REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-557/2023-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Tamara Ilić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 23. rujna 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice Ane Družina, odvjetnica u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika Melite Grozaj, odvjetnica u Zagrebu, te presude javno objavljene dana 6. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog između tužitelja JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sada Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao banke dana 22. srpnja 2005. godine, i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 14.273,74 EUR (četrnaesttisućadvjestosedamdesettrieurasedamdeset- četiricenta), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos 9.531,31 od dana 1. listopada 2015. do dana isplate, s time da zakonske zatezne kamate od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 4.216,94 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos od 1.10. 2015. do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 nadoknaditi tužitelju JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 5.162,39 EUR
(pettisućastošezdesetdvaeuratridesetdevetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, Hypo Alpe-Adria-bank d.d., kao kreditor, dana 22. srpnja 2005. sklopili su Ugovor o kreditu broj: 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojim je tuženik odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 110.600,00 koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 669,63 CHF, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, da su tužiteljica kao založni dužnik i tuženik kao Banka sklopili Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Dana 31. svibnja 2007. godine tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik te tuženik kao Banka sklopili su Aneks br. 2 uz Ugovor o kreditu broj 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Dana 07. ožujka 2016. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao Banka sklopili su Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a temeljem kojeg su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama regulirali konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tvrdi da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno j da su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. 06. 2018. odbijena je žalba i ovdje tuženika povodom kolektivne tužbe te je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Protiv navedene odluke banke, pa tako i tuženik su podnijeli reviziju te je Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena kao neosnovana revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017 te je revizijski sud prihvatio razloge navedene u drugostupanjskoj presudi o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl. br. U-III/4150/2019, odbijena je i tuženikova ustavna tužba podnesena u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je odbačena ustavna tužba podnesena u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuju i brojne presude suda Europske Unije. Sukladno navedenome, nedvojbeno je utvrđeno da su i odredbe Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik 22. srpnja 2005., a odnose se na valutnu klauzulu ništetne, i to iz razloga što je sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku sud vezan za utvrđenja iz opisane pravomoćne presude kojom je utvrđeno da su povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Odredbama Ugovora ugovorena je valutna klauzula, odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute RH (kuna) u odnosu prema stranoj valuti, tj. u ovom slučaju, vrijednosti švicarskog franka – CHF.Naime, tužitelj je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora nije bio upozoren od strane tuženika, niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF značio samo manju kamatnu stopu, nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Tužitelj prilikom sklapanja Ugovora kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, dok je tuženiku kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi, to bilo poznato ili moglo biti poznato, iz čega nedvojbeno proizlazi da tuženik prilikom sklapanja Ugovora nije postupao u dobroj vjeri. Nadalje, tužitelj ističe da je i zbog promjene tečaja valute CHF platio više od onog koliko bi platio da je tečaj bio na razini koja je bila u trenutku isplate kredita. Naime, prosječan potrošač nije mogao znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja CHF. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakona o kreditnim institucijama tuženik je bio dužan tužitelju kao potrošaču dati sve potrebne informacije i podatke koji su bili potrebni da tužitelj donese informiranu odluku (informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu uz čiju promjenu se veže glavnica, vrstu tečaja itd). Sukladno navedenome, tužitelj ističe da je Ugovor ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF.
1.1. Tuženik da je na temelju ništetnih odredbi Ugovora stekao bez osnove od tužitelja iznos od EUR 10.378,24/kn 78.194,82 HRK, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od svake pojedinačne uplate. Nadalje, budući da je prilikom vršenja izračuna konverzije tuženik da je pogrešno obračunao glavnicu, tuženik da je stekao bez osnove i iznos od EUR 4.216,94/kn 31.772,55 na ime razlike preostale konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva bi ona bila da se od početka primjenjivao tečaj realizacije kredita i ugovorena početna kamatna stopa. Budući da je tuženik tužitelju u konverziji priznao preplatu te je izvršen povrat kroz buduće anuitete u iznosu od EUR 1.762,81/13.281,87 HRK, tužitelj stoga potražuje iznos od EUR 2.454,14/18.490,68 HRK.
1.2. Tužiteljica, u svojem konačno preciziranom tužbenom zahtjevu za isplatu, u podnesku od 10. lipnja 2025., na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnove nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 14.273,74, EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos 9.531,31 od 1. 10. 2015. do isplate, te s osnove manje obračunatog iznosa glavnice za konverziju iznos od 4.216,94 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos od 1. 10. 2015. do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor naveden u tužbi, međutim, tvrdi da je tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija. Tuženik navodi da je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 4. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. JCO, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05) dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev- 1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe: „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“ U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21-22. obrazloženja koje glasi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004. -2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni. “Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“ Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga što ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a, te budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji, posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.
2.1. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj: 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 016- 1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, Aneks br. 2 uz Ugovor o kreditu broj 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. 09. 2015., obavijesti tuženika o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima, obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu, pregled prometa po kreditu, u izračun i prihvat konverzije, u obavijest o provedenoj konverziji, pročitao je pisani iskaz svjedoka OCO od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.
4. Između stranaka su nesporne sljedeće činjenice:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, Hypo Alpe-Adria-bank d.d., kao kreditor, dana 22. srpnja 2005. sklopili su Ugovor o kreditu broj: 016- 1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojim je tuženik odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 110.600,00 koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 669,63 CHF, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, te kojim je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa, temeljem Odluke Banke,
-da su tužitelj i tuženik, dana 29. veljače 2016., zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija tog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
5. Među strankama je sporno:
- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom na zaključenje Aneksa Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)
- jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 016-1504/2005 od 22. srpnja 2025., kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ništetne
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, te na razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema izračunu tuženika
- je li je nastupila zastara potraživanja
- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje.
6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, između stranaka nije sporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda, poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula J i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 OC i FC od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
9. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, te svojstva potrošača na strani tužitelja, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu trebala novčana sredstva za kupnju stana u kojem je namjeravala živjeti sa svojim sinom s obzirom da sam u to vrijeme bila u fazi rastave braka. Kad se došla u poslovnicu prednika tuženika raspitati o mogućnostima sklapanja kredita bila je upućena od osobnog bankara da s njime o tome razgovara. Kada je svojoj osobnoj bankarici iznijela svoje potrebe i mogućnosti otplate, ona joj je odmah ponudila ugovor o kreditu vezan uz valutu CHF pri čemu joj je rekla i da je to najpovoljniji kredit te da ga ima i ona osobno i neke njezine kolege. Ona nije imala nikakvog razloga sumnjati u njezinu preporuku pri čemu joj je još rekla i da je valuta CHF stabilna valuta te je pristala na zaključivanje takve vrste ugovora. Nakon što su ugovorile osnovne elemente ugovora, pisani ugovor uručen joj je na unaprijed sastavljenom obrascu i ona ga je kao takvog potpisala te nije imala razloga provjeravati niti detaljno iščitavati svaku pojedinu odredbu kredita jer je imala povjerenja u bankarsku službenicu koja joj je takav ugovor preporučila i sastavila. S vremenom tijekom otplate rata kredita joj je sve više rasla tako da istu više nije ni mogla otplaćivati od svoje plaće bez da joj je bila ugrožena egzistencija te je morala raditi i prekovremeno. Kada se pojavila mogućnost konvertiranja takvog kredita u kredit vezan uz euro, ona se odlučila na sklapanje tog Aneksa o konverziji jer je to bio jedini način da si na neki način olakša otplatu tog kredit. Po tako konvertiranom kreditu otplaćujee predmetni kredit još do 9. mjeseca ove godine.
10. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor klijentima ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.
11. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit zaključila kao namjenski kredit za kupnju stana za rješavanje stambenog pitanja svoje obitelji, o a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je i u tom dijelu njezin iskaz vjerodostojan.
12. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.
13. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu. Naime, tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao klijente o značenju sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u ovom postupku predložio jedino dokaz čitanjem pisanog iskaza svjedokinje OCO od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, te edukacijski materijal za kojeg tvrdi da se nalazio u svim poslovnicama banke tuženika i da su svi klijenti imali mogućnost upoznati se sa tim edukacijskim materijalima.
14. Iz pisanog iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (kada je njezin poslodavac Addiko banka imala u ponudi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF) bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom, i to, od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. radila je na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih, transakcijskih i štednih proizvoda u sektoru poslovanja s građanstvom. I danas je zaposlena u Addiko banci, na radnom mjestu izvršnog direktora. U navedenom razdoblju banka je mogla ponuditi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s nižom kamatnom stopom od kamatne stope koju je banka mogla ponuditi za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Pojašnjava da u razdoblju od 2004. do 2008. niti ona osobno, a niti banka nije očekivala, a kamoli mogla predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju nakon 2009. Dodatno, napominje kako je HNB, u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava u cjelini vodila monetarnu politiku na način da tečaj hrvatske kune veže prema EUR-u te iz navedenog razdoblja u slučaju porasta tečaja EUR intervenira i štiti tečaj EUR od naglog porasta, no, navedeno da ne znači da je tečaj kune u odnosu na valutu EUR fiksni odnosno da nije postojala mogućnost njegove promjene pa čak i devalvacije. Iz navedenog razloga da se ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ne mogu shvatiti kao jednaki proizvodi. Addiko banka da je u navedenom razdoblju prezentirala i nudila obje vrste kredita, i to putem brošura i letaka u poslovnicama. U trenutku kada je određena osoba odlučila sklopiti ugovor o kreditu, kreditni referent mu je prezentirao oba proizvoda banke. Nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kao niti da valutu CHF prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent, nakon razgovora s referentom, u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima, utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji. Addiko banka, kao niti druge banke, nakon što je plasirala kredit nije imala na raspolaganju mehanizme kojima bi intervenirala u ugovorni odnos s potrošačem u smislu ugovorene valutne klauzule i njezinih posljedica. Nasuprot tome, korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju, svojom jednostranom odlukom. Konverzijom je bilo omogućeno korisnicima kredita da u svakom trenutku traže promjenu valute uz koju je vezan njihov kredit, i to na način da se valuta iz CHF promijeni u valutu EUR. Posebno ističe da je ona u razdoblju od 2004. do 2008. educirala zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja i utjecaja istoga na visinu mjesečnih anuiteta u kunama. Pri tom da je svim zaposlenicima bilo naglašavano kako isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.
15. Po ocjeni ovog suda, iskaz naprijed navedene svjedokinje nije bitan za odluku u ovom sporu jer navedena svjedokinja nema neposrednih saznanja o postupanju bankarskih službenika u ovom konkretnom slučaju, tj. o načinu pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora upravo s tužiteljico, već činjenice koje proizlaze iz njezinog iskaza općenite naravi i ne odnose se na postupanje u upravo ovom konkretnim slučaju, tj., iz njezinog iskaza ne proizlazi da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljicom doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu.
16. Prema tome, činjenice koje proizlaze iz naprijed navedenog iskaza svjedokinje OCO, te činjenice da su klijenti imali mogućnost pročitati i uzeti informativni materijal koji se nalazio u nadležnim službama tuženika ne znači ujedno i da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF-a, a navedeni dokazi posebno ne dokazuju činjenicu da se o spornim odredbama o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovaralo.
17. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
18. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I. izreke.
19. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik sporne odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog neosnovano plaćenog iznosa.
20. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to, na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
21. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Aneks osnovnom Ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.
22. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
23. Prema tome, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama potpisnicima iste. Također valja istaknuti da u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Aneksa Ugovora o konverziji.
24. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR jer na taj način nije došlo do njezinog potpunog obeštećenja.
25. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice s osnove nišetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, sud je proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću.
26. Vještaku je sud naložio sljedeći zadatak vještačenja:
- utvrditi visinu iznosa kojeg je tužiteljica preplatila tuženiku na temelju odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i to na način da izračuna razliku između iznosa kojeg je tužiteljica plaćala po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćala do provedbe konverzije po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate s time da prikaže iznose i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta te da izračuna razliku između preostale glavnice kredita koji je utvrdio tuženik prilikom konverzije kredita i preostale glavnice po početnom otplatnom planu uzimajući kao referentan CHF tečaj koji je vrijedio na dan isplate odnosno na dan korištenja kredita.
27. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 12. rujna 2024. proizlazi sljedeće:
-ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 71.813,95 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 9.531,31 EUR, pri čemu je vještak u svojem nalazu tabelarno prikazao razlike uznosa svakog pojedinog plaćenog anuiteta zbog rasta tečaja CHF i datume plaćanja istih.
-ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 31.772,55 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.216,94 EUR.
28. Tužiteljica nije imala primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje vještaka, dok se tuženik, u odnosu na istog, očitovao u podnesku od 28. siječnja 2025., navodeći da osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit, te da je vještak, prilikom izračuna preplate po osnovi promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita, morao uzeti u obzir i razlike nastale uslijed smanjenja tečaja u odnosu na početni.
29. Navedeni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka su pravne prirode, o kojima odluku donosi sud, te kako je već ranije obrazloženo, tužitelj s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ima pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF spram HRK tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovoreni, u kojem smislu je vještaku i dan nalog za izradu nalaza i mišljenja i na koji način je vještak postupio, a što se tiče prigovora tuženika da je vještak morao u obzir i razlike nastale uslijed smanjenja tečaja CHF u odnosu na početni, isti je neosnovan jer tuženik, do zaključenja prethodnog postupka, nije postavio prigovor radi prebijanja ili protutužbu kojim bi potraživao navedene iznose, a što je osnovni preduvjet da bi se o tom prigovoru tuženika u ovom postupku uopće raspravljalo.
30. Međutim, po pravnom stavu ovog suda, iznos preplate koja tužiteljici pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, potrebno je umanjiti za preplatu koju je tuženik priznao tužiteljici Aneksom o konverziji, jer je za taj iznos tužiteljica već obeštećena, te kako u tom smislu nije dan zadatak vještaku prilikom izrade prvobitnog nalaza, to je sud odredio dopunsko vještačenje kojim je naložio vještaku da dopuni svoj nalaz i mišljenje na način da u izračunatu preplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu s osnove valutne klauzule izvrši uračunavanje preplate priznate tužiteljici u konverziji, i to na način da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate, tekuće na više plaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule, a zatim po potrebi i u glavnicu, a sve temeljem pravila o uračunavanju novčanih obveza dužnika prema vjerovniku propisnih odredbama čl. 172. ZOO-a.
31. Iz njegove Dopune nalaza i mišljenja od 19. svibnja 2025. proizlazi sljedeće:
- obračunate su zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije, te iznose 6.505,24 EUR
- više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 9.531,31 EUR
- preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.762,81 EUR.
- UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 14.273,74 EUR
- razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 4.216,94 EUR
- UKUPNO II predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 18.490,68 EUR.
32. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je, u skladu s istim, precizirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 10. lipnja 2025. Tuženik nije imao primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod ranijih primjedbi koji su pravne prirode. Tuženik je, također, na glavnoj raspravi od 23. rujna 2025., izjavio da se protivi preinaci tužbe kao u podnesku tužitelja od 10. lipnja 2025.
33. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe, valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 1. ZPP-a, kojom je propisano je da tužitelj može preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, dok je st. 2. istog članka propisana iznimka preinačenja tužbenog zahtjeva do zaključenja glave rasprave, ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave. Primijenivši citirane zakonske odredbe, ovaj sud je stava da tužiteljica nije mogla bez svoje krivnje prije zaključenja prethodnog postupka, odnosno, prije provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja, a koji dokaz je predložila već u tužbi, konačno postaviti visinu svojeg tužbenog zahtjeva na isplatu, pa je stoga, unatoč protivljenju tuženika, primjenom odredbi čl. 190. st. 2. u vezi st. 3. ZPP-a, dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužiteljice učinjenu u podnesku od 10. lipnja 2025., jer je to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
34. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, te danim u skladu sa zadatkom suda.
35. Međutim, iako je vještak u svojem nalazu i mišljenju izračunao i razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, po stavu ovog suda, tužiteljica nema pravo na isplatu tog potraživanja jer je nedospjela glavnica koja je tužiteljici od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Aneksom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Pri tome valja naglasiti da tužiteljica tijekom ovog postupka niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Aneksu Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu tog iznosa.
36. Stoga sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je izračunao razliku između glavnice prema izračunu banke na dan konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate, dok ga je u preostalom dijelu prihvatio.
37. Prema tome, kao bitno za odluku u ovom sporu, provedenim knjigovodstveno- financijskim vještačenjem utvrđeno je sljedeće:
- da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos iznosi 9.531,31 EUR,
-da ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana sklapanja Aneksa o konverziji, tj. do 30.9.2015., iznose 6.505,24 EUR,
- da je tužiteljici, prilikom provedbe konverzije, Aneksom Ugovora o kreditu, na dan 30.9.2015., priznata preplata u iznosu od 1.762,81 EUR.
-da zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na više plaćene razlike, umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom, iznosi 14.273,74 EUR.
38. Tužiteljica u svojem konačno preciziranom tužbenom zahtjevu za isplatu, u podnesku od 10. lipnja 2025., na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 14.273,74, EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos 9.531,31 od dana 1. 10. 2015. do isplate, te s osnove manje obračunatog iznosa glavnice za konverziju iznos od 4.216,94 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos od 01. 10. 2015. do isplate.
39. Sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice kojim s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 14.273,74, EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos 9.531,31 od 1.10.2015. do isplate, jer navedeni iznos predstavlja ukupni iznos preplate s osnove rasta tečaja CHF uvećan za obračunate zakonske zatezne kamate do 30.9.2015., sve umanjeno za iznos preplate koja je tužiteljici priznata konverzijom, te u dijelu u kojem na iznos od 9.531,31 EUR zahtijeva zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. do isplate, s obzirom da tužiteljici na taj iznos, u smislu odredbe 1115. ZOO-a, pripadaju zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, a iste su joj dosuđene u apsolutnom iznosu do 30. rujna 2015., pa od tog datuma, na iznos glavnice, tužiteljici pripadaju i daljnje zakonske zatezne kamate. Odluka o visini stope zakonskih zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
40. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.
41. Nadalje, kao što je naprijed obrazloženo, s obzirom da tužiteljica nema pravo na razliku glavnice obračunate u konverziji, sud je u cijelosti utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice kojim, s navedene osnove, zahtijeva iznos od 4.216,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada.2015. do isplate.
42. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.
43. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1 ZPP-a, iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.216,94 EUR, s obzirom da je u cijelosti uspjela dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
44. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema VPS u iznosu od 18.490,68 EUR. Sud je tužiteljici, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 16.2.2024., 24.10.2024.,3.6.2025. i 10.6.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za svaki, za sastav podnesaka od 2.2..2025., 8.4.2025. i 3.6.2025., po Tbr. 8. st. 4. OT, iznos od 50,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 9.7.2024., 11.3..2025. i 23.9.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR za svaki, što ukupno iznosi 3.700,00 EUR. Na navedeni iznos tužiteljici je priznat PDV od 25 %., tj. u iznosu od 925,00 EUR, što ukupno iznosi 4.625,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 450,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 87,39 EUR, tako da joj je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 5.162,39 EUR. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
45. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.
U Pregradi, 6. studenog 2025.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
