taj sporazum i tužitelj je znao da on prema tim ljudima ima veliko potraživanje i upravo mu je tužitelj predložio da probaju od njih nešto naplatiti, da on ima i ljude i načine da to naplati. On je znao da se to ne može naplatiti jer je polovina kuće iz kojeg se eventualno moglo naplatiti bila prodana 2013. godine. Točno je da se nije htio javljati tužitelju na telefon, to je iz razloga jer je svaki poziv bio teško uznemiravanje. Posebno ga smeta što je tužitelj u priču uvodio njegovu obitelj. Iako mu je tužitelj prijetio nije ga prijavio policiji iz razloga jer mu je isključivo usmeno prijetio, pa nije imao nikakve dokaze. Taj sporazum iz 2016. je bio tužiteljeva ideja, on je u to vrijeme bio isključivo okrenut na izdržavanje zatvorske kazne koja ga je čekala, pa je taj sporazum potpisao samo da se riješi problema. Tužitelj je znao da živi od 3.000,00 kuna mirovine i bilo je apsurdno očekivati da može nešto platiti. Ističe da nikakav dug prema tužitelju ne postoji niti da pak on kakav dug priznaje. Tužitelj nikada nije dao nikakve novce ŠU i kada je trebalo skinuti hipoteku jedan drugi gospodin je dao novce, a ne tužitelj VU. Tužitelj i on nikada kao fizičke osobe nisu imali nikakve odnose, sve je išlo preko firme. On nije napravio dugove u hotelu Mozart. Tužitelj, odnosno ostali ulagači još dok on nije bio tamo htjeli su da isti bude isključivo izgrađen na kreditima. Kada je on kupio udjele onda je vratio te kredite i to na način da je platio 10.500.000,00 milijuna kuna te je dao još i 3.6 milijuna kuna privatne pozajmice u taj hotel. Uvijek dok je tamo boravio je plaćao sve troškove. Taj hotel je završio u stečaju iz razloga jer su bili žrtve trojice ljudi iz Rijeke. Što se tiče njegovog boravka u zatvoru u istome je bio zbog osude za kompletno poslovanje Međimurske štedionice te je u zatvoru bio u dva navrata i to od 2011.-2014. i od 2017. pa do kraja 2019. Prilikom potpisivanja sporazuma 2016. godine nisu razgovarali o nikakvom iznosu. On kod potpisivanja sporazuma 2016. nije imao kod sebe sporazum iz 2005. on uopće ne zna od kud je taj sporazum iz 2005. niti kada i zašto je potpisan. Ne sjeća se da li je 2016. kod ovjere potpisa javni bilježnik pročitao i objasnio taj sporazum. On se s tim sporazumom iz 2016. godine nije obvezao tužitelju vratiti 255.000,00 eura, niti mu je to obećao. Te 2016. godine nisu razgovarali o iznosu dugovanja. Tužitelj mu 2016. prilikom potpisivanja sporazuma nije predočio taj sporazum iz 2005. godine niti mu je objasnio zašto se poziva na taj sporazum iz 2005. Zna koje su pravne i druge posljedice koje proizlaze iz potpisa dokumenata.

47. Stranke su u iskazima ostale kod svojih navoda, s time da je tužitelj sada u iskazu navodio činjenice koje uopće nije navodio u podnesenoj tužbi, kako je već obrazloženo.

48. Postavlja se pitanje kako je tužitelj kao poslovni čovjek pristao dati u fiducijarno vlasništvo (fiduciju) tako vrijednu nekretninu u Ičićima za tuđi dug, samo temeljem nekakvog povjerenja, a da o tome nije napisan i po javnom bilježniku ovjeren sporazum u kojemu bi to sve bilo jasno navedeno.

49. Tuženik je u iskazu ostao kod onoga navedenog tijekom postupka. Ostao je kod toga da on potpisivanjem Sporazuma iz 2016.god. nije priznao nikakav zastarjeli dug prema tužitelju.

50. Iz iskaza stranaka je sud utvrdio da su međusobni poslovni odnosi između tužitelja i tuženika trajali više godina, te da su međusobno imali praksu pozajmljivanja većih količina novaca i korištenja većih količina novaca za svoje pravne osobe, a da to očito nije slijedila i valjana pisana dokumentacija.

51. Tužitelj je u iskazu navodio razne poslovne i privatne tražbine prema tuženiku, kao i da je zbog tuženika izgubio iz vlasništva vrijedne nekretnine u Ičićima i u Zagrebu, međutim takva dokumentacija nije predana u spis, a isto bi bilo lako dokazati samo na temelju predanih povijesnih izvadaka iz zemljišne knjige, što nije učinjeno, tako da se isto ne može niti uzimati u obzir prilikom odlučivanja u ovom postupku. Isto tako ako tužitelj ima kakvu poslovnu dokumentaciju vezanu uz tuženika i pravne osobe u njegovom vlasništvu, a u svezi navodnih dugovanja, to je trebao onda i predati u spis.

52. Uvidom u Sporazum od 10. studenog 2016.god. sud je utvrdio da je isti napisan na način da iz istoga nije jasno koliko tko duguje i tko treba vratiti taj dug, a sud smatra da s obzirom na navodno tako visoko dugovanje da je tužitelj morao postupiti sa dužnom pažnjom i sročiti taj Sporazum tako da u istome budu navedeni barem iznos dugovanja i rok vraćanja.

53. Uvidom u predanu dokumentaciju je utvrđeno da su tužitelj i tuženik prvo dana 01. travnja 2005.god. sklopili Sporazum kojim se tuženik obvezao tužitelju vratiti pozajmicu u iznosu od 255.000,00 EUR-a (dvjestopedesetipettisuća eura ) sa kamatama, a koju pozajmicu se obvezao tuženik vratiti tužitelju do kraja 2005.godine i u tom Sporazumu je izričito navedeno da se ĐU (ovdje tuženik ) obvezuje vratiti tu pozajmicu PU ( ovdje tužitelj ).

54. Radi se o pozajmici tužitelja tuženiku, a ugovorom o zajmu se sukladno čl. 499. Zakona o obveznim odnosima zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena.

55. Dakle, u tom Sporazumu je navedeno da je ovdje tuženik dužan vratiti ovdje tužitelju pozajmicu u novčanom iznosu od 255.000,00 EUR-a sa kamatama i određen je rok vraćanja te pozajmice do kraja 2005.godine, što je tužitelj u ovom predmetu naveo kao datum 31. prosinca 2005.god. (dakle zadnji dan u toj godini).

56. Nadalje su tužitelj i tuženik dana 10. studenog 2016.god. sklopili Sporazum, na kojem je ovdje tuženik svoj potpis ovjerio kod javnog bilježnika. Taj Sporazum je sklopljen 11 (jedanaest ) godina nakon ove pozajmice iz 2005.god.

57. Za tijek zastare, kao i ocjenu da li se tuženik odrekao zastare, odnosno da li je priznao zastarjeli dug, bitan je sadržaj tog Sporazuma iz 2016.god.

58. Uvidom u čl. 1. Sporazuma od dana 10. studenog 2016. god. sud je utvrdio da je u istome određeno da :„Gore navedene strane su suglasne da su u poslovnim odnosima koji su za posljedicu imale i potpisivanje Sporazuma od 01.04.2005. godine, a iz kojeg iznos dužnik još uvijek nije podmirio vjerovniku.“

59. U tom članku Sporazuma iz 2016.god. se navodi Sporazum koji su stranke sklopile 01. travnja 2005.god. ( 01.04.2005. ), međutim u Sporazumu iz 2016.god. uopće nije naveden nikakav iznos navodnog dugovanja, niti pak je navedeno da se radi o ranijoj pozajmici tužitelja tuženiku.

60. Nadalje je člankom 2. Sporazuma od dana 10. studenog 2016. god. određeno : „Strane se slažu da u cilju podmirenja nespornog i još nepodmirenog dugovanja dužnik potraživanja koja ima prema MU i DU, [adresa] prepusti vjerovniku PU.„

61. I u tom članku Sporazuma iz 2016.god. uopće nije navedeno s kojeg osnova je dugovanje tuženika prema tužitelju i koliko iznosi ( u novčanom iznosu ) to navodno "nesporno i nepodmireno" dugovanje.

62. Ističe se još da je Sporazum od 10. studenog 2016.god. sklopljen više od 11 (jedanaest ) godina nakon Sporazuma o pozajmici od 01. travnja 2005.god., dakle radi se o izrazito dugom razdoblju od sklapanja Sporazuma o pozajmici iz 2005.god. do sklapanja ovog spornog Sporazuma iz 2016.god. s obzirom da je u Sporazumu iz 2005.god. ta pozajmica morala biti vraćena do kraja 2005.godine.

63. Tužitelj tijekom postupka nigdje nije naveo da li je u međuvremenu od kraja 2005.god. do studenog 2016.god. (sklapanje spornog Sporazuma ) tužitelj pokušao naplatiti tražbinu od tuženika, da li je možda dio tražbine već i namiren, kao niti zašto više od 11 godina nije pokušao naplatiti od tuženika tu svoju tražbinu u tako visokom iznosu.

64. Stoga je ovaj sud smatrao ( u ranije provedenom postupku ) s obzirom na sadržaj te izjave da člankom 1. Sporazuma od dana 10. studenog 2016. godine tuženik ĐU nije jasno, izričito i nedvojbeno priznao da je i u tom trenutku u poslovnim odnosima s tužiteljem PU, te stoga nije niti priznao da upravo iznos duga specificiran u Sporazumu od 01. travnja 2005. godine ( 255.000,00 EUR-a) još uvijek nije podmirio tužitelju ( vjerovniku ).

65. Sud smatra da takva formulacija u Sporazumu od 10. studenog 2016.god. dovodi u sumnju o kojem dugu i kojem se iznosu duga radi jer su stranke ( tužitelj i tuženik ) u tom sporazumu, koji su sastavile i na kojem su stranke potpis ovjerile kod javnog bilježnika, to morale izričito navesti i to kako i iznos dugovanja i da se radi o pozajmici PU (ovdje tužitelja) V ( ovdje tuženiku). Osim toga navodi se "nesporno i nepodmireno" dugovanje što onda ukazuje da je dio duga i vraćen, a ako se radi o nespornom dugovanju, onda je iznos tog nespornog dugovanja morao biti izričito i naveden, sve s obzirom da se radi o tako visokom iznosu dugovanja.

66. Svijest o postojanju duga kod dužnika (u konkretnom slučaju tuženika SU ) se mora odnositi na konkretan dug.

67. Točno je da se sukladno čl. 240. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a ) dug može priznati i u obliku konkludentne radnje koja podrazumijeva da dužnik zna za postojanje duga. Dakle, dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

68. Na temelju odredbe čl. 246. ZOO propisano je da ako je prekid nastao priznanjem duga od strane dužnika, a vjerovnik i dužnik su se sporazumjeli o obnovi obveze, nova tražbina zastarijeva za vrijeme koje je određeno za njezinu zastaru.

69. Temeljem odredbe čl. 247. ZOO propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, dok je odredbom čl. 249. st. 1. ZOO propisano da se volja za sklapanje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave.

70. Zatim na temelju odredbe čl. 319. st. 2. ZOO propisano je da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom.

71. Sukladno uputi višeg suda potrebno je bilo utvrditi pravu volju ugovornih strana, posebno imajući u vidu sadržaj ovog Sporazuma, koji u članku 1. izričito utvrđuje da se taj Sporazum odnosi na Sporazum od 01. travnja 2005., „.... a iz kojeg iznos dužnik još uvijek nije podmirio vjerovniku. “, a Sporazumom od 01. travnja 2005. u točki 2. je jasno utvrđen iznos zajma od 255.000,00 eura sa pripadajućom kamatom, te na taj način tužitelju pružiti šansu da u ovom postupku dokaže osnovanost svoje novčane tražbine.

72. Zatim je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1110/204 od dana 07. svibnja 2025.god. odgovorio na pitanje :

"Može li se pisani ugovor o ustupu tražbine smatrati pisanim priznanjem zastarjele obveze u smislu odredbe čl. 220. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23)?"

73. Tako je u Odluci VSRH navedeno da su tijekom ovog postupka utvrđene sljedeće činjenice:

- da su stranke sklopile Sporazum od 01. travnja 2005. kojim se tuženik obvezao isplatiti tužitelju iznos pozajmice od 255.000,00 eura do kraja 2005.,

- da su stranke sklopile Sporazum od 11. studenog 2016. kojim su u članku 1. toga Sporazuma utvrdile da su "suglasne da su u poslovnim odnosima koji su za posljedicu imale potpisivanje Sporazuma od 01. travnja 2005. iz kojeg iznos dužnik još uvijek nije podmirio vjerovniku",

- da su se čl. 2. Sporazuma od 11. studenog 2016. stranke sporazumjele da „...u cilju podmirenja nespornog i još nepodmirenog dugovanja dužnik potraživanja koja ima u odnosu na MU i DU, [adresa] prepusti vjerovniku PU.“

- da je tužba podnesena 05. studenog 2021.

74. Prema Odluci Vrhovnog suda RH mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima glase:

Članak 80. (1) Vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

Članak 220. (1) Pisano priznanje zastarjele obveze smatra se odricanjem od zastare. Članak 240. (1) Zastara se prekida kad dužnik prizna dug. (2) Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

Članak 246. Ako je prekid nastao priznanjem duga od strane dužnika, a vjerovnik i dužnik su se sporazumjeli o obnovi obveze, nova tražbina zastarijeva za vrijeme koje je određeno za njezinu zastaru.

75. Tako onda prema odredbi čl. 240. st. 2. Zakona o obveznim osnosima ( ZOO) priznanje duga može biti učinjeno i na posredan način pri čemu su u čl. 240. st. 2. ZOO samo primjerice navedeni posredni načini priznanja duga. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženog u više odluka (npr. Rev-1973/2014-3 od 12. travnja 2016.) priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida mora biti jasno, određeno i bezuvjetno.

76. Zatim je bitno da ustupanjem tražbine dolazi do promjene vjerovnika u obveznom odnosu tako da umjesto dosadašnjeg vjerovnika tražbina prelazi na novog vjerovnika. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženog u odluci broj: Revt-92/06 od 17. listopada 2007. cesija je dvostrani pravni posao koji nije sama sebi svrha već joj je cilj ispunjenje nekog temeljnog posla.

77. Stoga Vrhovni sud RH smatra da uzimajući u obzir svrhu cesije, a to je ispunjenje nekog pravnog posla (u ovom slučaju Sporazuma iz travnja 2005.), ustupanje potraživanja može biti jedan od načina priznanja duga u smislu čl. 240. st. 2. ZOO, dakle, na posredan način. Slijedom navedenog, ugovor o ustupu potraživanja sklopljen u pisanom obliku kao jedan od načina priznanja duga dovodi do odricanja od zastare sukladno čl. 220. ZOO.

78. Stoga je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev-1110/2024 naveo da odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Pisani ugovor o ustupu tražbine u kojem dužnik svoju tražbinu koju ima prema trećim osobama ustupa svojem vjerovniku i time ujedno potvrđuje da još uvijek nije podmirio svojem vjerovniku potraživanje koje ima prema tom vjerovniku može se smatrati pisanim priznanjem zastarjele obveze u smislu odredbe čl. 220. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23).

79. Ovaj sud u ovom ponovljenom postupku odluku donosi na temelju te upute Vrhovnog suda RH.

80. Tijekom ovog ponovljenog postupka stranke su se dodatno očitovale i tužitelj smatra da je tuženik potpisom Sporazuma iz studenog 2016.god. priznao zastarjelu tražbinu.

81. Tuženik pak ističe da u trenutku zaključenja predmetnog Sporazuma iz studenog 2016.god. stranke nisu bile u nikakvom poslovnom odnosu, da je već proveden stečaj nad tuženikovim društvima i da se isti nalazio u teškoj materijalnoj situaciji i morao se neposredno nakon potpisa toga Sporazuma javiti na izdržavanje dugogodišnje kazne zatvora, pa je tužitelj iskoristio tu tešku situaciju tuženika i naveo ga na potpis toga Sporazuma. To je tuženik naveo i u svom iskazu u ovom postupku.

82. Druge dokaze tijekom ovog ponovljenog postupka stranke nisu predlagale, a osim toga postupak se nalazi u fazi glavne rasprave, tako da je sud onda u ovom ponovljenom postupku izvršio uvid u predanu dokumentaciju, te je ponovno ocijenio iskaze tužitelja i tuženika.

83. S obzirom da tuženik ističe svoju tešku životnu i materijalnu situaciju u trenutku potpisa spornog Sporazuma iz studenog 2016.god., kao i to da je tužitelj to iskoristio i naveo ga na potpis spornog Sporazuma iz studenog 2016.god., tako sud i to sada mora ponovno ocijeniti.

84. Sud smatra da u konkretnom slučaju na osnovu dokumentacije u spisu i na osnovu iskaza saslušanih stranaka, da Sporazum od 10. studenog 2016.god. ne sadrži jasno, izričito i nedvojbeno priznanje konkretnog duga ovdje tuženika SU tužitelju PU, čak niti konkludentnom radnjom tj. na posredan način i da uopće nije jasno o kojem dugu se radi jer uopće nije niti naveden iznos duga, a što je po mišljenju suda bitno navesti u slučaju kada se dužnik (ovdje tuženik ) odriče zastare i priznaje već odavno zastarjeli dug.

85. Iz tog Sporazuma iz 2016.god. uopće nije jasno koliki je dug i to prvotno tuženika SU prema tužitelju PU, a onda u konačnici i koliki je dug trećih osoba koje su navedene u tom Sporazumu (MU i AU ) prema tuženiku V, a koji dug onda ovdje tuženik ĐU navodno prepušta ovdje tužitelju PU. Naime, u Sporazumu iz 2016. godine ovdje tuženik prepušta svoje potraživanje prema trećima tužitelju, ali nije jasno, izričito i nedvosmisleno navedeno radi podmirenja kojeg svog duga i koliko uopće iznosi taj dug SU (tuženika ) prema PU (tužitelju ).

86. Dakle, u tom Sporazumu iz 2016.god. je više nepoznanica u pogledu visine duga, a kada se radi o pozajmici, upravo je bitan sastojak ugovora iznos novaca koji se mora vratiti. Sud smatra da nije dovoljno da dužnik (ovdje tuženik ) naznači pravnu osnovu duga koji navodno priznaje, niti se na temelju toga objektivno može odrediti visina duga, a kako je već obrazloženo.

87. Osim toga u tom Sporazumu iz 2016.god. se ovdje tuženik ĐU uopće nije obvezao da će on vratiti dug ovdje tužitelju PU već je istim samo "prepustio" ovdje tužitelju da naplaćuje dug od S (MU i AU ) koji su bili dužni ovdje tuženiku, pa i u tom dijelu nije jasno koliko je uopće dugovanje i tko kome duguje koje iznose.

88. U tom spornom Sporazumu iz 2016.god. ovdje tuženik nigdje uopće nije naveo nikakvu svotu novaca tj. iznos dugovanja prema tužitelju, te izjavu tuženika nije moguće proširivati izvan granica navedenog u tom Sporazumu.

89. Ovaj sud smatra da se takva izjava u Sporazumu nikako ne može smatrati odricanjem dužnika (ovdje tuženika ) od zastare i sama formulacija izjave u tom Sporazumu ne znači da je tuženik priznao zastarjelu obvezi i da se odrekao zastare jer se nije jasno, nedvojbeno i izričito on osobno obvezao vratiti točno određeni iznos novaca naveden u odgovarajućoj valuti tužitelju, a što je trebao sukladno citiranim odredbama čl. 219. i čl. 220. ZOO.

90. Kako su obje stranke bile poslovni ljudi koji su više godina vodili poslove sa visokim iznosima novčanih isplata, uplata, obveza i sl., tako su onda sukladno i samo uobičajenoj pažnji prilikom preuzimanja obveza i prilikom osiguravanja vraćanja preuzetih obveza trebali isto jasno navesti u konkretni sporazum (izjavu ), a kako je isti Sporazum pisao upravo ovdje tužitelj tako je onda on morao postupati sa osobitom pažnjom i jasno navesti koji iznos mu tuženik duguje i kako i do kada mu je isti dužan taj iznos vratiti.

91. Osim toga tužitelj i tuženik su i u Sporazumu iz 2005. god. u postupak i način vraćanja duga isto uključile treće osobe (ŠU ), kao i nekretninu koja je bila navedena u tom Sporazumu ( fiducija ), a isto tako su i u Sporazumu iz 2016.god. uključile treće osobe (UU i GU ) čije dugovanje je trebalo biti prepušteno od ovdje tuženika ovdje tužitelju, pa je onda sukladno mišljenju suda u Sporazumu iz 2016.god. trebalo jasno i nedvosmisleno navesti novčani iznos koji tuženik duguje tužitelju, odnosno koji točno iznos se tuženik tužitelju obvezuje vratiti, da bi se isto moglo tretirati kao priznanje zastarjelog duga (tj. odricanje od zastare sukladno čl. 219. i čl. 220. ZOO ) iz Sporazuma iz 2005.god. od strane tuženika.

92. Sud je stoga na osnovu sadržaja Sporazuma od 10. studenog 2016.god. utvrdio da se njime ovdje tuženik ĐU nije odrekao zastare iz Sporazuma od 01. travnja 2005.god. jer u tekstu istog ovdje tuženik nigdje nije jasno, izričito i nedvojbeno priznao niti nedvosmisleno naveo da priznaje tu zastarjelu obvezu iz 2005.god. i to u tom iznosu od 255.000,00 EUR, dakle nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 220. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

93. U ovom ponovljenom postupku je još bitno istači da prema članku 322. st.1. Zakona o obveznim odnosima ( ZOO) ugovor je ništetan ako je protivan prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakonom u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

94. U konkretnom slučaju taj ugovor tj. Sporazum iz 2016.god. nije protivan prisilnim propisima.

95. Međutim valja ocijeniti da li je isti protivan moralu društva. Pojam „moral društva“ nije zakonom definirana kategorija, zbog čega se kod ocjenjivanja je li određeno ponašanje društveno moralno ili ne, treba kretati te ga ocjenjivati u okolnostima svakog pojedinog slučaja, vodeći računa o elementima koji su odlučni upravo u toj situaciji.

96. Prema čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti. Sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, dakle ne zastarijeva.

97. Ništetnost se sukladno čl. 322. i čl. 326. Zakona o obveznim donosima utvrđuje u trenutku zaključenja ugovora ( ex tunc ), a ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti. Ništetan ugovor predstavlja najtežu povredu javnih interesa.

98. Sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, ali i u tom slučaju samo na temelju činjeničnih navoda stranaka. Sud činjenice ne utvrđuje po službenoj dužnosti, osim ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. ZPP-a), već su u smislu odredbe članka 7. stavka 1. ZPP-a stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojim se utvrđuju te činjenice.

99. S obzirom na uputu Vrhovnog suda RH, da je sklopljeni Sporazum iz studenog 2016.god. u biti cesija, valja istači da odredbama Zakona o obveznim odnosima, koje da reguliraju institut cesije nije propisan poseban oblik istog, a ugovor o cesiji da je akcesoran ugovor, odnosno uvijek da mu prethodi neki drugi pravni posao, koji da je razlog cesije, pa zbog toga, oblik ugovora o ustupanju da ovisi o obliku glavnog ugovora, pa ako se za osnovni ugovor traži određena forma, odnosno ako je sklopljen u pismenoj formi, onda u pismenoj formi da mora biti i ugovor o cesiji, jer oblik ugovora o ustupanju da ovisi o obliku glavnog ugovora, a cesija kao pravni posao svoje vrste, da nije sama sebi svrhom, već da je cilj iste izvršenje nekog osnovnog obvezno pravnog posla.

100. U konkretnom slučaju tuženik ĐU kao dužnik tužitelju PU prema ugovoru o zajmu iz 2005.god. je sklopio 2016.god. Sporazum tj. ugovor o ustupu tražbine kojom tuženik kao dužnik svoju tražbinu prema trećim osobama (MU i AU ) ustupa svom vjerovniku tj. tužitelju.

101. S obzirom na navode stranaka tijekom ovog postupka i tijekom ovog ponovljenog postupka sud mora ponovno ocijeniti razloge zbog kojih je taj sporni Sporazum iz studenog 2016.god. sklopljen između stranaka ( tužitelja i tuženika ).

102. Tuženik je tijekom postupka isticao da je u vrijeme potpisivanja tog Sporazuma 2016.god. bio u okončanom kaznenom postupku osuđen na višegodišnju kaznu zatvora i da se tužitelj pokušao od njega protupravno naplatiti i obrazlaže da on sa tužiteljem nikada nije bio u direktnom poslovnom odnosu, a pogotovo ne u vrijeme potpisivanja tog Sporazuma 2016.god. Tuženik ističe da se on još 2003.god. povukao iz poslovnog života i već je tada sva njegova pokretna i nepokretna imovina bila prodana, te je živio isključivo od skromne mirovine.

103. Sada s obzirom na dodatno istaknute razloge po tuženiku u ovom ponovljenom postupku, a u smislu svega utvrđenog tijekom trajanja ovog postupka, odnosno da je možda došlo do priznanja zastarjele obveze potpisom tog Sporazuma iz 2016.god., koji je sklopljen 11 (jedanaest ) godina nakon ugovora o zajmu iz 2005.god., to sada ovaj sud mora sve utvrđeno još jednom dodatno obrazložiti na osnovu svega utvrđenog.

104. Osim toga valja ocijeniti sklapanje spornog Sporazuma između stranaka iz 2016.god. i temeljem čl. 273. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u kojem je određeno da ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.

105. U situaciji kada stranke očito više nisu bile u poslovnim odnosima jer tužitelj suprotno nije dokazao, te je očito da je tuženik bio u teškoj životnoj i materijalnoj situaciji budući da je u kaznenom postupku oglašen krivim i morao je ići na odsluženje dugogodišnje kazne zatvora, onda je tužitelj sklapanjem tog Sporazuma u studenom 2016.god. (ugovora o cesiji, ugovora o ustupu potraživanja ) očito imao za cilj namirenje tražbine izvan zakonom propisanog postupka i to još obveze iz 2005.god. tj. zajma, dakle nakon proteka roka od čak 11 (jedanaest ) godina, tako je onda po mišljenju ovoga suda taj Sporazum iz 2016.god. (ugovor o cesiji, ugovor o ustupu potraživanja ) protivan moralu društva, dakle, isti je u pravnom smislu nemoralan.

106. Stoga je ugovor o cesiji, osim što je ništetan zbog nedopuštene pobude, ništetan i iz razloga što je protivan moralu društva.

107. Takvo sklapanje Sporazuma iz 2016.god. ( ugovora) ima nedopuštenu pobudu, te je uz to protivno moralu, tako da je pravilna ocjena ovog suda da je takav Sporazum (ugovor ) ništetan.

108. Slijedom toga, ovaj sud smatra da sklopljeni Sporazum ( kao ugovor o cesiji, ugovor o ustupu tražbine), sukladno odredbi čl. 322. st. 1. u svezi čl. 273. st. 2. ZOO je ništetan.

109. Dakle, nije moglo niti doći do obnove ili novacije zajma iz sklopljenog Sporazuma iz 2005.god., odnosno, do produljenja roka vraćanja zajma suglasnošću volja ovdje parničnih stranaka, a radi se o sastojku ugovora koji se može mijenjati samo suglasnošću ugovornih stranaka tj. ovdje tužitelja i tuženika.

110. Stoga sud smatra da tuženik potpisom Sporazuma od 10. studenog 2016.god. nije priznao zastarjelu obvezu, niti se tuženik odrekao zastare, u smislu odredbe čl. 220. st. 1. ZOO.

111. Tužba u ovom parničnom predmetu podnijeta je dana 05. studenog 2021.god., dakle u trenutku kada je već nastupila zastara potraživanja tužitelja jer po mišljenju ovoga suda tuženik nije priznao zastarjeli dug, te zastara nije počela ponovno teći od priznanja zastarjelog duga, već se zastara računa od osnovnog sporazuma kojeg su stranke sklopile dana 01. travnja 2005.god. u kojem je jasno određeno da je rok vraćanja duga do kraja 2005.god. (31. prosinca 2005.god.), dakle, zastara je nastupila još dana 01. siječnja 2011.god. te je do podnošenja tužbe nesporno protekao opći zastarni rok od pet godina i nesporno je nastupila zastara temeljem čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

112. Nesporno je nastupila zastara za tražbinu tužitelja prema tuženiku iz Sporazuma od 01. travnja 2005.god. koju je ovdje tuženik morao isplatiti ovdje tužitelju do kraja 2005.god. tj. do 31. prosinca 2005.god., a budući da je do drugog Sporazuma između stranaka od 10. studenog 2016.god. proteklo i više od 11 (jedanaest ) godina, dok je opći zastarni rok prema Zakonu o obveznim odnosima 5 (pet ) godina. Dakle, tražbina tužitelja prema tuženiku iz Sporazuma od 01. travnja 2005.god. je zastarjela još 01. siječnja 2011.god., zadnji dan za pokretanje postupka naplate (podnošenja tužbe ) je bio 31. prosinca 2010.god.

113. Nakon toga su tužitelj i tuženik slijedeći Sporazum sklopili tek dana 10. studenog 2016.god., odnosno više od pet (5) godina nakon što je ta konkretna tražbina već i zastarjela, te su tada sklopili Sporazum u kojem onda nije jasno navedeno o kakvoj tražbini tuženika prema tužitelju se radi. Dakle, nedvojbeno je utvrđeno da je po tuženiku istaknut materijalno pravni prigovor zastare potraživanja tužitelja prema tuženiku u cijelosti osnovan, te da je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

114. Stoga je, uz primjenu citiranih Zakona, sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

115. Odluku o troškovima parničnog postupka donosi se temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tuženik uspio u cijelosti u ovoj parnici budući da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen.

116. Trošak tuženika odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora ( isplata iznosa u protuvrijednosti 255.000,00 EUR ).

117. Sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-1110/2024 ovosudna prvostupanjska presuda broj P-276/2022 je ukinuta u cijelosti, dakle ukinuta je i u odluci o troškovima postupka. Stoga se sada donosi odluka o cjelokupnim troškovima postupka ( i broj P-433/2021, i P-276/2022 i P-181/2025 ) i to sada u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH objavljenom u broj 138/23), i to posebice Tbr. 48. i Tbr. 52 iste tj. 2,00 EUR/bod.

118. Sud tuženiku priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku i to za zastupanje na ročištu 02.02.2022. u iznosu od 3.807,48 EUR (tbr.9/1), za zastupanje na ročištu 30.03.2022. u iznosu od 3.807,48 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu za objavu 05.05.2022. u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr.9/3 ), sve uvećano za pripadajući PDV, zatim i za sastav podneska od 24.10.2022. u iznosu 3.807,48 EUR ( tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 01.12.2022. u iznosu od 3.807,48 EUR (tbr.9/1) i zastupanje na ročištu za objavu presude 12.01.2023. u iznosu od 100,00 EUR (tbr.9/1), sve uvećano za pripadajući PDV, kao i u ovom ponovljenom postupku za sastav podneska od 03.07.2025. u iznosu 3.807,48 EUR ( tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 24.09.2025. u iznosu od 3.807,48 EUR (tbr.9/1) i zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (tbr.9/1), sve uz pripadajući PDV. Tuženik do sada nije imao troškove sudskih pristojbi temeljem čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18 i 51/23).

119. Tako ukupno priznati trošak tuženika iznosi 28.931,10 EUR, a na plaćanje je obvezan tužitelj koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

120. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Čakovcu, 06. studenog 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku presude, Županijskom sudu u Puli – Pola sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), a putem ovoga suda pismeno u tri primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9 ZPP-a).

O tom obavijest:

1. punomoćnik tužitelja Igor Sieber, odvjetnik iz Zagreba

2. punomoćnik tuženika Josip Pintarić, odvjetnik iz Čakovca